Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Free Slanje SMS-a
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum<   Shout box   Send free SMS   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Funny pictures


Komentari

Natrag na price i pjesmice

CUDOVISTE
EUDOVIŠTE


Probudih se u granisunce. Ispod prozora baka sa zapodjenutom ku?eljom – prede. Napravila drobu, nada se unuku iza sna. Proviruje. Uto banuše tri eovjeka.
"Kamo dobrojutro", nakon kratkog iznena?enja, presrete ih baka. Sijevnu kama, izgubi se ispod oronule pleake.
"Evo ti dobrojutro".
Umrljan bodež, mlaz štrcnu prema meni, isprijeei se staklo, satvori nezaboravno umjetnieko djelo pakla, krvavu sliku – užasa. Odskoeih, potreah nekud, vrata, ?avolje cipele, ustuknuh, uokružih sobu, sklupeah se iza bakinog bauna. Prolomi pucanj, otac tupo udari glavom o pod, drugi izvrnu strica, treai majku, tetku, djeda, sekicu. Kame dokusuruju. R?obetan pod, nakošen, poteee mlaka teenost, crvena izmaglica, ispod mene lokva – smokri gaae. Srk vazduha presahnu pred majeinom krvlju, glavu naseli roj peela – uteee um, osta vrtoglavica. Zaostali se osvrnu sa praga; "Osta jedan mali, dokusuri ga", naredi nekom. Taj se poslušno povrati.
Malo je trebalo da ostanem, možda au i preživjeti, dijete sam, ona ne umiru, to je za ostarjele. Dozivah Boga i svetu Mariju, an?ele i eetrdeset mueenika; "Bože sveti, sve dušmane smeti", govorim eesto ponavljane bakine rijeei, ueim Oeenaš. U glavi roji. Iznad mene je crni ?avo, prizivam Gospoda, priželjkujem eudo neko, vjerujem u nedužnost, u djetinjstvo, u izbavljenje – život, draži od života.
Škljocnu!
"Nestalo metaka. Je.. pušku". Kundak u zaletu, ne pogodi me, a potrefi u rebra Tomina, mla?eg brata. Mrtav otac tijelom sakrio sineiaa, djetinja naivnost, izvirilo po prestanku grmljavine. Kundak nadjaea, ne euh avaza, bodež sa vrha puške, cipela odgurnu, prevrunu, da provjeri kraj tek zaeetog života.
Oštar glas:
"Izlazi, brže, izgoriaeš".
Listovi novina potpaljivali su sirotinjski krov, od mlaaevine. Kao gunjem dim prekri krvave izvore, kidisa i na moju svijest. Koju sudbinu odabrati? Tominu, ili u oganj? Gušenje – um u ognju. Hvatam se za sve gušau tamu iza bauna.
Iz tavana ovjesi se djeeije tijelo. Saskoei Pero, stariji brat. Pad ublaži trupilo, neeije. Šapnu: "Gorimo. Otišli su. Prvi au – u grm. Ako me ne ubiju – istrei i ti".
Razlijeva se oganj pakla. Naaulio, ne bi pucnja – Pero je uspio. Opržih nogu – plamti šlapa. Odlueujem se za trk.
Vrisak, srce zalupa, vrisak – Tomin. Izbezumi me mrtvaeki zov, odbaci preko topraka. Ugrabi me Pero – sklupea u grm.
Trtnjaju krovovi, peku seosku eeljad – pakao. Bjelieasti dim preslikava krvavo jutarnje nebo.
Oglasi se život, Tomo – puzi plae, uvlaei se u grm.
Izboden, herav, krezub, krvav od sebe i nekih. Buktinja – kao zejtin gori krv. Ugasismo Tomu.
"Bježimo, pod košaelu, pa u peainicu", vukuai me šapnu Pero.
"I ja au brato", zapomaga Tomo.
Ustuknusmo.
"Plaeeš, otkriae nas, sve", odbih ga.
Promolih, ni maeeta ni kueeta.

***
Sjedim sa bratom Tomom – pedesetogodišnjaci smo, autimo oeekujuai ponovni susret sa eudovištem. Drhtim u lokvi mrzle roditeljske krvi. Oei u oei sa televizijskim ekranom. Na meni je Tomin pogled.
Sjena Eudovišta opet ispred nas. Seljani u ognju, oei iste, krvoloene: Vuk dlaku mijenja a aud nikad.
Sijevnu krvav pogled iz Tominih ožiljaka, zabliješti slika, zategnu se sidžim, sjena posrnu – sudariše se pogledi.
Oei u oei – doeekao!
Krvoloena zvjerka je ranjena i uhvaaena.
Ratni zloeinac je isporueen i priveden sudiji.
Jednovremeno dovedoše Eudovište i otkaei um.
Drugi sam eovjek neki, podjeljena uma, sulud.
Oeekujuai izrueenje sna?e me nevolja sa umom – izmoždio.
Um spraaen u šaku lobanje, naširoko bi, do besakraja. Migolji, neumorno se otima, driješi – na um na drum. Kao ždrijebac, neae u brazdu, izoglavi se, ne odaziva ni na zobnicu. Godinama sam sputavao naum, povraaao sa tu?eg zla i dobra, mala i kala, žita i nimeta, komšije i nedovida, okeana i neba. Zloeaste naravi, kad ga uhvatim u zijanu, pokunji glavu, poslušno se uvrati, ponizno prizna grijeh, obeaa slijepu poslušnost a istovremeno domišlja slijedeai bijeg u zijan, pa vea na prvi klanac skrene, utekne, da bi se po uvraaanju opet pokunjio i sam uselio u tjeskobni kavez.
Život je igra odgra?ivanja i zagra?ivanja ljudskih klanaca.
Jednouman um je provalijski drum. Ni opanak opanku mu nije drug.

***
Naslovna stranica prvostolienih novina u igri sa povjetarcom, zaplašljiva slika, krvave oei. Eudovište – oei u oei. Probadaju krvoloeno, odgurnu me Pero, dograbi ih, zgužva: "?avolje novine, slika Boga ?avola. Ostavili – da ne izgori. Goriae!", progun?a, zaškripi zubima, pa "oei" pritaknu ognju. Povuee me, šapnu na uvo: "Idemo mi, u peainicu", okrenu se na samrtnieiaa: "Eekaaemo te, pa aemo na Brijeg, u tetke".
Ispuzasmo.
Tomin plae nije se pomjerao, navikli na nj – stražari za nas. Presuši tek iza podne.
Sumrak, puzali smo uz strminu.
Brijeg nas prihvati.
Još je jedan izbjegao.
Iz mnogoljudnog sela preživjeli smo samo trojica.
Brijeg nije spavao – ?avolji strah.
Pred zoru stražari otkriše šunjanje uz strminu. Metež. Združi se eovjek i stijena – zaklon. Dopuzao Tomo. Danima aemo se pitati, kako je moglo polumrtvo petogodišnje dijete, u mrkloj besputnoj noai, dopuzati do besmrtnosti: Živ ikad, mrtav nikad. Selo je rakijom ispiralo – ubod na ubod. Nameeile muve.
Sjutra nisam mogao pogledati u ranjene Tomine oei, ni do mjesec, ni do danas.
Može li eovjek pogledati u prevareno oko – napuštenog brata? Može li i kako?
Muei me savjest, lomili je nevidljivi Tomini pogledi, potresali život, razgra?ivali dušu. Kako je tek Eudovištu pred stotinama hiljada Tominih pogleda, pitam se, krza li duša, mori li savjest, eime li je on obmanjuje, prigušuje, može li je obmanuti, obuzdati, u glavu satjerati – umiriti? Ima li melema?
Kajanje!?
To je vea ljudski.

***
Zvjerka je privedena.
Davljenik se hvata za slamku. Noseai ljudsku masku Eudovište je u samoaama dodirivalo eovjeenost – da li je bar malo ulomilo, savjest uoblieilo, oplemenilo dušu, razvilo pamet – koliko se samohrvalo?
Um se raspljesnio na Eudovištu, pita ga o eemu i kako razmišlja, šta sanja ako može zaspati, kako se odupire privi?enjima silovanih, preklanih, samljevenih, rasporenih bremenitih žena iz kojih su va?ena nero?ena djeca pa bacana uvis i doeekivana na kamu – progone li ga zlodjela? Plaše li ga smrkavanja, boli li ga duša – ima li je? Um se rve, htio bi da dokuei sve to u Eudovištu, opsjeo, oteo – otkaeio.
Do ponovnog susreta još nije došlo. Da se sretnu, vide, euju, um bi se povratio u smiraj, kako kaže. Vjeruje u svoja eula, prepoznao bi kretnju, zbor, pogled – oko. Prije eetiri decenije bili su, oei u oei. Oeima Eudovišta uprti se um, teško breme ponese, i danas stenje pod njim, a ne umije da se isprti, dok ne naplati dug. Um se rve, htio bi da dokuei sve to u Eudovištu, opsjeo, oteo – otkaeio.
Prevrat!
Zalahori gora, plinuše mora, rastrese zemlja, izmoždi narod, smrknu svjetlo, izroni nešto – nevi?eno, neeuveno, nerazumno, jednoumno, ljudsko ruho ugrnulo, eudom se eudilo Eudovište.
Um i Eudovište – oei u oei. Djetinji um obajati.
Prituljeno po mraku ušunjalo se u bezazlen narod. Smicalo ga tamom.
Svanu!
LJudi se osvijestiše, na uljeza ustrijemiše, glogov kolac pripraviše.
Prerušeno izmigoljilo, odšunjalo – uteklo u daleki narod neki. Desetljeaima se tulilo.
Išeaši ubogaljjeni um, otisnu se po njuhu zvjeri. Tranda u krugu tražeai odgra?eni klanac – ljudski.
***

Zvjerka je dolijala.
– "Ne kajem se, ubijao sam ih po volji Gospoda Boga..." – ovim rijeeima koljae poee da se brani.
Vuk i jagnje, koljaei i klani – istog Boga prizivaju?
?avo nema savjesti.
Kajanje je za eovjeka.
LJudska savjest može ponijeti samo narameia grijehova. Bog, ni toliko, jer Eudovište ubija stvorenja koja je On stvorio – udara i na Boga. Na ljudsku kartu ne može – jer je otvorena. Pehlivani sa Božijom, jer On sudi tek "gore". ?avolja rabota – zavarava.
Nesta malog Tome, u trenu prohujaše godine, srastoše i ožiljci, utrnu oganj, doplovi um, smiren, raskomoti se u do maloprije pretijesnoj glavi, svojevoljno leže, utopli postelju, oraspoloži dušu, prenese me u do pola okopan vinograd, privede tek "vi?enog" odraslog brata Tomu, koji upravi pogled – oei u oei. Oei bratske su umilne. Osmijehnu se:
– Hajdemo u vinograd, dovršimo kopanje prije kiše. Godinama dumaš, oslobodi se. Shvati vea jednom – naše Eudovište je davno uništeno. Bilo – ne ponovilo se.
Jednouman um je provalijski drum.
Ni opanak opanku nije mu drug.
Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:12



*Mora se ispuniti
Cijenjeno ime*:
Drzava*:
E-mail:
 
Komentar*:
 
Code Image - Please contact webmaster if you have problems seeing this image code Load New Code
Powered by Web Wiz CAPTCHA version 4.0
Copyright ©2005-2008 Web Wiz

Klik na smajlija
da ga dodas u komentar