Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma zaearana i da se u njoj svakojaka euda zbivaju. Zbivala se u njoj euda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati zaearana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreaa ovoga svijeta.
Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da poeine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja izi?e pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjeneao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oei.
»Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kuai ponio«, - progovori momak od šale.
» Evo budalaste glave, koja ae me osloboditi na svoju nesreau«, - pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.
»Evo me! Vodi me kuai i vjeneaj se sa mnom!« - reee guja-djevojka momku.
Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: »Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim eudom vjeneam«, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.
Ali ono je bio neki dobrieina, plašljiv i stidljiv mladia, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se vea radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on djevojku za ruku i povede je kuai. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.
»Evo, majko, snahe«, - reee momak, kad stigoše on i djevojka kuai.
»Hvala Bogu, sinko«, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobuee, a mati reee sinu: »Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!« Sin se malo ne skamenio od euda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: »Moja majka mora da je vještica«. I odmah zamrzi na majku.
Poeelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezieljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.
Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.
»Nema puta na onu visinu«, - reee starica.
»Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje«, - reee snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te rijeei, samo da ugodi svojoj ženi.
To se tako ražalilo majci, da odmah po?e na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Iduai putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoa, ali se predomisli govoreai: »Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.« No Bog joj ipak osta na pomoai, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.
Drugog dana zapovjedi snaha baki:
»Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za rueak.«
»Provalit ae se led poda mnom, propast au u jezero«, - odvrati baka.
»Radovat ae se šaran, propadneš li s njime«, reee snaha.
I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plaee ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još ne ae da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grješan. »I bolje da poginem«, pomisli baka i ide po ledu. Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseai ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sreano snasi.
Treaeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:
»Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.«
I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju. Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuau, sjedne na onoj ciei zimi na klupu i pomoli se Bogu:
» Bože moj, pomozi mi! «
Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojee, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojee nasmijava jer je umilne audi. Pod pazuhom joj svežanj triješaa.
»Hoaete li, bako, kupiti luei?« pita djevojee.
»Nemam novaca, kaerce, nego ako hoaeš da ti okrpam taj rukaveia«, - reee tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka okrpa djevojeici rukav, a djevojka joj dade svežanj luei, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.
U veee reee snaha baki: »Mi aemo poai u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.« Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.
Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješaa, što joj ga prodalo djevojee, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, zaeuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!
»Tko je božji? « - upita baka iz komore.
»Domaai! Domaai!« - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.
Dalo se baki na eudo, što je ovo ovako u noai, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luei, a oko plamena zaigrali kolo »Domaai«, sve sami mužiai od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opaneiai crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oei žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka lue po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikau od veselja i hvataju se u kolo.
Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po aupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikau, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.
Eini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoei kao curica, hvata se u kolo sa Domaaima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još eemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.
»Božja braao«, - reee onda baka Domaaima, »biste li vi meni znali pomoai, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oei vidjela, možda se opameti? ! « Baka stane pripovijedati Domaaima sve, kako je bilo. Domaai posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao eieak do eieka i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od euda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.
Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaaih, po imenu Malik Tintilinia: »Ja au ti pomoai! Idem u suneanu zemlju i donijet au ti svraejih jaja. Podmetnut aemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svraeiai, prevarit ae se snaha: polakomit ae se kao svaka šumska guja za svraeiaima i isplazit ae jezik.«
Svi Domaai ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinia tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolae. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skoeiše Domaai, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov - kvrcnuše dašeice na krovu i nestade Domaaih. Samo Malik Tintilinia ne uteee, nego se sakrije u pepelu.
Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreaa. Rastepe joj se kolae u rukama, raspadnu joj se kose i eešljevi, bulji oei i viee od jeda:
» Što je ovo bilo, nesreao stara! «
»Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata«, - reee baka i mudro se drži.
»A što je ono u pepelu?« - opet ae snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opaneiaa Malika Tintiliniaa.
»Ono je žeravica«, - odvraaa baka.
Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikueila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinia hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viee snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo rašeupane kose.
»Što je ovo, nesreao stara? « - pišti snaha.
»Poprskao te kesten iz žeravice«, - odvraaa baka, a Malik Tintilinia u pepelu puca od smijeha.
Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniau, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih piliaa za Božia. Još iste noai donese Malik svraejih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.
Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu piliai, neka joj javi. Pozvat ae snaha eitavo selo, da vidi, kako ona ima piliaa na Božia, kad ih nitko nema.
Došlo vrijeme, izlegli se svraeiai. Javi baka snasi, da su piliai izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskoeiše goli svraeiai, pa skok! skok! po trijemu.
Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svraeiae, prevari se, polakomi se u njoj zmijina aud, poletje snaha po trijemu za svraeiaima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kuai, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.
Majka pak radosno po?e do sina govoreai: »Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oei vidio, koga u kuai hraniš.« I mati htjede da ogrli sinka.
Ali sin je bio baš posve budalast eovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih oeiju. Neae da sudi ženi-guji nego još vikne na majku:
»Otkud tebi svraeiai u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuae!«
E, sad je mati vidjela, da pomoai nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuae, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.
Sin privoli, da mati ostane do veeera još u kuai. Kad je došla veeer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luei, što joj ih je dalo ubogo djevojee. A onda ode kukajuai iz kuae sinove.
Eim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mraenoj izbi - i sada sin osjeti, kako je poeinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:
»Hajdemo za materom, da vidimo, kako ae poginuti od studeni«.
Skoei veselo zlorada snaha, na?e im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po noai, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luei, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.
Jedva se luei rasplamsale, ali ono eudo! Eto iz njih izlaze Domaai, upravo kao da je na kuanom ognjištu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noa.
Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.
»Božja braao«, - reee baka, - »nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreai.« Pripovjedi baka Domaaima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik.
» Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.« Malo šute Domaai, malo tepu snijeg s opaneiaa i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilinia reee: »Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svaeemu savjeta znade.«
I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaai posjedaše na vjeverice i po?oše put šume Striborove.
Jašu oni kroz noa - na jelenu rogovi i parošeiai, a na svakom parošeiau zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trei snaha i sin, sve im nestaje sape. Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.
Spozna snaha sve u mraku, da je ono šuma Striborova, gdje je ona vea jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreai: »Propast ae neuka baka u ovoj šumi sred tolikih earolija« - i poletje još brže za jelenom.
Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ogra?eno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.
»Pomozi baki, propala je od snahe-guje«, rekoše Domaai Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoe gledaju i slušaju što ae biti.
Kad su Domaai svršili svoju pripovijest, reee Stribor baki:
»Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi au lako pomoai. Gledaj tamo ono selo, srebrom ogra?eno!«
Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.
»Uni?i kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit aeš se odmah. Ostat aeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!« - reee Stribor.
Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se vea rukom za srebrna vratašca, ali se uto još neeega sjetila, pa upita Stribora:
»A što ae biti od mog sina?«
»Ne budali, bako! « - odgovori Stribor: - »Otkud bi ti za svoga sina znala? On ae ostati u ovom vremenu, a ti aeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne aeš za kakvog sina!«
Kad je baka ovo eula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, do?e natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reee:
»Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreai, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina! «
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše eari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreaa ovog svijeta.
Zanjiše se eitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ogra?enim, nestade Stribora i Domaaih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - uteee u rupu - a majka i sin na?oše se nasred šume sami, jedno uz drugo.
Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kuai, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.
Momak se poslije vjeneao s onim ubogim i milim djevojeetom, što im bijaše dovela Domaae u kuau.
Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinia u zimnje veeeri rado na ognjište dohodi.
Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj kreevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unueadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad vea poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljeae ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reee im: da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su peelci prezimili i izlaze li vea peelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu peelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato u?oše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se eule ptice ili zvjerke. Zato postade braai nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlaeio šumom, sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.
Zato braaa stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožiaa, da izvede sunce:
Moj božiau Svarožiau
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiau Svarožiau.
Lunajlije, lunej le!
Tako pjevajuai šumom u sav glas izi?oše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.
Protrnuše braaa od euda, a ona svjetlost išeezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao eisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momee u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braaa ni da pogledaju u lice momeetu, nego pokriše oei rukama od velikog straha.
»Što me zovete, kad me se bojite, momeiai ludoveiai!« - nasmije se blistavo momee, a bijaše ono Svarožia. »Svarožiaa zovete, Svarožiaa se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam reeem, što vam je su?eno. «
To reee Svarožia te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožia, vije se kabanica, a braaa na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poee prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovo?e, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jaee viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiae i vjetar i sve oblake. Od tolikog vi?enja sve se smutilo braai, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh na?oše se opet na tratini.
Pred njima zlatno momee Svarožia stoji kao i prije i ovako im kaže:
»Evo sada ste, momeiai ludoveiai, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad eujte, što vam je su?eno i što treba da radite za svoju sreau.« Eim on to reee, a braaa se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve toeno upamtili. - Al uto Svarožia vea bijaše progovorio: »Evo, što vam je raditi: ostanite na kreevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.« Kad ovo izreee Svarožia, omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braaom te se sakrio me?u granama stare bukve. Vea odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana eeljad mrzi pravedna eovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na kreevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braaa poslušaju Svarožiaa te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unuead. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog euda i kad se podigoše da po?u kuai, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita.
U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava eeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji eovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da po?u tamo i da zaskoee svaki po jednoga od one braae i da gledaju, kako li ae po njima nauditi starome Vjestu.
Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh i?ahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteai, ni ono, što im bješe rekao Svarožia. Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.
»A što si vidio leteai i što ti je kazao Svarožia?« - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožia. No ispod kamena, na kojem sje?ahu, izi?e mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu peelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožia: bit au najbogatiji me?u braaom.« Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes govori nego se obradova i onda reee djedu, kako mu bijes šaptaše. Eim on reee, a bijes mu skoei u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteai i što li kaza Svarožia? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena izi?e drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvoria. Povuee bijes Ljutišu odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožia: bit aeš najsilniji me?u braaom svojom.« Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoei za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmla?eg unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al izi?e ispod kamena treai bijes, najmla?i, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuee bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reee mi Svarožia: bit aeš mudrac najveai i razumjet aeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde. «
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reee djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam euo.«
Zacviei bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze travu najljuau i poveže nogu, kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteee bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskaee u šumu, a iz šume u rakitu.
Do?e bijes pred Bjesomara, pa dršauai od straha reee: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskoeim momka, kojega si mi odredio.« Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braae, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da ae se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar ne ae riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovaeom.
»Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.«
Pusti iza ovih rijeei Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, eueao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li ae obaviti tešku zapovijeda »Bit ae meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije raeilo na teški posao.
Dok je on tako eueao u rakiti, dotle ona druga dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu vea na poslu. Marun i Ljutiša poeeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noaivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.
Šauaurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se na?e! Da tražimo peelce, a sakupljamo meda, da djelamo rovaš od stotinu reda!« Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaše, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjaei me?u svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiae i tanane javore, da od njih izradi junaeki pribor i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se na?e: koplje, luk i strijela po junaekoj audi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« - cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožia rekao. Jer Potjeh hoaaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treai dan reai ae Potjeh djedu:
»Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraaam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.«
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do eega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reee:
»Što li ae meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš? « Tako reee i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!«
Al Potjeh odgovori: »Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. «
Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staraekoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat ae okajati na sebi, jer je pravedan i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reee, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlueio, i po?e u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do kreevine, da kakogod zaskoei Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. »E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.«
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proai. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo me?u rogove. - »Ubio sam ga!« - pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.
»E, taj se ne tjera kamenom«, reee Potjeh sam sebi pa oba?e bijesa i pode dalje svojim putem. A bijes i opet skoei pred njega te sad s lijeva sad s desna trei i skaee stazom pred Potjehom kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan me?u stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje au ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožia.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosa?ivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu eieke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.
»Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh, kad je to trajalo vea neko doba. »Ostavio sam mudra djeda, ro?enu braau i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. «
No kako bijaše došao po eestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane. Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.
Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja! Danas au se dosjetiti istini!« Al eto, vea se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveei i sve mu se misli pometu.
A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se eini: »Eto, eto, sad ae mi sinuti u pameti, sad au se domisliti istini!« A ono bijes u onaj eas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.
I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oei otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo eeljade.
Dogrdjelo to vea i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neae dosjetiti istini.
»Moram se ja njega riješiti«, odluei Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipia i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipia, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiae, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaai, zeleni kao zelembaai, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipiaima, kao luda vojska na ludim konjima!
Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoae družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluei Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo. «
A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipiai baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuei se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipiaima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaai, i zeleni kao zelembaai, i rutavi kao janje, golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi me?u njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.
A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.
Al jao si ga njemu, jer se u zdencu poeeše vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz zdenca poeeše na sve pukotine iskakivati sitni plameeci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oei, da mu ne smetaju žišci.
Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o eem da misli! - Zato on zaeepi uši, da ne euje. Al onda poee do njega pridolaziti para i sumpor i ea?a, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži ea?a i sumpor Potjeha i stade ga tušiti i gušiti.
Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih«, reee Potjeh. »Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!« Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje maeke poiskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.
Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.
I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto vea minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožia?
Kad vea godina blizu, al bijesu poeelo dozlogr?ivati.
»Dokle au ja ovako ovdje bivati?« -pomisli on. Stoga jedne veeeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reee:
»A kako ti to, golube, sjediš ovdje vea malone godinu dana i što ae to tebi? Eno ti možda djed na kreevini vea i umro za to vrijeme!«
Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reee: - »Eto, tako sam odlueio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preea od svega.« Tako reee Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosoven.
No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noai ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?
Djed pak življaše za to vrijeme na kreevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noai, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.
Donosio Marun svaki dan nove peelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpaee izdjelao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad ae se rovaši ispuniti?
Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljaei, dovlaeio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braau po vas dan.
Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta ae im starac, kad ne ae da ga služe robovi nego sramoti unuead te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.
Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da ae se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što ae mu život, nego požali, što ae umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.
Jedne veeeri dakle (a bijaše to baš one veeeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reee Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, doeekaj ga na kladencu pa ga smakni. « Ovo ponajpaee govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne peelinjak. - »Ne mogu, brate«, odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.
Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapae i došapauje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da ae on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steai veliku hvalu pred Bjesomarom. Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da ae još iste veeeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.
Kad se sve na kreevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka euvaju te noai u šumi stupice. Braaa pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva eetiri ušaka. Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne euju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da ae obaai eitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.
Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noa uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori oei i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i po?e do vrata, pa kad na?e, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, eiji je posao.
»Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reee starac. »Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše meaete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo eislo na njima fali, a srca ste vea do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu.« To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego po?e da sjedne i da spokojno saeeka smrt.
Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne ueini teško, jedino to, što u svom smrtnom easu nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao vea sav krov u plamenu kao baklja.
Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oei k nebu i tako eekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.
Teško se izmueio one noai Potjeh, a kad zora stade svitati, po?e on do zdenca, da ohladi vruae obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momee u zlatnom odijelu. A bijaše ono Svarožia.
Protrne od radosti Potjeh i reee: »Moj božiau Svarožiau, koliko te eekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reee da imam einiti? Evo se ovdje kinim i mueim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!«
Kad on to reee, Svarožia nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momeiau, momeiau! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reee Svarožia.
A onda još reee: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braae, a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mueiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«
Tako reee Svarožia i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.
Zasti?en i zateeen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožia onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: »Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga. « To reee i prikuei se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se.
Iskoei bijes iza kamena, skoei na rub zdenca i pogleda, da na svoje oei vidi, je li istina, što mu se ueinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.
»Oje oj!« zacviei bijes, koji bijaše posve ludo eeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!« Cieao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:
»Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciei bijes. Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cieao. Al kad se vea bješe umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu eudno bude.
Naueio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a me?u pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.
Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jaee. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo eeljade, što eas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.
Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cieao. Bijes kao bijes: kad reve, onda baš reve - i sve eupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao. U taj eas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.
Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraaahu kuai na kreevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo. Euju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogo? zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.
Ali uto se poeeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su zaeuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naaulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju.
»Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni bjesovi, iskoeiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viee:
»Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!« Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne zna?ahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa euti niti ga možeš smiriti.
A bjesovi u sto muka, što ae s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.
Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu dana na?oše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskoeili, braai se u isti eas ueinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog easa na zaravanku opet progledali.
Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu poeinili.
»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome »da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do kreevine. Stignu oni do kreevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.
Dohrle braaa, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni rijeei da progovore.
Malo potrajalo, otvori starac oei i kad ih ugleda, ništa ne reee njima, nego upita: »Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?«
»Nismo, djede« - odvrate braaa i ne smiju da u oei djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost, a mi aemo te služiti i nastojati kao robovi. « Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.
»Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo.« Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka. Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da po?u dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.
»Umrijet ae nam djed ovaki slab na ovoj strmini«, - šaptahu braaa. Al starac Vjest samo reee: »Hajdemo, djeco, kud put ide.« I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i blje?i u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od euda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni nieega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblaeak. Na rumenom oblaeku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.
Bijaše ono zlatan dvor Svarožiaa. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblaeka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožiaevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.
Al Svarožia nit uziva niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemjeli pa u ono eudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plaee. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.
Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: »Što je tebi, dijete moje?«
»Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio« - odvraaa Potjeh. Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi eedo svoje milovano.
Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog eovjeka. »Umrijet ae nam starac pred ovom strahotom«, šaptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i vea se od njih otputio, te se okrenu k njima i reee: »Idite vi, djeco, vratite se na kreevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je su?eno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.« Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda bunca, da ae prijeai preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?
A1 se vea starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoraeio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoraeio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblaeka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne ae. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se euje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreae.
Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi euda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti doeekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.
Doeekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meau: prvog me?u prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momee Svarožia zlatnom kupom goste zdravi.
Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se na?oše sami pred ovom strahotom. »Da si?emo, brate, na našu kreevinu« - šapnu Marun. I okrenuše se i si?oše. Smuaeni od tolikoga euda stigoše na kreevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naai.
Tako bilo i svršilo se.
Marun i Ljutiša poživješe na kreevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše eestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.
Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeai istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na kreevini bilo svetog ognja ni eestitog naroda. Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.
Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu treaeg druga, koji još sveudilj, revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.
Ali isto na Bjesomaru osta najveaa sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaai, da ne susretne koje valjano eeljade.
Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožiaevu.
|
na ozbiljna i ona u kojima je neki muz samo ubio svoju zenu.