Jutarnje budjenje,melankonija vlada mnom.Dorucak,teski
gutljaji cine ga necim sto se cini kao rad,a ne
zadovoljstvo.Na programu nista neobicno,vec vidjeno,
vec davno ispricano.
Sve je tako obicno,samo sto je moje stanje,i stanje
moga uma teskjo za ispricati.Trazim tu
djevojku,bilo gdje,samo da vidim njene velike
crne,slatke oci.Oci koje su me ocarale i zavele,
od tada,pa evo do sada ja sam ih sve vise
zeljan.
Trazim razlog,razlog za svoju tugu,trazim nacin
nacin za svoju srecu.Ali kao da je ne zelim,
kao da mi se ova tuga vise svidja od te
srece,koju uopste i ne poznajem.
Bacam blagi pogled kroz prozor,ali nista ne vidim,
stakla su podrosila od hladnoce,eto bar to
znam,ad je hladno.
Cini se kako ce ovaj dan biti dug,tezak
i neizvijesan za mene.Ali opet nista sto vec
nisam vidio,da je neka sreca,ooo to bi zaista
bilo neobicno.
A ja obicno pisem pjesme,evo asda i to
se mijenja,mastilo zeliu pricu,dosta mu
je stihova,i njemu je dosadno.
Sam sam u dnevnom boravku,svi su otisli
kao na neki posao,otisli su da ne bi bili tu,
otisli su zato sto su tako navikli.
Nocas sam sanjao,vec drugi put za redom,nju,
tako sam je njezno ljubio,tako je bila stvarna.
Ono sto mogu reci,je da mi se ipak ispunila jedna
zelja,a to je da sanjam nju,i tako sam
srecan zbog toga.
Sjedio sam pored nje,i pricali smo kao i
na javi,onda me je njezno poljubila,nastavila
dalje,i sve je bilo tako stvarno,ooo to je
zaista bilo stvarno.
Gledam na sat bez stvarnog razloga za to,kao
da negdje zurim,spustam desnu ruku na papir
i opet sam ovdje.
Pitam se gdje je ona sada,sta radi,ko sada
uziva u njenom drustvu,jer ona je poklon,
najljepsi dar koji mozete dobiti od nekoga.
Sivilo u zraku mirise na tugu,oci mi suzne,
dusa bolna,srce umorno od svega.
Vec petnaesti put pustam pjesmu koja govori
o ostavljenom mladicu,dopustam muzici da
potpuno vlada mnom.
Dobro je sto nema ljudi oko mene,tezi su
od svakog bola.
Progutavam vlastitu pljuvacku,velika knedla u
grlu,ooo danas je zaista neobican dan.
Razmisljao sam sta bi bilo kada bi joj se
nesto desilo,cak dosao na ideju da bi
tada oduzeo sebi vlastiti zivot,sada mozete
znati koliko mi znaci.
Mozda jesam prosao dosta u zivotu,mozda jesamđ
dozivio mnogo toga,ali prvi put,prvi put zalim
sto nesto nisam dozivio.
Volio bi bar da je noc,pa bi se mozda nasdao
da cu je i sanjati,ovako tonem
na povrsini,tonem na kopnu.
Cetvrtak je,eto sjecacu ga se po velikom
bolu,napustam vas,pustam pjesmu,tonem
u svome bolu... |