| Moram da sebi olakšam, prije svega, draga moja. Duge su godine koje dočekuješ na tronu. Jer tron je jedan. Tako je usamljen, da ponekad ne možeš da shvatiš da li te vije jučerašnji moment il si već prohorio uz novi dan. Nevjerovatno je koliko često je se sjetim. I napravim se da to dođe iznenada i posve slučajno, pa i prepustim se lagodu kad već i dođu misli do nje ponekad, da i uživam prenoseći boje kroz njezin izraz, njezino tijelo. Osjećam se jedini koji je ima. Toliko sam znao o njoj, i to ono najljepše što je mudro isijavala da me zaokupi i da se nasladim ne misleći ni o crnilu koje se ušuškavalo u samom meni. Slast bi proricala biljege koji su ostajali od čeznivih dodira. A ja bih carovao onda kad bi otišla i tiše od mraka, pokudila fenjerske luće sa umornih terasa, zaprijetivši im da je ne otkriju dok kristalnim koracima nebi stigla do doma. Posjedio bi prazne stolice dušama mojih prijatelja koje sam skrojio sam. I ruke i noge udahnuo sam u život i gledao ih dok komadaju hranu i piju gorko ledene sokove uz pokoju zdravicu. Za sretni trenutak u kojem me ostavila. Znao sam da tjelesna zadovoljština bi prošla brzo. I prijatelji me o tome nisu ni zapitkivali. Prah koji bi ostavila po mojoj sobi svjetlucao bi na sve strane i na mjestima gdje, kako je mislila, nije ni dosezala. Do duše. Tako je pogrešno mislila. Znam da je i ona sijala, i to mi je samo i trebalo. Naviknuta da će biti opet nahranjena prostim zaklonom sjene njenog dragog bića. Došla bi opet, ja bi stao ispred bjelokostne trube na kuli moje nastambe i ciknuo da je imam i da je moja. Da ja sam vladar koji ne može da vam udovolji svima, i koji pučane ne podnosi, ma nebi mogli da shvate da ja sam imao nju. I tako bi se pravio važan u uglancanom prijestolju sa svim tim druidskim knjigama, pogledavši je mrzovoljno, jer dovraga ja sam vladar. A znala je da bi vinuo sve te umazane listove i bacio sebe umivajući se udarima zraka do dna gdje bi se smrskao samo kad bi me zamolila. Volio sam tu spokojnu sreću koju mi je pružala. A ja bih je razvijao u glavi, i kretao se sobom u onim stopama kojima smo zajedno dahtali doživljavajući nešto neobično. Kunem se Elunom, bio sam moćan. I opet sitna stihija svoje duše koju je već opasno proplijesnila njezina čar dok bi mi prelazila rukom preko prstnih zglobova, tako bi mi ostavljala nade za cjelonoćnu diskusiju sa prijateljima koje sam ja skrojio, moja Mekasta pa ja sam voljen! Svi tekstovi arkdruida nisu mogli zamjeniti topli treptaj nahranjene duše njezinim prisustvom koje bi procvjetalo u mojoj mašti još mirisnije, jer mi smo jedno, ni ja bez nje ni ona bez mene.Bio sam važan samo ja i samo ona. I znam zašto me voljela. Bio sam jedan, jedini toliko namćor da sam je tom sramotnom osobinom privlačio kao barka koja će da uplovi u nepoznat zamračen procjep. Baš što su me svi prezirali ona me voljela, ni zbog čeg drugog. To nas je upravo i činilo posebnima. Otkravila mi je dušu ni ne znajući. Leden izraz vladarstva skidao se komad po komad, al nije uspjela do kraja... |
