Probudio sam se to jutro oko 7.Još jednom prearano za moj ukus,ali ma koliko želio,nisam više mogao zaspati.Taj sam dan morao odabrati te učiniti nešto jako glupo ili pogaziti svoju riječ.A ja nikad ne gazim svoju riječ.
Za ručak su bile lasagne,moje omiljeno jelo,ali jedva da sam ih taknuo.Sreća da nemam ženu kraj sebe koja bi me pitala što nije u redu,jer joj ne bih mogao reći,ili još gore,rekao bih joj i govoreći to vjerojatno shvatio ludost vlastitih namjera.Da,sreća...zato o tome neću ni misliti više.Moram to napraviti...
Bilo je nekih 16:00 kad sam izašao iz kuće i krenuo prema zatvoru.Na ulazu me nitko ništa nije pitao,vidjevši odoru.Znao sam da će izlazak biti nešto teži,ali ipak ne pretežak.Na kraju krajeva,ipak sam ja šef policije,a to valjda nešto znači,makar me čeka prisilna mirovina sljedeće godine.Ili kako stvari idu,ne čeka?
Šetajući hodnikom začuo sam glas one gospođe koja me posjetila koji dan ranije,kako se već zvala...Rita,tako nekako...Ogledao sam se,izvadio pištolj u kojem nije bilo metaka,ušao u sobu te zatvorio vrata za sobom.Luka me pogledao sretno,ali nimalo iznenađeno.Čitavo je vrijeme vjerovao da ću ipak doći.I evo me.Rita me gledala prestrašeno,nesigurna što da misli.
-''Jeste li vidjeli pismo,doktorice?''-upitao sam je,vidjevši kovertu koju je držala u desnoj ruci.
-''Da,vidjela sam..-odgovorila je već se smirivši malo.
-''Onda znate...nemam izbora.Ovo je najmanje što je zaslužio,čak i vi to morate vidjeti''
-''Što to?Što vi uopće namjeravate,čemu se nadate?''
-''Ništa veliko,doktorice.Obojica smo stari ljudi.Da je Luka htio bježati,to bi davno pokušao.Ne...ali nakon svega što je prošao,nakon ovog pisma i nakon 50 dugih godina čekanja,ne mislite li da je zaslužio ovu posebnu večer u svojoj šumi?Ja mislim da je,a i vi to mislite.I baš to je razlog zbog kojeg ćete mi pomoći.''
I stvarno,iako je moja zadnja rečenica bila tek nešto više od blefa,Rita je samo kimnula glavom u znak odobravanja.Luki sam stavio lisice,i nas troje smo se uputili prema izlazu.Tamo nas je čekao mladi policajac.Upitao nas je za pismenu dozvolu za premještaj zatvorenika,ali popustio je shvativši da tu dozvolu potpisuje šef policije,a da sam to upravo ja,i da će je dobiti unutar 12 sati.Nisam je namjeravao pisati,jer u dubini duše još sam se nadao sretnom završetku i zasluženoj mirovini,iako nisam baš imao ideje kako bi se stvari mogle rasplesti u tom smjeru.
Došli smo do ulaza u šumu,već je bilo blizu 19 sati.Ušli smo.Oboje smo gledali Luku,o njemu je sad sve ovisilo,iako nisam potpuno siguran što smo to očekivali da će se dogoditi.Luka je došao do čistine i kleknuo na zemlju.
-''Što sad?''-upitao sam ga nakon par minuta šutnje.
-''Sad?Sad čekamo...''
I čekali smo,zaista.Satima.Bila je jedna od hladnih ljetnih večeri,puhala je bura,a Luka je bio u bolničkoj tanašnoj odjeći.Rita je donijela iz auta kaput i zagrnula ga njime,iako se činilo da on to nije niti primjetio.Bio je potpuno miran,ali svjestan,s osmijehom na licu.
Bilo je to oko 21 sat.Mrak je već pao nad šumu.Policijske sirene su se začule,sve bliže i bliže.Očekivali smo to,morali su primjetiti prije ili kasnije.Bio je to kraj,moje karijere i Lukinog traženja.Jedne priče...
Ali tada se nešto dogodilo.Vjetar je pojačao,čudan je miris bio u zraku.Lajanje policijskih pasa gubilo se u zavijanju vjetra kroz granje drveća.Zavrtilo mi se,i okrenuo sam se prema Luki.Čudno ljubičasto svjetlo ga je okruživalo.Mora da mi je stvarno loše,pomislio sam.Nekoliko trenutaka poslije ležao sam na leđima,a jedan od spomenutih pasa me upitno gledao iz ptičje perspektive.Vjetar je stao.
-''Što se dogodilo?''-upitao sam jednog od policajaca u mojoj blizini.
-''Zatvorenik je nestao,načelniče,''-ubacio mu se u riječ onaj mladac s vrata zatvora-''iznenadio vas je i onesposobio,a zatim pobjegao,zar ne?''
-''Da...da,tako je bilo.''
Glava me zaista boljela,kao da je sve to i bila istina.Pogledao sam tog momka zahvalno,a on je samo kimnuo glavom.Rita je bila malo dalje,izgledala je kao da je u sličnom stanju poput mene.Ali bila je ok,to je bilo važno.A Luka?Pa,teško je vjerovati da je čovjek u svojim kasnim šezdesetima pobjegao čitavom odredu policajaca sa psima tragačima,ali službeno izvješće tako kaže.Dakle tako je i bilo.Točka.
A ja?Mislim li ja da je Lucas dočekao Nju,i da će zauvijek živjeti ovdje,u vječnoj šumi,i da ih više nikada ništa neće razdvojiti?Mislim li tada da se tu nešto čarobno dogodilo ove večeri?Gledao sam Ritu u tom trenutku,i uhvatio sam njen pogled.Prekrasan pogled,i jednu suzu u oku.Dakle,vjerujem li u čuda?Ma...zašto ne...?
|