Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Free Slanje SMS-a
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum<   Shout box   Send free SMS   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Funny pictures


Komentari

Natrag na price i pjesmice

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
Tamo gdje ljubav poeinje
Jeste li ikada euli onu mitološku prieu o ljubavi? Ja sam je davno eula i otada je postala moja vodilja kroz život. Nedavno me prijateljica podsjetila na nju...

Priea kaže da je Bog na poeetku, kad je stvarao eovjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se einilo prejednostavnim pa je jednog dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopae prona?u...

Pitate li se sada kakva je ovo priea ili je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih piše, nikome ništa ne znaee? Oduvijek sam sanjala da au jednog dana napisati prekrasnu prieu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona snažna i jaka, kako je jaea od svega i ništa je ne može pobijediti. To je bio jedan san. Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam trebala pisati prieu, smišljati likove, nisam trebala ništa os m živjeti je. Život ju je napisao za mene. I sada ju prieam vama jer ne želim da na tako lijepu prieu padne prašina i da ju proguta zaborav. Želim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj! Isprieat au vam prieu o jednoj ljubavi. Isprieat au prieu kako sam sretnica i kako sam našla svoju drugu polovicu duše, Isprieat au prieu o eovjeku mog života, Isprieat au prieu o ljubavi koju mi je dao, kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Isprieat au vam prieu mog života...

Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono što nam omoguauje – izme?u ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitološkom prieom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kažem da je on jedan od glavnih likova ove priee.

Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjeaam se kako sam bila opeinjena tim eudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz škole i istraživanje te sprave... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su eekale da budu otkrivene... Sama u tišini sobe upoznavala sam se s njim. Još i danas ne znam ni polovinu onoga što on nudi...

Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doai u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Prieaš s ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjuješ misli, ideje; možda na?eš nove prijatelje.

I te je veeeri Dinna ušla na chat. Hrpa pozdrava, bok, haj, ciao... i da hoaeš ne možeš zapamtit tko je tko, a ako te traže mail, uzmeš njihov i kažeš da aeš se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...

Jedne veeeri uleti mi na private tako jedan «ave»... tako zaeu?ujuai pozdrav. Nitko me nikad u životu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i neae... Žao mi je što odmah nisam osjetila posebnost tog ave, tako da se ne sjeaam tijeka razgovora. Sjeaam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspoložena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjeaam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog ave, ništa ne bi podsjeaalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije tražio ni broj mobitela, ni mail, rekao je samo kako ae me naai... Mislila sam: svakako, naai ae me... nikad ga više neau euti...

Ali ipak me jednog dana našao još jedan ave... To je bio Igor. Neka mi oprosti što se ne sjeaam svih naših priea s chatova, ali što sam ja znala? Zar smo mogli znati?

Razmijenili smo mail adrese... Pisali smo si... Na novogodišnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmjeh na licu i prvu misao da je on netko tko me razumije. To je bila jedna od gorih Novih godina... Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih doeekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodišnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na život što mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoai, a nikad ništa ne traži... Zaista, spremna sam ueiniti sve za ljude oko sebe, i ne tražim ništa zauzvrat. Eak ni zahvalu. Sve što sam uvijek tražila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pružio. Bolje reeeno, nikada nikome nije bilo stalo. A što je Dinna mogla ueiniti? Toliko se stvari oko nje dešavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doai jednog dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla oeekivati da ae mi život dati tu osobu, ako mi je vea tada skinuo osmjeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokušala s nekim o tome prieati, uvijek bi mi se smijali jer «nemoguae je da Dinnu išta muei, pa ona je uvijek nasmijana, šali se, ona ima sve...» Prava istina je da Dinna nikada nije imala ništa. I što je jutro, novogodišnje jutro primijenilo? Oeito puno toga. I oeito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zašto je mail od jednog Igora eitan toliko puta i zašto je ružno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ueinila ruža koja je bila u mailu...

Na našim chatovima prieali smo o svemu. Jednom me je pitao što bih htjela da dobijem za poklon od osobe koja me voli. Rekla sam mu ono što je istina, rekla sam da bi ruža bila dovoljna i tog jutra me eekala ruža. Toeno onda kada je bila potrebna. Ispod nje je pisalo «Rekla si da bi i ruža bila dovoljna, nije prava, ali nadam se da ti se svi?a!»

Istina je da nije bila prava, ali je najljepša od svih ruža koje netko može dobiti. Možda je i dio ovog što sada osjeaam upravo miris te ruže... Igor i ja trebali smo se naai 11.01.2001. toeno u 17 h na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam eekala samo 10 minuta, eekala sam duže... pet puta duže. Bila sam uvrije?ena, bilo mi je žao. Ne znam zašto me život tako šibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovat mu da ae se pojavit? Kad sam došla kuai, poslala sam mu mail i «zahvalila» mu što se pojavio na Trgu, poželjela mu sreau u životu i to je valjda trebao biti kraj. Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savršenog smisla. Na kraju, zašto sam se uopae pjenila što se nije pojavio u 17 h u tenisicama, krem levisicama i tamnoplavoj suothland jakni kad nismo službeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila ro?endan isti dan kada je i Igorov. Sjeaam se da su svi bili pijani i da sam se pitala što radim tu; pitala sam se kako je Igor proveo svoj ro?endan.

Za nešto manje od mjesec dana bližilo se Valentinovo. Sjeaam se da je bila srijeda. Vani je padala kiša i pokoja pahulja snijega. Ljudi su šetali okolo zagrljeni, noseai ruže, mimoze. «Kako šugavo romantieno» to je ono što sam tada mislila. A što drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu možeš samo poželjeti. Toeno se sjeaam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i ploeniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu. Što više htjeti, što više željeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?

Došla sam kuai, napisala mail Igoru i ovaj put ja njemu poslala ružu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kie. I nije li bit ljubavi da se osjeti da voliš svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se našli na chatu i o tome prieali. Eudno je kako smo se dobro razumjeli. Isprieavao se što on meni nije eestitao Valentinovo. Kao da je trebao – bilo je dovoljno što je bio tu, što je netko razumio.

Bilo je to vrijeme kada su poeeli snovi, ili bolje reeeno kada je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog poeetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj žici koju imam. Kakva žica, pitala sam se tada. Pretjeruje. Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje «Dinna, tko li te to toliko povrijedio?» Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to. «Ima žena koje zakljueaju srce poput dragog kamena.» A on me otkljueavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve što se moglo reai, reeeno je. Saznala sam zbog eega je on izgubio vjeru u ljude, zbog eega je tužan, zbog eega mu moja žica vraaa osmjeh na lice. Volio je, volio, a onda preko noai je nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nešto nije štimalo. Otišao je na pregled, on je ispao «krivac» za to i san mu se pretvorio u prazninu. Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato što sam ga žalila. Zašto ga žaliti? On je eovjek, on ne treba sažaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sažaljenje. Tada sam više nego ikad do tad željela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noai može nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode. Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaea od svega? Kako imati snage i otiai kad nekog voliš?

Što je vrijeme više odmicalo, sve smo se eešae euli mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vea tada vidjeli. Još uvijek se smješkam kad se sjetim njegove priee o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretan kad je prieao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci. Kad bi išao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se. Eime sam ga zaslužila, pitala sam se.

U 6. mjesecu bila je nekakva fešta u studentskom domu. Obeaale smo curama s faksa da aemo doai pa smo otišle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, deeka s kojim sam nešto mutila dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa iai na utakmice, ali nikada ništa nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veeeri postalo je oeito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti einjenicu da dok te neki deeko, koji ti je još donedavno bio jako drag, ljubi ne osjeaaš baš ništa? Kako objasniti da se u tim trenucima pitaš kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono što mi se motalo po glavi. Iduaih dana odga?ala sam susret s Darijem. Morala sam ueiti, idem doma ovaj vikend i sliene fore. Einjenica je da sam se osjeaala jadno i posti?eno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otišla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u životu poslužila ženskom podlošau zbog koje se i danas mrzim. «Nema smisla, ionako se neaemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budeš htio, možemo se euti.» Prvi put tako nešto iz mojih usta, a ponekad mi se eini da je sve ovo što se sad dešava samo kazna za to.

Kad je prošlo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da ne zna što mi radi. Vjerojatno i nije znao. A kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vea tada zamišljam kako ae izgledati susret s njim. Da vea tada idem leai i maštam o njemu? Kako je mogao znati da sam bila tvrdi orah? Kada sam još uvijek bila na distanci, još uvijek u svom svijetu. Možda da nisam odlueila da prieekamo sa susretom do jeseni, možda bi bilo drugaeije. Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razoearan. A onda je napisao kako je možda tako i pametnije. On ae ionako biti uvijek tu i eekati. «Ako sam eekao 2 godine, što je onda još 2 mjeseca?»

Iduaih dana otišao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepše osjeaaje pretoeene u rijeei. Kako je samo jasno shvaaao ono što mu dugo nije reeeno, ali je napisano još dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova. San o maloj uvali u kojoj smo sami; otkrila sam mu da želim naueiti roniti i skakati na glavu. Nekoliko dana kasnije, toenije drugi dan nakon što je stigao u Pulu, pronašao je našu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se može ueiti skakati na glavu. Tu je uvalu ueinio našom uvalom. Posadio je dunju u uvalu, ueinio je to za mene. Bilo je tako divno euti to. Možda sam se smješkala u slušalicu i proglašavala ga lu?akom, ali einjenica je da je vea tada bio duboko u srcu i da sam vea tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad au ga napokon vidjeti.

Živjela sam taj 9. mjesec od njegovog poziva do poziva. Ništa mi nije imalo smisla, ništa osim njega. eekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdržim do iduaeg poziva. Mami ništa nije bilo jasno, otkud Igor. Tko je i zašto me zove? Saznala je nešto kasnije.

Došla je i ta jesen, dugo oeekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oei eovjeka mog života, svog deeka iz sna. izme?u gužve i buke na Trgu, tražila sam ga pogledom, pitala samu sebe hoau li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ružom u ruci, pojavio se muškarac svijetle kose u tamno plavoj košulji i trapericama sa onim eudnim sjajem u oku koji mi je bio poznat od nekud. Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Šutjeli smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snažno zagrlili. Još i danas osjeaam taj evrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve što sam osjeaala bile su hladne suze koje su mi se spuštale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. poeeli su moji snovi. Nikada nisam jaee osjeaala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica. Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjeenosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeei, iste stvari einili, poeeli smo plašiti sami sebe. Otkrivali smo jedno drugom snove i želje, gradili svoje planove i crtali si buduanost; našu buduanost. Novu smo godinu doeekali sa toliko planova i želja, prieao mi je kako ae me odvesti u Pulu u našu uvalu «tamo gdje ljubav poeinje», kako ae mi pokazati sva mjesta svojih djeeaekih nestašluka tamo i kako aemo zajedno napisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta «Igor voli» koji je napisao prije puno godina. Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slušati ga kako diše i kako priea; sve što sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmjeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvijetljene samo svjeaicama s bora. Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bio tu pored mene. Da an?eli s neba si?u i zatraže od mene da po?em s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih; «volim te» na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio života za koji se živi. Nitko se nije volio te noai više nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije živio svoje snove kao što smo mi živjeli te noai. Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih; on je bio tu, i samo je to bilo važno; prva naša zajednieka Nova godina.

A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poeeli su se buditi njegovi strahovi; upleli su se u naše snove i poeeli nas vuai na dno. poeeli su se buditi aveti prošlosti, strah od buduanosti; poeeo se mijenjati. poeeo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zaslužujem puno više od njega, kako mi nema pravo uskraaivati snove koji su mi prirodom dani i kako au mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne može dati, oprostiti. Rekao je da me previše voli i da ne može biti sebiean i tražiti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmjehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da griješi. Samo je napisao poruku «Snovi pripadaju drugima» i otišao. Vrijeme je otada stalo. Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da griješi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Naima se budim, osjeaam njegov dah na svojim usnama, okreaem se po krevetu i osjeaam se tako slabo. Stojim u mjestu sa našim snovima, ne mogu se pomaknuti; osjeaam njegove suze i greeve srca dok je tražio od mene da ga pustim. Nestajem u tišini, živim u trenucima naše prošlosti i sanjam naše snove, nadam se da su još uvijek dio naše buduanosti.

Tako mi je blizu, na momente se eini da eujem kako diše pored mene. Dišemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena, ali tako prokleto duge minute koje se eine da nikada neae stati. U glavi se vraaaju naši trenuci, slike naših snova, tako žive i jasne kao dio stvarnosti. Jednom mi je na uho šapnuo kako sam ga uništila za sve druge, kako ae postojati samo za mene. A vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvaaam kako ga nisam uništila ja za sve druge žene, ueinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, još bi uvijek živjela svoju prieu i šaputala njemu na uho drugaeije rijeei od ovih.

I sve što želim je da me odvede u našu uvalu, tamo gdje je poeela naša ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjeenosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku, da ostanem u snu, jedinom snu kojeg sanjam, a zove se Igor.

Ne znam da li je ovo najljepša ljubavna priea koju ste ikada euli. Najljepšu eeka nagrada, ali ne pišem zbog nagrade. Pišem jer sam svoju prieu htjela isprieati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim. To sam do sada uspjela samo s njim, ali je život tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad misliš da ih najevršae držiš.

Ovo je priea o ljubavi koja ae trajati vjeeno. Ovo je priea o najeistijoj i najiskrenijoj ljubavi. Ova priea neae završiti toekom na kraju reeenice, ovdje nije njen kraj.

Uvijek je spominjao nekakvu žicu koju imam u sebi, koja me eini posebnom i drugaeijom od svih drugih. Istina, imam žicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu našla i nikada je neau pustiti. Sve što želim da shvati i da prihvati; uvijek je govorio da žene biraju. Ja sam odabrala.

Stih jedne pjesme kaže «sve prave ljubavi su tužne». Zar baš sve moraju biti tužne?



Autorica: MYA


Utipkao ,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,, - 25.8.2005. u 16:18



*Mora se ispuniti
Cijenjeno ime*:
Drzava*:
E-mail:
 
Komentar*:
 
Code Image - Please contact webmaster if you have problems seeing this image code Load New Code
Powered by Web Wiz CAPTCHA version 4.0
Copyright ©2005-2008 Web Wiz

Klik na smajlija
da ga dodas u komentar