Ja sam Marin.Priču o svom nekad najboljem,a danas samo starom prijatelju prvi sam put pričao davno,prije puno godina,sjedeći na mjestu za svjedoke obrane.I nakon svog tog vremena,sjećam se svakog detalja,svake riječi i svake suze.
Rita Delić,predstavila se ta žena stojeći na mojim vratima danas u 9 ujutro,prerano za moj ukus.Znao sam tko je,naučio sam raspoznava ti tu vrstu ljudi,nakon svih s kojima sam razgovarao o Luki.I ona je sigurno htjela još koji detalj,još koju stranu priče,kako bi ''pomogla'' Luki.I ovaj put će možda stvarno nešto značiti.Ne zato što imam beskrajno povjerenje u njenu stručnost niti zato što itko tu može nešto popraviti,ali približavanjem tog dana,te obljetnice oko koje je Luka(s) stvorio svoj unutarnji svijet mora nešto promijeniti.Nabolje ili nagore,ne znam,ali u ovom trenutku nije ni važno.Pozvao sam je unutra i ponudio je sokom.Slušala me pozorno.
Bila je zabava u Klisu te večeri.Dan grada,16.8. Luka i ja smo se našli na parkiralištu kod crkve te večeri,i uputili se njegovim autom u mjesto.Tamo je već bilo puno ljudi,i glazba je bila glasna.Odlučili smo napraviti đir da vidimo tko je sve večeras tu,ali onda je on ugledao Nju.Marija,zvala se ta cura.Luka je bio oduševljen,govoreći da nikad nije vidio tako lijepu curu.Nasmijao sam se,jer mora da je to bio stoti put da sam ga čuo da to govori.Ali ovaj put je bilo drugačije,očito.
Znao sam neke Marijine poznanike,jer doselila se nedavno,i to iz Splita.I nisam je volio,imala je ružnu reputaciju,jednu od onih koje se obično pokažu istinitima.Rekao sam to Luki,ali njemu nije bilo važno.Slijepo je vjerovao da je ta žena nešto posebno.Prišao Joj je tu večer,pričali su,popili nekoliko pića.Koji sat kasnije,kad je slavlje počelo jenjavati,odvezli su se u Lukinom autu,kako sam kasnije saznao,a već tada pretpostavljao,u šumu br 8.I ja sam ostao bez prijevoza,u mjestu,te se pješke uputio kući.
Sutradan najranije ujutro nazvao me s pričom o protekloj noći.O šumi,kako je bilo savršeno,prekrasno i najbolje u njegovom životu.Pokrio sam glavu jastukom i ugasio mobitel.Sljedećih dana samo je o tome pričao,ali Ona nije dijelila njegovo oduševljenje.Nije mu uzvraćala pozive,nije se htjela nalazit s njim i sve u svemu potpuno ga je ignorirala.Ali umjesto da on uslijed toga shvati kakva je Ona,svakim je danom postajao samo sve opsjednutiji Njom.Samo je o tome pričao,a nakon nekog je vremena počeo i pratiti kad bi navečer išla negdje.Nalazila se s momcima,a on je uvijek bio tu negdje,i gledao.Čuvao je.Ali u svakoj od tih njegovih avantura nije se krila ljubomora.Ni tračak ljubomore.Samo Ju je htio zaštiti,čuvati...voljeti.
Te je večeri pratio kao i inače.Našla se s Njim.Luka Ga nije volio.Znao je da je On agresivac,propalica i ološ.Imao je loš osjećaj u vezi te večeri.Nazvao me i rekao da su u šumi.Gledao je iz mraka.Znao je nazvati me katkad u takvim situacijama,možda da ne mora misliti o tome što vidi.Pričao bi tada o Njoj,kako je prekrasna,njegova jedina prava ljubav...
A onda sam preko zvučnika na mobitelu začuo vrisak.Ženski vrisak.I još jedan,malo duži.Luka je viknuo:''Neee...'' i ispustio mobitel.To je bilo sve.Sljedeću vijest sam čuo od policije.Da ih je Luka oboje ubio,i da je u pritvoru.
''Ali ti ne misliš da se to dogodilo?''-upitala me Rita,još ne taknuvši čašu sa sokom.
Ubio Ga je,tu nema sumnje.Ali Nju ne...nju nikad.Nije bio ljubomoran na Nju.Volio Ju je.A tu je i naš razgovor na mobitelu...Kako sam ja vidio,stvar je bila jasna.On Ju je ubio,misleći da su sami,možda u naletu neuračunljivosti.Lucas je morao obraniti,osvetiti,ubiti ga.Za svoju ljubav.Uzeo u je u naručje.Bila je mrtva.I više ništa nije bilo važno.Samo Ona,šuma i suze.I obećanje.Obećanje dano jedne večeri u Njihovoj vječnoj šumi.Obećanje da će čekati 50 godina na vječnu ljubav...
Još malo...
|