Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Free Slanje SMS-a
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Chat
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Fotografija
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum   Chat   Shout box   Send free SMS   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Photos   Funny pictures


Arhiva (Archive)
Novi upisi (New entries)

9892 upisa na 396 stranica (stranica br. 376)
9892 entries in 396 pages (page No. 376)
Skabrnja Je Krvlju Natopljena
Skabrnja Je Krvlju Natopljena

Skabrnja je u Ravnim kotarim
na ognjistim hrvatskim prastarim.
Plodna polja, pitome ravnice
hoce otet srpske ubojice.

Ovoga rata strasnog krvavoga
i zlocina srbocetnickoga.
Skabrnja je stradala najvise,
narod poklan, kuce razorise.

Plan velikosrpskih osvajaca,
zlocinaca, najvecih koljaca.
Sve Hrvate hoce da pobiju,
da ostvare veliku Srbiju.

Cetnik pljacka, progoni i kolje,
da nam otmu i more i polje.
Hrvate su progonili stalno
zlostavljali, tukli bestijalno.

Onog dana kad Vukovar pada,
i Skabrnja od cetnika strada.
Kolju, pale, narod ubijaju,
pljacku vrse, kuce razaraju.

Crkve, skole, prve su na meti,
razara ih srpski dusman kleti.
U sklonistim' narod je ostao,
a veci je dio izbjegao.

Cetnici su s kamama u ruci,
nastadose krici i jauci.
Skabrnja je krvlju matopljena,
od zaklanih i ljudi i zena.

Sezdeset su i cetiri zrtve
od cetnika sto su pale mrtve.
Pored skole, masovna grobnica,
to je zlocin srpskih ubojica.

Sto pedest u logore vode
gladne, zedne, bez kruha i vode.
Tuce banda cetnicka opaka,
placu majke i djeca nejaka.

Odvedose nevine Hrvate
u zloglasne kninske kazamate.
Tamo su ih tukli i mucili,
sest mjeseci muke podnosili.

O tom sute u svijetu mocnici
i hrvatski drski izdajnici,
vec gospicke zale snajperiste
i pakrackog polja teroriste.

U progonstvo odose Hrvati,
a UNPROFOR praznu slamu mlati.
Teroriste i stite i hrane,
a Hrvati bjeze na sve strane.

Skabrnja se digla na obranu,
zube lomi cetnickom dusmanu.
Tri stotine u boj ljuti krece,
mnogi od njih vratiti se nece.

U obrani javljaju se pravi,
ne zaleci zivote ni krvi.
Svuda bitke vodili se teske
i pobjede nosili viteske.

Maslenica, akcija cuvena
Skabrnja je tad oslobodena.
Jos je teske podnosila muke,
prelazeci iz ruke u ruku.

Hrabra vojska, slavni generali
cetnicke su bande protjerali.
Uz Bobetka dva hrvatska sina
Mirko Norac, Ante Gotovina.

Oluja nam pobjedu donese,
vrag cetnike krvave odnese.
Ta briljantna pobjeda hrvatska
ostvari nam prava demokratska.

Jos dvadest i pet zivot dase
vitezova deomovine nase.
U Skabrnji bilanca krvava,
osamdeset i devet zrtava.

Skabrnja se iz pepela digla
u obnovi uspjehe postigla.
Zahvaljujem Gurlici, casniku
u Skabrnji dicnom nacelniku.

MILE KRAJINA
(Hrvatski guslar i pucki pjesnik)
Utipkao DaLmAtInKa - 14.4.2005. u 14:52 Komentari ( 0 )

TUZNO
BOG LJUDI KAKO STE STO SE OVO DESAVA
NEMA PRICA;PJESMICA;SAVJETA;STIHOVA
NICEGA SVI SMO ZAKAZALI KAO NEKADA
BAS MI TUZNA STRANICA POSTALA PISITE LJUDI
ZIVNITE LIP POZDRAV OD MARIJANE CMOK I UGODAN DAN!!!
Utipkao smedjooka - 14.4.2005. u 14:31 Komentari ( 0 )

Znate li vi tko sam ja?
Djelatnici na šalteru domaaih letova Zagrebaekog Aerodroma bi trebalo odati prizanje na duhovitom i inteligentnom odgovoru putniku koji je avionom trebao letjeti u najboljem slueaju u prostoru za prtljagu.


A evo što se dogodilo:



Zbog bure, let na relaciji Zagreb-Dubrovnik je otkazan. Vodie jedne turistieke agencije je na šalteru radio re-booking za svoju poveau grupu nestrpljivih putnika, kada se jedan ljutiti gospodin progurao do šaltera. Bacio je svoju kartu na pult i uzviknuo "Ja MORAM biti na ovom letu i to u PRVOJ KLASI".
Djelatnica na šalteru je odgovorila "Gospodine, žao mi je, prvo moram napraviti rezervacije za grupu ljudi koja eeka, ako budete strpljivi sigurna sam da aemo vam na neki naein moai izaai u susret". Ljutiti gospodin nije bio nimalo impresioniran i upitao je "ZNATE LI VI UOPAE TKO SAM JA?".
Bez okljevanja, djelatnica na šalteru je uzela mikrofon i rekla "Molim cjenjene posjetitelje Zagrebaekog Aerodroma za trenutak pažnje. Na terminalu za domaae letove imamo putnika koji ne zna tko je. Ukoliko bilo tko može pomoai u otkrivanju njegovog identiteta, molimo hitno da se javi na šalter broj 2".
Usred histerienog smjeha putnika koji su eekali u redu, nestrpljivi gospodin je bjesnim glasom dobacio djelatnici terminala "Jebo te ja", na što je ona ljubazno odgovorila "Žao mi je gospodine, ali i za to aete trebati prieekati u redu"


Utipkao Dalila - samo prepricala sto je cula :) - 13.4.2005. u 16:17 Komentari ( 0 )

DA SAM TAMA
Da me bar vjetar ponese
u svijet magle,
da nestanem,da potonem,da odem...
Da odem od svijeta što me guši,
da odem od života što se ruši,
da me nema...
Otišla bi samo jedna nevažna duša,
otišla bi tamo gdje se goreina kuša,
otišla bi neprimjetno...
Da me bar valovi ponesu
i razbiju o stijene,
bila bih more,
bila bih pjena,
bila bih sjena.
Bila bih opet sama,
opet tama.
Utipkao TEA- Labin - 13.4.2005. u 00:26 Komentari ( 0 )

Tuga
Tuga mi opet stanuje u duši,
moj svijet mašte ponovno se ruši.
Sve lijepo kratko traje
a život malo toga daje.
Tuga mi opet
stanuje u duši
i to malo lijepoga
u životu mom
ona opet guši !
Utipkao TEA -Labin - 13.4.2005. u 00:21 Komentari ( 0 )

Pitaš me
Pitaš me što je ljubav,
pitaš me a ja neznam,
jer nemam osjeaaja.
Pitaš me što je srce,
pitaš me a ja neznam,
jer kamen kuca u meni.
Pitaš me što je sreaa,
pitaš me,
a ja neznam,
jer nesreaa je moj jedini prijatelj.
pitaš me što je život,
pitaš me, a ja neznam
jer ja više ne živim,
to je jeka što ti odgovara.
Utipkao TEA- Labin - 13.4.2005. u 00:16 Komentari ( 0 )

IZ SVJETLA U TAMU
Tišina.Svud oko mene samo tišina.moje su misli ponovno negdje daleko u prošlosti,u onim rijetkim danima kad sam znala što znaei voljeti nekoga.Bila sam puna života i nade da mene netko može voljeti.No sve je to otišlo u nepovrat s tobom.Dala bih sve da to mogu ispraviti,no ništa te više ne može vratiti.Uskoro za tobom otišla sam i ja.Otišla sam u svijet samo meni znan,u svijet iz kojeg nema povratka.Još uvjek te volim premda je to bilo davno.Samim poeetkom odrastanja shvatila sam da ružieasta vizija života blijedi,nestaje.Nisam se ni trudila da ju zadržim jer bilo je u meni sklonosti prema tamnijim nijansama,previše tame da bi ju mogla razbiti ljubavna svjetlost.Svaki djelia sreae doživjela sam kao patnju,jer sam samo za nju i znala.Bol mi je bila bliska poput tame i ponoanih snova .A sreaa, ona je bila neprimjetni komadia svjetlosti na kraju tunela iz kojeg nisam htjela izaai.Bilo je hladno,drhtala sam.Bilo je mraeno i ništa nisam vidjela,ali željela sam stati tu.Pružio si mi ruku i poveo me do svjetlosti.Dao si mi ljubav.Osjeeala sam i znala da ae me svjetlost ubiti,ali ljubav me održala na životu.Postao si moj cilj i smisao postojanja.zauvijek au te voljeti . TEA- LABIN
Utipkao tea -labin - 13.4.2005. u 00:03 Komentari ( 0 )

sms
SeXy 21:42 - 11.04.2005
POLJUBI ME KAD TO NIKO NE OCEKUJE, TJESI ME KAD SRCE BOLUJE, POJAVI SE KAD NIKOG NEMA KRAJ MENE, VOLI ME JER JA VOLIM TEBE !!!


SeXy 21:41 - 11.04.2005
SRCE IMA SVOJU MOC, SRCE SRCU MORA DOC. A KAD SRCE SRCE NADJE, ONDA JE ZIVJET NAJ SLADJE. SVAKO IMA SRCE SVOJE, A TI SI MALO SRCE MOJE =)


Almica 18:59 - 06.04.2005
Ja nikad necu stati, idem i idem, sve do zadnje stanice, ti sa mnom nisi a ipak te volim, jer ljubav nema granice. Ti nekog imas kraj sebe kazu da lici na mene, dok tebe sreco sanjam ja, ljubi te moja dvojnica


Almica 18:56 - 06.04.2005
Necu da te poljubim,idi sve je gotovo,sto je tvoje pokupi,ove noci sve je propalo.ZelelaSamDaTeVolim,NijeUspelo, SadMiTrebasKao vetru lisce uvelo,tebi--vise mesta nema u zivotu mom,ove noci tvoje slike plove Dunavom


http://www.becka-raja.at/sms_poruke/

SeXy 21:39 - 11.04.2005
AKO TI TREBA PRIJATELJ-ZOVNI ME. AKO TI TREBA POMOC-POSALJI SMS. AKO TI TREBA LOVA-BIRANI PREPLATNIK JE TRENUTNO NEDOSTUPAN :-)


kekAnisa 19:34 - 11.04.2005
Negdje neko sanja tvoj osmijeh i u tebi nalazi razlog za zivljenje, zato kada si usamljen sjeti se da postoji neko ko misli na tebe i srecan je sto postojis


kekAnisa 19:33 - 11.04.2005
Smijem li da e volim cesto pitam sebe, ne smijem da ti kazem da mislim na tebe. Sta trazish od mene, reci, ja te molim, jer onda cu znati smijem li da te volim


kekAnisa 19:31 - 11.04.2005
Kap po kap padaju kishe, nema poziva, ne javljash se vishe, u meni se trenutno budi nada da ces mi poslati poruku sada. U poruci pishe da me neces zaboravljati vishe


slatka-mala 21:51 - 10.04.2005
Kisa je padala nebo je plakalo ja sam ga volela on me je lagao.


slatka-mala 21:50 - 10.04.2005
Na devojke jedne bacio je cvetak plavi vetar tiho sapuce umrla je od ljubavi.


slatka-mala 21:49 - 10.04.2005
U srca sam te zakljucala nemozes izaci kljuceve sam izgubila nemogu ih naci.


slatka-mala 21:47 - 10.04.2005
Miki i silja prijatelja dva vole se kao ti i ja.


slatka-mala 21:46 - 10.04.2005
Moje srce nije kolac s'makom zato ga necu pokloniti svakom.


slatka-mala 21:45 - 10.04.2005
Otac me je preklinjao majka gorke suze lila nisu dali da te volim jer sam druge vere bila.


Dragana 17:50 - 10.04.2005
Nezelim da ti se ispune sve zelje jer onda nebi imao sta zeljeti.Nezelim da ti se ostvare svi snovi jer onda nebi imao sta sanjati.Zelim da ti se ispuni onaj dio zelja i onaj dio snova koji ce te uciniti SRETNIM!


mala 15:12 - 10.04.2005
...Nemoj da me stedis i na srce kazni me,ako nesto vredim kad me vidis odmah pregazi me,ostat cu da gledam ispod tvojih tockova KAKO NAM JE LJUBAV UMRLA...


mala 14:43 - 10.04.2005
jedno malo mace sada tuzno place sto ga mace drugo nije zvalo dugo.U korpici svojoj tuzno se savilo,moje mace me je bas zaboravilo...


mala 14:40 - 10.04.2005
Neka ti sreca pokaze put,neka nikad ne otkrijes kako LJUBAV BOLI,i znaj da lazni prijatelj nisam,vec neko ko ce...UVIJEK ISKRENO DA TE VOLI...


mala 14:38 - 10.04.2005
Neke slike vremenom izblijede,mozda neke uspomene manje vrijede...ali,nije istina da ljubav vremenom prestaje,koga jednom zavolis u SRCU ZAUVIJEK OSTAJE...


mirjana miskovic 03:43 - 10.04.2005
sad kad je kraj, izgubio se svaki osjecaj, nemam vise vremena za nas necu cekati ni dan, nestaje svaki trag od pokusaja da mi budes drag, uvjek iz pocetka ista stvar ljubav sa kraja na kraj


mirjana miskovic 03:41 - 10.04.2005
vec dugo te trazim jer znam da od svih si bolji jos samo ove noci ti mene zadovolji vec dugo te trazim znam da te osjecam jos samo ove noci ja tvoju ljubav trebam.


mirjana miskovic 03:39 - 10.04.2005
tu nema pravila, nista ne ostaje, osim tisine sto sada je svuda oko nas, jedno je sigurno i smjesno postaje, nesto mi govoris znam al ja ti ne cujem glas.


kIKI 17:10 - 09.04.2005
VOLIM YOUR EAYS; ZATO STO SU VERI NICE:MALKICE LOOK AT ME NAKON TOGA DON´T FORGET ME:SRCE MI TIK TAK FOR YOU; BECOUS-- I LOVE YOU


kRISTINA 17:08 - 09.04.2005
LJUBAV JE MOJ KRIZ I MOJ DRAGI KAMEN MOJA ZADNJA MOLITVA I MOJ POSLJEDNI AMEN!!


TINA 17:07 - 09.04.2005
hAJDE DA RADIMO MALO ONO; BIT CE TI LIJEBO A I MENI I NECE NAM BITI PRVI PUT;PRVO CU JA TEBE PA CES TI MENE; HAJFE DA SE DOPISUJEMO ---- :-)


tina 17:06 - 09.04.2005
Onog dana kad si se rodijo padala je kisa ali zo nije padala kisa, nego je nebo plakalo,jer je izgubio naj ljepsega ANDELJA


Kiki 17:04 - 09.04.2005
Hej Ljubavi U Dalekom Gradu; Cuvaj Ljubav Da Ne vene;Cuvaj Srce Za Mene I Tebe!!


Kiki 17:03 - 09.04.2005
Dalek si od mene, i to me boli znaj da moje srce samo tebe voli, necu tugovati nit cu suze liti jer ti si moj zivot i uvejk ces biti!!!!! Za mog schatzia


KiKa 11:01 - 08.04.2005
Nece te druga voljeti ko sto te volim ja nece za tobom zaliti kad bude otisla,nece za tobom zaliti kad bude otisla..jer niko nije blesav blesav kao ja da vjeruje ti sve i da tone do dna


KiKa 11:00 - 08.04.2005
Neka ti druga vjeruje da ces joj vjeran biti neka za tobom boluje ti ces je prevariti,neka za tobom boluje ti ces je prevariti..jer niko nije blesav blesav kao ja da vjeruje ti sve i da tone do dna


Jasmina 09:28 - 08.04.2005
Nocima ja nemam mira, san na oci ne dolazi. Tjesim ovo moje srce, vreme ide sve prolazi. Ti si bio samo jedan, prva zora sto se radja, prvi greh na mome telu, prva ljubav, prva svadja...


Jasmina 09:25 - 08.04.2005
Ovaj zivot ima lazan sjaj. Tamam pomislis ljubav kad ono kraj. Zato voli i nemisli na krizu, jer samo zivot nema reprizu!!! Upravo je tako, sta ti kazes? Naja uzivaj lutko kad odes dole... Voli te tvoja Jasmina


Tidza 15:33 - 07.04.2005
Bas me briga da li imas love,ja zbog love neprodajem snove,ni dal mozda imas curu drugu,ispala je vec u prvom krugu.Iznad grada vece pada,tvoje usne cokolada,i sve sto mi radis sada sve mi se bas dopada-- volim te


Slatka_Plavusa 13:27 - 07.04.2005
Sve sto imam tebi reci, sastoji se od dvije rijeci, zato citaj pazljivo..molim te One glase VOLIM TE! Za tri rijeci zivot gubim, to su rijeci JA TE LjUBIM!


Slatka_Plavusa 13:23 - 07.04.2005
I da odes na drugu stranu beskraja, daleko iza snova, stoljece da nas razdvaja, daljina ta od mene te sakrila nebi,jer te cuvam i volim duboko u sebi!


Slatka_Plavusa 13:21 - 07.04.2005
Neka sva srece ovog svijeta pripadne tebi, neka tvoja ljubav pripadne onom koga najvise volis,sve sto je lijepo neka bude tvoje sve ti to zeli srce moje!!


Almica 19:20 - 06.04.2005
Bila sam djete i nisam znala koliko suza za ljubav treba,nisam znala da ce prestati.A sada idem sto dalje od tebe i ne dam da mi srce skamene.A sada idi sto dalje od mene,idi ljubi ti,neko ko ce tebe voljeti.


Almica 19:17 - 06.04.2005
Za moje dobro gazi me,ne daj da zivot mazi me,za moje dobro muci me,da budem losa uci me.Ako me volis rani me i pusti da ti vratim ja,jer samo dobrim curama,uvijek se ruzno desava


Almica 19:15 - 06.04.2005
Otrovna je ljubav moja,varljivo je tijelo moje,pomislis li da sam tvoja,nestanem i gotovo je.A ti i dalje pricaj svima,kakvo tijelo ... ima,hajde hvali se jos malo,ti nezrela budalo


Almica 19:11 - 06.04.2005
Sve prolazi al ja tesko,--jos uvijek sam ona,--sto te ceka kraj praznog perona.--Zadnji voz da mi dolazi,--ako u njemu nisi ti,--ako u njemu nisi, ja uci necu,--necu, umrijecu.


Almica 19:07 - 06.04.2005
Bas me briga da li imas love,ja zbog love neprodajem snove,ni dal mozda imas curu drugu,ispala je vec u prvom krugu.Iznad grada vece pada,tvoje usne cokolada,i sve sto mi radis sada sve mi se bas dopada


Almica 19:03 - 06.04.2005
znam te dobro,znam da nisi zvezde brojao,s njom me varas,a meni bi bolje stajao,i lepsa i bolja i mladja sam od nje a mana mi je sto sam tvoja jer tudje sladje je




Utipkao smedjooka - 12.4.2005. u 18:07 Komentari ( 1 )

zaljubljeni
Uvod u djelo

Nema ni jednog Sekspirovog djela u kojem se ljubav ne pojavljuje: bilo kao zahvalna tema razgovora, pokretacka snaga likova ili, najcesce, kao preporodilacko osjecanje koje vraca radost prvog vidjenja ljepote u svijetu. U ogromnoj vecini Sekspirovih djela tuga ili radost zaljubljenika vracaju njegove tragicne usamljenike u nas svijet, a nas priblizuju njima. Za razliku od brojnih komedija u kojima ljubavnici uvijek imaju svoj kutak gdje im niko ne smeta, Romeo i Julija su okruzeni svijetom svakodnevice i ugrozeni silama mrznje. Nad poezijom njihove ljubavi nadnio se mac proznih sila onih od kojih zavise. Otud nam se i tema ovog djela predstavlja gotovo kao sudski slucaj: Romeo i Julija protiv Verone; ili djeca u ljubavi protiv roditelja u mrznji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji nece za nju da znaju... Ukratko, rijec je o sukobu izmedju velike i idealne ljubavi sa malim i stvarnim svijetom.



Susret Romea i Julije

Cim se Romeo i Julija sretnu imacemo priliku da vidimo kako izgleda - sjaj vatre - u poredjenju sa - parom uzdisaja-. Sjenkom koju baca na tu uvertiru ljubavi, prava ljubav smjesta ocrtava svoje obrise. Ona se radja iz vatre Romeovih i Julijinih podsticanja, postajuci nesto stvarno zahvaljujuci njima. Od prvog trenutka to je cin ljubavi a ne filozofija ljubavi, upravo po tome sto se svaka njihova rijec i misao ne zavrsava u sebi i u trenutku kada je izgovorena. Ljepsa i veca, ona se vraca sa druge strane. Kada na obali ugleda Juliju, kada jos ne znajuci ko je ona pridje i uzme je za ruku, Romeo kaze:

Ako mi tu svetu ikonu skrnavi

nedostojna ruka, ja cu rado znati

da otkajem; kao poklonici pravi

usne ce poljupcem gresni dodir sprati.





Ako je Julija sveta ikona, ko je onda Romeo? Pa to vec kaze i samo ime: na italijasnkom romeo znaci hodocasnik. Julija ce ga odmah nazvati hadzijom dobrim, ali ne samo zbog igre rijeci vec i zbog igre osjecanja koja se radjaju. Julija kaze Romeu da poljubac nije potreban jer vec i dodir rukom kazuje isto. Nacinom na koji odbija, ona ga, ustvari, ohrabruje u onom najkriticnijem pocetnom trenu. Shvatajuci taj jezik kao vrstan knjizevni kriticar, Romeo ce se odmah odvaziti i zamoliti za poljubac. Kao hodocasnik, Romeo se pred ikonom moli. A ikona? Julija to zna:

Ikona cuti i kao uslisava.

Tim je sve svrseno. Romeo je poljubi prvi put, pa da bi vratio grijeh koji je ostavio na njenim usnama, ljubi je ponovo. Takav je Romeov i Julijin prvi i odmah poslije njega drugi poljubac. Takva je i njihova ljubav.






Ljubav



Ljubav Romea i Julije je velika, prava, romanticna ljubav koja ne zna za granice ni kompromise. Po onome kako nam Sekspir predstavlja Veronu i njene zitelje, to istovremeno znaci da tako nesto nije od ovoga svijeta ni po njegovoj mjeri. Romeova i Julijina ljubav je prevelika da ne bi bila tragicna. Otac Lavrentije, zastitnik ljubavnika i njihov najbolji prijatelj, zna to i zbog toga bi htio da stisa bujicu Romeove strasti. On moli Romea da voli umjereno jer tako cini ljubav koja dugo traje. Na manje produhovljen, ali na prostosrdacan nacin, i Julijina dadilja pokusava da ih urazumi. Otac Lavrentije je najblizi ljubavnicima i najvise u stanju da saosjeca sa njima. Kada bere svoje trave, on i sam o prirodi govori jezikom culne ljubavi:



Zemlja je i grob i ta majka rodna

prirode; taj grob je i utoba plodna:

raznovrsnu djecu te utrobe svoje

prirodine grudi bez prestanka doje.



Ali ljubav je tu opisana u svom krajnjem ishodu a ne u buri pocetka, kroz koju prolaze Romeo i Julija. Svijet bez ljubavi za kakvu znaju samo Romeo i Julija- osvijetljen i ophrvljen njihovim zarom- predstavljen je kao polumrtav, bez pravog poleta i razloga postojanja, koji jedino jaka osjecanja mogu dati. Ako osjecanja u tom svijetu i ima, ona su ili mala ili mutna kao zuc mrznje i zavisti koji jedino znaju za psovku i mac.







Tragican kraj



U ovom djelu Sekspir je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Oni se tek djelimicno i usljed nesrecnog slucaja ukrstaju. Dok su razdvojeni, tragedije nema. Cim se sretnu, nesreca je neizbjezna. A takvim postupkom nam Sekspir ne zamagljuje srediste vec ga samo sasvim jasno pomjera na drugo mjesto, u namjeri da pokaze koliko je svako idealno stremljenje nespojivo sa silama koje pokrecu sve svakodnevice. Idealno i realno, u covjeku i svijetu, ovdje idu svako svojim putem da bi se na kraju neminovno sukobili.

Smrt je, tako reci, spasila ljubavnike da se suoce sa vremenom koje svaki zar rashladjuje. U isti mah, sa pravom bi se mogli upitati: zar bi to bila idealna ljubav kada bi ljubavnici mogli zivjeti jedno bez drugog? Naravno da ne bi. Romeovo i Julijino samoubistvo je, ustvari, posljednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono sto jeste i bila vise od toga, njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Medjutim, iza njihovog odlaska ostaje jedno osjecanje i jedno saznanje. Posmatrajuci tuzni prizor roditelja nad mrtvim tijelima svoje djece, knez na kraju kaze:



Sumoran mir jutro donosi nam ovo,

sunce od tuge ne moze da sine.



Iza Romea i Julije je ostalo osjecanje praznine i saznanje da zivot koji ne lici na njihov nije zivot. A tim nam Sekspir ipak nesto sasvim odredjeno kaze. Ideali mozda nisu stvari po mjeri ovog svijeta, ali svijet bez njih ne vrijedi ni pisljiva boba. Da bi se mogli i dalje voljeti, Romeo i Julija moraju da umru. A da bi mogla zivjeti- sto znaci bar nesto malo poprimiti od njihovog zivotnog sjaja- Verona mora da se mijenja. U prekasnom casu pomirenja, to osjecaju njihovi ocevi pruzajuci ruku jedan drugome.





Utipkao DaLmAtInKa - 12.4.2005. u 17:57 Komentari ( 0 )

SJEAANJA
SJEAANJA

PROAI AE PROLJEAA
I PEELE AE ZAGLUŠITI ZVUK TVOG OSMJEHA.

PROAI AE LJETA
I OTOPIT AE LED S MOJIH USANA.

PROAI AE JESENI
I KIŠE AE ISPRATI SPOMEN TVOG IMENA.

PROAI AE ZIME
I VJETROVI AE UGASITI TVOJ PLAMEN U MENI.

JEDINO ŠTO NIKADA PROAI NEAE
JE SJEAANJE NA NAŠU MLADOST
I TRENUTKE NAŠE SREAE.
Utipkao Paeia - 11.4.2005. u 13:10 Komentari ( 1 )

momak i prijateljica
dragi moji!!!!!!!!!!
moja najbolja prijateljica mi je ukrala decka!bila mi je jako dobra prijateljica i hoce da joj oprostim!ali joj ne mogu jer sam ga zzzzzaaaaaaaaaaaiiiiiisssssssrttttttttaaaaaaaa voljela ali smo se malo posvadali i ona je to iskoristila ,pitao me je da opet budem s njim ali nisam sigrna i sta da radim da se pomirim s njima
Utipkao LINA - 10.4.2005. u 22:15 Komentari ( 1 )

ZA MOJE DOBRO
Pokusala ja sam da te ne volim,
Pokusala sve sam da se promenim,
Ali se tesko menja to sto da ti Bog,
Ne postoje zveri,srca pitomog...



Pokusala ja sam da te ne volim,
Pokusala sve sam da se promenim,
Mesto suza,smehom,da te ugostim,
Uspela sam samo,da ti oprostim...




Za moje dobro,gazi me,
Ne daj da zivot,mazi me,
Za moje dobro,muci me,
Da budem losa,uci me,
Ako me volis,rani me,
I pusti da ti vratim ja,
Jer samo dobrim curama,
Uvek se ruzno desava...ZA MOJE DOBRO
Utipkao Aleksandra - 10.4.2005. u 20:09 Komentari ( 0 )

MOJ ŽIVOTE DAL SI ŽIV
MOJ ŽIVOTE DA L' SI ŽIV


Imala je reka most

Imao je kuau gost

Imalo je vreme sjaj

Imala je ljubav kraj



Kako si tugo

Šta mi radiš sada

Nema te dugo

A ja se navikla



Moj živote da l' si živ

Ako jesi dobro je

Da mi kažeš ko je kriv

Što smo tužni oboje



Moj živote da l' si živ

Gde su stari drugovi

Da l' je isto k'o nekad

Kad smo deca bili mi



Srušio je neko most

Otiš'o je negde gost

Nema više vreme sjaj
Utipkao PIAUNKA - 10.4.2005. u 18:29 Komentari ( 1 )

ZMAJ
ZMAJ

Što se mora znam mora se

Što je lako tebi lako je

Što je teško meni teže je

Što je tako tako je



Lepo se obuci i odlazi

Nek svi vide ko im dolazi

Ne misli na nas i na kraj

Budi uvek kao ZMAJ



Budi lep budi jak
Utipkao MIRELA - 10.4.2005. u 18:26 Komentari ( 0 )

superr

LJUBOMORA

Mozda sam ponekad
i grub previse
prema tebi ljubavi
kunem se da tebe
volim najvise
molim te oprosti mi
ljubomora vjeruj mi
volim te pa ludujem
ako drugom odes ti
vjecno cu da tugujem
mozda sam ponekad
druge gledao
al u srcu zivis ti
odavno sam dusu tebi predao
molim te oprosti mi
ljubomora vjeruj mi
volim te pa ludujem
ako drugom odes ti
vjecno cu da tugujem


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------


NECU DA ZALIM

Ne zelim vise sa tobom
u zivot krecem novi
sama si tako htjela
nikad me vise ne zovi
sve sto je do sada bilo
neka rastanak brise
kraj je zabludi mojoj
sa tobom nikada vise
Necu da zalim necu da patim
ni istim bolom bol da ti vratim
jer zivot sutra reci ce svoje
sreca se gradi samo u dvoje
Svaka se zivotna greska
suzama kajanjem placa
gresniku sudbina uvijek
milo za drago vraca
sve sto je do sada bilo
neka rastanak brise
kraj je zabludi mojoj
sa tobom nikada vise


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------


NEVJERNE OCI

Nevjerne oci te
u mene su gledale
pa u jedno svitanje
zauvijek su nestale
Jos uvijek se lijecim
s punom casom vina
i proklinjem sebe
takva mi sudbina
Nevjerne usne te
lazno su ljubile
kao kocka secera
lagano se topile
Jos uvijek se lijecim
s punom casom vina
i proklinjem sebe
takva mi sudbina
Nevjerno srce to
mene je izdalo
dusu mi uzelo
kafani predalo


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------


NISTA NEMA VISE

Nekada smo sretni bili
jedno drugom vjerovali
danima je grijalo nas
sunce ljubavi
Nista nema vise da nam vrati srecu
jer za srecu dugovjecnu nismo ni ja ni ti
Zore su nas opijale
ljubav nas je dozivala
cekali smo zagrljeni
svaki novi dan
Nista nema vise da nam vrati srecu
jer za srecu dugovjecnu nismo ni ja ni ti


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------



BOLESTAN SAM MAJKO

Bolestan sam majko
bolestan zbog nje
haram nek joj bude
kriva je za sve
pricaju da je drugome posla
dabogda sreci nikada ne dosla
sudbina je moja stigla
za zivota patila
ni u snove moje majko
nikad se ne vratila
ljubav njenu majko
prezalicu znaj
nek moj prsten baci
jer je svemu kraj
pricaju da je drugome posla
dabogda sreci nikada ne dosla
sudbina je moja stigla
za zivota patila
ni u snove moje majko
nikad se ne vratila


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------



KUCI BIH TE VIDIO

Kuda cemo ja i ti
moja ljubavi
prepuni su prepreka
nasi putevi
kuci bih te vodio
ali nemam je
bez tebe ne mogu
a sa tobom gdje
Kuda cemo ti i ja
moja voljena
dal ce ikad svanuti
bolja vremena
kuci bih te vodio
ali nemam je
bez tebe ne mogu
a sa tobom gdje?


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------



KOM DA TEPAM KOG DA MAZIM

Kunem gorku istinu
ides nekom drugom
gazis mi u sudbinu
ljubav vracas tugom
Kom da tepam kog da mazim
naviko sam ja na tebe
bez tebe cu u zivotu
zamrziti samog sebe
Zasto njega ljubis
pomozi da shvatim
znas li sreco sta gubis
zelim da se vratis
kom da tepam kog da mazim
naviko sam ja na tebe
bez tebe cu u zivotu
zamrziti samog sebe


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------



JOS KOLIKO DA IZDRZIM

Kako mogu da ne placem
kad pricam o sebi
da bar malo srece imam
ja plakao nebi
valjda tuga zaklela se
pa me svuda prati
za tren ledja okrene mi
pa se opet vrati
Jos koliko da izdrzim
da se bolom trujem
od kad majka mene rodi
svoju sudbu kunem
Od ljubavi svoje prve
pa sve i do danas
sretan nikad nisam bio
sve sam izgubio
pa i tuga svakog dana
sve me vise steze
crna me sudbina prati
u okove veze
jos koliko da izdrzim
da se bolom trujem
od kad majka mene rodi
svoju sudbu kunem


NAZAD NA VRH STRANE

--------------------------------------------------------------------------------



SRETAN RODJENDAN

Svima nam je evo najsretniji dan
jer slavimo danas tebi rodjendan
sretan rodjendan zelimo ti svi
rodbina, prijatelji tvoji najdrazi
Neka ti se uvijek zelje ostvare
svako novo jutro ljepse osvane
Sretan rodjendan zelimo ti svi
rodbina, prijatelji tvoji najdrazi


http://172130.multiguestbook.com/go/?u=http://deni-music.com

http://www.radiookic.net/




Utipkao TrAtInCiCa - 10.4.2005. u 00:08 Komentari ( 1 )

ovo me dirnulo u srce
Prica o ocu i sinu
Moj dragi nikada nije upoznao oca. Dok je bio jos dvomjesecna beba, njegova je majka s njim pobjegla daleko iz oceve kuce. Naime, nakon vjencanja, taj se covjek posve izmjenio. Zlostavljao je zenu, a djete zakljucavao u sobu ne dajuci mu jesti. Gotovo je umro od gladi, no majka je uspjela pobjeci.

Danas je od toga proslo gotovo osamnaest godina, a otac nikada nije pitao za sina. Nikada ga nije potrazio, niti je ikada platio i kune za njega. Majka ih je uspjela sama, teskom mukom, prehraniti. Danas zive solidno, no neke rane iz djetinjstva nikada ne zacjeljuju. Cesto uhvatim dragog kako s tugom u ocima promatra oceve i djecu kako setaju ulicom. Rastuzi se gledajuci film o ljubavi oca i djeteta, i ode u kupaonicu skrivajuci suze od mene. Vise ne pricamo mnogo o tome, jer znam da mu je tesko. No jednu stvar i dalje ne mogu shvatiti. Kakav je to otac kojeg ne zanima vlastito dijete?

Proteklih mjesec dana, bila sam pravi detektiv. Njemu nista nisam govorila, no potajno sam istrazivala. Da ste me samo vidjeli- doista je podsjecalo na pricu iz krimica. Obilazila sam razna mjesta, ispitivala ljude, sate provodila na internetu, prekopavala po arhivu i knjiznicama, listala telefonske imenike u posti. I saznala sam mnogo toga. Znam gdje taj covjek zivi, znam broj telefona, znam kako otprilike izgleda. Znam koji auto vozi, znam s kim je u vezi, i znam da je nezaposlen i dalje prilicno pije. Kada sam mom dragom odlucila priopciti sto sam mu radila iza leda, ponovno se rasplakao kao malo djete. Zagrlio me i nasmijao se, rekavsi da me obozava, i da ne moze vjerovati da se toliko brinem za njega.

No… sto sad? Vrijedi li potraziti uopce tog covjeka, ili treba cekati? Moj dragi se boji, ne zna sto da ucini. Zahvalan mi je na svemu sto sam saznala, no, iako bi silno volio vidjeti oca, i pitati ga zasto je sve to napravio… u isti ga mah i mrzi. Shvacam cijelu situaciju, jer pitanje je moze li se takav covjek doista promijeniti. Zeli li ga vidjeti, i kako bi reagirao da mu se sin pojavi na vratima? Uz to, njegovoj majci ne smijemo nista reci. Iako je i mogla ocekivati da ce on jednom pozeljeti vidjeti oca, vjerojatno je i da ce posve poludjeti na tu pomisao. Shvacam i nju- znam da zeli izbrisati svaku uspomenu na tog covjeka, i znam koliko se mucila samo zbpg ljubavi prema sinu. Sama ga je odgajala sve ove godine. Mozda zato moj maleni ponekad i je pomalo placljiv, jer muski odgoj nikada nije imao.

Tesko mu je, no drago mu je sto sam uz njega. I dalje razmislja sto uciniti, a i ja sam smetena. Zeli li ga otac vidjeti, jedino je sto nas zanima, a ne znamo kako to saznati.



--------------------------------------------------------------------------------
Link posta: http://lifethings.blog.hr/arhiva-2005-03.html#182334
Post je objavljen 05.03.2005. u 10:44 sati.
Utipkao TrAtInCiCa - 9.4.2005. u 14:29 Komentari ( 0 )

Ljetopis popa Dukljanina - Sclavorum regnum Grgura
Ljetopis popa Dukljanina - Sclavorum regnum Grgura Barskog

Najstarije literarno djelo u svih Juznih Slovena, spis od nemjerljivog istoriografskog znacaja, hronika najstarije slovenske drzave, nastalo je upravo u Baru. Rijec je o Ljetopisu popa Dukljanina, Sclavorum Regnumu Grgura Barskog ili Barskom rodoslovu - kako je ovaj spis sve nazivan u svojoj povijesnici dugoj preko osam stoljeca.

O ovom djelu, mozda kao o nijednom drugom iz nasega srednjevjekovlja, u nauci je izneseno toliko mnogo oprecnih sudova i zakljucaka. Veoma cesto, ona su bila plod tendencioznih i zlonamjernih tumacenja, politicki obojenih, ali je bilo i onih koja su se zasnivala na proucavanju knjizevnih i istoriografskih fakata, pa su sama po sebi davala oprecne rezultate. Mnogo cinjenica u vezi sa ovim spisom je dovedeno u pitanje: od samog naziva, autorstva, vremenskoga datiranja, geografskih lociranja, preko licnosti i dogadjaja iz njegovog sadrzaja, kao i njihova istorijska utemeljenost.

Oko samog imena ovog djela bilo je mnogo sporenja u knjizevnoj i istoriografskoj nauci. Veoma cesto su razliciti istrazivaci upotrebljavali odredjeni naziv kao oznaku interpretacije njegove sadrzine. Tako je proisteklo nekoliko razlicitih imena koja su se, do skora, sasvim legitimno i upotrebljavali, a za svaki od njih je i postojala odredjena argumentacija. Najvise se odomacio naziv “Ljetopis popa Dukljanina”. Ovaj naziv je najcesci u skolskim tumacenjima, ali i u vannaucnoj i vanskolskoj upotrebi. Medjutim, ne tako rijetko koristeni su nazivi “Barski rodoslov” i “Knjiga o Gotima”. Medjutim, ako se uzme u obzir pripovijedna opsirnost pisca, njegova namjera prilikom satavljanja, pa i hronoloski red koji slijedi sam autor, onda je najadekvatniji naziv za ovu hroniku –“Sclavorum regnum” (“Kraljevstvo Slovena”).

Veoma je zanimljiv istorijat odredjivanja autora, ali cemo ovom prilikom potcrtati samo najbitinije zakljucke do kojih se doslo tokom visevijekovnog traganja za piscem hronike. Naime, do XVI stoljeca, hronika se uporebljavala bez posebnog citiranja autora ili njegovoga imena. Prvi je, Dubrovcanin Tuberon Crijevic, negdje pocetkom XVI stoljeca, pisca nazvao - Dukljaninom. Iza njega sljedi citav niz interpretatora koji su se ovim spisom bavili, smatrajuci da je njegov autor nepoznati dukljanski svestenik. Tek 1925. godine, hrvatski lingvista i istoriograf Vjekoslav Klaic iznosi misljenje da je “barski i dukljanski biskup Grgur, ili njegov pouzdanik Maraldio, autor ljetopisa poznat pod imenom Kronika popa Dukljanina”. Nekolicina kasnijih autora, govore o barskom nadbiskupu Grguru kao autoru hronike, ali ne razradjuju temeljno svoju argumentaciju. Pitanje autorstva, mjesta i datiranja hronike ostalo je uglavnom otvoreno. Najnovija istrazivanja koja je objavio prije desetak godina, hrvatski istoriograf dr Eduard Pericic su, cini se, najkompleksnija i nude dosada najbolje odgovore na ova pitanja. Analizom sadrzaja Ljetopisa, geografskih detalja, istorijskih dogadjaja i licnosti, ovaj istrazivac ukazuje i dokazuje da je autor “Sclavorum regnuma” - Grgur, nadbiskup barski. U uvodu, autor se obraca “ljubljenoj braci i svjestenicima svete nadbiskupske stolice dukljanske crkve. Po ovome se zakljucuje da je Ljetopis napisan prije pocetka XII stoljeca. U svojem uvodu on govori o svjestenicima i omladini grada Bara, od kojih je zamoljen da napise djelo u kojem ce biti opisani svi junacki podvizi prethodnih vladara i velmoza dukljanskih. Grgur je zivio u vremenu koje je bilo pogubno za dukljansku drzavu; u pitanju je bio njen drzavotvorni i narodnosni opstanak ugrozen dinastickim borbama oko prijestolja i cestim upadima ratobornih i osvajacki raspolozenih susjeda. Dakle, namjena djela je, po autoru, da ojaca patriotizam i ucvrsti jedinstvo mladezi “Slavnoga grada Bara”, tada centra dukljanske drzave. Nema mnogo podataka o samom autoru, oni koje znamo ukazuju da je bio svjestenik dukljanske crkve, na njenom celu od 1172. do 1194. godine, kada se je povukao u svoj rodni Zadar, ne mogavsi da stane na put sve vecem rasulu u dukljanskoj drzavnoj, ali i crkvenoj vlasti. Sacuvani dokumenti, a i sama namjena Ljetopisa govore da je nadbiskup barski Grgur, za svojega stolovanja vodio brigu i o crkvi i drzavi. Njegova je namjera potpuno jasna i odredjenja: opravdati samostalnost crkvene organizacije u Duklji (odnosno Baru) i potaknuti zainteresovane, pogotovo omladinu da se bori za drzavu. Grgur je racunao i na pomoc svojih sufragana - biskupa i svjestenstva u samoj Duklji. Upravo za toga vremena, Grgur je (neki kazu u Ratackoj opatiji, odnosno njezinom sktiptoriju, gdje je najvjerovatnije zivio i radio), pisao svoje znamenito djelo.

Sudeci prema uvodu autora, tekst Ljetopisa je bio prvobitno napisan na slovenskom jeziku, pa ga je autor preveo na latinski jezik za potrebe crkve, koja je nesumnjivo u pisanoj komunikaciji koristila iskljucivo latinski. Na zalost, od originala danas nije nista sacuvano, osim prijepisa latinskog teksta u dva rukopisa, od kojih je jedan u vatikanskoj biblioteci, a drugi u Beogradu. Sacuvan je prijevod na italijanski, koji je uradio Mavro Orbini.

Ljetopis je, u stvari hronika koja se bavi genealogijom dukljanskih vladara, kao i vladara susjednih drzava Hrvatske, Raske, Makedonije, Bosne... Podijeljen je na najmnaje sest djelova, koji su zasebne cjeline: Knjizica o Gotima (Libellus Gothorum); Konstantinova legenda (preradjena Panonska legenda o zivotu Svetog Konstatina); Slovenska knjiga (Methodius), o pokrstenju Dukljana i uredjenju crkve; Travunijski ljetopis; @itije Svetog Vladimira (Prica o Vladimiru i Kosari) i Istorija Duklje. Autor je pokusao da napravi pregled vladarskih porodica i dinastija u vremenu od vise od dva stoljeca - od 10. vijeka pa sve do njegovih dana. Spis cini 47 poglavlja, nejednake duzine i raznorodne tematike. Njegova istoriografska, naucna i literarna vrijednost nije ista. Naime, ima mnogo ponavljanja, zbrkanog rodoslovlja, tako da se ponegdje desava da sin zivi prije oca, da je razlika medju njima po dvjesta godina ili da, u jednom poglavlju, junak umre pa onda iznova ozivi. No, ipak, ima u djelu i veoma preciznih istorijskih i geografskiih podataka od nemjerljivoga znacaja za istrazivanja i proucavanja srednjevjekovlja.

Autor je prije svega moralista: pun zanosa prica o borbi za slobodu i nezavisnost, slavi junastvo, a prezire kukavicluk, mrzi neslogu i zadjevice, prevare, trgovacke konspiracije, lukavstva i izdaje. Svoja izlaganja pokusava osvjeziti elementima naracije i dramatike: dvobojima, ljubavnim idilama i pateticnim govorima, a teatralnim opisivanjem nekih detalja, daje svemu didakticku notu: odbacuje ono sto je zlo, a prihvata dobro.

“Sclavorum regnum” je u potpunosti profano djelo. Nije pisano za monahe, ni za vladare ili velikase, niti se ocekivalo da ga citaju zene. Ono je namijenjeno gradjanima, a njegovo prevodjenje na latinski ukazuje da je imalo svojih citalaca i medju barskim Slovenima i medju barskim Romanima. Sigurno je da to nije bila prva knjiga namijenjena Baranima, ali je jedina koja je sacuvana.

Nijesu svi dijelovi Ljetopisa podjednako zanimljivi. Naravno, treba uzeti u obzir i njihovu vremensku datiranost, koja i ogranicava i njihovu aktuelnost. Citalac sa kraja XII stoljeca, sigurno je, nema iste afinitete, kao onaj osam stoljeca kasnije. No, veliki opis Barske bitke, koji je jedan od najljepsih te vrste u svjetskoj knjizevnosti, zatim dvoboj Gojislava sa Ljutomirom ili sukob Caslava sa ocem, veoma su interesantni i danasnjem citaocu.

Najinteresantniji, najljepsi i najliterarniji dio “Sclavorum regnuma” je pripovijest o dukljanskom knezu Vladimiru i njegovoj zeni makedonskoj princezi Kosari. Ova prica zauzima 36-u glavu spisa i svojom duzinom, narativnoscu i zivopisnoscu, daleko nadmasuje ostale djelove. Neki istrazivaci smatraju da je ona dio nekog obimnijeg spisa, koji je sastavio nepoznati Dukljanin iz Krajine, neposredno po Vladimirov pogubljenju, 1016.godine. Prema ovom tumacenju, Grgur je u svoju Hroniku unio samo neke, po njegovom poimanju, najvaznije dijelove ove legende. Na to ukazuje i sam Grgur koji, zavrsavajuci ovo poglavlje, upucuje citaoce na knjigu o Vladimirovim djelima “gdje su sva redom opisana”.

Pripovijest ima obiljezje hagiografskog djela, odnosno zitija. Medjutim, svojim sadrzajem, ono prije pripada profanoj nego crkvenoj knjizenosti. Govori o ljubavi dukljanskog kneza Vladimira i makedonske princeze Kosara, kcerke cara Samuila. Sadrzaj je poznat: na dukljanskoga kneza Vladimira udari makedonski car Samuilo. Vladimir dopadne tamnice, gdje se zaljubljuje u Samuilovu kcerku Kosaru. Poslije toga, on se ozeni njome, te oni neko vrijeme srecno zive u Zeti. Medjutim, poslije Samuila na prijesto dolazi njegov bratanic Vladislav, koji na prevaru domamljuje Vladimira u Prespu, gdje ga pogubljuje. Kosara muzevljevo tijelo prenosi u Krajinu, u manastir Svete Marije, zatim se zamonasi i sama bude sahanjena u istoj crkvi. Vladimirov ubica Vladislav krece da zauzme Zetu, ali ga pred Dracem srijece vojnik u Vladimirovom liku i ubija ga. Ovim Vladimirov vladarski oreol dobija i svetiteljske dimenzije. Kroz sva iskusenja, od tamnice, preko vojevanja do pogubljenja, Vladimir prolazi smjelo-viteski i svetiteljski. Zapravo, knez Vladimir je vise plemenit vladar nego svetitelj, a njegova poboznost nije veca od njegovog moralnog drzanja. Prvo, zrtva jednog cara, napadaca Samuila, pa potom drugog - uzurpatora Vladislava, knez Vladimir ne brani vjeru, vec drzavu i ne gubi glavu zbog vjerskih podviga, vec zbog vladarskih i ljudskih vrlina. U odnosu Vladimira i Kosare nema nicega svetackog. O ljubavi se pripovijeda toplo i prirodno, tako da ovaj spis ima i karakter pravog srednjevjekovnog ljubavnog romana, prvog u knjizevnosti Juznih Slovena.

Izrazito narativna legenda je satkana od detalja i dogadjaja, bez metafizike i sa malo citata iz Svetoga pisma - od pocetka do kraja sazdana je kao pripovijetka. Ukoliko izvod koji daje Grgur vjerno odgovara originalu, onda se moze zakljuciti da je pisac bio covjek izuzetne knjizevne kulture, sa osobitim darom za pripovijedanje, te da je sama legenda pisana za prosvijecene citaoce.

“Sclavorum regnum” Grgura Barskog ili “Ljetopis popa Dukljanina” privlacio je paznju brojnih naucnika i proucavaoca nasega srednjevjekovlja. Napisano je o njemu na stotine radova i rasprava i ponudjeno je mnogo tumacenja. No, ipak, mnoga pitanja vezana za ovo djelo ostaju bez odogovora. Mnogo podataka ce vjerovatno zauvijek ostati u medievalnoj tami, a isto tako, mnogo je nagadjanja i pretpostavki. Ali, najnovija istrazivanja, prije svih ona koja su netendenciozna i politicki neobojena, ponudila su mnostvo adekvatnih odgovora i rjesenja mnogobrojnih dilema. Isto tako, sam Ljetopis je svojom sadrzinom, pogotovo Legrenda o Vladimiru i Kosari, motivisao brojne pisce, nase i strane, da motivi iz ovoga djela nadju mjesta u njihovom stvaralastvu. Tu su prije svih Jevrem Brkovic, Jovan Sterija Popovic, Laza Kostic ... Tako ce vjerovatno biti i ubuduce, jer aktuelnost Ljetopisa ne prestaje, za vise od osam stoljeca njegovog zivota.




Izbor fotografija Bara iz proslosti.



Fotografije o vozu Ciru



Postovani sugradjani i prijatelji Bara, ukoliko raspolazete fotografijama za koje smatrate da treba da se nadju na stranicama Internet prezentacije Bara, kontaktirajte nas putem e-maila kako bi iste postale dostupne svim nasim posjeticima.

Ukoliko imate neke predloge otvoreni smo za saradnju. Kontaktirajte nas kako bi nas Bar ucinili jos ljepsim, organizovanijim i u svijetu prepoznatljivijim.



Copyright © 2002

Utipkao TrAtInCiCa - 9.4.2005. u 14:26 Komentari ( 1 )

nazadMnogo pre nego sto saznamo sta znaci voleti i
Mnogo pre nego sto saznamo sta znaci voleti i biti voljen, susrecemo se sa necim sto se zove prijateljstvo. Prve drugare koje upoznajemo su deca poznanika nasih roditelja, deca iz naseg neposrednog komsiluka, pa potom skolski drugovi, ...
U pocetku dok svet oko sebe posmatramo bez ikakvih predrasuda, broj onih koje upoznajemo i sa kojima se druzimo je jako veliki. Decaci se uglavnom druze sa decacima, a devojcice sa devojcicama jer ih zajednicko igranje povezuje i stvara veze medju njima. I tada postoji druzenje devojcica i decaka ali to je znatno manje, sve do trenutka prvoga zaljubljivanja. Setite se samo koliko ste se trudili da prve osobe u koje ste bili zaljubljeni, postanu vasi najbolji drugovi/drugarice, jer sa toliko godina koliko ste tada imali, bila je to jedina mogucnost da provedete sto vise vremena sa nekim ko vam se dopada. Pocinjete i da se druzite sa njenim/njegovim drustvom, pocinjete da izlazite zajedno, ...
A onda jednoga dana kada svet predrasuda postane realnost i kada prijateljstvo pocne da zahteva nesto vise osim pukog druzenja, broj prijateja pocinje da se smanjuje. Na kraju ostaju samo oni pravi sa vama, zato sto vas na neki nacin vole i sa vama su zato sto ste bas takvi, a svi oni su smatrali bi im vi mogli dobro posluziti u ostvarenju neke zamisli nestaju, kao i sve one osobe umorne cekanja prilike da vam postanu nesto mnogo vise od dobrih drugova.
Za prava prijateljstva nikada nije kasno, jedina stvar koja je bitna i od koje zavisi kakvo ce ono biti jeste koliko ko ulazi iskreno u sve to, i prica o tome da jedina prava prijateljstva su ona koja se sacuvaju iz detinjstva je netacna.
Sve osobe koje upoznajemo imaju odredjenu ulogu ili misiju u nasim zivota i kada je zavrse nestaju.
Ponekad se u zivotu desava da neobicnim spletom okolnosti budete zaboravljeni od nekih koje ste godinama smatrali prijateljema. Svaki pokusaj da se to nastavi osudjen je na neuspeh, pa cak i kada bi uspeli da udahnemo malo zivota u sve to nikada vise ne bi bilo kao nekada. Zato je najbolje ostaviti ih tamo gde im je i mesto, u proslosti a to je jedini nacin da ostanemo jedni drugima u lepim uspomenama, jer mozda vec iza sledeceg ugla ceka neko ce biti pravi prijatelj.
Nije strasno ziveti bez pravih prijatelja, ali je strasno ziveti u zabludi da ih imate.
... o prijateljstvu ...
Utipkao DaLmAtInKa - 9.4.2005. u 14:24 Komentari ( 2 )

Prica o ljubavi i ludosti
Prica o ljubavi i ludosti

Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri." pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno oceana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo niti traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopce icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila bijesna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik. Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto uciniti. Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.



--------------------------------------------------------------------------------
Link posta: http://wonderland.blog.hr/arhiva-2005-01.html#135066




Kaze se da je ljubav slijepa. Ako se dvoje ljudi doista vole, ako se medju njima razvila prava spolna ljubav, oni ne mogu ne vidjeti partnerove osobine, i pozitivne i negativne. To zato sto se prava ljubav razvija u nama upravo na temelju sve boljeg upoznavanja partnera. Ako pri tome u njemu otkrivamo osobine koje nam odgovaraju, voljet cemo ga sve vise. Tada cemo s njim cuvstveno sazivjeti, a to nam omogucava da prodremo u njegovu bit, da ga do kraja upoznamo. "Slijepa" je samo erotska fasciniranost, ljubavna obmanutost. Takvo je nase cuvstveno stanje i nazvano "obmanutost" zato sto smo pri tome toliko odusevljeni nekim partnerovim osobinama, da za ostale ne pitamo. Svoje odusevljenje jednim dijelom njegove osobe prenosimo na citavu njegovu licnost. Tada sebi umisljamo da tog covjeka volimo, iako ga poznajemo tek sasvim kratko vrijeme i o njemu znamo vrlo malo.

Marijan Kosicek ( iz clanka objavljenog u tjedniku "Stil",od 28.12.1994. )

nazadPrica o ljubavi je stara koliko i svet,ali jos niko nije uspeo da je objasni sa nekoliko jednostavnih reci. Mozda zato sto je to jedna od onih tajni koje nam se nalaze nadomak ruke i izgledaju jednostavne, medjutim kada pridjete blize i pokusate da udjete u njenu srz, shvatate da to nije bas tako jednostavno. Mozda i zato sto je bezbroj stranica papira ispisano zbog nje,mnoga umetnicka dela kojima se danas divimo ne bi postojala da nije bilo nje. Koliko je samo ratova vodjeno da bi se osvojila necija ljubav ili odbranila, cak je i jedna Troja nestala sa lica zemlje kako predanje kaze.
Uprkos tome sto kada ljubav struji kroz nase vene osecamo se mnogo jacim, daje nam jedan predivan osecaj svakoga jutra kada se budimo,oplemenjuje nas, pruza nam jednu sasvim drugaciju dimenziju i zivota i sveta, mnogi se odricu ljubavi, negiraju je i podredjuju je zarad stvari koje ih samo prividno u tom trenutku mogu uciniti "srecnim". Kao da je moguce zaboraviti voleti i kako je to biti voljen. Danasnji nacin zivota brz i dinamican i sve ono sto je on doneo sa sobom, a doneo je bezbroj iskusenja koja nas odvlace od puta prave ljubavi, doprineo je da se slucajno ili namerno zaboravi kako to izgleda voleti. Pod najezdom tih stvari koje nam zamenjuju ljubav, stvara se lazna slika sveta i neposrednog okruzenja.
Ali jednoga dana kada ta laz isplivava na povrsinu dolazi do strasnog i bolnog trenutka, suocavanja sa realnoscu. Spoznaja te istine je prilika da se prodje kroz katarzu, sopstveno cistiliste. Ma koliko suocavanje sa samim sobom i sopstvenim zabludama bilo tesko, osecaj slobode koji sledi nakon toga je nesto sto se vise nikada ne zaboravlja. Jer samo slobodan duh je u stanju iskreno voleti i prepoznati pravu ljubav skrivenu iza mnostva laznih.
Nazalost najcesce ko jednom odabare laz, nastavice da zivi sa njom. Kada stignu do te ivice suocavanja, odlucuju da nastave zivot skriven iza laznih imena jer taj trenutak spoznaje dodje i prodje, sve do nekog tamo sledeceg trenutka o kojem ce razmisljati kada ponovo bude tu.
Srecom postoji i ona druga strana, ne toliko brojna, ali dovoljna da se moze videti gotovo svakoga dana. Nije potrebno puno da bi se prepoznala ta lica izmedju svih onih koji se pretvaraju da su takvi, lica koja zrace smirenoscu, unutrasnjom ravnotezom i ispunjenoscu, jednom reci koja zrace ljubavlju, nebitno da li su pronasli svoju drugu polovinu ili ne. Mozda ih danas i nema puno ali sasvim dovoljno da znate da prava ljubav ipak postoji.
... o ljubavi ...You’re nobody till somebody loves you
You’re nobody till somebody cares
You might be king, you might possess, the world and it’s gold
But gold won’t bring you happiness, when you’re growing old
The world still is the same
You’ll never change it
As sure as the stars shine above
You’re nobody till somebody loves you
So find yourself somebody to love
Volite i pustite da budete voljeni je jedino sto vam mogu reci, jer nije to tako tesko. Nemojte se brzo predavati u trazenju ljubavi vaseg zivota, nemojte dozvoliti da vam neke stvari zamagle pogled i da zaslepljeni tim stvarima ne vidite ono sto trebate videti. Ne postoji pravilo kada ce te pronaci ljubav vaseg zivota i ne postoji pescani casovnik koji kada istekne to vise nece biti moguce. Postoji samo prava ljubav koja ce se desiti jednoga dana, budite iskreni prema sebi i siguran sam da ce te je prepoznati ukoliko to vec niste uradili.

Utipkao DaLmAtInKa - 9.4.2005. u 14:22 Komentari ( 0 )

niko i nisTa
Aljende,
Pinoce,
Kastro,
Staljin,
Tito,
Husein,
Gandi,
Bush,
Lenjin,
Napoleon,
MiLosevic
i Ti.

zasTo se pamte najveci zLocinci postuju i slave?
zasto se ti neljudi velicaju kad su otkidali gLave?
Setite se... zaboravite.
Utipkao sLobodan manojLovic - 9.4.2005. u 00:00 Komentari ( 1 )

smotana sam
napisala krivoga pisca ovih knjiga je picas ivana brlic mazuranic
jaooooooooooooo to je jer sam suncane skrinjaric taman citala knjigu uffffffffff oprostite go mrav ispravi mi to izbrisi suncana skrinjaric i stavi IVANA BRLIC MAZURANIC
HVALA
Utipkao DaLmAtInKa - 8.4.2005. u 14:54 Komentari ( 0 )

suncana skrinjaric



Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma zaearana i da se u njoj svakojaka euda zbivaju. Zbivala se u njoj euda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati zaearana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreaa ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da poeine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja izi?e pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjeneao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oei.

»Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kuai ponio«, - progovori momak od šale.

» Evo budalaste glave, koja ae me osloboditi na svoju nesreau«, - pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

»Evo me! Vodi me kuai i vjeneaj se sa mnom!« - reee guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: »Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim eudom vjeneam«, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobrieina, plašljiv i stidljiv mladia, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se vea radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on djevojku za ruku i povede je kuai. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

»Evo, majko, snahe«, - reee momak, kad stigoše on i djevojka kuai.
»Hvala Bogu, sinko«, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobuee, a mati reee sinu: »Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!« Sin se malo ne skamenio od euda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: »Moja majka mora da je vještica«. I odmah zamrzi na majku.

Poeelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezieljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

»Nema puta na onu visinu«, - reee starica.
»Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje«, - reee snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te rijeei, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah po?e na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Iduai putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoa, ali se predomisli govoreai: »Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.« No Bog joj ipak osta na pomoai, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki:

»Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za rueak.«
»Provalit ae se led poda mnom, propast au u jezero«, - odvrati baka.
»Radovat ae se šaran, propadneš li s njime«, reee snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plaee ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još ne ae da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grješan. »I bolje da poginem«, pomisli baka i ide po ledu. Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseai ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sreano snasi.

Treaeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

»Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.«

I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju. Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuau, sjedne na onoj ciei zimi na klupu i pomoli se Bogu:

» Bože moj, pomozi mi! «

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojee, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojee nasmijava jer je umilne audi. Pod pazuhom joj svežanj triješaa.

»Hoaete li, bako, kupiti luei?« pita djevojee.

»Nemam novaca, kaerce, nego ako hoaeš da ti okrpam taj rukaveia«, - reee tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka okrpa djevojeici rukav, a djevojka joj dade svežanj luei, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

U veee reee snaha baki: »Mi aemo poai u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.« Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješaa, što joj ga prodalo djevojee, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, zaeuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

»Tko je božji? « - upita baka iz komore.
»Domaai! Domaai!« - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.

Dalo se baki na eudo, što je ovo ovako u noai, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luei, a oko plamena zaigrali kolo »Domaai«, sve sami mužiai od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opaneiai crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oei žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka lue po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikau od veselja i hvataju se u kolo.

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po aupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikau, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

Eini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoei kao curica, hvata se u kolo sa Domaaima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još eemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

»Božja braao«, - reee onda baka Domaaima, »biste li vi meni znali pomoai, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oei vidjela, možda se opameti? ! « Baka stane pripovijedati Domaaima sve, kako je bilo. Domaai posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao eieak do eieka i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od euda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaaih, po imenu Malik Tintilinia: »Ja au ti pomoai! Idem u suneanu zemlju i donijet au ti svraejih jaja. Podmetnut aemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svraeiai, prevarit ae se snaha: polakomit ae se kao svaka šumska guja za svraeiaima i isplazit ae jezik.«

Svi Domaai ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinia tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolae. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skoeiše Domaai, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov - kvrcnuše dašeice na krovu i nestade Domaaih. Samo Malik Tintilinia ne uteee, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreaa. Rastepe joj se kolae u rukama, raspadnu joj se kose i eešljevi, bulji oei i viee od jeda:

» Što je ovo bilo, nesreao stara! «
»Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata«, - reee baka i mudro se drži.

»A što je ono u pepelu?« - opet ae snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opaneiaa Malika Tintiliniaa.
»Ono je žeravica«, - odvraaa baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikueila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinia hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viee snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo rašeupane kose.

»Što je ovo, nesreao stara? « - pišti snaha.
»Poprskao te kesten iz žeravice«, - odvraaa baka, a Malik Tintilinia u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniau, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih piliaa za Božia. Još iste noai donese Malik svraejih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu piliai, neka joj javi. Pozvat ae snaha eitavo selo, da vidi, kako ona ima piliaa na Božia, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svraeiai. Javi baka snasi, da su piliai izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskoeiše goli svraeiai, pa skok! skok! po trijemu.

Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svraeiae, prevari se, polakomi se u njoj zmijina aud, poletje snaha po trijemu za svraeiaima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kuai, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno po?e do sina govoreai: »Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oei vidio, koga u kuai hraniš.« I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast eovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih oeiju. Neae da sudi ženi-guji nego još vikne na majku:

»Otkud tebi svraeiai u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuae!«

E, sad je mati vidjela, da pomoai nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuae, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.

Sin privoli, da mati ostane do veeera još u kuai. Kad je došla veeer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luei, što joj ih je dalo ubogo djevojee. A onda ode kukajuai iz kuae sinove.

Eim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mraenoj izbi - i sada sin osjeti, kako je poeinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

»Hajdemo za materom, da vidimo, kako ae poginuti od studeni«.

Skoei veselo zlorada snaha, na?e im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po noai, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luei, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.

Jedva se luei rasplamsale, ali ono eudo! Eto iz njih izlaze Domaai, upravo kao da je na kuanom ognjištu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noa.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

»Božja braao«, - reee baka, - »nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreai.« Pripovjedi baka Domaaima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik.

» Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.« Malo šute Domaai, malo tepu snijeg s opaneiaa i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilinia reee: »Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svaeemu savjeta znade.«

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaai posjedaše na vjeverice i po?oše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noa - na jelenu rogovi i parošeiai, a na svakom parošeiau zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trei snaha i sin, sve im nestaje sape. Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ono šuma Striborova, gdje je ona vea jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreai: »Propast ae neuka baka u ovoj šumi sred tolikih earolija« - i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ogra?eno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

»Pomozi baki, propala je od snahe-guje«, rekoše Domaai Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoe gledaju i slušaju što ae biti.

Kad su Domaai svršili svoju pripovijest, reee Stribor baki:

»Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi au lako pomoai. Gledaj tamo ono selo, srebrom ogra?eno!«

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.

»Uni?i kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit aeš se odmah. Ostat aeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!« - reee Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se vea rukom za srebrna vratašca, ali se uto još neeega sjetila, pa upita Stribora:

»A što ae biti od mog sina?«
»Ne budali, bako! « - odgovori Stribor: - »Otkud bi ti za svoga sina znala? On ae ostati u ovom vremenu, a ti aeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne aeš za kakvog sina!«

Kad je baka ovo eula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, do?e natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reee:

»Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreai, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina! «

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše eari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreaa ovog svijeta.

Zanjiše se eitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ogra?enim, nestade Stribora i Domaaih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - uteee u rupu - a majka i sin na?oše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kuai, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjeneao s onim ubogim i milim djevojeetom, što im bijaše dovela Domaae u kuau.
Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinia u zimnje veeeri rado na ognjište dohodi.









Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj kreevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unueadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad vea poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.

Jednog jutra u proljeae ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reee im: da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su peelci prezimili i izlaze li vea peelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu peelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato u?oše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se eule ptice ili zvjerke. Zato postade braai nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlaeio šumom, sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.

Zato braaa stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožiaa, da izvede sunce:

Moj božiau Svarožiau
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiau Svarožiau.
Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajuai šumom u sav glas izi?oše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.

Protrnuše braaa od euda, a ona svjetlost išeezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao eisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momee u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braaa ni da pogledaju u lice momeetu, nego pokriše oei rukama od velikog straha.

»Što me zovete, kad me se bojite, momeiai ludoveiai!« - nasmije se blistavo momee, a bijaše ono Svarožia. »Svarožiaa zovete, Svarožiaa se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam reeem, što vam je su?eno. «

To reee Svarožia te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožia, vije se kabanica, a braaa na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poee prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovo?e, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jaee viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiae i vjetar i sve oblake. Od tolikog vi?enja sve se smutilo braai, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh na?oše se opet na tratini.

Pred njima zlatno momee Svarožia stoji kao i prije i ovako im kaže:
»Evo sada ste, momeiai ludoveiai, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad eujte, što vam je su?eno i što treba da radite za svoju sreau.« Eim on to reee, a braaa se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve toeno upamtili. - Al uto Svarožia vea bijaše progovorio: »Evo, što vam je raditi: ostanite na kreevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.« Kad ovo izreee Svarožia, omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.

Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braaom te se sakrio me?u granama stare bukve. Vea odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana eeljad mrzi pravedna eovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na kreevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima.

Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braaa poslušaju Svarožiaa te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unuead. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog euda i kad se podigoše da po?u kuai, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita.

U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava eeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji eovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da po?u tamo i da zaskoee svaki po jednoga od one braae i da gledaju, kako li ae po njima nauditi starome Vjestu.

Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh i?ahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteai, ni ono, što im bješe rekao Svarožia. Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.

»A što si vidio leteai i što ti je kazao Svarožia?« - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožia. No ispod kamena, na kojem sje?ahu, izi?e mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.

Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu peelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožia: bit au najbogatiji me?u braaom.« Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes govori nego se obradova i onda reee djedu, kako mu bijes šaptaše. Eim on reee, a bijes mu skoei u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.

Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteai i što li kaza Svarožia? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena izi?e drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvoria. Povuee bijes Ljutišu odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožia: bit aeš najsilniji me?u braaom svojom.« Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoei za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.

Sad upita djed najmla?eg unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al izi?e ispod kamena treai bijes, najmla?i, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuee bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reee mi Svarožia: bit aeš mudrac najveai i razumjet aeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde. «

Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reee djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam euo.«

Zacviei bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze travu najljuau i poveže nogu, kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteee bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskaee u šumu, a iz šume u rakitu.

Do?e bijes pred Bjesomara, pa dršauai od straha reee: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskoeim momka, kojega si mi odredio.« Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braae, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da ae se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar ne ae riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.

Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovaeom.
»Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.«

Pusti iza ovih rijeei Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, eueao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li ae obaviti tešku zapovijeda »Bit ae meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije raeilo na teški posao.

Dok je on tako eueao u rakiti, dotle ona druga dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu vea na poslu. Marun i Ljutiša poeeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noaivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.

Šauaurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se na?e! Da tražimo peelce, a sakupljamo meda, da djelamo rovaš od stotinu reda!« Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaše, koliko bi tko obogatio.

Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjaei me?u svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiae i tanane javore, da od njih izradi junaeki pribor i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se na?e: koplje, luk i strijela po junaekoj audi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« - cvilio bijes.

Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.

Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožia rekao. Jer Potjeh hoaaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.

Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treai dan reai ae Potjeh djedu:
»Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraaam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.«
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do eega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reee:
»Što li ae meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš? « Tako reee i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!«

Al Potjeh odgovori: »Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. «

Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staraekoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat ae okajati na sebi, jer je pravedan i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reee, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlueio, i po?e u goru.

Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do kreevine, da kakogod zaskoei Potjeha.

Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. »E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.«

Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proai. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo me?u rogove. - »Ubio sam ga!« - pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.

»E, taj se ne tjera kamenom«, reee Potjeh sam sebi pa oba?e bijesa i pode dalje svojim putem. A bijes i opet skoei pred njega te sad s lijeva sad s desna trei i skaee stazom pred Potjehom kao zec.

Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan me?u stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje au ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožia.

Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosa?ivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu eieke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.

»Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh, kad je to trajalo vea neko doba. »Ostavio sam mudra djeda, ro?enu braau i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. «

No kako bijaše došao po eestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane. Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.

Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja! Danas au se dosjetiti istini!« Al eto, vea se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveei i sve mu se misli pometu.

A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se eini: »Eto, eto, sad ae mi sinuti u pameti, sad au se domisliti istini!« A ono bijes u onaj eas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.

I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oei otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo eeljade.

Dogrdjelo to vea i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neae dosjetiti istini.

»Moram se ja njega riješiti«, odluei Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipia i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipia, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiae, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaai, zeleni kao zelembaai, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipiaima, kao luda vojska na ludim konjima!

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoae družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluei Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo. «

A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipiai baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuei se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipiaima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaai, i zeleni kao zelembaai, i rutavi kao janje, golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi me?u njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.

A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.

Al jao si ga njemu, jer se u zdencu poeeše vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz zdenca poeeše na sve pukotine iskakivati sitni plameeci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oei, da mu ne smetaju žišci.

Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o eem da misli! - Zato on zaeepi uši, da ne euje. Al onda poee do njega pridolaziti para i sumpor i ea?a, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži ea?a i sumpor Potjeha i stade ga tušiti i gušiti.

Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih«, reee Potjeh. »Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!« Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje maeke poiskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.

Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.

I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto vea minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožia?

Kad vea godina blizu, al bijesu poeelo dozlogr?ivati.
»Dokle au ja ovako ovdje bivati?« -pomisli on. Stoga jedne veeeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reee:

»A kako ti to, golube, sjediš ovdje vea malone godinu dana i što ae to tebi? Eno ti možda djed na kreevini vea i umro za to vrijeme!«

Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reee: - »Eto, tako sam odlueio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preea od svega.« Tako reee Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosoven.

No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noai ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

Djed pak življaše za to vrijeme na kreevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noai, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.

Donosio Marun svaki dan nove peelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpaee izdjelao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad ae se rovaši ispuniti?

Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljaei, dovlaeio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braau po vas dan.

Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta ae im starac, kad ne ae da ga služe robovi nego sramoti unuead te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.

Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da ae se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što ae mu život, nego požali, što ae umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.

Jedne veeeri dakle (a bijaše to baš one veeeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reee Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, doeekaj ga na kladencu pa ga smakni. « Ovo ponajpaee govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne peelinjak. - »Ne mogu, brate«, odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.

Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapae i došapauje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da ae on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steai veliku hvalu pred Bjesomarom. Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da ae još iste veeeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.

Kad se sve na kreevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka euvaju te noai u šumi stupice. Braaa pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva eetiri ušaka. Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne euju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da ae obaai eitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.

Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noa uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori oei i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i po?e do vrata, pa kad na?e, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, eiji je posao.

»Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reee starac. »Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše meaete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo eislo na njima fali, a srca ste vea do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu.« To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego po?e da sjedne i da spokojno saeeka smrt.

Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne ueini teško, jedino to, što u svom smrtnom easu nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao vea sav krov u plamenu kao baklja.

Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oei k nebu i tako eekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.

Teško se izmueio one noai Potjeh, a kad zora stade svitati, po?e on do zdenca, da ohladi vruae obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momee u zlatnom odijelu. A bijaše ono Svarožia.

Protrne od radosti Potjeh i reee: »Moj božiau Svarožiau, koliko te eekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reee da imam einiti? Evo se ovdje kinim i mueim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!«

Kad on to reee, Svarožia nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momeiau, momeiau! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reee Svarožia.

A onda još reee: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braae, a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mueiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«

Tako reee Svarožia i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

Zasti?en i zateeen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožia onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: »Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga. « To reee i prikuei se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se.

Iskoei bijes iza kamena, skoei na rub zdenca i pogleda, da na svoje oei vidi, je li istina, što mu se ueinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.

»Oje oj!« zacviei bijes, koji bijaše posve ludo eeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!« Cieao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:

»Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciei bijes. Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cieao. Al kad se vea bješe umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu eudno bude.

Naueio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a me?u pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.

Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jaee. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo eeljade, što eas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.

Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cieao. Bijes kao bijes: kad reve, onda baš reve - i sve eupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao. U taj eas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.

Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraaahu kuai na kreevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo. Euju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogo? zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.

Ali uto se poeeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su zaeuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naaulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju.

»Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni bjesovi, iskoeiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viee:
»Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!« Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne zna?ahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa euti niti ga možeš smiriti.

A bjesovi u sto muka, što ae s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.

Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu dana na?oše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskoeili, braai se u isti eas ueinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog easa na zaravanku opet progledali.

Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu poeinili.
»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome »da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do kreevine. Stignu oni do kreevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.

Dohrle braaa, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni rijeei da progovore.

Malo potrajalo, otvori starac oei i kad ih ugleda, ništa ne reee njima, nego upita: »Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?«

»Nismo, djede« - odvrate braaa i ne smiju da u oei djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost, a mi aemo te služiti i nastojati kao robovi. « Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.

»Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo.« Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka. Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da po?u dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.

»Umrijet ae nam djed ovaki slab na ovoj strmini«, - šaptahu braaa. Al starac Vjest samo reee: »Hajdemo, djeco, kud put ide.« I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i blje?i u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od euda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni nieega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblaeak. Na rumenom oblaeku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožiaa. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblaeka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožiaevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.

Al Svarožia nit uziva niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemjeli pa u ono eudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plaee. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.

Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: »Što je tebi, dijete moje?«

»Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio« - odvraaa Potjeh. Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi eedo svoje milovano.

Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog eovjeka. »Umrijet ae nam starac pred ovom strahotom«, šaptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i vea se od njih otputio, te se okrenu k njima i reee: »Idite vi, djeco, vratite se na kreevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je su?eno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.« Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda bunca, da ae prijeai preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?

A1 se vea starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoraeio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoraeio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblaeka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne ae. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se euje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreae.

Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi euda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti doeekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

Doeekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meau: prvog me?u prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momee Svarožia zlatnom kupom goste zdravi.

Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se na?oše sami pred ovom strahotom. »Da si?emo, brate, na našu kreevinu« - šapnu Marun. I okrenuše se i si?oše. Smuaeni od tolikoga euda stigoše na kreevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naai.

Tako bilo i svršilo se.

Marun i Ljutiša poživješe na kreevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše eestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.

Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeai istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na kreevini bilo svetog ognja ni eestitog naroda. Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.

Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu treaeg druga, koji još sveudilj, revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.

Ali isto na Bjesomaru osta najveaa sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaai, da ne susretne koje valjano eeljade.

Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožiaevu.

Utipkao DaLmAtInKa - 8.4.2005. u 14:51 Komentari ( 119 )

live and let die
Nekad rici nista ne predstavljaju
samo tisinu s groblja.
zato nisu ni bitne ka i masu
masu ljudi.

na kraju samo pusto
razmisljanje i tanka vlas
mrznje

zato idem uplovit u san da
nestanu ljudi s kojima nestaje
ljudskost,zato samo live and let die.¼
Utipkao marko - 8.4.2005. u 00:50 Komentari ( 0 )

ŽIVOTNI PUT
ŽIVOTNI PUT

ŠTO ŽELIŠ OD MENE
TI NEBESI SVODE?
ŠTO ŽELIŠ OD MENE
U KOJEM SMJERU DA MOJ ŽIVOT ODE?

ŠTO ŽELIŠ
DA OSTVARIM OD SVOJIH SNOVA,
I DA LI MI SE UOPAE ISPLATI TRAŽITI ODGOVORA?

A MOJA JE ULOGA TRENUTNO SADA,
DA ŽIVIM, ŽELIM I SANJAM
I CIJELI ŽIVOT SE NEAEMU DOBROME NADAM.
Utipkao Paeia - 7.4.2005. u 20:26 Komentari ( 0 )

Ako nesto moze poci naopako,poci ce naopako. - A
Ako nesto moze poci naopako,poci ce naopako. - Ako nesto ne moze poci naopako,poci ce naopako.
Ako postoji mogucnost da vise stvari podje naopako,ona koja izaziva najvecu stetu ce biti ta koja ce poci naopako. Zakljucak : Ako postoji najgore vreme da nesto podje naopako, bas tada ce i poci .
Ako sve izgleda da ide dobro,sigurno si nesto prevideo.
Sansa da hleb padne na namazanu stranu je direktno proporcionalna ceni tepiha.
Da bi dobio zajam prvo moras dokazati da ti nije potreban.
Ako nesto pokusavas da popravis to ce trajati duze i kostace vise nego sto si mislio.
Drugi red uvek ide brze.
Ako se zaglavi-probaj na silu.Ako se slomi,svakako je i bilo potrebno zameniti.
Kada pokvareni uredjaj pokazujes majstoru,radi perfektno.
Sve dobro u zivotu je ili nelegalno,ili nemoralno ili goji.
Murphyjevo ZLATNO pravilo: Onaj ko ima ZLATO stvara pravila.
Nikada ne raspravljaj sa budalom, ljudi mozda nece videti razliku.
Svako ima semu za bogacenje koja ne uspeva
Bez obzira koliko dugo i pazljivo kupovao neku stvar,nakon sto je kupis,ona ce biti na nekom drugom mestu na rasprodaji.
Stvar ce biti ostecena u direktnoj srazmeri sa njenom vrednosti.
Nasmesi se...sutra ce biti gore.
Stvari idu dobro, dakle mogu krenuti lose.
U tacnom matematickom izrazu,1+1=2, znak "=" znaci "retko je".
Gde postoji zelja, postoji i otpor.
Ako iz prve ne uspes, unisti svu evidenciju da si pokusao.
Kad jednom otvoris konzervu sa crvima,jedini nacin da ih ponovo strpas je da uzmes vecu konzervu.
Nikada ne otvaraj konzervu sa crvima ako ne planiras da ides na pecanje.
Jedinica tezi da postane dvojka; kada postane dvojka, prestaje da bude jedinica.
Od dva moguca dogadjaja desice se samo nezeljeni.
Nema granice koliko stvari mogu da postanu lose.
Ne postoji jednostavan posao da se ne moze uraditi lose.
Gresiti je ljudski, ali je osecaj bozanski.
Ne budi prvi - Ne budi poslednji - Ne javljaj se dobrovoljno.
Trun trazi najblize oko.
Ako sipas casu vina u bure sirceta,dobijes sirce - Ako sipas casu sirceta u bure vina,dobije sirce.
Uvek se lakse uvalis u nesto nego sto se iz toga iskobeljas.
Nikada ne radi nesto za sta ne mozes reci da si mrtav umoran od posla.
Svi predmeti pomeraju se bar toliko da ti se nadju na putu.
Samo je zezanje prava stvar, sve ostalo je zezanje.
Proizvod lepote i pameti je konstantan.
Ukupna kolicina inteligencije na planeti je konstantna, stanovnistvo se uvecava.
Jacina svraba je obrnuto srazmerna mogucnosti da dohvatis mesto koje svrbi.
Tri najneuverljivije recenice: "Upravo smo vam poslali cek." ; "Naravno da cu te postovati sutra ujutru." ; "Ja sam iz vlade i ovde sam da bih vam pomogao."
Drugi su krivi.
Novac ne moze kupiti ljubav,ali te sigurno stavlja u dobru poziciju za cenjkanje.
Nema razlike izmedju mudraca i budale kada se zaljube.
Da je napor ulozen u istrazivanje zenskih grudi ulozen u svemirski program, sada bi jeli hot-dog na mesecu.
Zena nikada ne zaboravlja muskarce koje je mogla da ima, muskarac nikad ne zaboravlja zene koje nije mogao da ima.
Muskarac moze da bude srecan sa bilo kojom zenom pod uslovom da je ne voli.
Lakse je postavljati glupa pitanja nego ispravljati glupe odgovore.
Ko okleva verovatno je u pravu.
Na koju god stranu da se okrenes kad udjes u lift,dugmad ce biti na suprotnoj.
Ako je dokument poverljiv, zaboravices ga u masini za fotokopiranje.
Kada bi se ljudi medjusobno cesce slusali, pricali bi manje.
Svaki dati kompjuterski program je u casu kad se koristi vec zastareo.
Program uvek ima jos jedan bag.
Ako probna instalacija savrseno funkcionise, svi sledeci sistemi nece funkcionisati.
Kompleksnost programa raste dok ne premasi sposobnost programera koji ga odrzava.
Ljubav je iluzija koja razlikuje jednu zenu od druge.
Ne cini preljubu... ako ne naidjes na dobru priliku.
Nikad nemoj da stojis izmedju drveta i psa.
Ko najmanje radi najbolje je placen.
Tesko je leteti s orlovima kad radis s curkama.
Onog koji se najvise opire postojanju komisija,izaberu za predsedavajuceg.
Komisija su dvanaestorica koji rade posao jednoga.
Kad sve drugo omane, probaj sefovu sugestiju.
Ljudi i narodi postupace razumno kad sve druge mogucnosti budu iscrpljene.
Prijatelji dodju i odu, ali neprijatelji ostaju.
Svaki proizvodjac je poslednji koji ce koristiti sopstveni proizvod.
Ako smrdi, to je hemija. Ako ne funkcionise, to je fizika. Ako je neshvatljivo, to je matematika. Ako je besmisleno, to je ekonomija ili psihologija.
Radni sto je uvek neuredniji nego prosli put.
Ako nesto rastavis i sastavis dovoljan broj puta, na kraju ces imati dva.
Nikada ne dozvoli da razredni zna da postojis.
Sve sto je u zagradama moze se zanemariti.
Nijedan pravi problem nema resenje.
U svakom krupnom problemu nalazi se mali problem koji se bori da izadje van.
Ako imas cekic, sve ti lici na ekser.
Resenje problema lezi u nalazenju onih koji ce ga resiti.
Ako problem zahteva brojne sastanke, na kraju sastanci postanu vazniji od problema.
Ako ih ne mozes ubediti, zbuni ih.
Kad si u nedoumici, mumlaj.
Svaka naredba koja se moze pogresno razumeti, pogresno ce se razumeti.
Covek koji se smesi kad stvari idu naopako, dosetio se na koga moze da svali krivicu.
Ljudi su uvek orni za rad, samo ne danas.
Ma koliko radio, nikad ne uradis dovoljno.
Ono sto ne uradis uvek je vaznije od onoga sto si uradio.
Cista kravata privlaci specijalitet restorana.
Kad god ukljucis radio cujes samo poslednje tonove svoje omiljene pesme.
Okrnjeni sudovi se nikad ne lome.
Kad se pakujes za odmor, ponesi duplo manje odece i duplo vise para.
Kesa koja se pocepa je ona u kojoj su jaja.
Kad se telo uroni u vodu,telefon zazvoni.
Utipkao LuKa - 7.4.2005. u 17:02 Komentari ( 0 )

Stranica (Page):   << Natrag (Back)   1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167   168   169   170   171   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182   183   184   185   186   187   188   189   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208   209   210   211   212   213   214   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240   241   242   243   244   245   246   247   248   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270   271   272   273   274   275   276   277   278   279   280   281   282   283   284   285   286   287   288   289   290   291   292   293   294   295   296   297   298   299   300   301   302   303   304   305   306   307   308   309   310   311   312   313   314   315   316   317   318   319   320   321   322   323   324   325   326   327   328   329   330   331   332   333   334   335   336   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346   347   348   349   350   351   352   353   354   355   356   357   358   359   360   361   362   363   364   365   366   367   368   369   370   371   372   373   374   375  376  377   378   379   380   381   382   383   384   385   386   387   388   389   390   391   392   393   394   395   396   Napred (Next) >>