Napokon sam tu.Napokon sam s Njom,u vječnosti.Došla je,baš kako je i obećala,u našu šumu.U vječnu šumu.Naši svjetovi,svjetovi mašte i zbilje još jednom su se dotakli...u Mjestu...na marginama svjetova.Ovaj me put povela sa sobom.Ovaj put je zauvijek.I dok šetamo našim livadama,plešemo na toplim kišama i smijemo se,prisjećam se svog svijeta.Svih mojih prijatelja.Marina...čovjeka koji mi je pomogao kad mi je najviše trebalo.Koji je time sve izgubio.I Rite,koja je vjerovala kada malo tko bi.Što je s njima,tko to sada zna...
Ali sve to blijedi,kada pogledam Nju,svoju vilu...zahvaljujući Njoj opet sam mlad.Poljubac vile koji vraća mladost...podsjeća me to na priču o Petru Panu i Zvončici.Na djetinstvo...
-''Brineš se za Marina?''-upitala me Ona,vidjevši me zamišljenog.Bila je u pravu.
-''Da...''
-''Vidiš,ponekad se vila zaljubi u smrtnika...kao ja u tebe.Zato sam te i dovela ovdje...ali ravnoteža mora postojati.Što uzmeš,moraš nadoknaditi.Zato te prošli put nisam mogla povesti.Htjela sam,ali On je znao da bi to imalo prevelike posljedice.''
-''Ali što to znači?Da je netko iz tog svijeta ostao u mom?''
-''Recimo samo da ne trebaš previše brinuti za Marina.Srest ćete se vi opet...''
-''Ali,kada?''-pogledao sam je začuđeno.
-''Za 50 godina,naravno,a kad drugo?A i ja jedva čekam,iskreno.50 godina je previše vremena za dvije sestre da budu odvojene...''
Rita...nasmijao sam se.I sjetio se kaputa kojim me ogrnula kada sam odlazio.Gurnuo sam ruku u džep.Bilo je tamo.Pismo...pročiao sam ga još jednom.Napokon je sve ok.Napokon je kraj...i početak...
''Bojim se noćas...noć je hladna,i miriše na odlazak.Samo ti i tvoje tople ruke me još mogu uvjeriti da će naša bajka imati sretan kraj.I gdje god bili,i kako dugo,nije važno,jer vrijeme i svijetovi ne mogu Nas razdvojiti.Ne znam što će se dogoditi,možda tek slutim,i tko ćemo postati jednom kada odrastemo i prestanemo vjerovati u zamišljene svjetove,čarobne ili tužne.Ali znam da sam sretna što te imam ovdje,kraj sebe,u ovom trenutku u vječnosti.
Pomalo shvaćam,dok ti ovo pišem,da ipak moram otići.Ne želim to,i pokušala sam Mu reći,ali neki zakoni se ne krše,pa čak ni radi ljubavi.Nemam tog prava da te povedem sa sobom,samo zato jer te volim više od sebe,ili zato jer ti mene zaista i želiš više od života.Ja tog prava nemam,ljubavi,niti želim imati.Ostani ovdje,tu sada pripadaš.Jednog dana,kada naša šuma promijeni svoju odjeću 50 puta,doći će vrijeme.Naše vrijeme da podijelimo vječnost,tu,u našoj šumi.Budi tu na taj dan,ja ću čekati.Neki,koji bi nazvali to krajem,bili bi vjerojatno u pravu.I zaista,to je će biti kraj.I početak...
Volim te,mali moj...vidimo se...''
|
