Stigao sam ali je moj put jos bio na dolasku. Predamnom je jos stajao veliki popis lutanja i trazenja. Moje avanturisticko srce navelo me da zalutam, da se uputim, bas tamo gdje sam i danas.
Usao sam i pozdravio, a u meni je gorilo. Nepoznate osobe i nepoznat prostor. Nisam ocekivao takvo prihvacanje, jer i samo moje ime je zvucalo, pa i samom meni, neobicno. Drustvo je bilo zabavno, primamljivo, svi su se znali i prihvacali, sto je meni bilo veoma strano. Ja sam bio kutija koja je cekala da je raspakiraju, da odvezu masnicu i skinu omot, da zavire unutra. To im nije predstavljalo problem, bez muke i duge borbe slomio se led.
Krenuo je razgovor, pocela su pitanja i odgovori, pocelo je otkucavanje vremena a i mog srca. Nasao sam nesto sto mi je u to vrijeme bilo potrebno, kao stranac, da ne budem prihvacen sam se bojao. Svidjelo mi se ime koje je najvise primamljivalo i svijetlilo kao i sam mjesec medju svim tim sitnim zvjezdicama. Progovorila je i ja se nisam sklanjao od njenih rijeci, koje su u meni budile toplotu, veselje i sigurnost. Nasa prica se svela na pjesme, pjevanje, osjecaje i smijeh. Iako nas je daljina razdvajala imao sam osjecaj da sam preblizu, i da ce me odmaknut svakog casa.
U ocima sam vidio njen lik, njeno tijelo. Svaki njen pokret sam osjetio drhtanjem tijela, a svaka njena rijec prelijepa pjesma u mom uhu. Glavni zadatak u mom zivotu je postao da se probudim i da je opet sretnem. Cekao sam je, da se pojavi i da me protrese, a ona je znala gdje ce me naci. Prolazile su sekunde, minute, sati pa i dani, mnoge noci provedene u njenom drustvu. Oko mene se dosta toga promijenilo, ali ja sam ostao u istom snu i smjeru. Nisam znao nikog drugog a i nije mi bilo bitno. Znao sam osobu koja mi je zamijenila sve drugo, u kojoj sam vidio sve sto mi je potrebno u ovom zivotu. I bila je kraj mene.
Iznenada, ona se udaljila, slabije san je vidjao. Bas ono cega sam se najvise bojao. Odmaknula me na neku udaljenost koja mi bila predaleka. Praznina oko mene je postala veca od svemira. Zvijezde su pocele da trepere, a sunce je pocelo da hladi.
Oko mene je drvece ogolilo, snijeg napadao i put se zaledio iako se priblizavalo proljece. Nosile su se lagane majice i jaknice, a ja sam i dalje hodao zabundan i pokriven. Imao sam temperaturu ali sam se smrzavao.
Trag joj je bio sitan, jedva vidljiv, neprimjetan. Pokusao sam je pratiti ali nije bilo moguce. Sve oko mene se okrenulo protiv. Vjetar joj je odnosio glas i miris, snijeg joj je pokrivao tragove, a tamna noc i magla me zaustavljali na svakom koraku.
Opet sam ostao na cesti da lutam, a cesta nije imala nikakvog smjera, samo veliki krug. Dozvoljeno mi bilo da joj cujem samo koji glasic u borbi velikih vjetrova. Da joj vidim prelijepe oci u zelenoj travi na koju je padao crni snijeg. Nadao sam se, kao sto i ide, da ce doci vise i to prelijepo proljece. Dani su prolazili i prolazili a ja sam i dalje sjedio na balkonu, cekajuci.
Uspio sam zaspati, sto je bilo nezamislivo, barem neki napredak. Probudio sam se sa osjecajem neke promjene. Ugledao sam poruku koja je obecavala, a bila je njena. Bio sam budan kao nikada do tada. Poceo sam gubiti svaku nadu da ce se pojaviti, ali sam pogrijesio. Pojavila se na starom mjestu, u jos vecem sjaju i ljepoti, sto mi bilo nezamislivo, jer je i ovako vec nadmasila sva moja ocekivanja. Dogodilo mi se ono sto sam mogao nac samo u bajkama. Vratila mi se sretna misao, kao Petru Panu, i opet sam letio. Nije joj bilo lako sto sam i osjetio u boji njenog glasa. Mucilo ju sto se povukla na cudan nacin bez pravog objasnjenja, bez onog poljubca.
Meni nije bilo stalo ni do kakvog razloga niti iceg takvog. Moje srce je prolupalo, osmijeh mi nije silazio sa lica, a rijeci su mi navirale na usta bez ikakvog rasporeda i smisla. Vratila se i sto je jos bolje nasla me.
Pilot mog neciljnog puta mi se licno obratio i obavijestio me da sam stigao na odrediste. Moj put je stao, zavrsio, i moje ceste vise nece nikog vodit - nikud kao sto i nisu vodile.
Ostaje mi samo putovanje na koje ne zelim sam, a ona je tu.... |
