Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum<   Shout box   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Funny pictures


Komentari

Natrag na price i pjesmice

FORENZIKA I USKRS
FORENZIKA

Nakon što sam sedmi put odgledao epizodu «Forenzičara» na RTL-u, odlučio sam mrknuti ljubavnika moje žene. Ako se uspijem izvući, a mislim da hoću, i nju će progutati mrak. Sva sreća da sam snimio baš ovu epizodu, jer uvijek mogu vrtjeti kasetu na scene koje su važne da se negdje ne zajebem. Odlučio sam ići kadar po kadar, korak po korak.
Prvo sam odgledao još jednom kako treba provaliti u tuđi stan. Likovi iz Amerike imaju puno opremljenije dućane nego što su kod nas, pa si mogu priuštiti i bolju i kvalitetniju garderobu za provalnike. Ja sam, da bih uštedio koju kunu, umjesto crne vunene maske s dva proreza za oči, uzeo plavu čipkastu čarapu (kako se to kaže: hulahopke?) od svoje žene. Razrezao sam je na pola. Škarama sam precizno rezao po crti koja ide uzduž šupka. Dobro, nije ispalo baš najsjajnije… ali, jebi ga, tko ima šupak točno u milimetar na dnu sredine dupeta? Onda sam uzeo jednu nogavicu i plastičnim trokutom, kojeg sam drmnuo iz školske torbe mlađeg sina, prvo izmjerio svoju glavu. To sam napravio nekoliko puta, jer nisam mogao vjerovati da je dupe moje žene iste veličine kao i moja glava. Volumen glave mi je bio toliki da sam unutra mogao cjevčicom uliti sedam do osam litara super goriva.
Jedva sam, i to teškom mukom, uspio nagurati njezinu nogavicu na glavu. Odjednom se čulo «puk», konac se razvalio, a moj nos izletio koliko je dug i širok. A ima gaaaa..., kao da me je Michael Jackson napravio prije prve plastične operacije. Otišao sam se pogledati u zrcalo. Zaključio sam da su japanske kamikaze za razliku od mene izgledale kao manekenke. Ne moram mu ni provaljivati u stan, dovoljno će biti ako ga s istom čarapom na glavi sretnem negdje u mraku. Ako ga infarkt ne strefi na mjestu, onda nek' nosi moju ženu kud hoće. Zaslužio je.
Ipak, kako sam ga nedavno životno osigurao, falsificirajući njegov potpis, gdje kao mene opunomoćuje da u slučaj nasilne smrti dobijem premiju od pedeset tisuća eura, nisam želio ni najmanje riskirati. Pošto sam se pomirio sa činjenicom da će mi nos viriti vani, iz čarape, i pošto sam shvatio da istu čarapu ne mogu više skinuti s glave, valjda dok ne umrem, pa je tek onda motornom pilom ne razrežu na pola, krenuo sam na drugu scenu. Kasetu sam zaustavio na "pause" i dva puta duboko udahnuo jer me je gušila ženina čipkasta čarapa.
Otišao sam u garažu i tamo bio zatvoren četiri dana. Evo što sam radio. Odjenuo sam kombinezon - odijelo koje mi je za tri broja veće a koje je pripadalo mom stricu koji je, jadnik, umro baš u njemu. U tom istom odijelu spičkao se s krova garaže i to jebeno odijelo još uvijek smrdi po njegovom dreku, jer se striko usrao prije nego je konačno rekao: ahhhh, u pizdu materinu, sad sam se do kraja ukenjao, ahhhhhh.
Uzeo sam ženine rukavice za rad u vrtu i taj dio posla završio. Predstojalo mi je da nabavim alat za provaljivanje i izvježbam se u uvlačenju kroz uzak prozor kakav je imao i ljubavnik moje žene. Prvo su nastale pizdarije sa alatom. Kako je moja žena jedina radila po kući «muške» poslove, dva sam sata izgubio dok nisam našao jednu hrđavu pilu. Kad sam je euforično uzeo, od sreće mi je ispala iz ruku ravno na nožni palac. Onako hrđava i nikakva, uspjela mi je odrezati nožni palac! Krvario sam kao svinja. S obzirom da nisam želio da itko sazna za moje pripreme, a flastere nisam imao, zalijepio sam palac natrag sa crnom, samoljepivom, izolir trakom. Nije izgledalo Bog zna što, jer se traka stalno odmotavala i palac se prebacivao čas na desnu, čas na lijevu nogu.
Nakon pile, uzeo sam čekić (nisam se mogao sjetiti koji će mi on kurac za provaljivanje, al' sam ga stavio u džep), odvijač (njega sam si zamalo uboo u oko kad sam provjeravao je li križni ili šiljasti ali sam srećom promašio pa mi se samo zabio u uho), hrpu čavli (za njih se stvarno nisam mogao sjetiti koji će mi kurac, al' ajde!), još jednu, ali, ovaj put, motornu pilu i kliješta. Kad sam sve to pospremao po džepovima, nisam mogao ni koraka napraviti. Težio sam jedno pedeset kilograma više. Bio sam naoružan alatom kao američki specijalci u Iraku.
Na red je došlo treniranje. Tito je jednom rekao: "Prozor noćas mora pasti!" Ja sam ponovio i rekao: "Prozor ne smije pasti, al, bome, ni ja ovako natovaren!"
I desilo se ono što nikad ne bih pomislio. Jedva sam uspio glavu provući kroz prozor (čipke je bilo po svuda), a kad sam došao do trbuha stolarija iliti štok od prozora je napravio "krc". Ostao sam zaglavljen dva dana, viseći prednjim krajem prema psećoj kućici, a donjim, tj. nogama i dupetom, u garaži. Da nije bilo ono malo kostiju od psa, nekoliko paukova i četiri muhe, umro bih od gladi.
Spasio me je poštar koji je nakon što mu se nitko nije javljao na zvrndanje zvona na vratima otišao pogledati jesam li u dvorištu.
- Što radiš, jebo te konj, ovako nagnut kroz prozor?
- Jedem govna., uzvratio sam ljutito.
- Šteta što nisam peder, sad bih te mogao pojebati. Kako si se lijepo namjestio... Taman!, rekao je češući se po bradi.
- Slušaj majmune - rekao sam otresito: - ne jebi živu silu jer bi te mogla uskoro pregaziti. Izvuci me van, debiluuuu!
Poštar je odložio svoju kožnu torbu, popravio čipkastu čarapu na mom lici, zgrabio me za glavu i stao natezati da smo se gotovo obojica ukenjali u gaće. Nakon što me je skupa s prozorom i trećinom garažnog zida izvukao van htio je zvati hitnu pomoć. Prvo da dođu po njega, a onda i po mene. Njega bi odvezli na traumatološku jer sam se onako natovaren zajedno s prozorom i zidom stropoštao na njega, a mene da odvezu psihijatru ili plastičnom kirurgu. Glupan, mislio je da sam čarapu stavio na lice kako bih prekrio svoju ružnoću.
Umjesto toga, odalamio sam ga s čekićem koji mi je virio iz džepa kombinezona.
- Ti bi mene naguzio, mamu ti jebem pedersku!
- Šalio sam se..., cvilio je pored uginulog psa jer sam cuki sve kosti pojeo u ta dva dana. Čak i ona koja je zakopao na pol metra dubine.
- Ajd dobro, poštedjet ću te jer sam gladan od onih muha., rekao sam i dodao: - A koji moj ti tražiš uopće po mome dvorištu?
- Nosim ti sudski nalog za razvod braka. Žena ti je zbrisala negdje u Švicarsku sa ljubavnikom i dala odvjetniku da se sudski riješi to čim prije..., rekao je.
Uhhh, jebo te, pomislio sam, taman sam uvježbao tehniku ubijanja, kad mi zbrisali oboje. Koga ću sad mrknuti ovako naoružan? A onda sam, onako kako to priliči jednom gospodinu, s osmjehom na licu pogledao u poštara koji je još uvijek bespomoćno ležao na travi...

NA SAM USKRS

Koji sam ja jadnik, razmišljao sam dok sam motao joint. Oblizao sam ga, zafitiljio jedan kraj, i zapalio. Zadržao sam dim u plućima dok mi žila blesača nije iskočila na ćelu. Baš si jadnik, krenuo je moj unutarnji monolog. Uskrs je, danas svi žderu šunku, mladi luk, kuhana jaja, piju vino… a ti ovdje drkaš na laptopu. Uz joint i hladnog Ožujanera, od litre u plastičnoj boci koja izgleda poput vibratora moje žene. Puhhh, ispustio sam dim iz pluća ravno kroz uši. Loše, u pizdu materinu, opet sam štedio na travi. Zakašljao sam se i srknuo pivo da mi očisti pluća.
Dva dana ranije, na Veliki petak taman dok sam žderao neku riječnu ribu, kao fol postio, nazvao me je urednik. Dok sam čačkao po zubima da izvadim rep šarana koji se zaglavio negdje kod lijevog kutnjaka, urednik Marković uredno mi je, na Veliki petak, preko telefona jebao oca, majku, užu i širu obitelj.
- Dobro, Rokliceru, jesmo se lijepo dogovorili da kompletna knjiga bude na mom stolu najkasnije do kraja tjedna?!!
- Aha., rekao sam dok sam još izvlačio komadić repa iz kutnjaka.
- Jesmo se lijepo dogovorili da ćeš ispoštovati rok?
- Aha.
- Jesi lijepo uzeo akontaciju za knjigu?
- Aha.
- Jel' ti mene zajebavaš?
- Zaboravio si «lijepo».
- Slušaj debilu idiotski, propali abortuse, kralju svih gmizavaca, alkoholičaru kojemu je i zadnja moždana stanica otišla u pičku materinu, kretenu kojega se i rođena majka odrekla, pizdo narkomanska, ušljivi tvore, smrdljivi…
- Dobro, jebi ga, što me opisuješ toliko, kao da se ne poznam? Jedem ribu.
- Da Bog da ti kost zapela u grlu!!
- Markoviću, Veliki je petak. Gdje ti je kršćanski duh?
- Ma dat ću ja tebi svoj veliki kurac po glavi ukoliko za tjedan dana, jesi me razumio, tjedan dana, knjiga ne bude gotova!!!, rekao je i poklopio slušalicu.
U prevedenom žargonu, to bi značilo da moram vratiti akontaciju (koju sam odavno spičkao) sa zateznim kamatama. Plus, nema ništa od objavljivanja knjige, dakle ni ostatka love koju trebam dobiti. Minus na računu bio mi je toliki da sam skoro i Zagrebačku banku doveo do bankrota. Trebala mi je ta lova, razmišljao sam tiho u sebi, da žena ne čuje i pomisli kako i njoj trebaju nove cipele. Morao sam samo redigirati posljednjih dvadeset stranica i napisati kraj jedne tužne priče. Za nekog normalnog, bilo bi dovoljno dva do tri dana drkanja po laptopu. Za mene, onako kakvoga me je Marković lirski opisao, trebam se prvo dobro napiti, naduvati, nešto odvratno pojebati (po mogućnosti sto-kilašicu) i za četiri do pet dana, knjiga bi mogla biti finalizirana.
Zato sam odmah na Veliki petak, nakon što sam izvukao i posljednju kost zajedno s plombom koja je virila iz kutnjaka, otišao do Gorana za kojeg znam da uvijek drži gajbu piva pod krevetom. Netko pod krevetom drži automatsku pušku, netko lovu i zlato, netko lutku na napuhavanje, a Goran gajbu piva. Kad noću ožedni da ne mora do hladnjaka.
Taj dan, dakle na Veliki petak, Goran i ja smo se žrtvovali i popili punu gajbicu. Podijelili smo bratski, svaki po deset polulitrenjača. Onda smo ogladnili i Goran se sjetio da mu je baba donijela kuhanu šunku, već narezanu na šnite. Nismo se, istina, tog trena, mogli sjetiti, zašto mu je baba uopće poklonila šunku, kad obojica znamo da je stara metuzalemka škrta do besvijesti. No ta nas činjenica nije spriječila da požderemo šunku do kraja, onako bez kruha. Još je bio petak… Onda smo se sjetili, mislim da sam to bio ja, da nismo smjeli jesti meso. S obzirom da smo se već zajebali, pretvarali smo se da smo jeli morsku ribu. Na zadnjem komadiću šunke nacrtali smo glavu zubatca i rep. I to smo pojeli. A od ribe se uvijek ožedni. Mrknuli smo dvije boce bijelog vina i posvađali se na mrtvo. Uopće se više ne sjećam razloga. Znam da je bilo nešto u svezi vjere, ali da se ubijem ne mogu se sjetiti što. Uspavao sam ga udarcem prazne boce vina u glavu i ostavio ga, onako složenog, da odspava na parketima dnevnog boravka. Ja sam otišao kući, pomalo tužan.
U subotu sam uspio nešto jadno popraviti na pričama. Ponestalo mi je trave i bio sam deprimiran. Kad si u depresiji, ne možeš pisati. Nazvao sam Alana koji, u domaćoj radinosti, uzgaja travu. Stara je mislila da joj je sin veliki botaničar, jer mu je soba uvijek bila krcata nekog bilja. Čak se i hvalila susjedima kako je kupio specijalne žarulje za biljke. Htjela ih je pelcovati i podijeliti stanarima zgrade da ih sami pelciraju, tj. da i sami imaju, kako je rekla, isto zeleno cvijeće s neobičnim listovima. Srećom da je Alan to na vrijeme opazio i zaskočio staru taman kad se približava sa škarama jednom kanabisu. Samo mu je trebalo da podijeli susjednima (a suprug od jedne stanarke radi u policiji) pa da neslavno završi svoju botaničku karijeru. Objasnio joj je, učenim rječnikom, kako se ovo bilje ne smije ni za živu glavu pelcirati. Inače, rekao joj je, ode sve u pičku materinu. Stara je popušila priču.
Nazvao sam ga i rekao da mi pripremi paketić za sto kuna, koje mu ne mogu dati odmah, već za par dana. Kako sam mu stalna mušterija, pristao je. Došao sam kod njega taman kad je nekim kurcem zaprašivao kanabis.
- Ovo će biti specijalna marica., rekao je gledajući kao Kićo Slabinac. Jednim okom u Austriju, drugim u Bugarsku.
- Alane, rekao sam gledajući ga u vrh nosa jer nisam mogao uloviti niti jedno njegovo oko, daj da probam.
- Opet đabalesko hoćeš, aaa?
- Aaaa, aha., ufurao sam se u njegov film ili je i mene uspio zaprašiti s onim kurcem.
Smotao je dva jointa, zalizao ih sebi do nadlaktice, i pokazao mi da sjednem. Sjeo sam a on je svečanim tonom izjavio:
- Ovime otvaram proizvodnju novog pogona!
Razvaljen kao zagorski autobus došao sam tek uvečer, taman na film Rambo. Cijelo sam se vrijeme smijao. Žena me je pitala, koji mi je kurac. Rekao sam: prvi. Rambo ima nož. Iz njega vadi kompas. Zatim dezinficiranu iglu i dezinficirani konac. Bez pol kurca si zašiva ranu koju je dobio prilikom pada od dvjesto metara na šumska stabla. U Rambov nož stane još i šatorsko krilo i povez oko glave. Tu je i filmska šminka da se čovjek može namazati kad jebe mater onim murjacima. Kad mu nestane metaka, iz noža vadi napunjene okvire. Da je film duže trajao, vjerojatno bi otkrili da su u nožu i dvije limenke gulaša, boca pitke vode, izviđačka karta i četiri granate. Možda čak i zolja.
Onda se Silvestar Stalone, tj. Rambo, rasplakao kao pička na kraju filma. Usta su mu se iskrivila od jednog uha do nosa. Mogao je istodobno jesti dvije banane i pjevati američku himnu. Ovako ga je lupao samo PTSP. Nije imao kod sebe Prozac, Prazine, Normabele ni Devidone. Ništa za smirenje. Kao za kurac, rasplakao se baš u policijskoj postaji umjesto u nekom kafiću. U kafiću je mogao eksati litru Whiskeya. To isto zna smiriti. Probao sam, stvarno djeluje. Kad se Rambo predao, odahnuo sam. I prestao se smijati. Otišao sam spavati i sanjao kako ću jednog dana i ja kupiti takav nož.
I eto, Uskrs. Moji su se ukućani pokupili i otišli na janjetinu kod punice. Ja sam na radni stol, odmah pokraj laptopa, stavio rashlađenu litru piva i zapalio joint. Sad samo da se još sjetim što sam ono danas namjeravao napraviti. Ako se ne sjetim za deset minuta, kad dovršim joint, idem do Krsitijana. Rekao je da je nabavio pravu slavonsku rakiju… A i Uskrs je, jebi ga, tko je vidio za blagdane raditi?




Utipkao Robert Roklicer - 9.4.2007. u 20:50


Komentirao Kaminoko iz Croatia - 10.4.2007. u 10:03
Care, super su ti price


*Mora se ispuniti
Cijenjeno ime*:
Drzava*:
E-mail:
 
Komentar*:
 
Code Image - Please contact webmaster if you have problems seeing this image code Load New Code
Powered by Web Wiz CAPTCHA version 4.0
Copyright ©2005-2008 Web Wiz

Klik na smajlija
da ga dodas u komentar