Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Free Slanje SMS-a
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Chat
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Fotografija
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum   Chat   Shout box   Send free SMS   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Photos   Funny pictures


Arhiva (Archive)
Novi upisi (New entries)

9892 upisa na 396 stranica (stranica br. 323)
9892 entries in 396 pages (page No. 323)
TONJA




T O N J A


Sve je manje ljudi na ulicama koji se još hrvu sa uzjarenim mostarskim eolopekom, nakon poraza jedan po jedan zamieu u porodiene svježine iza starih gradskih kapija. Izmoren i znojan i ja potražih predah u klimatizovanoj turistiekoj agenciji "Putnik", na Musali..
Kao da eini po mojoj potrebi nadugo je zakerao nepoznati šezdesetogodišnjak ispred šaltera – jedina zateeena stranka. Eim završi on tražiau samo informaciju, pa želim da zakeranje potraje dok se ne oporavim za ponovni obraeun sa upornom vrelinom najjužnijeg juga.
Potraja eak i preko moga strpljenja. Do?e i do buene prepirke, u koju ae obadvije strane dovuai rukovodioca agencije, koji nakon što zaviri u spornu avionsku kartu, upitaae:
"Vi ste Reno?!"
Ime Reno kao da me spoji sa golim žicama pod naponom – zadrhtah. Nenadnja grunu u glavu, razvali misli koje rasplinuše niz decenije.

*
Hitler bombardovao Beograd... Napao jedinu zemlju Boljševika... Zove Partija... Kucnuo je eas... tako je poeelo.
U životu svakog grada budu neki doga?aji koji razdvoje žitelje do neprijateljstava. Ponavljaju se, da svaka generacija ima svoj. Dogode se da rastresu uemalost, izvrnu red stvari, otrijebe kukolj, prerasporede gradske role. Povodi, u svakom gradu, mogu biti višestruki, zaeeti u toj earšiji ili nekoj dalekoj eak preko okeana, ali su uzroci uvijek isti – borba za ogranieen broj kostima glavnih gradskih uloga. Prethodi duga potajna bitka, onih koji su vea prigrabili najveae maske, s jedne i svih ostalih, s druge strane. Prvi se ponašaju kao da su glavne uloge njima bogom dane, to pravo brane svim i svaeim, i naroeito policijom. Ostali se jednakom žestinom bore da ih preotmu, jer su uvjereni da svaki glumac u svom razvoju stiee pravo i na glavnu ulogu: I oni se bore svim i svaeim – osim policijom. Policija ne može na dvije strane, i nikad nije protiv sebe – nije protiv režima. Narav joj je strogost, alat batine, kapital hapsana i shvatanje da je gradski neprijatelj svaki onaj ko dirne, prigovori ili pomisli da je loš dizajn maski prvih glumaca. Ratnim pomraeenjem poeinje smjena poretka; ne zna se ni ko pije ni ko plaaa, ali po prestanku grmljavine opet se uspostavlja red, sliean prethodnom, samo sa izmijenjenim maskama i ulogama – epizodni igraju glavne a prvaci sporedne. Uvijek se igra ista drama, a doga?aji se pojavljuju samo da zamijene glumce.
Hitler je podijelio i Mostarce u neprijateljske grupe, a baš ona najgora, ološka, uz pomoa osvajaea, domože se vladarskih kostima i zapoee uigravati dramu u rastopini krvi.
Rodoljubiva mladost, u potaji, naseli neretvljanske peaine, groblja, zabaeene kuae, plotove... – pripremala se na oružani otpor. I komunistieka omladina je uz njih.
Moja šestoelana grupa odabra napuštenu pa od vlasti zapeeaaenu kuau, provalismo joj podrumsko prozoree. Zatekli smo hrane, piaa, odjeae, posteljine i bogatu biblioteku ispred ustaša odbjeglog vlasnika Šantiaa. U podrum smo sklanjali one koje je policija vea tražila, najeešae progonjene Srbe. Održavali smo sastanke po razlieitim sadržajima, razlieitim zadacima – dogovarali, izvještavali i preuzimali nove.
U podrumu sastajasmo se sve eešae i ostajasmo sve duže, da bi se ideološki osposobljavali. Prvih dana smo proueavali poruke knjige: "Kako se kalio eelik", ali i sva petorica zaljubljenieki gledali smo u ljepoticu Vesnu, poistovjeaivali je sa junakinjom te priee, pa smo joj po njoj i dali ime – Tonja.
Odgojena u najuglednijoj gazdinskoj porodici, školovanih manira, bistra uma, naglašene fizieke ljepote, intelektualno snažna, djevojeurasto sramežljiva, uvjeren marksist, uvijek vesela i prisna – naseljavala je naša momaeka srca. Kao zmija noge krili smo zaljubljenost. Djevojaeka osjetila su dodirivala te tanane niti, branila se ljupkim osmijesima ne dajuai na znanje da uoeava stalno prisutnu momaeku mrežu. Svaki je želio da vjeruje da je samo on stanovnik tog nježnog srca i da su osmijesi upuaeni njemu osobitiji od ostalih i da neuhvatljivim fluidom zraee neizgovorenu ali sigurnu i toplu ljubav.
Simpatije su se razvijale dugo prije rata, lebdile mjesecima i godinama – ljubav na odstojanju, ali kad u tjeskobi zbjega poeesmo dodirivati i mirisati djevojaeko tijelo, poeeše se raspaljivati požude i strasti. Svi iz grupe zaljubili smo se u Tonju.
Buha i ljubav ne mogu mirovati – sakriti. Poeesmo se razgoliaivati. NJežno, kao majka nad glavom bolesnom djetetu, šapatom, dade mi na znanje da nisam njen izabranik. Doživih mali šok. Tako su prošli i Mitar i Reno i Rajko. Hamo bi sretnik, jedino njemu nije šaptala, pa shvatismo da je tamo liskao ljubavni plamen. Pomirismo se s tom einjenicom – Reno nije mogao. Uporno je tražio objašnjenje, ni njemu znano kakvo. Dosa?ivao je preko mjere, uznemiravao je Tonju. Ona ga se klonila a on nasrtao, povrijedio ju je i onda je ona prestala da govori s njim; "Hoau samo partijski", pojasnila je.
Uspješno obavismo jedan veliki zadatak, najveai do tada. Iz italijanskog skladišta oružja ukrali smo dvadesetak pušaka. Kad splasnu jed u italijanskoj diviziji, jedne noai iz groblja poeesmo da prenosimo u podrum dvadesetak ukradenih pušaka. Po dogovoru bijasmo tihi, podržavajuai noani mir blaženo poeivajuaih i sanjivost italijanskih i ustaških stražara. Uznemiri trk. Strah se uvuee u svaku kost, umrtvi mi noge u crnoj noai. Progonjeni je jurio pravo na mene – bi Tonja.
"Baš si blesava. Ja se našalio...", prigovarao je gonia – Reno. Uleti meni u zagrljaj. Na grudima oautih dva jedra izvora vreline, dražila su zeeijim ritmom. Da sam Hamo, sreai ne bi bilo kraja, žudio sam nesvjesno stežuai zagrljaj. Toplina užeže tijelo, ali se uzjoguni razum – posramih se.
"Oprosti Tonja", promucah.
"Tiše, Talijani...!", opomenu glasom jedva uteklog.
Od tad Tonju nismo ostavljali na samo s Renom.
Sa jutarnjom julskom rosom stiže partijska poruka za grupu: "Budite pripravni za izlazak u odred".
Obhrva nas ushiaenje – primicao se san.

***
Odulji.
Grupa se rasturala i rasturila na neobjašnjiv naein. Da li je provaljena, neko uhapšen, poslati u odred samo neki, razdvojeni zbog neeeg? – pitao sam se, euvao i osluškivao. I spavao sam otvorenih oeiju.
Konspiracija je postala sastavni dio eovjeka, osjeaa je kao tešku i neugodnu presvlaku bez koje ne može. Daje mu novo oblieje, kao što razlieite maske preobražavaju glumca u razlieite lienosti, mudre i neozbiljne, jake i sakate, hrabre i strašive – po zahtjevu uloge. Predratni policijski progoni su nam nametnuli zatvorenost, glumu, tajnost, druženje s noaima, negovorljivost – konspiraciju. Samo jedna rijee izgovorena na nemjestu vodila je ravno u zatvor. Danas vodi u smrt! Osim komunista iz svoje grupe druge komuniste ne poznajem, ne smijem ni poznavati – konspiracija, a i zadatke elanova svoje grupe najeešae ne smijem znati, ni pitati. Zašto se grupa ne sastaje, ni to ne smijem pitati. Da li je provaljena, pa privremeno rasturena?, mueilo me je pitanje.
"Mitar i Reno samovoljno su pošli u partizane", konaeno javi partijska veza. Prona?oh Hamu, pa Rajka, ni oni nisu vladali situacijom. Ne na?osmo Tonju, kao da je propala u zemlju.
Odmaknut od kupaea pržio sam se na vreloj julskoj peaini. Onelagodiše me nenadne ledene kapi od štrapa neznanog plivaea. Šapatom na moje uvo izriga rijeei pa nesta u vodi.
"Iznad Mostara, pored Stolaca presretnuti i pohvatani su Reno i Mitar. Po gradu traže Peru – tebe".
Našli u Mitra moju kartu – sinu misao: "Pero je Hrvat i može se slobodno kretati po gradu, neka Mitru posudi osobnu kartu." Prisjetih se vjerovatnog povoda tražnje, pa požurih u sigurno sklonište, u kuau Avdaloviaa.
Do koji dan doeuh da su Mitar i Reno bili pritvoreni, da je Reno pušten na slobodu, a da su Mitra teško mueili – i da nije odao.
Potreslo me i plašilo Mitrovo stradanje, koje sam saznavao malo po malo.
U grupi žicom uvezanih zatvorenika, u gluvo doba da ne sazna earšija, izveden je iz grada. Trojica ustaša su einili pratnju, dvojica u kabini i jedan na karoseriji kamiona. Zaklonjeni ceradom i mrakom nisu vidili kuda se voze ali su pouzdano znali da je odredište jedna od jama, jer vrijeme je od te prakse. Došaptavali su imena, da svako zna svaeije, nadajuai se da ae preživiti neko – obavjestiti rodbinu. "Kulaš... Kulaš.... Samardžia... Janjia... Mitar." Jednome po?e za rukom da se odriješi, pa se odriješiše svi. Uspjeli su i da se dogovore – kad se zaustavi kamion, tog trena da se dadnu u jednovremeno razbježavanje: – Pa šta kome da Bog.
Bjegunac Mitar je lutao tri eela nepoznatim kamenjarom. Nanjušiae ga pas, pa pronaai fratar-lovac.
– Muhadžer sam iz Bosne... Bježim u Mostar, danima pješaeim planinama, zalutao sam – tako se kazivao Mitar.
– Ono ti je planina Velež, a tamo je Mostar... – povjerova, pa pomože fratar. Istog dana dopade šaka muslimanske milicije. Opet kaza da je muhadžer – musliman iz Bosne.
– Klanjaj! – narediše. Pokušao je, ali nije išlo pomejtefski.
– Jesi li obrezan? Skidaj gaae...! – tako ga i konaeno razotkriše.
Kad su ga privodili u mostarsku žandarmerijsku stanicu na njemu bilo je premnogo tragova od batinanja. Na lijevom licu se isticao otisak metala sa kundaka.
Skojevci su ga otkrili vea na željezniekoj stanici. Kao i u drugim slienim situacijama, brzo se rasporediše tako da ga pojedinaeno prestižu i susreau, da ih vidi u što veaem broju – da mu potaknu nadu. I žandari umorni, eim ga uvedoše u sobu na spratu, poeeše da se raskomoauju – skidaju bluze. Iskoristi tu okolnost – panterski se vinu u prozor. Iako izgruvan – uspio se podiai, bježati. Skojevci pomogoše rastreavanjem na sve strane – da zbune potjeru.
Zadnjim snagama dovukao se do kuae Seferoviaa. Sjutra je prebaeen u sigurnije sklonište, kuau Dragice Šimia. Lijeeen je sedamnaest dana pa izveden u odred.
Doznao sam da su i Hamo i Reno i Tonja i Rajko u partizanskim jedinicama, pa sam upornije zahtijevao da i mene upute tamo. Dobiau to odobrenje tek do tri mjeseca.
Prvi susret sa partizanima bi negdje iza Stoca. Isti dan sretoh Miru Poparu, istaknutog politiekog radnika. Uvjeren da zna sudbinu moje grupe, upitah za drugove. Kaza da su svi u Konjiekom odredu, negdje u planinama iznad Mostara, osim Mitra: "Eto ti ga u jedinici Boža Vukoja, selo ispod nas", kaza i obradova me.
Dugo smo stajali u muškom zagrljaju ovlaženom radosnicama. Razmjeniaemo novine iz svojih tromjeseenih sredina. Kad upitah za Tonju, plamen mu udari u obraze, smušeno uokruži, pri?e glatkom kamenu, sjede, podnimi se, pa otpoee:
"Dragi Pero, progoni me jedno ubistvo, konspirativno, pokop u kom si ueestvovao i ti? Zakleli smo se svi; Reno, Hamo, Rajko i ja, da aemo autati do kraja rata..." dok je govorio izranjale su misli i jeza iz te ružne noai i neobiene akcije. Više nisam slušao Mitra, sve moje misli pohrliše na doga?aj od prije eetiri mjeseca. Poeelo je, prisjeaam se, iz mraka na kuani prozor zakuca ruka, bio je Mitar.
– Po?i za mnom dva minuta, u podrum! – kaza i nestade ga u mrklini noai.
Uznemiri me tajanstvenost partijskog druga, ja se nadao odluci o izlasku u odred...
– Partijski zadatak, stroga konspiracija, ne pitaj ništa – reee eim dotakoh gusti podrumski mrak. – Ne pitaj, reai au ti: Kad nam se prijateljstvo krvlju zapeeati.
Gonjeni strahom i mrklinom noai, od aoška do aoška, prenosili smo zavezaj utegnut gromobranskom žicom – klupko-leš.
Iznad crkve, u kraj groblja, pod osamljenim eempresom, iskopasmo plitku raku – sahranismo. Odoh do prvog groba, polomih drveni krst, pa u svježu humku zabih patrljak – biljeg.
Sjutra donio sam ruzmarin i zasadio ga u taj grob, po Mitrovom nagovoru – kao partijski zadatak. Nisam ni pomišljao da pitanjem udovoljim znatiželju – eiji je leš. Vea sam uspijevao da se vladam po konspirativnim zahtijevima.
Opet pojaea znatiželja, ispitivaeki sam mislima zagnjurivao u dva pedlja plitak grob iz one noai, i sadašnjost u Mitra-borca.
"Rajko je poginuo", prekinu mi misli: "Prijateljstvo se uveliko peeati krvlju, povjeriau ti, imaš pravo da znaš, ali, zakuni se!?
"Euvaau tajnu: Dok nam se prijateljstvo krvlju ne zapeeati...", obeaah, pa Mitar nastavi:
"Poslasmo te, onom prilikom, u apoteku po zavoje, a mi latismo se onih pušaka, da ih oeistimo. Reno dohvati prvu, izbacuje metke:
– Jedan, drugi... Nema ih više – reee, pa uperi cijev u našu Tonju:
– Ubiau te! – povika.
Puee puška!
Roptanje.
Krv ispod lijeve Tonjine dojke.
Krv ispod naših noga.
Prvi put prolivena krv pred oeima naše mladosti.
"Je li bila namjera..., ljubomora?", promucah i ja okamenjen.
"I mi smo se pitali. Uplašili. I sad se pitam. Odgovore smo ostavili za kraj rata...", završi Mitar, pa podlanicom, zakreauai se od mene, obrisa suzno lice.
Zamrsiše mi se misli: predratna komunistieka ideologija, revolucionarna že?, dosadne i strašive roditeljske pridike, Mitrove muke, djevojaeka iskrenost i ljepota, do juee samouvjereni a danas neizgledni i po kamenjaru neuvjerljivi revolucionari, svakodnevne vijesti o pogibiji drugova... smrt, smrt, smrt... Revolucija, vrijedi li ovoliko? Misli se smjenjuju bez reda, kratke i mutne kao odbljesak aviona s visine, presijecaju ih nejasne slike tužne Tonje, rje?e i nejasnije pojavljivala se i izmaglica Rajkova lika. Nesre?ene misli miješale su se s jasnim obliejima straha. Revoluciju sam zamišljao drukeije, s manje krvi. Najednom sve je to preskupo za moj um, za jedan život. Petljanija misli potraja pa se poeeše pojavljivati izdvojeni mutni evorovi, jedan po jedan se izoštravao, kao praskozorjem dan i oni se poeeše bistriti, ali ih je i dalje okruživao plašt gorkog zaeina usidrene krvi – miro?ije smrti. Revolucija nije igraeka ni kratki avanturizam, opomeni se, govorile su misli s me?e. Tamo se pojavljivala i mutna Rajkova sjena, javljala da kaže da revolucija može i ne mora pobijediti, njemu to više nije važno, prošaptao bi pa izmaglio. Tonjina ljepota i mladalaeka potreba za životom na tren osvijetli zaogrnute vidike. Nazire se i Mitrova sjenka, hrve se sa ivicom rake, koja bi da polovi tijelo, da zadovolji obje vuene sile, smrtnu iz mraka ponora i nagonsku za životom iz svjetlosti života. Prieinjaju se i uloge Hame i mene i, brojnih znanih i neznanih revolucijom zadojenih vitkih mladica. Vrijedi li toliko? Iz pomraeenja izroni još jedna zrela pogibija, moja. Sjati se roj zastrašujuaih usijanih u evorove povezanih misli, u zbrci otimanja raspucavaju evorovi, pa misli kao opruge unutrašnjom energijom zagruvaše po moždanoj opni. Od udaraca straha glava se brani bolom, zadnjom barikadom. Priskoeiše i noge i suze.
Ko zna koliko je trajalo smirivanje opruga i podvlaeenje misli pod tople skuti mozga, gdje su sve krakale noge, ko zna kako sam dospio pod sjenu osamljenog hladnog eempresa, i ko zna da li je tamo i bila Tonja koju sam vidio jasno. Ledena bez krvi, a i nju sam gledao razlivenu po od smrti crvenom mraku podruma. Došla da me osokoli i opravda žrtve, da podsjeti na nužnost hrabrosti i istrajnosti. Misli su se i dalje vrtile u zaearanom krugu pitajuai može li ljepota sama skriviti smrt i, može li sila ljubiti milom, i može li savjest pobrkati namjeru i nehat – po mraku traže istinu. Sjenee sliku podruma, izlažu je na nevin Tonjin pogled. Ni njoj nije sasvim jasna, kao da su se jadale umilne oei i same zjapeai ka nedokueivoj istini. I pred njima je stajala brava i želja da provire kroz nju, do sužnja istine.
"Pronaai au Renu, kad-tad, imam taj earobni kljue, oei u oei", govorio sam zaklinjuai se eempresu u koji je zamicao osmijeh Tonjine neprilike.

***
Izvlaeili su se mjeseci – otkljueaau, i dalje sam obeaavao ispod osamljenih eempresa a i sam gubio nadu boreai se sa krezubom planinskom zimom, golotinjom, gla?u i jaeim vojskama.
Jedne veeeri ukaza se nada, pa se izvukoh pored stražara, otreah da obradujem drugaricu. Euenuh pod eempres pod kojim sam na osami sanjario u predasima borbi, još jednom dozvah neugasivi djevojaeki duh, osvježi me lavina sramežljivih osmijeha, kao nikad ranije, zaigra oeima pa se djetinje prepusti prijateljevim grudima.
"U pratnji sam Nenada Vasiaa koji sjutra ide, sa eetom Maksima Kovaeeviaa, na Boraeko jezero u odred Mostaraca. Otkljueaau Renu, tamo je...", saopštavao sam radosnu vijest koju je preuzimala oenom vlagom. Zanosno smo govorili i sanjarili o slobodi, sve do komande za pokret.
Partizansku kolonu su zobali planinski mrazovi, švapske mašinerije, talijanski pukovi, ustaški hizmiaari, eetnieke bratije, muslimanske milicije i divlje zvijeri. Na svakoj prozivci manjkovi, da li au dospjeti do kljuea, pitao sam se i naoružavao voljom da istrajem – da obradujem drugaricu.
Prepolovljeni stigosmo na odredište.
Vasia se zabrinu, nije našao Tonju, a naumio joj je važan zadatak, govorio je. Mostarskom vezom je bio obavješten da je Vesna otišla u odred sa Renom, Rajkom, Mitrom i Hamom, pa naredi da dovedu Hamu.
"Ne tražite je...", Hamo nije okolišao, odmah je poeeo sa preprieavanjem doga?aja. Nije me iznenadila odluka da i mene saslušaju, pa preprieah Mitrovo kazivanje.
"Rajko je poginuo", prekinu me Vasia, zamisli se pa odlueno nastavi: "Imamo dvostruko svjedoeenje. Treba saslušati i Renu. Dovedite ga!"
I ovdje prona?oh osamljeni eempres i duh Tonje. Ushiaeni dugo smo naga?ali o moguaem ponašanju Rene, o izjavi pred Partijom. Ponio se ni po jednoj našoj pretpostavci.
Nakon razgovora sa kurirom pobjegao je iz svog odreda, prijavio se u eetnieku jedinicu Novice Glogovca, on ga otpratio do jedinice muslimanske milicije Aatiaa, a on do italijanskog komandanta u Nevesinju, koji ga sprovede u mostarski zatvor, u njemu ostade dvadesetak dana, i baš tad poeeše i strašni progoni rodoljuba.
Me?u uhapšenim bi i ugledni rodoljub doktor Maria. I on i supruga su imali brojne rodbinske veze sa uglednim politiearima NDH, pa je u traženju spasa za dragog muža dospjela i do ministra Vraneiaa u Zagreb. Vratila se poražena: "Toliko ga tereti, neki Reno, da mu ni ja ne mogu pomoai", ponavljala je ministrove rijeei i klela Renu.
Ubiše mnoge, i doktoraMariaa.
Po Reninoj izdaji biae pohvatano i kasnije pubijano pedesetak mostarskih mladiaa.

***
Nad Mostarom je ogranuo slobodarski život baš onakav kakav je sanjaren u Šantiaevom podrumu – šestoelane grupe.
Hamo je poginuo – proglašen je za narodnog heroja.
Mitra zaklali su eetnici – bliski mu ro?aci.
Ranko je poginuo – na vatrenom krštenju.
Tonja je našla smrt – od ruke saborca Partije, od Rene.
Reno – ne zna se gdje je skoneao.
Ostali smo samo ja i grobljanski eempres.
Ori se pjesma, rastaee smijeh i sreaa, veseli se i pomamljuje martovsko zelenilo – doeekali slobodu. Pobijedili smo zlo, izborili smo pravo da se okrenemo sebi – u buduanost. Tugu nadomješaujemo sreaom, pomjeramo umrle likove da bi bilo mjesta novoro?enim. Sve je manje mjesta i za Tonju. Novi zadaci u Ozni...
"Euo sam da bi ti mogao znati gdje je sahranjena moja Tanja", ozlijedi ranu starac u kome jedva prepoznah lik Tonjinog oca. Tonja opet naseli misli, istisnu doseljenike.
Po?osmo prema Pašinovcu noseai u glavama jedan lik, neizbrisiv na svoje naeine. Oglašavanje se sastojalo samo od povremenih uzdaha.
Saeeka nas grobar Lazo sa alatkama.
Na proplanku bez grobova, na poeetku groblja, ukaza se dvadesetak bez reda svježe iskopanih raka. Zastao sam pred besmislom.
"Kazivali mi da je ovdje-negdje...", promuca otac vidjeai da zbunjeno gledam, nastavi: "Kopao sam kako mi je ko pokazivao mjesto groba".
Odvojih se pedesetak koraka pod eempres na osami. Zaskoei me slika pokopa, izroni Tonja, zaplaka oslonivši se na moje rame:
– Žao mi tate, presvisnuae – ueini mi se njen glas koji nastavlja: – Danima me pretražuje krasnanjem, znojem, nesnom i suzama. Naprežem se da mu kažem gdje sam, a nemam te sposobnosti.
– Nisam obavio zadatak, kriv sam, ne zna se kako je skoneao tvoj ubica, vodi se u knjigama NESTALI. Naai au ga, pogledaaemo se, obeaajem... – govorio sam ili sam samo želio da to kažem.
– Kad me budete prenosili budi nježan, dragi Pero, pazi na noge, bole... – kao da mi je govorila s ramena.
– Zašto noge...? – zapitah znajuai da je ustrijeljena u grudi.
"Znaš li gdje je?", u stvarnost me povrati nestrpljiv glas smrknutog oca. Buljio je u rascvjetali bus ruzmarina, želio da je cvijeae njegove Tanjice, posadio neko smjerno, nadao se.
"Ovdje je", rekoh pokazujuai u proljeaem pomamljeno cvijeae, iseupah drveni patrljak, pa dograbih krasnu...
"Uvijena je u aebe pa obmotana gromobranskom žicom ", kazah uvjerljivo shvatajuai da otac i ovo kopanje gleda samo kao dvadeset i neko.
Udaram tupom krasnom o tvrdu ledinu, a nježnim mislima u još evršai plašt spremnika koji na vidjelo ne da razmišljanjima iz podruma. Naeeh zid posude, s kraja Reninih misli.
Mene odbijaš, begenišeš Hamu, bezobraznice, odzvanjaju mu misli. Sad au te uplašiti, praznom ubiti, strahom. Muei se koliko se i ja hrvem, da ti vratim. "Ubiau te", neka rijeei izazovu na ponovna razmišljanja, u društvu straha i smrti misli se drukeije prestrojavaju, misaoni procesi obnavljaju, pa i odluke mijenjaju. Ako ne bude tako, bar sam te uplašio, uznemirio, doveo na nivo svog nemira. Kad ja nisam rahat, ne dam ni da si ti. Gledam te kroz mušicu, razmisli još jednom, ja ili Hamo? Odaje te pogled, gadim ti se, voliš Hamu, tako mi odgovaraš eak i preko pušeane mušice. Neaeš da govoriš sa mnom, drznice, neaeš, kao da sam gubavac... Još au te plašiti, vea si drukeija, nježnija, zaplašena, postigao sam cilj, ko zna možda ae te ovo ipak potaai na nova razmišljanja. Možda se Reno i ne šali, sad ti struji ta misao, taj me Reno ipak mnogo voli, evo i ubio bi me zbog prevelike ljubavi, da me ne prepusti drugom. A ni on nije za odbaciti, zdrav, krupan, pametan, hrabar, politieki ispravan, zašto ga tek tako odbacujem, možda i griješim, možda bi trebala razmisliti još jednom. A i taj Hamo, student, ko zna koliko ovakvih ima u toj beogradskoj šumi djevojaka. Reno me voli, i ubio bi me da me drugi ne ima, hoae, nagao je, ne može otrpiti poraz... Neau te ubiti, neau, biae sam koje razumom nadvladava instikt, šalim se, možda grubo, i jest grubo, ali je grubo i ne uzvratiti na ponu?enu iskrenu ljubav. Gdje bih ja ubio, tebe, višegodišnjeg prijatelja, gorostasa me?u nama, ali si me ipak iznevjerila ne prihvatajuai ljubav koju malo po malo nosim od malih nogu. Pretjerao sam, dosta je neukusne šale, škljocnuau da vidiš da je bila prazna šala, škljocnuau pa au ti se izviniti pred sva tri druga. I to da ti kažem, nakon ove šale neau ti prigovarati više, nikad, neka ovo bude poravnanje, nivelisani tasovi drugarice i druga... Da li je moguae... metak u cijevi, izbacio sam ih sve, izbacio, odkud? Opucao u drugaricu – ubio je! Je li to moguae da sam uradio ja? Ubio dragu Tonju, proklet da sam, da bogda i ja bio mrtav, ubiau i sebe, ovaj teret ne mogu ni ponijeti, a kamo li pod njim stenjati eitav život. Ubiau se, ubiau se... Šta ae na ovo reai raja?, ubio je zato što je volila Hamu, razbojnik, htio je silovati, svašta ae govoriti, i ja bih sumnjieio drugog. Reno, budalo jedna, s eim se ti igraš, kakva ti je to šala – ubiti! Kako ovo vide drugovi? Hamo misli da je ubistvo sa predumišljajem, on i ne može drukeije. Rajko i Mitar blenu iskolaeenih oeiju, kao da ne vjeruju u sve ovo, kao i ja. Zateeeni su, niti optužuju niti praštaju, još ne misle ništa, ne snalaze se, kao ni ja. Da li sam opucao, da li sam uopšte u podrumu, ili sanjam? Bože, pomozi, neka bude san, molim ti se da bude san, pomozi, pomozi... Majko moja, zašto me rodi, bolje bi bilo da si rodila klupko vune pa ga koturnula niz potoeinu, majko...!
Iz zemlje ukaza se trulež ruba aebeta, na redu je susret...
Kakav?
Šta je eovjek kad ga nema?
Postoji li duh?
Postoji li Tonja, i kakva?
Djevojka ispred pušeane cijevi u podrumu, kakve je misli imala?
Baš je ovaj Reno blesav, igra se sa oružjem, nikad neae odrasti. Naivan, mene da zaplaši, da zamrzim Hamu, naivan. Valjda i on toliko zna da ljubav nije stvar odluka vea osjeaanja, nije stvar želja vea simpatija, nije predmet s kojim možeš upravljati po volji, ljubav je naizmjenieno usmjereno strujanje dvije naroeito bliske duše. LJubav je jedini put koji povezuje te duše, na poeetku puta mnogo ih je na izboru, ali samo na poeetku, eim se krene njim drugi nestaju, ne znaee mnogo. Naravno, misliš da sam pošla pogrešnim, opominješ me sa simbolom smrti, pozivaš na poeetak i nudiš drugi put, tvoju putanju. Simpatieno je na neki naein, simpatieno i bezobrazno, ali: "Ubiau te" je djetinja pamet, naivan si kao i uvijek. Još misliš da se ljubav može rasprodavati kao bostan na Tepi, na komade. Naivan si, žao mi te, eak si mi i drag na svoj naein, i eudan. Naivne ljude ljudi vole, ali ih ne cijene, ne oponašaju, ne zaljubljuju u njihovu pamet. Tako je i kod mene, drag si mi drug, ali djevojaeka ljubav je drugo nešto, samo jedna putanja izme?u dvije osobe s istom dušom. Ta duša nastaje iz dvije kao kad se sastave dva eieka, niti im se uviju u bezbroj nedriješivih uzlova, nema više rasplitanja. Moja i Hamina je nepovratno upletena, i kad bih htjela ni ja je ne bih mogla rasplesti. A ti ih uporno driješiš, možeš ih samo uništiti, ali opet ostaae zagrljene. Puškom si pošao da driješiš, naivan i drzak, okani se glupe šale, prihvati jednom tu istinu, prihvati i okreni u realnost, tamo negdje je i tvoj put, jer je priroda ostavila na volju svakom eovjeku po jedan, a njegovo je da ga me?u mnoštvom drugih prona?e, svako svoj. Eudan ti je pogled kroz tu mušicu, pritješnjen hladnim metalom postaje sve neljudniji, smrknutiji, nezdraviji, opasniji. Nosi tu pušeetinu, dosta je te djeeije igre, odkud ti pravo da me uznemiravaš svaki dan, pri svakom susretu, odkud, ako sam u Partiji pa moram dolaziti u dodir s tobom, ne moram više da trpim tvoje gadosti. Nosi se, ne mogu više nositi tvoje tovare. Dosta je, na sve tvoje bezobrazluke odgovarala sam osmjesima, praštala vjerujuai da aeš jednom doai do pameti, a ti uzvraaaš sve drskije, poganije, eto i puškom mi prijetiš, dosta je igre, pogledom au da ti kažem sve to – jednim pogledom...
Krasna dohvati povijeno koljeno, ciknu, kliznu, naee gotovo neprobojni plašt s druge strane razmišljanja. Uhvatih Renine kueine, ukradoh sulude misli.
Hoaeš li Hamu, hoaeš li? Hoaeš!? E neaeš! "Ubiau te!" Neae te ljubiti ni on. "Ubiau te!" Smiješ mi se u brk, ti a i on. Momak preoteo djevojku, Reninu, da prieaju. Reno nije muško, to vi hoaete, e neae biti baš tako, "Ubiau te!" Izvešau da liei na ubistvo iz nehata, ostaau pod sumnjom nekom, ali i eist. Iskoristiti okolnost eišaenje pušaka. Pogleduješ ispod glave, hvataš Hamin pogled, smješkaš mu se, zaljubljenieki rumeniš. Uhvatio sam vas na djelu, badava podvlaeite pokvarene poglede i krijete crvenilo srama, srama kao da niste krivi, kao da sam ja tele, ne vidim ništa, izazivate me, namjerno. Daau i ja vama namjerno, pokvarenjaci. Vidjeaete ko je Reno. Mitar i Rajko ne vide ovu prljavu igru, ne slute vrtlog nevidljivog fluida. Zapodjenuau šalu, stvoriti drugarsko raspoloženje, sve misli splastiti u mladalaeku razbribrigu, pa te onda ubiti, da liei na nehat, nesretni slueaj u sred složne kuane eeljadi. Ni posumnjati neae, a i kako bi, još au se pokazati najnesreanijim, neka me tješe, nalaze opravdanja, brane. Dovešau ih u situaciju da me euvaju od samoubistva, samokažnjavanja. Znam da ae u tome prednjaeiti Hamo, uz svu njegovu žalost nadvladaae osjeaanja jedne tragiene ljubavi za rad druge, žive. Siguran sam da ae se tako ponijeti u easu iznena?enja, ne snalaženja, oeaja i nesvjesnosti realnosti doga?aja. A kad se ohladi, kad se izrekne presuda, kad me oslobode odgovornosti, kad ohla?ena rana zaboli, tad ae vea biti moje vrijeme, patiae on a ja au likovati. Neka vidi kako je bilo meni, kako sam doživljavao njegovu nadmenost, samouvjerenost, otu?enje ljepotice, kako sam se mueio, kako sam pred njim obarao pogled, neka vidi. "Ubiau te!" Tvojim ubistvom i njemu vraaam dug; milo za drago. Znam naein, sjetio sam se, biae bez mrlje. Šanžer manliherke može imati pet metaka, najviše, toliko znamo svi. Zna eak i Tonja. Rukom au uvuai šesti u cijev, da ne vidi niko. Da ne vidi niko. Hamo priea šalu koju je meni vea isprieao, o Greti i Talijanu, na kraju ae prsnuti smijeh, na to ae se usredsrediti, neae opaziti, uvuai au metak. Nakon toga au prieati ja, a i ubacivati šanžer, radiau to kao da sam nespretan, da više na to obraaaju pažnju nego na prieu-šalu, a i ne znam ih prieati, inaee me ne bi slušali s pažnjom, ali ae kao i do sada iz pristojnosti saeekati da isprieam, iskoristiau te okolnosti pa au repetiranjem poizbacivati svih pet metaka, onaj iz cijevi i ne bih mogao bez prstiju, istovremeno au prekinuti prieu da bih glasno brojio izbaeene metke, i ne htijuai, brojaae ih i oni, postajati svjedoci odbrane. Potom au praviti šalu plašeai "praznom" puškom.
"Ubiau te..."
Kako su slojevi zemlje bivali mekši, tako je popuštalo i moje srce, uznemiravala ga Renina podvala, presušivala dotoke krvi, presahnu i u pluaima, zadrhtaše i noge i ruke, mrklina zaogrnu oei...
Po bu?enju ugledao sam Tonjinog oca, pod nos mi je podvlaeio miris rakije.
Lazo je nastavio kopanje. Isteglio je paree gromobranske žice, bi to konaena potvrda traženog groba.
"Stani malo!", ustuknu Lazo pred naletom starca, koji ukroei u raku, pa zacvili:
"Dijete moje drago, od kad te traži tvoj tata. Oeekivala si me, nadala se, priznaj! Tražio sam te, uporno, morao sam, morao, zbog sna. Imaš samo jedan kvaran zub, je li tako ljepotice moja mala? Šestica-gornja-lijeva. Ne plaši se, neae boliti, vjeruj svom tatici, vjeruj, tata ae samo pogledati, kao i onda, sjeaaš li se, nisam te prevario. Samo da vidim ima li plomba na šestici. Otvori usta, razmakni malo, samo da vidi tvoj tatica, samo da vidi, neae boliti, ne boj se, popusti malo, popusti, sa unutrašnje je strane, popusti, tatici, tata mora da vidi, znaš, da smo sigurni... Ona je!", prošapta glasom bola i tjeskobe. Nastavi:
"Moj sine šta osta od tebe...", govorio je milujuai tanki pramen preživile kose.
"Izvršiau obeaanje mila Tonja, pronaai au Renu, otkljueaau ga, doai au ti svijetla obraza, jer se naše prijateljstvo krvlju zapeeatilo, kako smo se i zaklinjali. Samo da ga sretnem, otkljueao bih tu robijašnicu, a ti znaš da ja to umijem raditi. Držaau se i obeaanja, neaemo krv na krv, samo da znamo – ti i ja. Obuzdaau strasti, znaš da ja to mogu, znaš kako sam doživio poraz i ostao dostojanstven drug. Znaš da ja za to imam snage. A i kad je ne bih imao, znam, prelila bi mi dio svoje ", govorio sam misli i ne znajuai da se oglašavam sjedeai pored neošteaenog kao stasit momak uzdignutog ruzmarina.

***
Decenije usporavaju krvotok – i eovjeka i revolucije. Tek po neki doga?aj ubrza krvotok starca, ali i tad na kratko. Neki Mostarac, odmah iza rata, prepoznao je Renu u Italiji, živi bogato, preprieavao je. To saznanje bi jedan od mojih važan doga?aja. Dvadesetak godina kasnije Reno je vi?en u grupi inostranih turista, u obilasku Mostara i ta vijest bi moj doga?aj. Reno je sve eešae u staraekoj šetnji po slobodarskim ulicama Mostara – a znamo da nije posjetio grob naše Tonje. Ne znam da li je to više i za mene doga?aj.
Decenije usporavaju krvotok – i eovjeka i revolucije.
Nakon tolikog perioda bez doga?aja evo me u jednom središnjem, u putniekoj agenciji – s Renom oei u oei.
Huei krv u starcu kao voda tek zametnutog planinskog potoeiaa. Vea petu deceniju, uz golo tijelo, nosim paree ledene gromobranske žice namijenjene za Reninu ogrlicu.
Šta može ueiniti vrijeme to ne može ni sila.
Lape sjeaanja vremešnih, jedva se ko i sjeaa imena Tonje, i da je živa bila bi zaboravljena starica, tako bi htjelo vrijeme. Ono je odlueilo da ne bude saslušavanja, da Reno živi danju u spokoju, sve do sna. A kako mu je njemu, zna samo njegova savjest. Težak je sud kad je repat do smrti. Teška je kazna vjeeito hrvanje sa sobom. Da li on spada tamo, da li je kažnjen pravedno, i ikako?
Tonji sam obeaavao pravdu, mislio iskreno. Dugo sam priželjkivao ovaj susret, vremenom ga želio sa manje žara, pa ga gotovo i zaboravio.
Susret me izbacio iz ravnoteže, jakim pumpama uznemirio krvotok, ulio varljivu mladalaeku snagu, potakao savjest, pozvao na obraeun, na nemir, na tugu, na pravdu, na realnost vremena, na prekinutu mladost, na nerazjašnjen slueaj, na mrtve saborce, na revoluciju, na skupoau slobode, na Renina nedjela, na eolopek, na ljudske dužosti...
– Le?a Rene su ispred tebe – kao da se oglasi hladna metalna ogrlica .
– Obuzdaj strasti, neka bude kako smo se dogovorili. Otkljueaj bravu. Samo za nas dvoje – kao da me opomenu duh iz lika ljepotice iza šaltera.
Samovoljno mi kažiprst uprije u kiemu stranke ispred šaltera, a i grlo bez saglasnosti zagrmi:
"Ne mrdaj, Reno! Iza le?a ti je Pero...!"
"Šta mu bi, pade ko pokošen..." – panieila je službenica agencije pomažuai mu da povrati svijest.

Bez napora se probijam kroz mostarski eolopek. Hitam u hladovinu jednog osamljenog eempresa – do svježeg ruzmarina.

DANILO MARIC
Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:14 Komentari ( 0 )

KAD SAM VUKU BIO VUK
KAD SAM VUKU BIO VUK


Kad je vuk odnio prvu ovcu iz tora osamljenog domaaina, i priealo se i nije. Kad nesta i jedna s druge strane sela poee se prieati o pojavi vuka. Desetak noaiju za redom nestajala je po ovca, svaki put iz jednog od osamljenih obora. Šteta još uvijek ne bi velika, ali je opominjala i najavljivala veae. Ošteaeni domaaini se poeeše okupljati i dogovarati hajku. Ostali su otezali. Napadnuti uvedoše noane straže, svaki pred svojim oborom. Nekoliko dana ne bi štete. U jednoj noai, valjda ražešaen, vuk do?e i pomori pola brava u oboru središnjeg domaaina, i opet odnese samo jednu. Iduae noai ne bi štete, da bi vea sljedeae stradalo drugo stado. Uznemiri selo, nasta pometnja, podiže se i malo i veliko – zrela hajka. Šteta se uveaavala, potraja mjesecima, uvijek nepredvidivim redom, i domaainstva, i noai, i sata – uvijek tamo gdje joj se najmanje nadaše. Zvijerka je krvoloenija što više popije krvi, znaju to seljani, pa ih sve više hvata strah, plaše se da ne posegne i za ljudskom. Djeca vea dugo ne smiju noau iz kuae, sad vea zaziru i danju, a i odrasli noau. U svim susretima govore o kurjaku, eesto i samo o njemu, i nesvjesno svoj strah dopunjuju tu?im. Pretjerivanjima o zlu ono postaje više, svaki put za još jedno.
Pometnja eeljadi dosegnu onaj obim kad ljudi prestaju biti ono što jesu, umanjuju vjeru u sigurnost zajedništva, udaljavaju iz njeg postajuai usamljeni strijelci – nemoanici. A kad se dogodilo ono što je moralo jednom, kad je zlotvorska strvina razvaljenih eeljusti ležala u prašini na sred sela, kad su i muhe i mravi postali jaei od zulumaara, okupljali su se seljani da, udarcem noge i pljuvanjem, pokažu nadmoa i potvrde kraj zla.
Gledao sam pokunjene suseljane i nemoaan tužio s njima. Boljela me istina, nieim ne izazvano zlo – udarilo na bezazlena stada i sirotinjsku eeljad. Nisam mogao, kao ni bilo ko u selu, ni zamisliti veau želju od – zlotvorske smrti. Mislio sam da veae i ne može biti. A, evo, poslije toliko godina, doživjeh i veau i uvjerljiviju i snažniju i opravdaniju – želju.
U ljudskoj odori, mostarsku eeljad trijebi najkrvoloeniji vuk. Mene dopade da vuku budem vuk.
Koji porivi odvuku eovjeka u kurjaeki svijet?, pitam se po ne znam koji put u ovim nemirnim godinama, ovom prilikom i u povodu dobivenog zadatka da ustrijelim jednog vuka.
Muju Brku Trbonju poznavao sam i prije rata. Dobro zametnuta ljudeskara. Eim mu se ukaza prilika svu mesinu stavi na raspolaganje njemaekim i italijanskim osvajaeima, kao i njihovim hizmiaarima ustašama. Kao da ga je bog stvorio za moritelja pokorenog naroda – svog, udahnuo mu sve vještine koje pretpostavlja policijski poziv, a oduzeo ljubav i sud savjesti. U easu postao je kovae robijaških lanaca i lovac na mještane, komšije i braau. Prije nego gra?ani i promoliše ispod nenadno navueenih tmurnih oblaka, Brko stasa u kovaea zla, ustaškog policijskog agenta. Onostrani ocjenjivaei su na njegov nakovanj svakodnevno urezivali visoke ocjene, iz fašizma, antipatriotizma, antikomunizma... Po eudesno razvijenom policijskom njuhu, koji je do njegove pojave bio poznat samo kod psa, Brko je nepogriješivo sustizao i proždirao sve ono što nije vonjalo osvajaekim i hizmiaarskim smradom. Krvava spodoba smjestila se me?u debele podrumske zidove, pa sa svih svojih devedesetak kilograma života, uz pomoa pendreka, kundura i kundaka, gnjeeio mlado meso, lomio kosti i prekidao gradske pupoljke – da ne procvijeta cvijeae – nikad više.
Filmska zvijezda postaje se preko noai – jednim filmom. Veliki agent to ne može jednim djelom, ni najveaim, ne može ni tako brzo ma koliko obavio djela. Brko je bio izuzetak, u malo vremena otrgao je mnogo cvjetova, još dok su pupeali – postao je veliki policajac.
Iako sporo i pokoreni Mostarci poeeli su da se snalaze, okupljajuai se oko jedine ideje – patriotske. Osvajaei i njihove sluge, stavili su Brki na raspolaganje svu svoju aparaturu – da je upotrijebi protiv "bande", kako su oni nazivali sve one koji nisu uz njih. Poee nas zobati i noau i danju, kao gladan konj zrnjevlja iz zobnice. Kalismo se u sopstvenoj krvi, iz dana u dan, postajali smo brojniji i eelieniji, približavali se snazi dostojnoj neprijateljske mašinerije.
Prvi naši postupci najedili su Brku, na?oše ga na spavanju i opomenuše na visprenost gradskog duha, a kad poee i gubiti bitke, posta ljudožderniji, opasa se osvetom, strahom i eetiri krvopije, tjelohranitelja.
Dopade me obraeun sa vukom u takvom stanju.
Nije lako izvesti uspješnu hajku na eopor kurjaka, razmišljao sam iz neiskusne družine hajkaea. Još sam pod utiskom jedne ranije hajke, i nju sam predvodio, lani, toliko me dojmila da je uvijek nosim u mislima, brkam ovom, jer je i u njoj ueestvovao on, Brko. U ove dvije ratne godine vidio sam ga samo dvaput, oba puta u toku hajke.
Zaee s proljeaa eetrdeset druge u Fatnici. Bio sam kurir izme?u Operativnog štaba za Hercegovinu i mostarske Mjesne partijske organizacije. Kao i obieno, kad sam trebao preuzeti zadatak, došao sam u štab. Zatekoh elanove Miru Poparu, Petra Drapšina i Pavla Kovaeeviaa, ozbiljni da mi daju na znanje svu težinu zadatka.
Predajuai poštu za Mostarce napomenuše da otud oeekuju pošiljku lijekova, da bi me ueinili naroeito odgovornim, rekoše da su lijekovi za druga Tita, kazaše baš tako: "Za Tita su". Zadržaše me u dužem razgovoru prožetom šalama, neubieajeno za takve prilike. Eak se šalio i ozbiljko Miro, sjeaam se ove:
"Kad pre?emo Neretvu postaviaemo te za tamošnjeg kneza. Tamo mora biti revolucionar Hrvat", reee da bi u obliku šale istakao mišljenje štaba o mom doprinosu revoluciji.
Petar me slikao zateeenim aparatom, nekoliko puta. Pavle je govorio malo, ali i to u cilju podrške meni u prilog, pa poeeh shvatati da me oeekuje jedan od onih najtežih zadataka.
Mada je kurirski posao opasan, jer svi putevi vode kroz neprijateljska podrueja, privikao sam tu vrstu zamki, vea im dorastao, pa ih se više nisam plašio. Tako shvatih i poštu i lijekove, koje mi je da pronesem kroz neprijateljsku mrežu. Bi i to kao i sa svim dotadašnjim poslovima, poštu sam predao ?emi, a onu preuzetu donio u štab. Ipak nije bilo baš sve kao do tad. Znajuai da su lijekovi za druga Tita, mostarski drugovi su paketu pridodali eokolada i cigareta. Usput ne odolih slatkom zalogaju. Podijelih eokolade na dva dijela, za mene i Tita, pa pojedoh svoj, danujuai u zaklonima škripova. Kad vea bijah iscrpljen od gladi i puta, pojedoh i onu polovinu. Iscrpljen i opet gladan, a da bih oblakšao teret, i cigarete razmijenih za hranu, sa seljacima na koje sam nailazio.
Pred polazak na put, u štabu, sagovornici su se trudili da mi objasne nesporazume sa eetnicima, koji su u Srbiji otvoreno ustali protiv partizana. Slieno se doga?a i u Bosni, pa je procjena štaba da ae se ubrzo desiti i u Hercegovini. Procjenjivali su da ae tu igru predvoditi eetnieki vojvoda Jev?evia, koji je vea postigao dobre odnose sa Italijanima. Plašili su se eetnieke izdaje, bila bi najkrvavija, prepolovila bi nas.
Dobivši zadatak da likvidiram tog generala, reeeno mi je da se to ima obaviti bez ueešaa mostarske mjesne partijske organizacije.
Eim euh zadatak ukaza se slika policijskog agenta, Brka. Isprijeeio se, kud god po?em po Mostaru on ispruženom rukom kidiše za vrat. Uspješan atentat na vojvodu u Mostaru je i Brkin poraz, a njega nije lako pobijediti.
Na putu do Bakraeuše prošao sam dobro, vodili su me ljudi Obrena Ivkoviaa i Dušana Brstine. Usput sam saznavao o prilikama u Mostaru, a razgovori su završavali imenima drugova koji su dopali Brkinih šaka – smrti. Na svakom mjestu naše radnje prisutan je on. Sve batine zaeini on – Brko. Hoae li saznati za moj dolazak, od koga, kad...?
Oslanjajuai se na lagan bat gumenih opanaka i eistih ušiju, s bjeline kamena na odsjaj, kroz mrklinu noai, gazio sam prema podveleškom selu Šipovac.
Odulji. Da li sam zalutao?
U cik zore javi se zvono oveijeg predvodnika. Približavao mi se. Prikradoh se još nerazbu?enoj eobanici.
Prijatelja i neprijatelja za važnu stvar treba upitati na prepad, da nema vremena smisliti laž. U ratu naroeito, uljezu pogotovo, jer je svako pitanje sumnjivo, pa su ljudi nepovjerljivi, izbjegavaju razgovor, posebno odgovore na pitanja, jer ko zna u što ae se upotrijebiti. Znajuai za takva mišljenja i ponašanja ovdašnjih gorštaka, banuh pred eobanicu, presjekoh pitanjem:
"Ko u selu drži vlast?"
Poee okolišati, razmišljati. Dreknuh dotieuai pištolj.
Povjerovah u ono što kaza, danima je bila muslimanska milicija i džandari ali su sinoa naprasno otišli prema Blagaju. Uz potrebnu opreznost spustih se ka prvoj kuai.
U?oh u jedinu prostoriju sirotinjske kuae bez poda, pozdravih iznena?enu domaaicu, pa uokružih pogledom. Muž i djeca su još spavali, pokriveni gunjima. Zakljueih – sva su eeljad u kuai. Pomišljao sam da bi neko odraslo moglo biti i vani – to po mene ne bi bilo dobro. Može naiai i komšija, neki, može i domaain posegnuti za oružjem ispod gunja, kako se ponašati?, pitah se tražeai najpovoljniji položaj za slueaj prepada.
"Domaaice! Gladan sam", požalih se.
"U kuai nema ni ?avolja praška brašna, ni mesa, ni sira, ni kajmaka, ni jaja", bi odreena.
Oei su govorile da je u meni prepoznala partizana, da je ustaški opredijeljena, a pokretima je drsko davala na znanje da se ne plaši, da ne kani pomoai. Eak je visinom rijeei najavljivala i prijetnju.
Kako da se ponesem?, pitah se, da li da uzmem silom ili da odem? Pucanj je u ovom slueaju poziv na hajku. Prisjetih se novca, možda ae pomoai on.
Juee u Bišini naišao sam na svježe likvidiran italijanski kamion, još su Brstinovi borci prikupljali hranu i oružje, a ono što ih nije zanimalo bacali su u vatru goreaeg kamiona. Naramcima su ložili noveanice – italijanske lire.
"Napuniau ruksak", rekoh momcima oko vatre i dodah: "Možda ae drugovima u Mostaru biti od koristi". U ruksak sam kuljao rukohvate noveanica, odbacujuai okrvavljene.
Pred domaaicu bacih šaku papira:
"Platiau!", rekoh. Obradova se kao dijete.
Ugosti me kao da sam joj kum. Iz tog dorueka nosim neizbrisivu sliku neeista kajmaka. Nebroj dlaeica, najprljavije što sam vidio ikad.
Eitavo vrijeme sam domaaina držao na oku, izazivalo me njegovo mrtvilo, opominjalo na opasnost, ali nisam iskazivao znatiželju, eekao sam njegovu akciju. I ne otkri se. Možda kani napasti na polasku, možda pred kuaom ili iza nje? Moram se osigurati, razjasniti prije izlaska, zakljueih pa pre?oh u napad:
"Zašto ti ležiš?!"
"Bolestan sam", odgovori.
"Od eega?!", podviknuh.
"Jamila me neka boleština pod svoje", mirno kaza.
"Bogami ih je u selu umrlo dvadesetak...", umiješa se domaaica.
"Otkrij se! Pokaži jezik!", naredih.
Tifus.
Eitav dan, ležeai u jednom škripu, drijemajuai, razmišljao sam o opasnosti zaraze. Ko mi je opasniji, tifus ili Brko?
Eitavu noa pješaeio sam brdskim podveleškim bespuaem izbjegavajuai naselja, pse i nedajbože ljude. Bavio sam se mislima koje nameau pješaeenje, samoaa i opasnosti svake vrste, ali i smišljanjima o potrebnim postupcima u slueaju prepada. Dosta puta sam u izdignutom kamenu vidio – eovjeka u zasjedi, pomaknutoj grani – divlju zvijer, zaostatku snijega – maskiranog vojnika... Strecao sam na svaki šum, ptieiji krik, udar krila i svaki poremeaaj u prirodi. Iz njih su nastajale nove misli i saznanja, jer je sve to trebalo objasniti – ne opravdati strah.
Ptice noau sanjaju, uplaše se u snu i kriknu, bolno i prejako za mrtvilo noai. Iznenade i uplaše, zakljueivao sam samotan. Jednom me je na taj naein zaplašio kos, tresao sam se. Vjerovatno je sanjao neprijatelja, eovjeka koji ga je uhvatio, ili mu se tek približavao. I nakon bu?enja ptica je bila ispod podignute noge, instiktivno krenula je u bijeg, lupila krilima, dodatno iznenadila – ispod mene. Ustuknuh, instiktivno pripremih se i ja za bijeg. U svakom putovanju imao sam neki od ovakvih zaplašivanja.
O vojvodi Jev?eviau nisam usput mnogo razmišljao, treba prije doai u Mostar – ostati živ. Znao sam da se radi o ljudeskari koja vea mjesecima živi u Mostaru pod zaštitom Italijana i ustaša, ali i pratnje od jedne desetine dobro naoružanih bradonja. Mnogi su se pitali, i ja, odkud najednom i ustaše i eetnici u Mostaru? Nakon ustaškog zvjerstva nad srpskim stanovništvom pojaviše se i ti eetnici, došli da zaštite obespravljeni narod, govorili su i pjevali.

Jev?eviau
Dobri-sla-ve,
Srbi ae
da te proslave.

Govorili su da ae se svetiti ustašama, pa ih jedan dio Srba prihvati kao svoje. Ali kad se i oni poeeše kabadahijski šetati po mostarskim ulicama i, družiti sa Italijanima, pa i ustašama, nikom više ne bi jasno ko su. Baš Srbi to poeeše pitati, pa do?e do nekog skupa na kom je govorio Jev?evia:
"Nama su ustaše eir na ruci, ali su nam komunisti eir u stomaku, mnogo poganiji..."upamtilo se da je rekao tom prilikom.
Kad te rijeei dovedem u vezu sa procjenom štaba, postajem i sam uvjeren, Jev?evia se naselio u Mostar zbog stalnog dogovora o sadejstvu sa italijanskim i ustaškim jedinicama, u borbi protiv partizana – eira u stomaku. Kad se usaglase udariae na nas, a eetnici su još u prilici da udare iznutra, da nas prepolove. Jev?eviaev je zadatak da taj udar bude što smrtonosniji. Svojom pojavom u Mostaru podiže moral svim tim vojskama, a obara naših simpatizera. NJegovom likvidacijom bio bi postignut suprotan cilj, saeuvane brojne oslobodilaeke glave i jaei otpor. Za takvu stvar se vrijedi žrtvovati, za mene je time atentat i opravdan i postao nužan. Ne volim ubijati, ni u ratu, ali se to eesto mora einiti, kao sad. Razmišljajuai na taj naein atentat i ne svrstah u ubistvo vea ga smjestih u plemenitu odbranu i spašavanje od strane zla osu?enih na stotine rodoljuba. A na zlo se mora kidisati, zaustaviti i putem smrti.
Povjetarac nanese gradski zadah vea iznad Gostine šume, drag, ro?eni, mostarski. Nado?e raspoloženje, za trenutak zamislih da sam sa rajom na Korzu, u slobodi, ponese me ta želja pa pluaa povukoše eitavim obujmom, prizvaše umilno ushiaenje pred dragi susret. Premoren sam a ne smijem sjesti, otromiae mišiai, neae moai povuai dalje, a moram zbog opanaka, koji su u sudarima oštrih kamenja, škripova, žila i rose razrezana, poderana i odriješena. Sjedoh na kamen s kog je dobar pogled i pregled za odbranu, osmotrih okolišje, osluškivah kao zec kad tek u?e u logu, pa pogledom završih na gradu. Ležao je kao dinar na dlanu u mraku. Ne vide mu se oznake. Mala centrala austrougarskog vakta na rudniku uglja i nije mogla bolje osvijetliti kasarne, policijske domove i zgrade od znaeaja za sve eetiri vlasti koliko ih je u Mostaru. Bu?enje ptica najavi pomol svijetlosti i opomenu na žurbu, jer po danu nisam smio ni pokušati da u?em u grad. Još jednom udahnuh miris aumura iz mostarskih odžaka, pritegoh opanke pa krenuh prema najbližoj kuai, koju je vea zapljuskivala vedrina jutra.
Namjerih na ustašku eeljad, preselili iz Fazlagiaa Kule da pomognu novu vlast, kazaše. Domaain, starac, pokuša da me legitimiše. Priskoei i mladia nevješto natežuai pištolj. Izvukoh i ja oružje, podviknuh na nj rekavši da sam – komunista. Odgovori podizanjem ruka.
Dadoše mi mlijeka i hljeba, pa krenuh u pravcu Bjelušina. Mladiaa sam poveo pa otpustio kad smo odmakli toliko da nije imao vremena preduzeti bilo što – po povratku.
Kao i svaki put pri dodiru Mostara uhvati me drhtavica i pitanje da li au naletiti na Brkina psetenja. U tom stanju prikaže mi se ponor iz kog nema povratka, nešto me vuee u njeg, a on, Brko, smije se na drugoj strani.
Od aoška do aoška doskakutah u dvorište Mujice Alikafiaa. Na?oh ga i dobih odgovore na sva pitanja koja sam imao. Po navici, žurio sam svom domu, eim prije, prije nego me otkriju da sam u gradu. Prije nego mi Brko zapne gvož?a.
Svaki put ista pitanja, jesu li živi moji, na slobodi, od eeg žive, hoae li izdržati još jedan susret naeeto majeino srce?
Teško je ukuaanima živjeti pod stalnom policijskom prismotrom, zbog sumnjivog sina – kuane mrlje. Svaka racija stigne i do majeinog otaraea, da maltretira, prijeti i galami, istrese gaae i omahne oružjem. Uspijevali su uvjeravanjima da sam u NJemaekoj na dobrovoljnom radu – negdje tamo. Do majke su svakodnevno stizale vijesti o skoneavanju mladih života razasutih po hercegovaekim šumama, i svaka zarezivala je još jedan ožiljak na roditeljskom srcu, a ona ih doeekivala potocima suza. I pomisao na smrt sina izazove suzu, a dolazila je i kad polazi na poeinak, i kad ne može zaspati, i kad euje pucanj, i... svakog sata u svakom danu. Neprocjenjiv je poklon roditelju kad mu sin do?e na vidokrug, samo da ga vidi. Dolazio sam svaki put – najprije njoj.
Izlomljenim sokakom obazrivo se spustih do Banke, tu provirujuai iza aoška oeima tražio sam patrolu, zatim saeekah da mi okrenu le?a, pa se umiješah u grupu seljana, koji ae pored moje kuae na Tepu.
"Sine moj! Sine moj!", tim rijeeima doeekivala me je svaki put. O kuanom stanju sam uvijek nasluaivao iz slike njenih oeiju. Umilne i rosne zaogrtale su me svim dobrima svijeta.
Oprah se pa po?oh na sprat, da se preobueem. U dvije sobe zatvorenih vrata još su spavali, jedino vrata majeine sobe su odškrinuta. Ni ja ih ne zatvorih po ulasku u nju.
Taman sam podvlaeio oružje pod odjeau kad se oeu bahat hod pred kapijom. On je, pomislih ne mogavši da povjerujem u takvu brzinu. Hod prekoraei kapiju – njegov je. Uvijek stigne prvi – kako? Tek sam ušao u grad. Haber efendije, odakle su dohaberile, Podveležje, Šipovac, Bakraeuša, Fojnica...? Niko i nikad me ne iznenadi ovako.
Ne vidim tog ljudoždera, Brku, ali sam siguran da je on. Ne znam da li je takvo nešto moguae, ali ja njega osjetim po naroeitom mirisu ljute škije – dopirao je sa sokaka u sobu. Možda moja nepušaeka planinska pluaa to i mogu. Kao pas osjeaam i njegov vonj, osobit, uvijek je znojan pa zaudara oko njeg i u rano jutro, a u sparne dane se ne može ostati u njegovoj blizini. Razmišljao sam o tom pitajuai se da li je to samo moja uobrazilja izazvana strahom od opasnog policajca. Prepoznah mu i glas, nije bilo dvojbe, penjao se uz stepenice.
"Gdje ti je mali?", grubo je govorio.
"Nema ga, u NJemaekoj je na radu. Evo, moj dobri gospodine, pogledajte", majka je govorila uvjerljivo otvarajuai jedna pa druga vrata. Do?e i do mojih, odškrinutih. Eekao sam otkoeenim pištoljem u ruci.
"Naai au ga, tog malog razbojnika. Kakvoj NJemaekoj, naai au ga, a i tebe, stara mrcino... Vi ste mi neki Hrvati, govna...", rojio je silazeai niz stepenice.
Da li me vidio neko pa dohaberio?, opet ta misao, ili je taj obostrani njuh dejstvovao brzo?, pitah se po ne znam koji put izmieuai mu za dlaku. Kako ae biti u slijedeaem susretu? Ima u tom Brki neki ?avo koji izaziva strahopoštovanje, da li je to krupnoaa stasa, golemi široki brkovi, grlatost, oružje, bahat hod, potoci krvi koje je prolio, priee koje ga izdižu iznad svih krvnika, brzina pristizanja na svako mjesto zbivanja, ovlaštenja, ili sve to zajedno? Plaše ga se svi rodoljubi, barem koliko i ja. Samo da nije njega – u Mostaru, eini mi se, lako bi izlazili na kraj s tom svakojakom neprijateljskom mašinerijom. Ali s njim – teško je. Svaki put kad do?em u Mostar osjetim njegov smrad, guši me i opominje na opasnost. Osjeti li i on moj, ili se samo slueajno zatekne blizu mene.
Na meni je da izvršim atentat, da nadmudrim policiju i vojske, i Brku. Kako? Na meni je i da odaberem pomagaee, koje? Najprije njih valja obezbijediti, odabrati i privoliti, o tom au najprije.
Drugarica Mara, prisjetih se tog uglednog partijskog rukovodioca, lani, po završetku inspekcijskog posla u Mjesnoj partijskoj organizaciji, izvodeai je iz grada u odred, govorila mi je svoje mišljenje o našim ljudima. Obradovalo me je njeno visoko mišljenje o Mujici Alikafiau. Od tad mu se eesto obraaah, pa i uvjerih da je ta iskusna partijska radnica imala pravo. Odlueih za nj. Za pripremu i bezbjednost trebao sam i pouzdana eovjeka koji ima svakodnevni pristup svim neprijateljskim ciljevima. Na veliko zadovoljstvo tu ulogu prihvati Vojomir Politeo, oficir muziear, on je u svim vojskama bio vojni muziear. Ovu družinu dopuni šesnaestogodišnja Nada ?ikia.
Ne znajuai da rade isti posao, sve troje je pratilo Jev?eviaevo kretanje. Ja sam bitisao u stanu Politea, u neposrednoj blizini i moje kuae i stana vojvode, uz glavnu ulicu, izme?u banaka. Svakodnevno su izvještavali i sve se podudaralo.
Dobro ga je euvala italijanska i ustaška komandatura, ali i uvijek prisutna desetina kao od brda odva
enih i automatima naoružanih bradatih momaka.
Izuzev stana, u kom je bilo gotovo nemoguae izvršiti atentat, još je hotel "Neretva" bilo mjesto gdje je redovno navraaao vojvoda. Ali u njemu je radio i stanovao i šef policije Mate Roko, pa je bila najeuvanija zgrada u gradu.
Ali, odlueih se baš za taj hotel.
"Mujica! Desetak dana pratiš vojvodu, znaš li zašto?", upitaau ga jednog dana.
"Atentat! Pretpostavljam da je to", kao da je oeekivao pitanje, odgovori bez dvoumljenja.
"To je", potvrdih.
"Ko?", upita nakon kraaeg razmišljanja.
"Ja i još jedan drug!?", odgovorih.
"Taj drug au biti ja!?", zaskoei me.
"I ja bih želio takvog druga, u ovoj akciji", odgovorih ne krijuai zadovoljstvo što se ponudio.
Istovremeno ga sna?e dragost i strah, smjenjivali su se u sekundama, odavalo ga je naivno lice, greilo se i opuštalo mijenjajuai boje.
"Samo da nije tog prokletog Brke", progun?a za sebe. Da mu ne bih podupro istinski strah, od kog se ni ja nisam mogao osloboditi, izveo sam kao da to nisam ni euo. Brko, Brko, pomislih i ja, samo da nije njega. Koliko sam god stvorio slika atentata, planirajuai naeine izvedbe, na svakoj sam vidio muškareinu njegovih brkova, uvijek nenadnu i podsmješljivu, tu sam, kao da je govorilo iz nje. Za ovih desetak dana, svaki put, sve troje, kad su mi govoili o Jev?eviaevom kretanju, uzgred bi kazali da su vidjeli Brku, da je uhapsio nekog, pretukao, pretresao..., uvijek i na svakom mjestu je on. I to je govorilo koliko smo svi iz organizacije zaplašeni tim vukom.
Sa po dvije bombe i po dva pištolja, u sparno predveeerje, po?osmo na izvršenje zadatka.
Kad svoju igru zaigra ljetnja mostarska sparina, kao vrelim saeem natkrili gradski kazan, zagrije pa umiri vazduh, tad se gra?ani kupaju u sopstvenoj teenosti, nagriženi solju koprcaju kao riba izbaeena na ledinu. U toj neobuzdanoj igri sparine, voljne su da pomognu jedino svježe neretvljanske obale, a najdjelotvornije su na golemoj terasi hotela "Neretve", na kojoj stalno struji ovlažen zrak s mirisom modre eistunice. Tu vazduh, u neprekinutoj kružnici, liska sve što dotiee, hladnu Neretvu, terasu i razdrljene grudi. Uz ugodno društvo, laganu odjeau i svježe napitke, na toj terasi su brojni svjetski putnici doživili vedra raspoloženja, pa su ih kao lijepa sjeaanja razasipali po evropskim metropolama. To su najbolje einili beeki gospodieiai. Dovodili su svjetske muzieare i evropske dame, koji su jedino tu dosezali vrhunsku umjetnost i sjaj. U tom su im pomagale mostarske liske i domaaa žilavka. Kasnije je to einila beogradska gospoda, sad zagrebaeka, rimska i berlinska, a, evo, ne odoli joj ni jedan eetnieki vojvoda.
Za?osmo zgradu policije na putu ka Musali. S nje smo nakanili utvrditi stanje oko hotela, na eijoj terasi je prije nekoliko minuta vi?en cilj – vojvoda Jev?evia.
Pravougaoni trg, dužom stranicom okružuje zgrada iz doba Austrougarske, iz nje dopiru muzika, pjesma, sva?a i igra od nekolike stotine italijanskih vojnika. Nadovezivala se euvena Banja, iza njenih debelih zidova nije mogao ni doprijeti glas, ali sam imao jasnu sliku njene utrobe. Dva bazena, dvije saune i salon njedrili su gospodu visokih einova, a uveseljavao razdragan kikot nagih miljenica, stasitih, jedrih butina, uskih pojasa, širokih kukova i razvijenih grudi. Za sve njih nije postojao izvanbanjski svijet – veeeras. Izme?u Banje i zgrade je uzak prolaz, za nas najvažnija saobraaajnica grada – ove veeeri. Nasuprot je zelenio park, suprotna stranica pravougaonika, i on je naseljen slieno kao i Banja, samo što djevojke ne bijahu tako lijepe, ni einovi visoki. I tamo se oglašavao kikot poslije svakog podvlaeenja ruku pod zakrpljen i prljav sirotinjski veš. Nasuprot nas je manja stranica pravougaonika, most i hotel. Lagano smo išli ispred džamije i apoteke i, kratkim pogledima razgledali okolišje. Musala je stenjala pod grubim hodom vojniekih cokula, režimlijskih šetaea, agenata svih boja, toekova bicikla i povremene motorizacije, koja je izvirala ili nestajala mostom. Najposlije pogledah na hotel. Zasvijetli kao nevjesta pred oltarom, bojama, skladnošau, urednošau, zelenilom i raznobojnim razvijorenim zastavama. Uz svježe izbrijanu i sveeano obueenu stražu, zdanje me podsjeaalo na carske dvore iz djeeijih priea.
Krenusmo vea dogovorenom startnom položaju – prolazu. Sokaeiaem aemo iza italijanske kasarne, pa skrenusmo u nj. Bi mi drago da nismo vidjeli Brku, ali u trenutku kad u?osmo u sokaeia, zasmrdi njegov vonj. Da li je prieina od straha?, upitah se, pa me to pokrenu da se povratim i izvirim. Izdižuai glavu pomislio sam da me i ovog puta opsjeo strah od Brke, iz neke unutrašnje potrebe, možda da sve druge strahove zaboravim, da ostane samo jedan, a samo s jednim, ma koliko velikim, lakše je. Vara li njuh ili misao, sujevjerno se pitah podižuai pogled do ulaza u hotel. Baš u tom trenu izlazio je Brko, zaustavi se ispred stražara, osmotrio na sve strane, pa se povratio. Da li me nanjušila zvjerka?, zapitah se po ne znam koji put.
Opipavajuai odavijenu bombu, izlazili smo iz prolaza i žurno miješali se me?u prolaznike sa smjerom prema mostu. Ugledasmo i terasu, izmitraljirasmo kratkim ispitivaekim pogledima cijeneai snagu potrebnog zamaha koja ae bombu dobaciti do cilja, središta terase na kojoj se šepurio silni vojvoda. Izgledao je kao plast sijena okružen sa desetak naviljaka. Okružili ih italijanski oficiri i vojnici, a iza se crne ustaške uniforme s raznobojnim pjegama civilnih odijela. Opet iz mene, mimo svjesne volje, poteee pogled – traži Brku. Osjeaao sam njegov smrad, iako ga ne bi ne terasi. Smrad ipak nije nestajao, gušio me osjeaaj da je blizu krvnik, nevidljiv – stanje najgore po mene.
Pri kraju mosta zaokrenu par ispred nas, pa to ueinismo i mi.
"Kao što smo se dogovorili", poeeh šapat kad se ponovo okrenusmo negdje oko sredine hotelskog zida: "I na dva koraka od aoška, istovremeno aktivirati upaljaee, sporo odbrojiti tri sekunde, i tek onda baciti bombu – istovremeno. Je li jasno?"
"Razumijem", drhtav glas, u tankom mlazu, jedva se izvukao iz Mujice.
U ratu su teški prvi susreti s neprijateljem i oružjem, strah im je najaea strana, kod nekih i toliko jaka da postaje potpuno nesposoban za borbu, a ima slueajeva i da ga usmrti, on sam, strah, bez borbe. Bio sam svjedok mnogih poeetaka i svaki put se prisjeaao svog, svjedoeio gubljenju života od slabijih. To se naroeito uoeavalo kod drugova ilegalaca, oni u svom ratu nisu upotrebljavali vatreno oružje, pa kad do?u u priliku da moraju, postaju nesposobni, naivni i nedorasli protivniku. Na hrabrom Mujici prepoznajem to neiskustvo, strah od metalnog jajeta – ruene bombe.
"Sad!", izdao sam naredbu.
Kao jedan, zaeuše se dva metalno zvonka udarca udaraea o hotelski aošak – zašištaše bombe...
Iskoraeivši iza aoška opet me zapuhnu Brkin vonj. Preletih pogledom preko terase do ustaškog crnila. Uslikah potiljak pogane Brkine glave, oslanjala se na volovski širok vrat, koji se gubio u nepreglednoj širini le?a.
Ne može bez Brke, pomislih ali i poradovah – njegovim le?ima.
U trenutku kad sam se spremao na zamah, osjetih udar u ruku, vidjeh svoju bombu pored sebe, okretala se klizeai niz kanal za kišnicu. Pobjedih djeliae sekunde, stigoh je, dograbih i – bacih. Istovremeno se Jev?evia bacao pod sto, bježao je od Mujieine bombe – vidjeh to.
Osvrnuh bježeai u prolaz – moja je vrisnula nad glavama, a Mujicina rasprskavala je iznad Italijana.
Vojnici okitiše prozore kasarne, preneraženi su. U sokaeiau prepadosmo dvojicu džandara, uplašila ih naša eetiri pištolja i ratoborne oei, pobjegoše preko niskog dvorišnog zida. Kad smo mislili da smo se domogli cilja, vrh sokaeiaa, nabasasmo na eetvoroelanu ustašku patrolu, koji ostaše na pokušaju da aktiviraju puške. Zadržaše nas koliko bi potrebno da pristigne italijanska desetina, pucali su nasumice zagra?ujuai sokaeia. Potreasmo nazad. Kao unezvijerene zvjerke pred zasjedom, okatali smo tražeai klanac izbavljenja. Na sred sokaeiaa izroni poznati doušnik, Aekar. Kidisa na Mujicu, htjede ga živa, dobro bi mu došao za napredovanje u službi. Iznena?en, Mujica utrea u otvorenu kapiju. Aekar se sjuri za njim, pa i ja. Stigoh ih u uskom predsoblju – Aekar na Mujici. Smirih ga. Mujieine i moje oei u trenu usaglasiše odluku, da iz jedne od soba iskoeimo na drugi sokak. Ne bi takvog. Jureai po prostorijama nabasasmo na dvojicu polunagih na smrt isprepadanih džandara, to stanje me podsjeti da smo u kuai Šega, u kojoj su spravljani ljubavni napitci, u glavi nado?e slika dobro znanog dvorišta, visokog zida i onog traženog sokaka iza njeg. Pogledasmo se i istreasmo pred njeg. Ispomogosmo se, poduprijeh ga, a on mene potegnu – dokopasmo se priželjkivanog sokaka.
Grmila je plotunska vatra.
S peaine na peainu, kao kenguri, izbismo pod zgradu Muzeja. Uskoeismo u znano Eustoviaa dvorište. Banusmo pred u nekolike mahale znanog šarplaninca, psa Darmu. Zamrijesmo, i on – i ne zalaja. Da se pas Darma tako ponio, drugovi nam nikad nisu povjerovali. Da li se i on preplašio, ili je stao na našu stranu?
Bez rijeei se rastasmo, sva trojica, Muja pas i ja.
Domalo, udarao sam glavom o zid, u kuai Politea, bolom potvr?ivao sreau – živu i zdravu glavu. Vojomir i supruga Danica, sa devetomjeseenom bebom, napustiae kuau, preseliše rodbini – da budem sigurniji.
Neposredno po burnom i krvavom doga?aju, njegov tvorac sjedi izdvojen od svijeta i doga?aja, goneta rezultat oeekujuai da dozna ono što svi drugi znaju, zaista tom eovjeku trenutci gutaju vjeenost. Vapio sam za rijeeju iz vana. Smjenjuju se moguanosti kraja, od potpuno uspjelog atentata do Mujieinog stradanja. Osjeaaj straha pred slikama – šta bi bilo da je bilo. Da li je Mujica stigao? Da li je stradao gra?anin – prav neki? Kako su ovo primili sugra?ani, policije, vojske, Brko, komunisti? Koliko su zbunjeni komunisti? Ima li rijeei koja zna sve to? Politeova, jedino on to može saznati brzo.
Kao kad se razastire ?ubre po njivama pa zasmrdi eitavim selom, i mene zapuhnu Brkin vonj, zakašljah od žestine škije koju je pušio, ili mi je bio na tragu nekom, ili sam u opsjednutosti s njim, sve to samo zamišljao. Pobijedili smo i njuh Darme, možemo li Brkin?, pitah se osjeaajuai nejasnu nelagodnost izmješanu strahom, koju je podupirala stalno prisutna prieina, Brko mi je stalno primicao ruku – za vrat, samo još da stisne. Tražio me je kod majke, hoae li opet, zna li da sam u gradu, zna li da sam atentator? Koga ae osuditi, jer svaka policija na svijetu postupa na isti naein, ako ne prona?e poeinitelja, da bi opravdala svoje postojanje, potvori na prvog ko je prilika za to. Vea mi žao nekog...
Do?e i ta rijee.
Jev?evia je ranjen u ruku. Brzo se snašao, ponio vojnieki. Kad se podizao nije pokazivao znake straha, grmio je od bijesa. Prvi mu je pritreao, ko bi drugi nego Brko. Širio je ruke iskazujuai sreau – jer ga vidi živa, a odgovoran je za njegov život na svom terenu. Iako ranjen, a uvjeren da je atentant djelo ustaša, ustremio se na Brku, spodbio ga za grudni koš, ponio nekoliko koraka pa ljuljnuo o hotelski zid.
"Majku ti ustašku...", grmio je vojvoda.
"Mama mija, mama mija...", razabiralo se iz desetine ranjenih i prestrašenih italijanskih oficira i vojnika.
U easu sokaeia bi naseljen mnoštvom vojnika, policajaca i agenata. Ona desetina italijanskih vojnika koja nas je progonila, za nama je upala u Šeginu kuau i tamo zatekla nesvjesna Aekara i zakljueila da je našla atentatora. Šege, misleai da su saueesnici, sa još nekim pohvatanim gra?anima, izvedeni su na Musalu, pa je najavljeno njihovo strijeljanje, na licu mjesta, tu na Musali, uza zid hotela.
Razjareni osvetnici dovukli su Aekara na terasu hotela, na mjesto ispada, da dokažu nepoljuljanu snagu okupatora, nepogriješivu i brzu policiju, tu su ga s visine, kao otpad, bacili na beton, pa i onako teško zdravstveno stanje ranjenika ueinili su kritienijim.
Kasnije su Aekara mjesecima lijeeili, u namjeri da preko njega otkriju organizatore atentata.
Brko je kao bijesan pas istreavao i utreavao u okolne sokake, puhao, prijetio, izvodio, udarao, ubacivao u zatvorsko vozilo, poskakivao od bijesa, znojio se – vonjao.
Razmišljajuai o mom neobieno dugom bavljenju u gradu, moj brat, euvši pucnjavu tamo gdje je ranije nije bivalo, doveo ju je u vezu sa mnom. Znao je za logu mojih bombi, uzeo dvije, odavio ih i pošao da izvidi, ako bude moguae i da mi pomogne. Prispio je na pripremljeno strijeljanje, vidio grupu strahom obamrlih sugra?ana, pribijenih uza zid hotela, i pred njima desetinu pripravnih italijanskih strijelaca. I ne trudeai se da me pokuša prepoznati, brzo je od tog odustao zbog mog vrlo niskog rasta, a uvjeren da sam me?u osu?enim, aktivirao je bombe i bacio izme?u strijelaca i italijanskih vojnika, pa se dao u bjekstvo.
U trenu se ispraznila Musala – pobjegli su svi, a najbrže i najpribranije osu?enici.
Opkolivši eitav središnji dio grada, hvatali su svakog zateeenog na ulici i privodili u zatvor. Me?u njima i brata. Policija je vršila grub odbir gra?ana, zbog brojnosti. Brat se branio govoreai da je zateeen na putu za apoteku. Priveli su i sestru koja ae posvjedoeiti da je brat zaista išao po lijekove. Ona je dobro govorila italijanski pa je to, vjerovatno, presudilo da ga otpuste, jer svaki okupator misli da samo njima naklonjeni ljudi uee njihov jezik, naroeito su u to uvjereni na poeetku okupacije.
Ne samo eetnici, i Italijani su bili skloni da vide ustaške prste oko atentata, jer je pokosio samo njihove ljude. U to su se posebno uvjerili nakon velikog zauzimanja oko, po njima atentatora, ustaškog doušnika, Aekara. Sumnjieilo se na sve strane, špijunirali su se me?u se. I Brku. Za nos me grizao oštar vonj sve bližeg gonitelja, išao je po njuhu, ali i on je praaen i nije smio zalaziti u naše jazbine, a poznavao ih je dobro. Nije smio da ga ne optuže za dosluh, na moju sreau.
Izmakoh mu za dlaku, kao i još nekolika puta prije i poslije ovog doga?aja. Uvijek mi tragae nanjuši trag, primakne na koji metar od loge, pa kao da u tom trenu ljutom paprikom svevišnji pospe moje otiske, zakratko onesposobi pasje nozdrve, izvlaeih živu glavu u igri bake-aore.
Svakim dolaskom sam bivao nesretniji, jer prvo što sam saznavao, bile su nove Brkine žrtve, moji saborci, mile drugarice i drugovi, nepunoljetna mladost, najzdravija djeca grada. Na desetine ih je smoždio, na stotine hapsio i tukao – Brko! Po svakom novom saznanju njegovog zlodjela vonj mu je bivao smrdljiviji, napasniji ali je i više ustravljivao oslobodilaeki raspoložene gra?ane, i komuniste. A on je sve više bljuvao smrad, uživao u svojoj nadmoai, postajao nesretan ako mu je bar jedan dan prošao bez krvi, einio je sve da taj zadah dopre do svakog nas, pa je tako taj vonj poeeo zaudarati i u najmirnijim domovima. Kao i ostali drugovi, bivao sam sve obazriviji i iskusniji, a on sve krvoloeniji, ali i neuspješniji, pa je ubadao oenjake i tamo gdje mu nije bilo mjesto, a kad se dokopavao naše krvi, strasno ju je sisao i njom opijen hvalisao se po gradu.
Prošlo je godinu dana od atentata. Na?oh se u Mostaru na jednom od zadataka kojih je u me?uvremenu bilo više, kao i uvijek, bio sam obazriv i siguran u rukama pouzdanog mladiaa Salke Šestiaa, on me svake noai prebacivao u drugi stan, drugi dio grada. Okretan, snalažljiv, povjerljiv, šaljiv i privlaean mladia, koji je u gradu bio obljubljen i me?u drugovima, i me?u gra?anima, a i me?u djevojkama. Vješto i uspješno je obavljao partijske zadatke, pa nije padao u oei policiji, me?utim taj njuh, Brkin, ni on nije mogao nadrasti. A i Brko, obzirom na mladiaev ugled u gradu, i njega i porodice, nije želio da olako udari i na nj.
Jedne veeeri Salko ne do?e na vrijeme, pa me Šefko Nožia preseli u kuau Aiše Fazlibegovia Sefia. Nai?oh na iznena?enje. Bog zna kako sam tamo predstavljen, ali znam da sam se našao u dvokrevetnoj sobi, u kojoj su stanovala dva italijanska oficira. Dodijeljen mi je krevet jednog od njih koji je bio odsutan, na odmoru. Legao sam onako kako sam bio obueen danju, sa pištoljem i bombama. Domalo je došao oficir, odložio oružje na stolicu izme?u nas, skidao se, pjevušio, izlazio i vraaao... Ujutro povedoh razgovor sa nepoznatom Aišom:
"Slušaj, sine, ti si komunista! Ja ne volim komuniste, ne valjaju, oduzimaju pošteno steeena imanja – grabe sebi. Vas ne volim, a osvajaee mrzim, zbog tog vam pomažem koliko mogu. Onaj otrov, Brko, trijebi vas kao gamad, jutros šnjuha i ovuda, prismrdilo mu mlado meso i krv. Ali neae u moju kuau, otjerala bih psa.
"A, gospo?o, pas ko pas, može se drznuti, uai...?", htjedoh joj najaviti moguanost kakve gužve.
"Ne daj se u ruke, nikom, pogotovo njemu, pašeetu. Rastrgali bi te ti psi. Brani se, pucaj, bacaj bombe, i u avliji ako treba, ne misli ni o meni...", iznenadi me izliv patriotskih osjeaanja ideološkog protivnika, koju prvi put u takvom obimu, i tako uvjerljivu, sretoh u ovom ratu. Kad po oslobo?enju budemo dijelili pobjednieku slavu, pomislih, pravedan dio treba dodijeliti i Aiši.
"Hvala vam gospo?o Aiša. Neae do tog doai, ali...", rekoh da zakljueim razgovor.
"Ništa ne reci dvaput. Životinje su to. Eno!, sinoa uhapsiše tog mladiaa, stasita ko jablan, Salku Šestiaa... Brko, Brko, zemlja mu kosti izbacivala, dabogda, uhapsi i Salku Eelebiaa, Mehu Dvisca i Smaju Puzia..."
Duboko me ganulo sve ono što sam doznavao o osamnaestogodišnjaku Salki Šestiau. Svim poznatim i nepoznatim policijskim postupcima, Brko je lieno sisao krv tog mladiaa, ali je on, poput osušene drenovine ostao bez kapi izdaje, a to je krvnika žestilo do bjesnila, pridodavao je nove i nove batine, zalijetao i zubima kidao meso, beton mrljao krvlju, ne vjerujuai da se i u sopstvenoj krvi može kaliti, ne odati, druga, ni jednoga. U divljaekom bijesu otkidao je komad po komad mladosti – usmrtio ga je neplanirano.
Ta žrtva bi stožer koji okupi gra?ane, i one najkolebljive, izazva mržnju, ali i povlaeenje pred jaeim. Zaplaši i nas komuniste.
Odluka Mjesne partijske organizacije i privremenog Mjesnog suda, koja putem letka zavijori gradom, da se likvidira krvnik Brko, privuee oeekivanu pažnju gra?ana, vojske i policije. Odluka je poturena lieno Mati Roku, šefu policije, a dostavljena je eak i na Brkin radni sto.
Kad sam se najmanje nadao, pozvaše me drugovi iz Mjesne partijske organizacije i saopštiše da sam vo?a grupe zadužene da izvrši tu odluku. Grupu su još saeinjavali Hasa Kazazia i Reuf Džabia.
Konaean obraeun!
Da li sam želio ovo, da li je jaei strah od ranjene zvijeri ili želja da se selo riješi krvoloenog vuka? Nije lako udariti na Brku koji nakon osude ima stalnu eetvoroelanu pratnju – tjelohranitelje. Da ae na njega nasrnuti hajkaei – mi, siguran je, zapeo je gvož?a, eeka na mamac. U prednosti je, na mene je dozvoljen lov, ne smijem ni na ulicu...
U toj troelanoj grupi jedini sam koji je navikao na oružje, družio njim kao i protivnici – saborci to nisu. Hrabri i pouzdani drugovi, kadri i osposobljeni za herojske podvige, obavili su vea brojne patriotske zadatke, ali premalo oružjem, a ovdje presu?uje – samo ono. Bez dvoumljenja idu u vatru, ali znaju da je to kao borba srednje i lake kategorije. Takva nam je sudbina od poeetka otpora, stalno protiv veaih kategorija, sitih, odjevenih, obueenih i dobro naoružanih neprijatelja. Ovo je samo još jedna takva bitka.
Kakve li misli more eovjeka osu?enog da nestane, a biae tako, ako ne uspije naša grupa uspjeae neka od sljedeaih, osu?en je i nestaae – na koji naein razmišlja?, poeeh se baviti tim i takvim mislima. Zna da tu smrt želi i mostarsko dijete. Kakav je osjeaaj eovjeka pred naletom svegradske mržnje, eak i njegovih? Kako zamišlja onog, a pouzdano zna da taj postoji, koji je dobio zadatak da zada presu?eni udarac? Sanja li ga?, pitah se sanjajuai i ja njega. Einilo mi se da sam, onom smrdljivom vezom, mogao slijediti njegove misli.
Znam zašto sam na ovoj strani, kao da uhodim Brkine misli, pa kad bih se rodio još stotinu puta, opet bih bio na njoj, nikad na komunistiekoj. Oni su kao kuga, ruše sve pred sobom, svakog ko ima neko dobro, i ko nije uz njih. U ratu svaki eovjek mora odabrati svoju stranu, pa i ja, poštenija je od njihove. Komunisti su krivi za sve, ta šaka u crveno umazane fukare, koja izvikuje Ruse, tu?ine ko i mi, stvara nered, ruši, pali i ubija, a koja bi policija na svijetu to dozvolila u svojim njedrima. Da nije njih Mostar bi bio miran i sretan, a ovako...? U interesu je Mostara, a nikom ne priznam da ga voli više od mene, da eim prije uništi te bolesne usijane glavice, samoubice, da zavede red i mir. Mrzim komuniste i nije mi ih žao, naprotiv, toliko su nam nanijeli zla – žedan sam njihove krvi. Sve je to tako i samo tako, ali, da li sam baš ja morao prednjaeiti u svemu protiv njih, svakog saslušati, udariti i toliko ih dotuai? Da li sam baš jedino ja trebao postati krvnik u njihovim oeima? Zašto, ja pa ja? Pa i taj mali, Šestia, pa jest – razbojnik je, zadojeni komunist, nepopravljivi fanatik, ali je i gradski miljenik, jest za ubiti, ali, moradoh li biti baš ja taj krvnik? Kao da nas nema pun Mostar, i policajaca, i ustaša, i Italijana..., zašto ja moram uvijek prvi? A, onda, šta sam i napravio, koga pobijedio, da li je uopšte mali krivac, nije on izmislio komunizam, neko ga je zarazio, da li je taj kažnjen i, hoae li biti ikad? Svoje poslove sam obavljao vrijedno i savjesno uvjeren da einim dobro mom dragom Mostaru, ali, priznaj to bar sebi, samo pred sobom, einio si to i da bi se dokazivao, napredovao u službi. Željan si vlasti, priznaj i to, grabio si i onu iznad svog rasta. Vlast, Brko, vlast! Ona te odvela u zlodjela. Pusta ljudska sebienost, ja pa ja! Zaslijepljen u toj pohlepi, priznaj to, bar sebi, vjerovao si da ae Hitler slomiti Evropu za koji mjesec, ili najviše godinu, jer je tvoja država kapitulirala za nekoliko dana, a onda, zna se, vlast – po zaslugama. Požurio si da ti budu najveae. Vea si se pokolebao, shvatio si da je ne bi dobio ni približno zaslugama, jer si, Brko, za Evropu, samo jedan od glupih Balkanaca, a njima se prizna samo snaga – nikad um. Preko dvije godine stieeš zasluge, odan kao pas, a vea sad, još u ratu, eim iskrsne povjerljiv posao, taj uštirkani Evropljanin iskljueuje naše, i tebe, kao nedorasle i nepovjerljive. Vea sad tako sa prijateljima, a šta tek možeš oeekivati po završetku rata? Zna se, moj Brko, krasnu i lopatu, tamo odakle si i došao. Mutna je voda u koju sam zagazio, smokrio se i nema povratka. Trn u oku grada, kao i obieno kad zagusti, sad vea i porodici. Svi mi okreau le?a, zaobilaze u susretima. Sad ti pada na um to, a gdje si bio kad si žario i palio? Rat se ne privodi kraju, sve manje vjeruješ u ono od eega si pošao, sigurnu Hitlerovu pobjedu. Ko zna eija je i ona, možda baš ove fukare koja ginuai priziva Ruse. Ne dobije li ga Nijemac, ti si ga izgubio, i tvoje tri djevojeice. Možeš li ih zamisliti kao djecu jednog neprijatelja, nedajbože i zlikovca? Šta bi im dovikivala djeca na ulici? Bi li se stidjeli oca? Mrzili zbog zla koja bi zbog tebe trpila? Šta bi se izrodilo u djeeijim glavama kad bi se tako završio rat, kad bi ih djeca presretala po ulicama i govorila da si im ti poubijao roditelje, braau i sestre? Pod tvojom rukom su vješani na Tepi, Musali, Krankasi..., uz ciku neke djece, može li se izokrenuti, cieiti tvoja siroead gledajuai oeevu strvinu, oeiju ko fildžani i odvaljenom modrom jezieinom? Moje drage i lijepe djevojeice! Brko, Brko, moj Brko, uvalio si se u velike igre, a nisi dorastao igrae, mada si mislio da si najbolji, ili aeš to postati. I ta presuda. Drznula se ta fukara, komunistieka, utuvila da je nešto, da može eak i na Rajh, a ja sam joj samo jedna stepenica, niska. Malo sjutra nadobudni balavci, još Brko ima dara i damara, možete mi pljunuti pod prozor, još sam ja za vas aždaja, progutaau vas sve, ama baš sve, ovo je moje vrijeme, moja snaga, a vaša, hoae li je biti, ikad, zašto da razmišljam sad o tom? Naprijed, udrite, pa da vidimo kako aemo završiti!? Smrviau vas, ko pašead, hajde, udrite, kukavice, udrite! A, opet, kad malo razmislim, ko zna gdje leži ?avo, ubili su domobranskog generala, raniše vojvodu, zašto se to i meni ne bi moglo dogoditi? NJih su euvali svi – ja, a ko ae zaštititi mene – ustaše, Roko, Italijani, ko? Svi bajagi prijatelji, a niko neae da je uz mene na ulici. Niko! Pridodali mi tjelohranitelje, stražu, eto te tamo, oeigledno se desilo nešto nakon tog prokletog letka. Nisam mogao ni zamisliti da mi se ovo može dogoditi, ali eto desilo se: "Ne pada snijeg da pokrije brijeg, vea da svaka zvjerka pokaže svoj trag". Moj se zna, neizbrisiv je, sudbina Rajha. A, on je najjaei na svijetu, a ja u Mostaru, upamtiae me ta fukara, tek ae sad da me spozna, tek au sad trijebiti taj kukolj. Upamtiae na kog je ustala. Moji ste da vas je koliko i Rusa, i više. Nisam vam ja Jev?evia, neae vam se pružiti prilika, a ako i do?e do nje, biau brži. Nisam vam ni Roko, kurva, sakrio se u hotel, ne pomalja nos, utrtio, ja sam Brko, a Brko je jedan u Mostaru, jedini pred kojim drhtite svi, drhtiaete i pri spomenu mog imena.
Dosa?ujuai se danima u sobi einilo mi se da stalno slušam ovakve Brkine misli, kao da cure iz zida.
U gradu se više osjeaa policija, danonoano je na nogama, prosijava ulice, sokaeiae, obale Neretve i kuae. Traga za pretpostavljenom grupom, prepoznavala ju je u svakoj lienosti nasmijane mladosti, u svakom susretu, šetnji, govoru i šapatu.
U svakoj ljudskoj zajednici postoje periodi greenja i opuštanja. U prvom su budni i vladari i podjarmljeni, kažnjava se i za male ispade, ako nema ni takvih, onda se odabiru nevini-naivni, kazne za primjer, za potrebe samopouzdana i opravdanja zavo?enja grea. Baš u tim vremenima najveai protvnici režima ostaju nekažnjeni, na vrijeme se sklone i pritule pred hajkom, a stradaju nevažni, oni što su nebudni – govore što misle. Režim mora doigrati hajku, uhvatiti zvijer, da poplaši ostale, da bude više prituljenih, prividno i više reda i mira. Hajka traje koliko može, a nikad koliko je potrebna. Kad se hajkaei poenu opuštati, a krivi još ne poenu oglašavati, niti im se ko još nada, to je najpogodniji trenutak za velika iznena?enja. Dugo sam razmišljao o vremenu pokretanja akcije, onom kad ae se razvodniti hajka, opustiti Brko, pa zakljueio da se taj trenutak po neeem mora osjetiti – strpljivo au eekati:
Strpljen – spašen.
Haso i Reuf su danonoano uhodili vuka, pratili mu kretanje i navike. Kao poskok na vrelom kamenu, okretan i obazriv, soeio je otrov i spremao na borbu, bijesno se prsio i nabijao snagu. Stalno je na ulici, koeoperi se okružen nevidljivim agentima, prividno se nudio – izazivao našu grešku. Nadao se i nestrpljivo eekao. To je ona prva polovina hajke, budna i opasna. Biaemo strpljivi, saeekati opuštanje, splašnjavanje straha i budnosti. Biae to za desetak dana, a do tad otkrivaaemo njegove slabe taeke, bez njih nije niko, pa ni on.
Zadatak je preozbiljan i za njega se zna na široko, neprijatelj ae pokušati sve da provali grupu, a zna to dobro da radi, pa sam se veoma brinuo. Pustili bi nas da radimo do pred kraj, a onda u gvož?a kao zvijeri. Za takve prilike valja imati pouzdanog saborca izvan grupe, koji nije na oku ni u slueaju provale, pa njegov ueinak može biti presudan. Da bude Brkin priljepak, na moju lienu molbu, za takvu rolu prihvati se Šefko Nožia. Prijatno me iznenadila i hrabrost i spretnost tog vragolastog momka, ro?en da bude mostarska liska, a ne ratnik, ali kad mu sudbina nametnu i to, kao i svaka liska, i tu postaae najbolji. Vea nakon tri dana dohaberi Brkino trenutno mjesto, pronašao ga je na osami, na Carini.
Ne easeai otreah tamo, prišunjah na nekolika koraka.
"Ti si najljepše dijete u earšiji", tepao je veseloj i brbljivoj djevojeici u naramku. Mješavina dobro poznatog muškog glasa i majeinog tepanja pred uspavanku. Vuk u jagnjeaoj bekinji.
"Kako mi stoje kikice, babo, valjaju li?", govorila je djevojeica igrajuai malom pletenicom prislonjenom uz bucmast obrašeia.
"Najljepša od svih što sam vidio", istinski me je iznenadila Brkina nježnost.
"Babo, kad aeš me opet voditi u hotel, na aevape?", mazilo se dijete.
"Vodiae tebe tvoj babo, vodiae...", Brko je zaista nježan prema djevojeici, kao i svaki otac u vrijeme opuštanja.
"Kada?", djevojeica je istrajna.
"Vodiae, strpi se, nekoliko dana, samo...", Brkin glas je postajao ozbiljan.
"Vodi me, odmah! Okupana sam, nisam isprljala haljinu...", djevojeica je htjela da iskoristi oeevo dobro raspoloženje.
"Polako! Što si navalila...?", Brko je gubio strpljenje.
"Hoau da mi vide kikice", odgovorila je bezazlena djevojeica.
"Ne možemo odmah. Za nekoliko dana. Znaš, ima tamo opakih ljudi. Znaš, ti si pametna djevojeica...", Brko nije mogao da ostane dugo opušten, zavladale su misli koje ga progone u noanim morama.
"Znam, babo. Znam! Ja tebe volim, babo, puno. Zašto tebe ne vole djeca, sa sokaka? Baš su bezobrazna, potvaraju na te, svašta...", djevojeica je nesvjesno ujedala i grebala u oeevim grudima.
Sve pameti sazdane su od istog tkiva, kao i kajsije i koje rode i ne rode, istih vanjskih osobina; mržnje i ljubavi, gluposti i visprenosti, zla i dobra, sebienosti i širokogrudnosti, izdajstva i patriotizma, grubosti i nježnosti, nevjere i vjere, divljaštva i ljudskosti... Svaki eovjek sve to u sebi ima, ali je kod svakog drugaeije raspore?eno. Kod Brke dobra stenju u dnu pod naslagama zlih – u mraku. Malo je pobuda koje mogu osvijetliti donje naslage – u zlom podgrijati dobro. A takvu snagu nema niko kao djeeija bezazlenost, pogotovo kad je živahna, svježe okupana sa kikicama i u eistoj presvlaci, koja eavrljanjem, kretnjama, sreaom i zraeenjem nevinosti, pobu?uje sva dobra ljudskog uma, koja brkaju zateeeni red stvari, zakurlavaju košmar u glavi, preslojavaju zlo u dobro, osvijetljavaju sve ljudskosti u eovjeku i zatamnjuju životinjsko. Pred razdraganom djevojeicom u Brki se i zlo posramilo.
Držeai veselu djevojeicu u naramku, tu pored mene, Brko je najednom postao eovjek. Ubiti eovjeka – neau i ne mogu. Neau zbog djevojeice, nema opravdanja niti ga može naai iko. Lokva roditeljske krvi pred bezazlenom djevojeicom – poteklo od mene. Brko je i to mogao i einio, ali je to bio neki drugi Brko, policajac, uma bez djeeijeg melema. Za atentat je bila idealna prilika, koja se više nikad ne može ponoviti, ali tu i tada ja to nisam mogao da ueinim. Odustao sam i umako.
Osjeaao sam nastajanje Brkinog opuštanja, i njegovog uvjerenja da smo poraženi, bahat pobjedonosni njegov hod u sve tješnjim ulicama, likovao je dokazujuai snagu besmrtnosti. Po naeinu ponašanja nasluaivao sam i neki novi unutrašnji život tog kurjaka. Sve je manje radio u neradno vrijeme, samo toliko koliko su nalagala pravila službe. Povlaeio se u porodienu toplotu i sigurnost iza debelih zidova policijske zgrade, da je manje na ulici. Iz doma mu sve su grlatija vesela djeeija graja i kikoti, i njegovi smireni glasovi, javljali su mi drugovi. Razmišljao sam o tom vuku, udubljivao se u moguae njegove misli. A neke od njegovih ispovijesti prijateljima, koji su ga obilazili i kuražili po objavljivanju partijske smrtne presude, dopirali su i do mene.
Ima žena pravo, govorio je, potpuno sam se predao poslu i premalo sam u kuai me?u djecom. Radim, radim i dan i noa, nemam kad ni prezalogajiti, a kamo li pomilovati dijete. A kome sve to? Djeca me željna, vesele se svakom mome prekoraeenju kuanog praga u dolasku, kao i molbama da ostanem pri odlasku. Sve manje su na sokaku, neae komšijska djeca s njima u igru, eim iza?u moja djeca komšijska zamieu za kapije. I djeca ratuju na svoj naein. U službi dobivam velike bitke, a ovdje gubim djeeije. I male bitke mogu biti velike, za djecu sve su jednako velike, a tu sam nemoaan, slab i za one velieine makova zrna, toliko slab da za svoje dijete ne umijem naai ni rijeei objašnjenja i utjehe. Pred svojim djevojeicama u meni je krivnja, osjeaaju je a ne razumiju. Žale zbog tog i neae da se mire s tim. Muee se i pate pod teretom mržnje koja probada iz oeiju earšijske djece. Pitaju, zašto je to tako?, podsvjesno osjeaaju da je izvor zla u meni. U mojim oeima traže to ružno vrelo koje progoni njih. Alah je stvorio dijete za bezbrigu i igru. Moja su za toliko osakaaena, samo ona na eitavoj Carini. Mogu li naai opravdanje za to, pred sobom? Komu vlast i dobra ako nisu za dobro svog djeteta? Sebi, Brko, sebi, sebienjaee, govorio je nekom prilikom u alkoholizovanom stanju. Priznaj to jednom bar sebi pred sobom. Ružan je život na gradskoj osami. Djeci pogotovo, u koji god sokak povire djeca se uklanjaju ispred njih, kao da su zaražena kugom. Šta im reai na sve ueestalija pitanja – zašto ih djeca mrze? Manje ulagati sebe u vlast, moj Brko, manje!, manje krvi, manje šnjuhanja i izbivanja iz kuae, a više milovanja. I sa ženom, i ona je od krvi i mesa, živa, a godinama je predmet – za moje ponašanje. Nije ni ona bez pameti, misli bog zna šta, ne smije ni reai, svijesna da bih je zalijepio šamareinom. Ne slaže se onim što einim, odaju je oei. Voli me, sluša, privržena kao i svaka naša žena, ali ne odobrava moje postupke. Plaši se da ne poginem, jednom i natuknu, šta bi ona s djecom, ne daj bože, da mi se desi što? Ima pravo, eto, vea me osudila ta pašead, a ko zna, takvi su, naai ae kakvu hableeinu, nagovoriti da nasrne... Kako bi preživjele moje mile djevojeice, bez babe, sirotice, a nisam se eestito ni poigrao s njima? Strašna je i pomisao. Milovaae njih babo, s njima igrati na sokaku, i sa drugom decom, donosiau im bombone i eokolade, i igraeke, svima, da ih domamimo – da prihvate moje maeiae. Komunisti su krivi za sve, nameau nemir, primoravaju me na sve to. Oni su me odvojili od porodice, maeiaa...Treba pašead likvidirati, oeistiti earšiju, smiriti duhove, pa onda u kuani mir, milovanje. Ne bojim vas se da vas je i još toliko. Obraeunaaemo se. Sve eešae su mi govorili o ovakvim i slienim Brkinim ponašanjima, koja su, nema sumnje nastala u neposrednoj opasnosti iza presude koja ga je prenerazila kad ju je zatekao na svom policijskom stolu. Podmetnuli mu je na najsigurniji njegov kutak, ko?, komunisti, u srce policijske stanice, sjutra ae i u spavaau sobu...?, oeito se zaplašio. Duboko je uvjeren da ae na njega nasrtanje, ako ga bude, biti noau, pa je danju mirniji.
Eekao sam obavještenja, razmišljao i pripremao za konaean udarac. Opet Šefko dohaberi:
"Eno Brke u sokaku, iza kuae. Sam je!"
Prilazio sam mu pritiskajuai grudi. Kao da mu je samro danji osjeaaj za opreznost, nije se osvrtao ni nadao zlu. Oeešao sam ga u prolazu, nije me ni primjetio.
U zadnje vrijeme sa djecom je sve eešae i duže, na sokaku se i danas sa njima zaigrao – stonoge, uei dvije kaerkice da šutaju plohu. Na to ploeasto paree kamena Brko je unio sve svoje misli, einio sve da su djeca vesela. Oeešasmo se, ja i do maloprije strašni Brko, udaljavajuai se prosto ne mogu da povjerujem da se to dogodilo.
Eto, i u drugom nasrtaju zatekoh Brku-eovjeka, a ja neau da ubijem eovjeka. Ne mogu to, i neau nikad, ne priznajem da mi to može i narediti bilo koji naredbodavac, ni moja partija. Iznad svega sam eovjek, jesam i eovjek koji pripada Partiji – eovjek u Partiji, ali na djeeije oei proliti roditeljsku krv ja ne mogu.
Opet ne izvrših partijski zadatak – i ne pokušah. Za neke ae to biti partijska nedisciplina, možda eak i za Partiju. Može me zbog tog i osuditi, postoji ta opasnost, realna je i bliska, jer Brko ne prestaje da ubija, a da sam izvršio zadatak ne bi stradao taj i taj – optužiae. A postoji i ta presuda!? Ni pred kakvom osudom, i bilo kakvom kaznom, neau se odreai eovjeka u sebi, ni oko sebe. Nikad. Nikad i ni po koju cijenu.
Opet eamovanje i eekanje na zasjedu, na Brku-vuka.
Konaeno ukaza se i ta prilika.
Dvadesetak koraka od zastrašujuaeg policijskog zdanja, u režimlijskoj kafani, u društvu svojih, i tjelohranitelja, kahvenisao je Brko. Reuf, Hasa i ja stigosmo na poprište, riješeni da završimo igru, danas i ovdje, u policijskom srcu. Na ukradenom biciklu provozah nekoliko krugova, da upoznam okolišje i sadržaj kafane. U susretima, uz malo rijeei, usaglasismo vi?eno. Potvrdismo Brkino prisustvo u kafani, i ostalih, ali ne pade dogovorena odluka da ubacimo bombe. Sjatismo se kod ?ikiaa spomenika i u dahu saglasismo da to ne einimo u kafani, da ne ubijamo nevine gra?ane, jer smo tamo vidjeli eak i oeeve dvojice naših drugova. Vjerovatno su došli da doznaju što, po nagovoru sinova komunista.
"Poubijati nevine ljude, ne smije to eovjek, istinski komunista!?", rekoh misli koje prihvatiše i oni. Gledao sam im u oei, govorile su o velikom zadovoljstvu izazvanom prijedlogom i odlukom. Ponos bi moja unutrašnja reakcija na tu stranu ljepote mostarskih patriota. Zdrav ponos je najsnažnije osjeaanje ljudskosti. Eekaaemo da iza?e, dodatno rizikovati svoje živote, pa aemo pištoljima izvršiti atentat, bezuvjetno, usaglasili smo se. Stražariaemo stalnim pokrivanjem tih dvadesetak koraka, njih dvojica zajedniekom šetnjom, a ja biciklom. Na odstojanju.
Vozikanje i šetnja oko policijske tvr?ave opasno oduljiše, a Brko, kao da je Bog stao na njegovu stranu, zasjeo, dugo ne izlazi. Misli su u takvim prilikama i brojne i brze. Najeešae su one koje pretpostavljaju odvijanje doga?aja, koji ae poeeti njegovom pojavom.
Saborci su mi bez iskustva u upotrebi oružja, vrijeme ih eini nervoznijim, prepoznajem im to po kretnjama i pogledima, a i ja sam sve bliže granici vladanja sobom. A kad i mene naee strah, istinski se pobojah za njihov stepen straha, koji je morao biti razoran. Prisjetih se slike ustravljenog Mujice pred atentat na vojvodu Jev?eviaa, kada ga je potpuno obrvao strah. Mada sam mu napominjao više puta, ne bacaj bombu prije nego pro?u tri sekunde od aktiviranja udaraea, i mada je znao da od tog zavisi uspjeh naše akcije, ipak, u strahu prvog susreta, sa zujanjem bombe izgubio je osjeaaj vremena i vladanja sobom, izgubilo znanja o sekundama, nadvladala je misao da ae bomba eksplodirati u ruci, zamahao nakon jedne i po sekunde, zamahao i lijevom, nesvjesno, udario po mojoj desnoj – izbio moju bombu... I ova dva momka, iako odluena i za najveaa samožrtvovanja, nisu drugarili oružjem, a udaramo na najvještijeg vojnika. Kad se na?u u bog te pitaj kakvim položajima, u zbunjenom stanju, mogu zapucati nasumice – drug u druga.
Brko je tih dana bio aktivan i opasan, kao da je riješio da zada konaean udarac mostarskom pokretu, hapsio je redom. Manje se kretao, slao je druge, uoeavala se ta promjena. Koliko ozbiljno raeuna na svoj kraj, nasluauje li barut, mene?, pitao sam se moleai boga da se konaeno pojavi. Dugo sjedi. Da li je zvjerka nanjušila lovaeki dah, pa tuli u logi? U kafanu ih je malo ulazilo i napuštalo, zašto su to einili i ti rijetki, pitah se, da li smo uoeeni na ulici – da li smo provaljeni? Da li zbog tog ne pomalja? Ne bih se zaeudio ništa od toga vuka, ni kad bi iskoeio i sasuo olovo u moje grudi. U prednosti je, na biciklu sam i jakoj svjetlosti sunca i malo vidim kroz staklena kafanska vrata, a ja sam njemu dobro vidna meta. Može me upucati i kroz staklo, bez rizika. Možda je i progovorio neko pod teretom rana, poremeaenog uma, ili su nas prepoznali na ulici? Jesam li ili nisam na nišanu? Hajde budi mudar, šta je ovdje tvrdoglavost a šta razumno i opravdano povlaeenje? Da li ae ikad iko znati šta su sve razmišljali atetantori, oni koji su bili sami žrtve. Koliko su zaslužni iako nisu uspjeli, a koliko ih spominjemo i pamtimo, ako smo i ikako. O eemu li je razmišljao Gavrilo Princip, da li se plašio? U životu nema sredine, sve je tako banalno koliko i da-ne. Da ili ne?
Ipak da!
Hrabrima i bog pomaže, pouzdaau se u to narodno iskustvo.
Ovo je prvi put da ne osjeaam Brkin vonj, sad mi i to pade na um. A tako je blizu. Možda je i to neka predskaznija? Koja? Teška je ova borba, gradska, jedva eekam moju šumu punu zvijeri. Naši su na ovoj strani a neprijatelj na onoj, oružje mi oružje ti, to je sva mudrost. A ovdje? Svi su svuda i nigdje. Ne znaš ni ko je svat ni brat, u svakom euei samo jedan, nikad oba, ali koji je ko?
Taman sam nailazio pored eesme, sedam-osam metara od policijske zgrade, kad se na vrata kafane izvali Brkina prilika.
Golemija je od planine Velež iznad Mostara.
Od straha zatitra mi košulja iznad sise.
Išao je samouvjereno, dosljedno visokom ugledu policajca koji je uživao. Tjelohranitelji su zvjerkali kao vrapci u toku grmljavine. Lijevom rukom pridržavao sam upravljae, a desnom pištolj u džepu.
Na tri metra se pogledasmo – zvjerski.
Vrisnu moje oružje.
Iznenadi i preplaši sve zateeene na ulici – i mene.
Poeeh borbu za svoj život – samo za nj. Ne znam šta se zbivalo u tim trenovima, kao da sam obnevidio, kao da sve to nisam zapoeeo ja, kao da su presreli mene, kidisali da me ubiju – usredsredio sam se za borbu za goli život. Ostale su neke slike, nikad ih neau ni smetnuti. Kao da je izbaeena iz praake, Brkina kapa je letila u desetmetarskom luku, a na mene se ustremljivala izoblieena lica i nadnaravne ruke. Bacih biciklo na njih, zapucah iz oba pištolja. Spotakoše se, i onda pucnji, einilo mi se na svakoj taeki zemljine kugle pucalo je. Pucnjava, samo ona. Nisam vidio, znao ni euo zaštitne pucnje, a pucali su i dvojica mojih drugova. Sve sam snage upregao u trk da bih se dokopao sokaka kod ?ikiaa spomenika. Bivao mi je sve bliže i eitavu vjeenost daleko. Pucam objema rukama, samo po potrebi, na prepreku, jedna od njih bi agent Topia – uklonih je. Da li sam ranjen i u što, kako au to znati kad mi plamti svaki dio tijela, kao da je zakucano nebroj eivija u nj?
Dokopah se neretvljanske vene, sokaka – otpuhnuh. Opali iza le?a. Italijanski oficir s prozora Dragice Perin, polubijel od sapunice za brijanje, pucao je eas na mene eas na njih – ne zna ko je ko. Zaustavi ustaše na vrh sokaka, oni pomisliše da je Italijan jedan od naših, ustuknuše koliko mi bi dovoljno da zagrlim Bešu – peainu moje mladosti. Dalje nije bilo teško, dokopao sam se svoje loge.
Kako je završilo sa Brkom?
Nisam znao.
Progonila me je znatiželja, a ne mogu da doznam, ne smijem se pokazivati.
Slušao sam da u saobraaajnoj nesreai usmraeni pješak ne ostaje obuven. Ma koliko dobro uvezane cipele, na eudesan naein, same sazuju se i povelikim lukom, u trenu rastavljanja sa životom, završe podaleko od unesreaenog. Po njima vozaei odmah saznaju kobnu istinu. Da li je sliean let Brkinog fesa znak punog pogotka, pitah se nestrpljivo iseekujuai u kuai Politea. Oeekujem ga s posla kao ozebao sunce.
Atentat je potpuno uspio.
Vea treaeg dana, u prvi mrak, zametnut poštom, na putu za Štab, koji se nalazi na Prokoškom jezeru na Vranici, krenuh u sigurnije prostore, tamo gdje postoje samo – oni i mi.
Izlazeai iz grada još jednom me zapuhnu Brkin vonj, smrdljiviji nego ikad prije. Osmijehnuh se prisjetivši se nekog filma u kom se govorilo da eovjek, kad-tad, mora doai do mjesta žrtve, ili tamo gdje se zbio doga?aj. Znam da je pokopan juee, slušao sam i pogrebnu muziku, prepoznao i poruku trubaea koji je griješio, namjerno – u ime mostarske raje. Pa ipak, javi se i u meni ta potreba – da vidim grob, da se još jednom uvjerim da više nikad Brko neae presresti – nikog.
Približavajuai se haremu smrad je bivao sve oeitiji, a kad se primakoh svježoj humci, posta i napadan.
Ništa ne može zaudarati kao tek odgrnuta mostarska avlijska aenifa – u ljetno vrijeme, pade mi na um ta einjenica, braneai se od smrada humke, a bio je, bez uvelieavanja, smrdljiviji od tog. Štipao je za nos. Neshvatljivo!?
Po pokopu, u noai, nekolike ucvijeljene majke su punim kantama razmuaenih govana zalile cvijeae na Brkinom prebivalištu.
Bi to najprilieniji spomenik mom vuku, mostarskom eudovištu. On mi za sva vremena izbrisa brigu savjesti i pitanje – koga sam ubio?
Eovjek ne smije ubiti Eovjeka.
Nikad, ni u ratu!

DANILO MARIC
Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:13 Komentari ( 3 )

CUDOVISTE
EUDOVIŠTE


Probudih se u granisunce. Ispod prozora baka sa zapodjenutom ku?eljom – prede. Napravila drobu, nada se unuku iza sna. Proviruje. Uto banuše tri eovjeka.
"Kamo dobrojutro", nakon kratkog iznena?enja, presrete ih baka. Sijevnu kama, izgubi se ispod oronule pleake.
"Evo ti dobrojutro".
Umrljan bodež, mlaz štrcnu prema meni, isprijeei se staklo, satvori nezaboravno umjetnieko djelo pakla, krvavu sliku – užasa. Odskoeih, potreah nekud, vrata, ?avolje cipele, ustuknuh, uokružih sobu, sklupeah se iza bakinog bauna. Prolomi pucanj, otac tupo udari glavom o pod, drugi izvrnu strica, treai majku, tetku, djeda, sekicu. Kame dokusuruju. R?obetan pod, nakošen, poteee mlaka teenost, crvena izmaglica, ispod mene lokva – smokri gaae. Srk vazduha presahnu pred majeinom krvlju, glavu naseli roj peela – uteee um, osta vrtoglavica. Zaostali se osvrnu sa praga; "Osta jedan mali, dokusuri ga", naredi nekom. Taj se poslušno povrati.
Malo je trebalo da ostanem, možda au i preživjeti, dijete sam, ona ne umiru, to je za ostarjele. Dozivah Boga i svetu Mariju, an?ele i eetrdeset mueenika; "Bože sveti, sve dušmane smeti", govorim eesto ponavljane bakine rijeei, ueim Oeenaš. U glavi roji. Iznad mene je crni ?avo, prizivam Gospoda, priželjkujem eudo neko, vjerujem u nedužnost, u djetinjstvo, u izbavljenje – život, draži od života.
Škljocnu!
"Nestalo metaka. Je.. pušku". Kundak u zaletu, ne pogodi me, a potrefi u rebra Tomina, mla?eg brata. Mrtav otac tijelom sakrio sineiaa, djetinja naivnost, izvirilo po prestanku grmljavine. Kundak nadjaea, ne euh avaza, bodež sa vrha puške, cipela odgurnu, prevrunu, da provjeri kraj tek zaeetog života.
Oštar glas:
"Izlazi, brže, izgoriaeš".
Listovi novina potpaljivali su sirotinjski krov, od mlaaevine. Kao gunjem dim prekri krvave izvore, kidisa i na moju svijest. Koju sudbinu odabrati? Tominu, ili u oganj? Gušenje – um u ognju. Hvatam se za sve gušau tamu iza bauna.
Iz tavana ovjesi se djeeije tijelo. Saskoei Pero, stariji brat. Pad ublaži trupilo, neeije. Šapnu: "Gorimo. Otišli su. Prvi au – u grm. Ako me ne ubiju – istrei i ti".
Razlijeva se oganj pakla. Naaulio, ne bi pucnja – Pero je uspio. Opržih nogu – plamti šlapa. Odlueujem se za trk.
Vrisak, srce zalupa, vrisak – Tomin. Izbezumi me mrtvaeki zov, odbaci preko topraka. Ugrabi me Pero – sklupea u grm.
Trtnjaju krovovi, peku seosku eeljad – pakao. Bjelieasti dim preslikava krvavo jutarnje nebo.
Oglasi se život, Tomo – puzi plae, uvlaei se u grm.
Izboden, herav, krezub, krvav od sebe i nekih. Buktinja – kao zejtin gori krv. Ugasismo Tomu.
"Bježimo, pod košaelu, pa u peainicu", vukuai me šapnu Pero.
"I ja au brato", zapomaga Tomo.
Ustuknusmo.
"Plaeeš, otkriae nas, sve", odbih ga.
Promolih, ni maeeta ni kueeta.

***
Sjedim sa bratom Tomom – pedesetogodišnjaci smo, autimo oeekujuai ponovni susret sa eudovištem. Drhtim u lokvi mrzle roditeljske krvi. Oei u oei sa televizijskim ekranom. Na meni je Tomin pogled.
Sjena Eudovišta opet ispred nas. Seljani u ognju, oei iste, krvoloene: Vuk dlaku mijenja a aud nikad.
Sijevnu krvav pogled iz Tominih ožiljaka, zabliješti slika, zategnu se sidžim, sjena posrnu – sudariše se pogledi.
Oei u oei – doeekao!
Krvoloena zvjerka je ranjena i uhvaaena.
Ratni zloeinac je isporueen i priveden sudiji.
Jednovremeno dovedoše Eudovište i otkaei um.
Drugi sam eovjek neki, podjeljena uma, sulud.
Oeekujuai izrueenje sna?e me nevolja sa umom – izmoždio.
Um spraaen u šaku lobanje, naširoko bi, do besakraja. Migolji, neumorno se otima, driješi – na um na drum. Kao ždrijebac, neae u brazdu, izoglavi se, ne odaziva ni na zobnicu. Godinama sam sputavao naum, povraaao sa tu?eg zla i dobra, mala i kala, žita i nimeta, komšije i nedovida, okeana i neba. Zloeaste naravi, kad ga uhvatim u zijanu, pokunji glavu, poslušno se uvrati, ponizno prizna grijeh, obeaa slijepu poslušnost a istovremeno domišlja slijedeai bijeg u zijan, pa vea na prvi klanac skrene, utekne, da bi se po uvraaanju opet pokunjio i sam uselio u tjeskobni kavez.
Život je igra odgra?ivanja i zagra?ivanja ljudskih klanaca.
Jednouman um je provalijski drum. Ni opanak opanku mu nije drug.

***
Naslovna stranica prvostolienih novina u igri sa povjetarcom, zaplašljiva slika, krvave oei. Eudovište – oei u oei. Probadaju krvoloeno, odgurnu me Pero, dograbi ih, zgužva: "?avolje novine, slika Boga ?avola. Ostavili – da ne izgori. Goriae!", progun?a, zaškripi zubima, pa "oei" pritaknu ognju. Povuee me, šapnu na uvo: "Idemo mi, u peainicu", okrenu se na samrtnieiaa: "Eekaaemo te, pa aemo na Brijeg, u tetke".
Ispuzasmo.
Tomin plae nije se pomjerao, navikli na nj – stražari za nas. Presuši tek iza podne.
Sumrak, puzali smo uz strminu.
Brijeg nas prihvati.
Još je jedan izbjegao.
Iz mnogoljudnog sela preživjeli smo samo trojica.
Brijeg nije spavao – ?avolji strah.
Pred zoru stražari otkriše šunjanje uz strminu. Metež. Združi se eovjek i stijena – zaklon. Dopuzao Tomo. Danima aemo se pitati, kako je moglo polumrtvo petogodišnje dijete, u mrkloj besputnoj noai, dopuzati do besmrtnosti: Živ ikad, mrtav nikad. Selo je rakijom ispiralo – ubod na ubod. Nameeile muve.
Sjutra nisam mogao pogledati u ranjene Tomine oei, ni do mjesec, ni do danas.
Može li eovjek pogledati u prevareno oko – napuštenog brata? Može li i kako?
Muei me savjest, lomili je nevidljivi Tomini pogledi, potresali život, razgra?ivali dušu. Kako je tek Eudovištu pred stotinama hiljada Tominih pogleda, pitam se, krza li duša, mori li savjest, eime li je on obmanjuje, prigušuje, može li je obmanuti, obuzdati, u glavu satjerati – umiriti? Ima li melema?
Kajanje!?
To je vea ljudski.

***
Zvjerka je privedena.
Davljenik se hvata za slamku. Noseai ljudsku masku Eudovište je u samoaama dodirivalo eovjeenost – da li je bar malo ulomilo, savjest uoblieilo, oplemenilo dušu, razvilo pamet – koliko se samohrvalo?
Um se raspljesnio na Eudovištu, pita ga o eemu i kako razmišlja, šta sanja ako može zaspati, kako se odupire privi?enjima silovanih, preklanih, samljevenih, rasporenih bremenitih žena iz kojih su va?ena nero?ena djeca pa bacana uvis i doeekivana na kamu – progone li ga zlodjela? Plaše li ga smrkavanja, boli li ga duša – ima li je? Um se rve, htio bi da dokuei sve to u Eudovištu, opsjeo, oteo – otkaeio.
Do ponovnog susreta još nije došlo. Da se sretnu, vide, euju, um bi se povratio u smiraj, kako kaže. Vjeruje u svoja eula, prepoznao bi kretnju, zbor, pogled – oko. Prije eetiri decenije bili su, oei u oei. Oeima Eudovišta uprti se um, teško breme ponese, i danas stenje pod njim, a ne umije da se isprti, dok ne naplati dug. Um se rve, htio bi da dokuei sve to u Eudovištu, opsjeo, oteo – otkaeio.
Prevrat!
Zalahori gora, plinuše mora, rastrese zemlja, izmoždi narod, smrknu svjetlo, izroni nešto – nevi?eno, neeuveno, nerazumno, jednoumno, ljudsko ruho ugrnulo, eudom se eudilo Eudovište.
Um i Eudovište – oei u oei. Djetinji um obajati.
Prituljeno po mraku ušunjalo se u bezazlen narod. Smicalo ga tamom.
Svanu!
LJudi se osvijestiše, na uljeza ustrijemiše, glogov kolac pripraviše.
Prerušeno izmigoljilo, odšunjalo – uteklo u daleki narod neki. Desetljeaima se tulilo.
Išeaši ubogaljjeni um, otisnu se po njuhu zvjeri. Tranda u krugu tražeai odgra?eni klanac – ljudski.
***

Zvjerka je dolijala.
– "Ne kajem se, ubijao sam ih po volji Gospoda Boga..." – ovim rijeeima koljae poee da se brani.
Vuk i jagnje, koljaei i klani – istog Boga prizivaju?
?avo nema savjesti.
Kajanje je za eovjeka.
LJudska savjest može ponijeti samo narameia grijehova. Bog, ni toliko, jer Eudovište ubija stvorenja koja je On stvorio – udara i na Boga. Na ljudsku kartu ne može – jer je otvorena. Pehlivani sa Božijom, jer On sudi tek "gore". ?avolja rabota – zavarava.
Nesta malog Tome, u trenu prohujaše godine, srastoše i ožiljci, utrnu oganj, doplovi um, smiren, raskomoti se u do maloprije pretijesnoj glavi, svojevoljno leže, utopli postelju, oraspoloži dušu, prenese me u do pola okopan vinograd, privede tek "vi?enog" odraslog brata Tomu, koji upravi pogled – oei u oei. Oei bratske su umilne. Osmijehnu se:
– Hajdemo u vinograd, dovršimo kopanje prije kiše. Godinama dumaš, oslobodi se. Shvati vea jednom – naše Eudovište je davno uništeno. Bilo – ne ponovilo se.
Jednouman um je provalijski drum.
Ni opanak opanku nije mu drug.
Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:12 Komentari ( 0 )

PUT DO PETOKRAKE
PUT DO PETOKRAKE


Želja je od onih osobina koja eovjeka ne napušta do smrti. Ona može biti: rueak, putovanje, žena, zdravlje i sliene realne želje, ali može biti i bogatstvo, let u carstvo nebesko, novo društveno ure?enje, i druge jedva moguae želje. Jedna od neobienih želja je i crvena petokraka zvijezda, koju želim da nosim na eelu.U smutno ratno vrijeme! Opasna želja – kažnjiva smrau. Ideja se rodila prije rata, a pretpostavlja izumiranje nejednakosti – vlast radnieke klase, san svakog ugnjetenog. Zamišljao sam sretnu zemlju boljševika, bez kulaka, zelenaša i fabrikanata. Sva dobra da budu u rukama radnika i seljaka, sretnika vedrih eela koja ukrašavaju crvenim petokrakama i natkriljuju kao krv crvenim zastavama sa – srpom i eekiaem. Sjaj crvene zvijezde je želja naše mladosti – ljeviearsko-komunistieke. U svakom susretu govorili smo o njoj, preprieavali zamišljani novi život, i borbu koju aemo morati voditi za nj. Na putu su nam stajali kraljeva sablja, pendrek i fašizam, presijecali su naše snove – i živote, ali nisu mogli smožditi ideju u nama.
Razlila se fašistieka jeza i po mostarskim sokacima, oduze nam i ono malo slobode, a želju za crvenom petokrakom zvijezdom nagazila je eizmetinom, pa je usmrauje gaženjem kao zmiji glavu. Kao i u ljubavi, što je više zabrana i prijetnji, snažnija je i ova želja. U okupiranom Mostaru želja doraste velieinu svetinje – oslobodilaeki i revolucionarni odred.
U potkrovlju Lueke škole okupilo se dvanaest momaka povezanih – crvenom petokrakom zvijezdom. Topao eetrdeset prvi avgustovski celzijus, putem crijepa, zraeio je vrelinu na žednu mladost koja nije smjela oglašavati život – promaljati glavu. Eeljad domara Avdaloviaa, iako punim srcem, nije mogla konspirativno najesti i napiti toliko ljudi, naroeito se to osjetilo zadnjih dana, jer niko nije mogao ni pretpostaviti da aemo eitave dvije sedmice biti sužnji tog smrdljivog golubijeg staništa. Vea slijedeaeg dana trebali smo se spojiti sa drugim dijelom odreda, s Mazoljieanima. Znali smo da odred broji tridesetak dobrovoljaca, veainom komunista, da je komandant Nenad Vasia, pravnik, rezervni oficir, komunista, dobar poznavalac partizanske tehnike i taktike, eovjek od izuzetnog ugleda. Za ratne zadatke pripremao nas je politieki komesar Savo Medan, koji je uživao visok ugled zbog ueešaa u španskom ratu.
Samo da se dokopamo šume i prišijemo crvene petokrake zvijezde, te da se spojimo sa veaim partizanskim jedinicama, samo... I Hitler bi bio mali. Treperili smo od uzbu?enja na domak godinama sanjane želje. Ponosni smo i na einjenicu da smo prva organizovana grupa koju Partija šalje u svoju vojsku.
Nenadna vijest grunu u usijano potkrovlje i saeini mueninu. Najavljen je dolazak drugova, sugra?ana, iz desetine koja je samoinicijativno pošla u partizanski odred, pa vea u prvim brdima iznad Mostara naišla na – krvav doeek. Vijest bi povod da rashladi usijane želje za pokretom, za šumskim životom – zamišljanom slobodom. Izlazak iz grada, sjaj petokrake, oslobodilaeko raspoloženje, grupa istomišljenika, oružje... na jednom ne bi ono što smo zamišljali, pomiješa se sa pucnjavom, gla?u, izdajnicima, ranama... posta stvarnost – sveta i muena. Bez glasa, u tjeskobi potkrovlja, razbacani smo na osame. Razmišljamo stvarajuai pojedinaene slike skore buduanosti i, izgled razbijenih drugova koji su vea trebali doai.
Pojavi se ranjeni Danilo Miliaevia, prvi ranjenik u buduaem ratovanju. Klonu na moje grudi. Blijed kao krpa, krv teee niz potiljak, u mojim oeima traži sliku rane, mjeri joj stepen smrtnosti.
– Ranjen sam u glavu – šanu da eujem samo ja, da u oeima drugih ne bude kukavica, ali i da mu posvjedoeim dubinu povrede.
Na glavi napipah geler. Zadrhta srce i nevješta ruka, zgroziše se, ali smogoh snage i položih bolniearski ispit – odstranih grbav metal iz zdravog i mladog mesa.
Uz Gojka Vukoviaa i Mujo Pašia bi olieenje predratnog komuniste i robijaša, uzor nepokolebljivog borca za ljudska prava i slobodu. U svakoj prilici približavali smo mu se da nas napaja revolucionarnim duhom koji nas je i ponio u partizanski odred. Doživljavali smo ga kao planinski potok koji se sunovraaivao na sve vrste neprijatelja, mljeo ih u hodu i kreio siguran put u pravcu slobode. Odluenost tog komuniste, evrst i siguran pogled u sretnu buduanost, fizieka i moralna snaga i nepokolebljivi vo?a, na mene su djelovali opeinjavajuae, postao je uzor i garancija naše buduae pobijede. Poznavajuai ga samo takvog iznenadih mu se ovom prilikom. I on se pokunjeno uvukao pod vreo crijep. Ozloje?en je, potišten i umoran, gleda samo preda se. Izgubio je bitku, govorio mu je izraz. Ipak, ne potraja dugo, vratiše mu se boja u lice, odvažnost i smirenost. Okružismo ga kao djeca, ispremiješta poglede pa progovori:
"Drugovi moji! Stalno sam govorio, upozoravao... ali mladost povjeruje tek kad dobije po glavi. Upozoravao sam da ae se bitka voditi za seljaka, kasnili smo. Ustaše su stigle prije u muslimanska sela, zavrbovali po nekolika izroda, obukli ih, najeli, naoružali i dali vlast. Za uzvrat ae se boriti protiv komunista, da im ne daju pristup selu. Taj ološ djeluje organizovano kao seoska muslimanska milicija. Opasna glupa ništarija koja ubija životinjskim nagonom i zadovoljstvom." Greevi na Mujinom licu su govorili o jedu koji mu je stješnjavao grudi. Nastavio je:
"Neiskustvo i neozbiljnost, drugovi komunisti!? Dozvolili smo da nas razbije duplo slabiji neprijatelj, pet-šest nadobudnih seljaeiaa. Da nas uhvate na prepad, u usjeku bez odstupnice. Ovoj grupi se to ne smije dogoditi. Sad znamo da svako muslimansko selo ima tu prokletu miliciju, koja ae nas napadati sa svog topraka. Na svom pragu je eovjek najjaei, to se ne smije izgubiti iz vida. Moramo ih zaobilaziti, po svaku cijenu..."
Mujo nam usadi ozbiljnost situacije koju do tad nismo sagledavali na ovako tvrd naein, jer smo mislili da je svuda kao i u Mostaru, mislili da ae nas u svakom selu eekati dobrodošlica.
Petnaestak dana smo obarivani u avgustovskom znoju, usmr?ivani golubijim užeglim ?ubretom, napadani gla?u, iseekivanjima i nervozom, grupa je bila pri kraju strpljenja, pa oduševljeno primi komandu za pokret. Veselili smo se kao sužanj kad mu skinu okove. Komanda je da se pojedinaeno, u okrilju noai, izvueemo iz grada.
Sastasmo se sjutri dan u tek prileglom mraku Gostine šume. Tridesetak momaka je bacalo posljednje poglede na sijalicama probeharani Mostar i, bog zna kakve misli kurlali po mladim glavama. Vadili smo prituljeno oružje, premještali u položaje zgodne za brzu upotrebu. Polovina je imala puške, ostali pištolje i bombe.
"Kucnuo je eas! Ovo je prva organizovana partijska grupa koja iz Mostara polazi u sveti rat, za oslobo?enje zemlje i proletersku revoluciju. Budimo ponosni na taj barjak, ali i svijesni da smo samo zametak opšte-narodnog ustanka, koji staje rame uz rame sa nepobjedljivom Crvenom armijom, ustaje na fašistieku aždaju..." nadahnuto je govorio Španac, pa rijee dao Vasiau:
"Drugovi borci! Od ovog easa smo organizovana vojska koju vodi vješta ruka i bistar um Komunistieke partije. Vojska živi po komandi, izvršenju i strogoj disciplini. U tom komunisti moraju prednjaeiti. Jedan za sve – svi za jednog, do zadnjeg zalogaja i daha." Muški glas odluenog intelektualca, školovanog vojnika i komandanta, bio je vrlo sugestivan i uvjerljiv, baš onakav kakvog svaki vojnik pretpostavlja u svom komandantu. Nastavio je:
"Naš prvi zadatak je da se spojimo sa našim štabom, a veza nas eeka u nevesinjskom selu Bratae. Kao što ste euli od druga Muje Pašiaa, moramo zaobiai sve te muslimanske milicije, ne smijemo ni na Gnojnice, jer su tamo ustaše vea organizovane, pa nam jedino preostaju podveleške vrleti. Me?u nama su dva brata Vujoviaa, poznaju put kojim aemo se noaas probiti do nevesinjskog polja. Ostalo ae biti lakše..."
"Hoaemo li prišiti petokrake?" oglasi se uzbu?eni glas Salke Peze, koji je u ruksaku nosio od crvenog fesa izrezane crvene petokrake zvijezde.
"Još ne! U Brataeu, tek tamo!" oštro ae Vasia.
"Samo da doeekam da zasvjetlucaju na eelu", za sviju uzdahnu Pezo.
Stvorih sliku odreda i boljševieko crvenilo. Uzdisao sam iznad te želje, kao gladan nad tu?im ruekom.
Vujoviai su poznavali neke puteve, ali su svi vodili na muslimanske milicije.
Velež Hercegovcu znaei najvišu planinu na svijetu, i ništa više. I nama do te noai. S nje je provalija do provalije, u strmim kosama. Neprohodna gola planina. Na rukama i nogama otegla se noana kolona. Stotinjak metara uzastranu i toliko nizastranu da bi se preprijeeila koja desetina metara, iznad budne milicije. Gradska noga mora ono što ne može ni planinska. Iz mostarske vreline u planinsku studen, velika je promjena i napor.
Dan nas zateee u kosi izme?u posljednjeg sela i vrha Veleža, onaj dio planine koji se vidi iz grada. Premalo pre?enog krša, dobaciti kamenom do grada, razoearani gun?amo tražeai pogodne škripove – dnevne zaklone.
Kratko smo spavali, razbu?ivali su nas avgustovski kamen i že?. Vidljivost je neobieno dobra, da je u drugoj prilici bio bi snovi?eni vidikovac, s kojga se vidi plavetnilo mora i italijanska obala. Ispod nas se šepure crne uniforme, crveni fesovi i zametnute pušeetine – muslimanska milicija. Progmižu usplahirene gušterice, prolete neobiene male ptieice, poneki insekt napadne nos, ništa se više ne oglašava u blještavom kamenjaru. Jedne misli njedre eitavu družinu. Ne nalazimo puta, na sve strane jednako je bespuae – goleme kamene grede i gromade na njima. Vujoviai se osjeaaju krivima, tješimo ih, a Vasia auti gnjureai u razlišaenu mapu.
U sumrak krenusmo od provalije na provaliju, uzastranu, ka vrhu. Hrvali smo se sa oštricama kamenja, mislima i strahom od beznadnosti, eitavu noa na putu nekolike stotine metara.
Tišina po usnulim zaklonima doeeka i drugo hladno jutro. Ali ubrzo ae pržiti veleški goli kamen i izazivati strašnu že?. Ni kapi vode, ni u jednog. Nalazili smo po neku rosnu traveicu, lizali ih. Oštra trava, planinska, reže kao staklo. Bogu dušu – neae je ni on. Dan se otegao – ružan san.
Kao u magnovenju pro?e hrvanje i u treaoj noai. Zora razasu tjelesa. Glad, že? i umor, iznad svih že?, su istine koje nadjaeaše revolucionarno ushiaenje i sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Još juee je poeelo, trojica onemoaalih odustali su i vratili se.
Sunce peee svom svojom žestinom u polumrtve revolucionare– žedne. Jedva pomjeramo tijela u hladovini kamenja. Ni jedan ne liei na sebe – ni jedan. Do mene je tijelo u ljudskoj ljušturi, bez lica, na usnama su mu plikovi velieine oraha. Uplašio me – izgled eovjeka.
– Vode, vode...! – tek po glasu shvatih da je Salko Pezo.
Jedino je Nenad Vasia svog lika i jednako – gnjuri u kartu. Pola dana je ostao u tom položaju.
Glad, izmrcvarenost, rane na nogama, posjekotine po rukama i svi drugi jadi zajedno, podnošljiviji su od že?i. Grupa izlu?uje na vreloj kamenoj ozraci. Ni misli nisu svoje, preovla?uju sulude. Ni želje nisu jake, ni oslobodilaeke ni revolucionarne, blijede pred jednom – napiti se vode. Pred – napiti se vode, slaba je i Partija i politieki komesar i Crvena armija... Misli se otimaju kroz vrbake Bune i Bunice, povijaju nedokueivom gutljaju, nedokueivom, odlaze na eesmu na Musali, sjure u vir Neretve... Putuju i do indijanskih plemena i poglavice iz proeitanog romana: "Povratio se da osmotri okolišje, da se osigura... Nabasao na vodu." Ta misao ponuka me na izvi?anje koje smo bili zanemarili. Nabasah na snijeg u peaini, fatamorgana – pomislih, po?oh u susret prieini. Doeeka mlaz debljine prsta – toei snijeg. Bacih se nieice, zadojih ga kao majeinu sisu.
"Voda, voda...!" zakliktah.
Bujica nemoanih, kao da su gubavci, zijevaju i puze u mom pravcu. Jaueu, kotrljaju, buncaju, dozivaju, mole: – Vode, vode, vode...!
Hladna teenost poee da nas ulju?uje. Na?e se šeaera, mlijeka u prahu... U vrhu peaine leži svježe odgrižena glava divokoze, sama – orlovska igra.
Vasia se zadnji napio, polako, rashladivši se prethodno. Bodrio je jednog po jednog, prvo one iznemoglije. Lice mu je pred veee odavalo spokojstvo zbog snage, koja nam se povraaala. Okupio nas je:
"Neaemo prema Nevesinju s Veleža. Idemo na suprotnu stranu, našao sam izlaz, na karti", kaza i naredi da se pripremimo za pokret.
Eetvrta noa bi jasnija, prelazili smo prostor oeito brže i lakše, pa u svitanje zagazismo u šume sela Hrušti i Sopolja, prepoznatih po mapi. Nastavismo i danju u pravcu ta dva sela, uz nužne odmore i pojaean oprez. Vasia nas zaustavi na jednom proplanku, pred veee, uprije prstom prvo u kartu pa preko šume, reee:
"Nasuprot je selo Bijenja. Tamo su muslimani i pravoslavci, dobro se paze, tamo ne može biti muslimanske milicije. Desno je Kifino selo. Ovdje smo sigurniji, uz oprez, možemo dalje."
Eelni smo; Ranko Mihia, Gašo Ilia i ja, gazimo zadnjim snagama. Pomreina zasjela eetvrtu noa, san obhrvava. Kao zvijeri osjetismo kraj šume, po mirisu nadolazeaih nevidljivih livada. Zaustavljamo se da saeekamo glavninu. Posjedasmo iz hoda, zatekoh se izme?u njih dvojice. Klize koraci drugova, približavaju se, šaputamo i osluškujemo.
"Blizu smo sela, šta misliš?" obrati mi se Ranko.
"Tu smo. Kako ne pristižu drugovi?" rekoh, ali ne bi odgovora. Osvrnuh se na Ranka, na jednom ne bi ni njega. Pogledah prema Gaši – ni njega.
Nikog, ni šapata, ni koraka. Sam!?
Sam iza sna.
Poskoeih, prislonih uho na zemlju – nikog.
Sad sam razgovarao s Rankom, rekoh sebi pa pogledah u zvijezde. NJihov položaj je govorio da sam spavao više sati. Zakleo bih se da smo razgovarali samo prije nekolike sekunde. San je eudna pojava kod iscrpljena eovjeka.
Sam u mraku šume.
Oko tri easa pješaeio sam šumarcima, livadama, moevarom, uzjarivao usnule zvijeri, bez mjeseeine...
Iznenadi larma – muški govor, metež i svjetiljke.
Legoh u zaklon.
Kako neoeekivano nastaše tako i nestaše – govor i svijetla.
Krenuh u pravcu malopre?ašnjeg života, obazrivo. Zatekoh bjelinu mrtvih i dobro zakljueanih domova. Produžih desetak minuta od sela, napipah škrip, prostrijeh aebe, pištolj podesih za slueaj odbrane – zaspah.
San domami dvije siluete udjenute u hladno praskozorje, uplašiše me zametnutim pušeetinama – probudiše. Vidjeh ih i na javi. Šubare bez oznaka. Idu puteljkom na kom ležim, pritegoh oružje, podviknuh:
"Stoj!"
Nastavljali su bez straha, to me zbuni, da li da pucam...?
"Pero! Boga ti, jesi li to ti?" ushiaeno ae prvi, u tom trenutku nepoznati eovjek.
"Ko si, ti?" uzvratih jednako zbunjen.
"Petar Žerajia, s Rudnika. Zar me nisi poznao? Pobjegao sam u svoje selo, ispred ustaša... Ovo mi je komšija Pero Ajvaz."
Pozvaše u selo. Najedoše me, napiše, obavjestiše o stanju... Upregoše konje u kola, nabaciše sijena, kazaše da se podvueem, pa me voziše dva-tri sata poljem.
"Ovim pravcem aeš do Kifina sela", na rastanku posavjetova Žerajia, dodavši:" U selo ni za živu glavu, zaobi?i ga sa gornje strane, pa obazrivo pretrei cestu i, eto te u brataeke šume."
Opet me ophrvao ljuti neprijatelj osamljenog ratnika – san. Upeklo podnevno sunce, kidisalo na znojem izmorene oene kapke. Spavam u hodu. Odlueih, u žbun au, kratko, samo da skinem san s oeiju.
Osjetih dah na rastojanju pedlja od nosa. LJudski, prijateljski dah. Nadvirivala se eobanica, provjeravala da li dišem. Položaj sunca je govorio da sam i tu spavao pet-šest sati.
U sumrak izbih na cestu koju pretreah samo nekoliko trenutaka prije pojave tri kamiona. Eobani pomogoše:
"Cigar ti je duhana do Brataea", kaza.
Nakon ulaska u Velež prvi put misli opet domamiše želju s kojom sam živio godinama, sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Dadoše mi dodatnu snagu, svježinu i žudnju, koje su ovih dana bile duboko zamraeene. Prieinjavao mi se zdrug Crvene armije i naših partizanskih odreda, sa razvijorenim crvenim barjacima, u kanjonu ogromne rijeke, nezadrživo progoni pomahnitale razbijene fašistieke armije. Galopiram na bijelom konju, a put mi osvjetljava blještavi snop svjetlosti crvene zvijezde na eelu. Isplatila se patnja, zakljueivao sam galopirajuai.
Iz sanjarenja me prenuše laveži pasa ispred prvih brataekih kuaa. Kome se obratiti u selu? Ponirem u sjeaanje – ime seljanina koje je Vasia pomenuo kao vezu.
Pero Gušia, kao iz izmaglice izroni iz sjeaanja.
"Probiae se Pero, snalažljiv je i hrabar, tvrdio sam", u glavi su ostale rijeei Gaše Iliaa, koje je izgovarao dok sam prilazio prona?enim drugovima. Zaspao sam eim sam dodirnuo tlo.
Probudiše me tek sjutra pred podne.
Veseli glasovi, živahnost oporavljenih drugova, poticanja vatre i kresanje mesa iznad tek nastavljenog vojniekog kazana, bijahu prijatni prizori za prvo partizansko bu?enje. Kao u banjskom parku, sve je odisalo rascvjetalim– crvenim petokrakim zvijezdama.
Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:12 Komentari ( 0 )

RAZLUCIVALI SU NAS
RAZLUEIVALI SU NAS


Svako naselje ima svoju osobitost, kao što i svaki eovjek i svaki njegov prst ima neponovljiv otisak, iako se ta osobitost ne vidi eak i dubljim poniranjem. Naseljenici zbog nje vole svoju grudu i nose je u sebi kao dijete toploti majeinog krila. Rodnu grudu vole takvu kakva je, ne žele da je mijenjaju, kao što ne mijenjaju ni svoj ležaj – eovjek se teško navikava na drugi. Ide tako sve do kraja, do umiranja, koje tako?e želi da bude u svom mjestu, i u svom krevetu. Na isti naein eovjek ne želi ni doseljenika, i ako se vea našao tu dugo-dugo biae tu?inac. Pri tom nije važno o kakvom je eovjeku rijee, dobrom ili lošem, razlog je što taj novljanin svojom pojavom, samo po sebi, vea mijenja nešto. Ako doseli puno ljudi u kratkom vremenu, mještani se osjeaaju nelagodno, ako ih doseli toliko da su u veaini, ili ako preuzmu mjesnu vlast, starosjedioci se povlaee u svoje domove, da ne svjedoee, a ako potraje oni mijenjaju naein života, ogovaraju vlast i predvi?aju ružno sjutra. Desi li se to još u nemirno vrijeme, a doseljenici budu okupatorska ispružena ruka, neprihvatanje je opšte i potpuno, mještani se u strahu povlaee sa eistine, kao što pred naletom nevremena vrapci bježe pod strehe kuaa. Protekne dosta vremena dok se poenu snalaziti i živiti u novim okolnostima, koje više nikad neae biti tople kao prije.
U naš grad banuše tu?i, brojni i opaki, civili i raznobojno uniformisani vojnici. Svrgnuše gradsku upravu pa uspostaviše svoje; njemaeku, italijansku, ustašku i civilnu.
U gradu koji nije nikad mnogo držao do vlasti, a nije ni ona sama, na jednom zavladaše eetiri vlasti, a svaka je o sebi imala visoko mišljenje, i tako se strogo i ponašala.
Kako su dijelili vlast, samo bog zna, ali se zna da su bili jedinstveni u slamanju nas. Zabraniše okupljanje preko trojice, i izlazak u grad po mraeanju. Objaviše da ae usmrtiti svakog ko ne bude slušao bilo koju od njih – eetiri vlasti.
Kao da pomori kuga, tugovali su sokaci, parkovi, kupališta, sale..., stenjali smo i bljuvali pod tu?om eizmetinom i seljaekim razvratom. Ne mogosmo se snaai, tužili smo iza grilja i kapija.
Nisu se šalile eizme ni razvratnici, poeeše ubijati svakog ko se ne povinu koliko kažu. Zna se da mladost ima najpravija le?a, vlast bi da joj lomi kiemu, a kad nije išlo oduzimali su eitave živote, i tako otvorali su rane od mahale do mahale.
Gradskih ožiljaka je sve više, a u svakom je zaklijala mržnja.
Poeesmo živiti na nove naeine, sokaeke, pa mahalske, pa gradske, neki naš život bez uljeza. Poeesmo graditi ono što nikad nismo podnosili u gradu, vlast, našu upravu, svi smo uz nju, biaemo to sve do kraja rata, a onda...?
Bio sam me?u onim najžalosnijim i najneobuzdanijim gra?anima. Izazivao me je bahat hod smrdljivih eizmetina, koji je nama nametao tapkanje na prstima. Nisam mogao strpljivo eekati predaleko najavljeno vrijeme oglašavanja naše ilegalne vlasti. Iznutra me tjeralo nešto u otpor, akciju, nemirenje.
Kao eobani kad uveee pred torine dotjeraju stoku, poeeše i nas razlueivati u tri obora. Eetiri vlasti od nas einjaše tri stada u tri tora. Izmijeniše i vjekovne nazive stada. Stado šilježi koje treba posebno paziti nazvaše – hrvatsko, stado za klanje – srpsko, preostalo bravlje cvijeae nazvaše – muslimansko.
Ovakvo poniženje ne otrpje ni jedan mještanin, niko i nikad ne prihvata da je brav. Listom okrenusmo protiv svih kurjaka. Prekipi kad hrvatski tor, u koji smjestiše i mene, proglasiše svojim, slobodnim u svojoj torini. Ponudiše i dio vlasti, ali da budemo i psi tornjaci, da eobanujemo stadima druga dva obora.
Dugo nisu vjerovali da im se to desilo u našem gradu, niko ne prihvati posao psa tornjaka, "slobodna" eobanina – izdajnika.
Dovedoše ih iz okolnih sela, obukoše u ustaške uniforme – crne eobanine, pa ih najedoše, napiše i okitiše kamama i mržnjama. Dadoše im eobansku vlast i nad stadom naše torine.
Najprije poeeše razlueivati Srbe, spraaati u stado za klanje, pa izgoniti iz grada – iseljavati.
Procviliše oja?eni sokaci.
Pobuniše se matice, osuše kletve, i Luca i Staka i Fata.
Kao da je neko zašao po selima, da ih poeisti od lopuža, neradnika, razbojnika i drugih smrdonja, koji iz daleka vonjaju na gove?u balegu, pa ih ispljuvane izveo iz sela i predao vlastodršcima, a ovi ih doveli na brdo iznad našeg grada, pa im rekli:
– Vaš je. Vaša su i stada i domaaini, i žene, i zlatni zubi njihovi, i radite sve što vam je po volji. Svetite se svima koji neae s vama – nama.
Doeekali da smo sužnji najgore sorte ljudskog roda, hizmiaara. Doeekali da eitav grad, do juee prskan svim ugodnim mirisima, vonja samo na balegu.
Poeesmo zaudarati i sami.
Ima li veae nesreae kao što je – smrditi sebi od sebe.
Smrdonje poeeše naseljavati domove protjeranih.
Teško je gledati kad jaki tuee slabog, a ne možeš pomoai spuaenih ruku.
Izbezumljeni žitelji spraaeni u ona dva tora nemoano su svjedoeili genocidu komšija, osjeaali se jadno, kao da su i sami u tome ueestvovali, jer nisu mogli pomoai koliko je bilo potrebno. U svakog nas se useli nemir od nesigurnosti, najprije Srba koje vea iseljavaju i ubijaju, ostalih jer to ne mogu sprijeeiti, a i njima se vea upuauju prijetnje. Komšijski smo otimali osu?ene, krili po našim domovima i izvodili u majku šumu, izlagali i svoje živote, i sa njima vea poeeli plaaati ljudstvo. Jake su eetiri vlasti sa brojnim vojnicima i smrdljivim i bezdušnim eobanima, vidilo se to po lokvama krvi naših mještana.
U treaem sokaku od mog stanovao je Spasoje, momeina, ne htjede u tor, pred naletom govedara umaee: "Neau u ruke živ". Umaee prvi iz grada. "Vratiau se na bijelom konju", ostavio je poruku. Kuau mu naseli ustaška porodica, prva u gradu. Jedina naoružana. Još više utihnu mahala, danima se nije eula krupna rijee, kao što biva u svakoj mahali kad nenadno umre mladost – djevojka ili momak. A on se u inat šepurio, pjevao i bahato hodao, za štucnu zapodjenuo kamu, a za pojas zaprdio pištolj, samokres, kako ga naziva on. Provrijedni se, svake noai Srbin manje a govedar više, sve više crnih uniformi u mahali. Pocrni i mahala na svijetlom jugu, tuga neprebolna.
Spasojev brat Ratko, hrabriji brat, koji je imao kuau do njegove, dijelili su i dvorište i bašeu, ne htjede da iseli. Danju se držao kao eovjek, ali je noau, toj zloeinaekoj sadruzi, priznavao da je brav, pa je sa djeeaeiaem noaevao u komšije – Hrvata. U Ratku bijahu dvojica, danji i noani. Danju mu se i ustaša još sklanjao s puta, a noau je to on einio i djetetu. I vuk je žešai u eoporu, pa i Spasojev nasljednik po doseljavanju nekolika eobanina poee da prijeti Ratku.
"Jure, sine moj, žalosno je ono i gledati. Malo mu što je zaposjeo Spasojevu kuau i bašeu, eno ga, onaj ustaša, prihvatio i Ratkovu bašeu, i nju kopa", brišuai suze, rijee po rijee, tiho govorila je moja majka.
"Nenaoružan je", rekoh, kao da sam htio da opravdam i Ratka i sebe.
"Euvaj se moj sine. Ne može se protiv sile", majka je i u meni osjeaala pobunu, i bojala se da se grubo ne upetljam.
"Moai ae majko, moai ae!", uzvratio sam.
"Euvaj se. Oni i eekaju nekog Hrvata, da prigovori, da imaju razlog za ubistvo, da zaplaše i našu torinu, da nas ukrcaju u tu hajvansku rulju. Euvaj se, ne primiei se toj rulji", savjetovala me je majka.
"Satjeraaemo mi njih. Doai ae i naše vrijeme", odgovarao sam joj i umirivao.
Izišao sam iz kuae želeai da preduzmem nešto, bez jasnog cilja, hodom izazivao sam ustaške patrole, hodao... Svratih u Mate, pokrenuh i njega, pa odosmo do Mehe.
"Dokle aemo eekati?!, ljutito poeeh.
"Nije vrijeme, slabi smo, nenaoružani", smirivao me je Meho.
"Ne znam na što ae ovo iziai?", prošapta Mate.
"Ustaša kopa Ratkovu bašeu, na njegove i naše oei...?, dodah.
"I onaj što je uselio u Brankovu kuau, jutros zaprijetio Lazaru. Ako ne iseli do nedelje, ubiae ga, i djecu", kaza Meho, odauta pa doda: "Lazar me pitao za savjet".
"Neka ta dvojica ustaša budu moja brga", doeekah, ni sam ne znam na koju sam mislio akciju, prosto to je izletilo iz mene, moralo se reai. Vidjeh u njihovim oeima da rastem, vidjeh kako se zbuniše i zadiviše, pa i sebi postah plast sijena najveai u selu, postah ponosit i odluean da zaštitim Lazara i Ratka. NJih dvojica se još ne sna?oše, a ja ih ubodoh novim iznena?enjem, ni sam ne znam odkud mi nado?e ta ideja:
"Meho! Sjutra prona?i Danila i obavjesti ga o našim akcijama i našem zahtjevu da zakazuje sastanak... I vas dvojica odaberite po jednog od useljenih govedara, pa ih veeeras, taeno u osam, isprepadajte. Banite u kuae i kažite: Ako više i jedan ustaša useli u srpsku kuau naše mahale, biae poubijana tvoja eeljad, sva, i ti s njima", još dok su stajali zbunjeni nastavio sam:
"Od desetak doseljenika u našoj mahali, veeeras aemo ih zaplašiti eetiri, uplašiaemo i ostale, neae se pojaeavati ovom brzinom, a okuražiaemo i mještane, pokazati da nismo izgubljeni, otvoriti puteve života, nove..."
Kad mlad i zdrav eovjek oauti nenadne i teške bolove, pa navrati kod ljekara, da zatraži lijek protiv bolova, a od njega sazna da je obolio od neizlijeeive bolesti, šokira se, pa po gradu zatranda kao muha bez glave, pokušava shvatiti to što mu se dogodilo. Pod dejstvom straha ne zna kud hoda, ne zna da razmišlja, tijesno mu i u njemu i oko njega – odboljeva za životom. Kao da je i meni saopštena takva vijest, i ja sam bespomoano hodao ucvijeljenim sokacima, smišljao kako da izvršim sebi postavljen neizvršiv zadatak, da isprepadam dvojicu, i po nogama i rukama naoružana bojovnika.
Kako je odmicao dan sve me više hvatala zabrinutost, koja nije davala mislima da izna?u rješenje. Ni jednog trenutka nisam pomislio na odustajanje, želio sam zadatak izvršiti pa makar i život doveo u opasnost. Na to me tjerala neka moja potreba, a i samo obeaanje. Tjerale su me i oei zaplašene srpske djece, koja su strašivo pretreavala sokaeiae pitajuai zašto i njima nije kao i ostaloj djeci grada. Primicalo se vrijeme mraka, a ja još nisam smislio kako au to obaviti. Vratih se kuai, uzeh nož, zapodjenuh ga za pojas, pa opet izi?oh. Okrenuh u pravcu Lazara, njegovom eudovištu. Nešto mi je govorilo da ae lakše biti s njim, valjda što je došao kasnije. Ako je poeeo kasnije manje je i popio krvi, manje je krvoloean i iskusan.
Došunjah iz mraka u dvoriše, pa se uvukoh u gustu šipeinu.
Zalupa u prsima, zacvokotaše zubi pred naletom velikog straha.
Zaeuh kljue u bravi, tri-eetiri koraka od mene.
Izi?e žena s kantom, pro?e pored mene, da nalije vode na eesmi, iza mene, pretpostavih, a kad se zaeu snažan mlaz u kanti, isukah nož pa se odskocima na?oh u hodniku.
Uoeih dvoja vrata, jedna ustakljena, vjerovatno kuhinjska. Iza njih je dopirao jedva eujan razgovor. Oprezno otvorih druga, u?oh u mrak spavaae sobe.
Na bijelom prekrivaeu kreveta, toliko sam mogao vidjeti, bijaše nemarno zbaeena ustaška uniforma, opasae i futrola za pištolj. Kao da sam dohvatao zmiju, zadrhtah još jednom sa futrolom u ruci. Po težini sam shvatio da je puna, pa je otvorih i izvukoh oružje.
Opet strah ovlada mojim biaem, htjedoh se upitati gdje sam, iz tog me povrati težina metala. Ne znam rukovati sa ovim, ne znam da li je nabijen. Drhtao sam kao vrbova graneica na ljetnjem lahoru. Opet me presijeee. Lupa ulaznih vrata, zabravi ih okret kljuea. Opet vrata, kuhinjska, bat teške kante i zatvaranje kuhinjskih vrata.
"Sjedajte da veeeramo", jedva do mene dopriješe rijeei žene.
Oprezno izi?oh na hodnik. Preobrazih se u uho, koje je eulo samo dodirivanje kašika i tanjira.
Osmjelih se da otkljueam ulazna vrata, pa ostah iza njih spreman da dam na volju nogama.
Da pobjegnem, bi najbrža misao. Imam pištolj, bogatstvo u ratu, naroeito ako za njeg ne znaju moguai neprijatelji. U?em li, isprepadam li uljeza i razbojnika – otkriau se. Uhvate li me, ikad, ne gine mi smrt. Tim einom postajem zvijer u vrijeme otvorenog lova. Do?e i današnja misao, ako mi ne preduzimamo ništa, oni ae einiti šta im do?e do uma. To me progoni danima, ne mogu se pomiriti sa životom izdjeljen na torine, ne mogu i neau, pa makar i poginuo. Mlad sam za umrijeti, rano je, ni dvadeset godina, a i strah me. Ovdje ne mogu poginuti, veeeras, ja sam u prednosti, upadam, stajem iznad nenaoružanog eovjeka, u prednosti sam.
A Meho i Mate, kako ae oni? Naredio im ja, mogu izginuti, a ja pobjegao od zadatka, sjutra bi preprieavala mahala – osudila bi me.
Nemam izbora.
Upadaj! U kuhinju!
Eini mi se da je trajalo satima, a vjerovatno je bilo gotovo sve za desetak sekundi. Ne sjeaam se kako sam uletio, ni šta sam sve rekao, ni kako sam izjurio. Pamtim samo ono što su vidjele oei – slike. Znam da sam spominjao i Lazara, domaaina kuae u kojoj smo.
Petoro eeljadi zabeeilo u mene, troje djece i njih dvoje. Poispadale im kašike, on je podigao ruke, za njim žena i djeca.
Došao sam na svoju pamet tek kad sam zakoraeio u drugi sokak. zaustavih laganim hodom, svakidašnjim. Malo po malo, u meni je raslo samopouzdanje i zadovoljstvo sobom. Ponosih se sobom pred sobom. Kao što gumica izbriše grešku na crtežu, tako i u meni bi izbrisan strah.
Bez dvoumljenja krenuh u pravcu Spasojeve kuae. Prilazeai uoeio sam da je otvoren prozor u spavaaoj sobi. Odlueih da se kroz njega i uvueem i izvueem.
Iz te akcije pamtim sve. Ako ne raeunam na oprez, bez straha sam upao u kuhinju. Eeljad je taman ustajala iza veeere.
"Stoj, ne mrdaj!", podviknuo sam držeai pištolj, nakon što sam uz tresak vrata uskoeio me?u njih.
Bili su preneraženi, dvoje djece, baka, žena i onaj strašni koljae, kako ga je vea nazivala mahala. Bio je u uniformi, a pištolj mu je stajao na stolu, na dohvatu. Uzeo sam ga prije nego se on i snašao.
"Uvis ruke!, majku vam ustašku!," dreknuo sam koliko me nosilo grlo. Plašio ih glasom a sebe kuražio.
Valjda pod utiskom te uniforme, zazirao sam od njega, pa sam samo njega i držao na oku i nišanu.
"Ko je danas kopao bašeu?", opet podviknuh.
"Ja", odgovori poslušno.
"Eija je bašea?", podviknuh još glasnije.
"Srpska!", odgovori i on glasnije.
"Eija!?", upitah primieuai pištolj ka sljepooenici.
"Negog Ratka", odgovori nakon kratkog premišljanja.
"Zašto si kopao, tu?e?!"
"Da šupnem malo raštike", poee da objašnjava.
"Kome?"
"Sebi".
"U tu?oj bašei?"
"Pa, u srpskoj".
"U tu?oj!?", ponovih.
"Seliae oni, svi", poee da objašnjava.
"Gdje ae seliti?", nastavih svoje.
"Tamo, u Srbiju", nastavi i on svoje.
"Zašto ae seliti?"
"Pa, svi ae seliti. Ovo je naše".
"Eije, vaše?"
"Hrvatsko".
"U ovom gradu nema ništa hrvatsko, niti je bilo ikad, ni srpsko, ni muslimansko. Jeli ti jasno?", još jednom primakoh cijev sljepooenici.
"Jest".
"Od danas ne smiješ uai ni u Spasojevu ni u Ratkovu bašeu, nikad do kraja rata. Je li ti jasno?"
"Jest".
"U?eš li, ni dijete ti od djeteta neae ostati?! Upamti! To ti kaže Jure, Hrvat našeg grada. Je li ti jasno?" "Jest".
"Upamti, Jure ti to kaže, Jure!"
Eitavu noa sam proveo smijuai se, kao luda, smijao se, smijao sam se sebi. I Meho i Mate su izvršili zadatke. Mahala je u danu saznala za naše akcije, ponosila se njima i kuražila sebe.
"Svojevoljnost nije dozvoljena u našoj organizaciji", umjesto da me pohvali i ohrabri, naružio me je drug Danilo i dodao: "Ovaj put ti je oprošteno, ali u buduae..."
Obavjesti me i da sam postavljen za vo?u ilegalne udarne desetine iz moje mahale. Za mene tako je poeela oslobodilaeka borba.


Utipkao http://www.angelfire.com/la3/dm/pricenatemerataser - 21.1.2006. u 21:11 Komentari ( 0 )

ZA LENU
HEJ leno ak posjetiš ovu stranicu da znaš da sam to ja. aj p aostavi koji komentareia ili traeeeeeeeee
Utipkao xtina - 21.1.2006. u 18:48 Komentari ( 0 )

najgori ?ak
ja sam najgori ?ak najgori u školu
najgori ?ak kažu profesori moji
najgori ?ak u okolini
oeajni primjer današnjoj omladini

nemam svoje knjige, ni svoj veliki ranac
u školi me gledaju kao da sam samac
satove prespavam jer brojim minute
ponekad se krijem iza zadnje klupe
na satove kasnim jer imam djeejeg posla
poslje petog sata mi je dosta
odlazim iz škole napokon sloboda
vukovci me nazivaju izdajicom roda.
Utipkao oreb luka - 21.1.2006. u 18:39 Komentari ( 1 )

moj razred
u mom razredu ima 22 djece 12 djeeaka i 10 djevojeica. deeki jako glupi vrije?aju curice a curice su jako histeriene. imam prijatelja matiju koji za razliku od drugih jako dobar i nikog ne vrije?a. imala sam prijateljicu veneru ali samse posva?ala bila sam od prvog razreda se nismo razdvajale a sad prije 2 tjedna smo se posva?ale. jako sam tužna eto toje moja razred
Utipkao lucija - 21.1.2006. u 18:09 Komentari ( 0 )

jedan ceeko
Ima jedno srce,ima jedna duša,ima jedna kap što izgubio je slap.Ima jedan deeko i za njega živim ja
Utipkao petra - 21.1.2006. u 12:05 Komentari ( 1 )

jedne plave oci..
sto se to veceras zbilo..
sto mis e to dogodilo?
da me u terenu poljuljalo,
u trenu zaljuljalo...to tlo pod nogama?
smjesno,kao to moje srce3 kameno,
smjesno kako to srce kameno je ustvari srce ranjivo,
pa ga jedno plavo oko otopilo..
jedne plave oci,
otvorile su moje ove noai..
jerdan nevini zagrljaj,jedan stisak za ruke...
ma recite mi da li me amor opetmpronasdao,
kad mi je lice gorilo,
kad me njegov dodir slomio,
o Boze opet..zar ipak opet..
jedno plavo oko,
povelo me u ljubav visoko )
Utipkao leejla - 20.1.2006. u 23:51 Komentari ( 0 )

Za vas...
Ej ljudi!evo mene opet!al vratila se ja sa jednom odlukom!!!necu vise tugovati za njim,iako ga jos volim-na moju zalost,nego cu se u potpunosti posvetiti svome zivotu,sebi i jos jednom decku koji ce nadam se izlijeciti moje rane!!!i dalje cu pisat pjesme,kao sjecanje na njega,al' to ce biti pjesme koje ce biti pisane sada sa zeljom u srcu i osvetom u ocima,a ne sa patnjom i tugom!!!tako bi trebale i vi cure!!!VELIKA PUSA SVIMA!!!!!!!!pomogli ste mi svi,i to jako puno,kroz svoje pjesme da shvatim da nije on jedini i da ne vrijedi unistavati zivot radi njega!puussssaaa

P.S.-sta vi mislite??
Utipkao Rikky - 20.1.2006. u 17:56 Komentari ( 5 )

?OR?E BALAŠEVIA- SVIRAJTE MI "JESEN STIŽE DUNJO...
to ga jutra sam stigao putniekom klasom
pa kuei sa stanice easom
kroz bašte i preeicce znane.
a u vojsci sam stekao druga do groba
i hronienu upalu zgloba- suvenir na stražarske dane.
ušao sam na prstima,
mati beše vee budna i brzo se prekrstila.
reee: prošlo je ko za eas,
baš si stigaop dobro jer svatovi su tu do nas,
pa ee ti svirati,
a ti eeš birati.

svadba beše ko svadba
i šta da se priea,
parada pijanstva i kiea
i poznata cura u belom.
vee po redu poželeh im zdravlja i sreee
i iz ruku mi otela cveaee
i sakrila pogled pod velom.

tad me spaziše cigani,
oni imaju srce za svakog od nas briga njih,
širok osmeh i zlatan zub
znam da nije ti lako al danas nemoj biti grub
nego zapovedi šta eemo svirati.

retko odlazim kuei
a pišem još re?e,
i slike su ble?e i ble?e
pa lepe potiskuju ružne.
al nekad porueim piae i tako to krene,
da stignem u svatove njene
sve prave su ljubavi tužne.

nikom ne prieam o tome,
brzo do?e taj talas
i znam da eu da potonem,
spas mi donose cigani
oni imaju srce za svakog od nas briga njih,
oni ne pitaju,
šta da sviraju.

svirajte mi jesen stiže dunjo moja
jesen rana,
nek zazvone tambure u transu,
znam da nije pesma ova
za veselje i svatovac
Al ja moram euti tu romansu.
svirajte mi jesen stiže dunjo moja,
al polako
da mi nebi koja ree promakla,
sklonte eaše i bokale,
razbio bih svet od šale
da je samo slueajno od stakla
dunjo moja.

P.S.- DON'T CRY FOR BORIS, BORIS WOULDN'T CRY FOR YOU
Utipkao selma - 20.1.2006. u 12:44 Komentari ( 4 )

hej
Opet glupavi osjeaaj ljubavi

Posljednja kap ljubavi,
Ludim, topot straha eujem,
Brži i brži, lu?i i lu?i,
O ne, ne, ne,
Padam pred križem,
Bijesne sijene, nemirna duha,
Promrznut hladnoaom bolnoga ruha,
Bježim pred tvojim licem.

Zašto?
Jer se bojim da se neau znat predstavit,
Bojim se, bojim
Da sam prokleto pijan, a ne sretan!
(I doa pred tvoje divno lice takav?)
Do?oše magle i okupiše gorke jade srca,
Mrtvi duh da ne vidi, ako nekada jest,
Ne razumijem zov krletke nadahnuaa,
Ja maglovita duha smrt zazivam.
Volim te, o kako te volim,
I ne znam drugaeije.
Ne znam kad ae me proai,
Taj glupavi osjeaaj ljubavi,
A boli me, boli tvoj odgovor,
Više od moje smrti.
Utipkao debil - 19.1.2006. u 21:08 Komentari ( 0 )

velika laz
Laz je da je sve tesko kad si ostavljen i sam,evo godine su prosle a ja o tebi i ne razmisljam...samo ponekad,na rodjendan tvoj osjetim bol u grudima,samo ponekad na tvoj rodjendan osjetim da nema nikoga.........
Utipkao anja - 19.1.2006. u 19:13 Komentari ( 0 )

Dado Polumenta - Srce Je Nebitno

Jako dobro poznajem te
Sve sto dodirnes u led pretvori se
Razocarenja sva posle tebe su navika
Srce moje praznine je puno
Kao zgarniste je crno
Od ljubavi vise nema ni zrno
A dugo mi je trebalo da shvatim to
Od boga mi nismo jedno za drugo

Svakom koje tako srcu drag
Kada ode ostavi na njemu trag
Posle tebe srce jos vise uzdise
Briga je svakoga za drugoga
Samo sebe ljudi gledaju
I ti sam postanes takav
Na kraju srce je nebitno

Oziljak od pisama na dusi
Svaku nadu uspela da srusi
Srce vatreno zbog tebe pregorelo
Eh da nisam nikada te sreo
Ma da te nisam tako silno hteo
Tek sada znam mnogo bolje bih ziveo
A dugo mi je trebalo da shvatim to
Od boga nismo mi jedno za drugo

Svakom koje tako srcu drag
Kada ode ostavi na njemu trag
Posle tebe srce jos vise uzdise
Briga je svakoga za drugoga
Samo sebe ljudi gledaju
I ti sam postanes takav
Na kraju

Svakom koje tako srcu drag
Kada ode ostavi na njemu trag
Posle tebe srce jos vise uzdise
Briga je svakoga za drugoga
Samo sebe ljudi gledaju
I ti sam postanes takav
Na kraju srce je nebitno
Utipkao madboutsome1 - 19.1.2006. u 15:06 Komentari ( 0 )

Naš svijet
Odvrati mi pažnju
usmjeri pogled
otkloni razum
uzvrati dodir.
Ne razmisljaj puno
ne taktiziraj,
pruzi mi ruku
i uzivaj.
Otplovimo daleko
u nemoguai raj,
bez sila i granica,
dotaknimo zvijezde.
Samo, ne dozvoli
da mislima odlutam
potakne me, zadrži
noeas me zavedi.
Utipkao maza - 19.1.2006. u 11:51 Komentari ( 0 )

OZDRAVI NAM STO PRIJE!!!
DRAGOJ NASOJ PRIJATELJICI MARIJANI ZELIMO STO BRZI OPORAVAK I STO BRZI POVRATAK KUCI VRATI NAM SE ZELJNO TE ISCEKUJU TVOJI PRIJATELJI & PRIJATELJICE!!!!
POZDRAV I SVE NAJBOLJE!!!!!
Utipkao dijana.antonija.natasa,armendo,abdulah i ostali - 18.1.2006. u 23:11 Komentari ( 1 )

OKANOOOOO
JUTRO SE BUDI I NOVA ZORA RUDI A JA SE SA SUZAMA BUDIM OVA POSTELJA PRAZNA JE NAJVECA KAZNA....BEZ TEBE SU SATI KAO GODINE LUDIM ZBOG OVE DALJINA KOJA TE DRZI DALEKO OD MENE....SRCE ZELIM DA TI CUJEM GLAS DA ME JUTROM POLJUPCIMA BUDIS DA TVOJE OCI VIDIM KADA SE PROBUDIM.....OKANOOOO MOJE BEZ TEBE NISTA NEMA SMISLA KAD SI DALEKO OD MENE MOJA DUSA CE BEZ TEBE DA UVENE....POZURI SRECO CEKAM TE DA SE JUTROM ZAJEDNO BUDIMO I NOCIMA ZAJEDNO KROZ SNOVE PLOVIMO DOK SE BESKRAJNO VOLIMO......


OKANOOOOOOOO MOJE VOLIM TEEEEEEEEE
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:41 Komentari ( 0 )

MOJE MALO SUNCE
SJEDIM SAMA I ISPIJAM CASU VINA PITAJUCI SE ZASTO SI TU SAMO U SNOVIMA????SUZA MI POLAKO KLIZI NIZ LICE KAO U MALE DJEVOJCICE GDJE SI SADA MOJE MALO SUNCE??DODJI DA BAR NA TRENUTAK VRATIS OSMIJEH NA LICE OVE TUZNE DJEVOJCICE.....OTKLONI OVU TUGU SA MOG LICA POLJUCIMA VRATI OSMIJEH MOJA SLATKA NESANICE
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:35 Komentari ( 0 )

PLAVE OCI
POLAKO OTVARAM UMORNE OCI I SKRIVAM TUGU U NJIMA BOZE ZASTO NEMAM MIRA NI U SNOVIMA???NISAM TE HTJELA VOLJETI ZELIM TE ZABORAVITI,ZELIM ZABORAVITI TE OCI PLAVE STO MI BOL SRCU ZADAJE!!!!ZELIM ZABORAVITI TO PRKOSNO LICE STO MI OSMIJEHOM SLAMA SRCE....POLAKO SKLAPAM UMORNE OCI I SKRIVAM SUZE U NJIMA PREPUSTAJUCI SE SNOVIMA
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:28 Komentari ( 0 )

NADA
sJEDIM U SOBI POTPUNA TISINA OPET MI SRCE NEMA MIRA;DOK GROMOVI OLUJNO NEBO PARAJU TMURNE MISLI MOJE SRCE SMARAJU!!!!DOK TRAZIM PUT ZA BIJEG IZ OVE PUSTOSI NOVA SVJETLICA MOJ PLAN RUSI....I DOK OLUJNO NEBO KISU SPUSTA MOJA JE DUSA PONOVO PUNA TUGE I BOLI O PAKLENA SAMOCO HOCES LI SVOJIM PUTEM POCI????O JESENJA NOCI DOK HLADNA KISA PADA OTVARAM JOJ DUSU DA ISPERE SVE MOJE BOLI I JADE I POKAZE KAKO ZA MENE IMA NADE...
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:23 Komentari ( 0 )

I WILL KILL MYSELF
ja eu da se ubijem, nemogu više brate mili da živim, mrzim se. moram da se ubijem šta prije to bolje.
P.S.- NIJE VREDNO KOMENTARISANJA, ALI AKO ITKO IMA NEŠTO ZA REEI, NEKA PIŠE
Utipkao selma - 18.1.2006. u 22:18 Komentari ( 4 )

DRUGARICA
BOLI ME I BOLIT CE ME DOK SAM ZIVA ALI NISTA NISAM KRIVA,SAMO SAM TE VOLJELA I VJERNA TI BILA NOCIMA ZBOG TEBE SUZE SAM LILA...ZABORAVIT NEMOGU OPROSTITI NECU DA MI JE NAJBOLJA DRUGARICA UZELA JEDINU SRECU!!!!ALI NEKA JA TI ZELIM SRECU A NJU MRZITI NECU JEDNOM CE I ONA ZAPLAKATI KAO JA.....
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:17 Komentari ( 0 )

STVARNOST ILI SAN
ULAZIS U MOJ ZIVOT KAO KAP SVJETLOSTI U BESKRAJNOJ TAMI TVOJ OSMIJEH ME U ZIVOT MAMI...TAKO STOJIM I PRICAM O KO ZNA CEMU A TI ODJEDNOM MIJENJAS TEMU I LJUBIS ME KAO DA JE PRVI PUT...A JA PRETRNULA OD TVOG DODIRA GUBIM SE U DUBINU TVOJIH USANA TAKO MEKANO I SLATKO A TRAJALO JE TAKO KRATKO...ULAZIS U MOJ ZIVOT KAO KAP SVJETLOSTI U BESKRAJU TAME A ONDA ME BACAS JOS DUBLJE I DALJE...TI ODLAZIS BEZ TRAGA I GLASA DOK JA SE BUDIM IZ TRANSA PITAJUCI SE KO SI USTVARI TI I JESU LI TO BILI DODIRI PRAVI????????
Utipkao mala-tajna - 18.1.2006. u 22:10 Komentari ( 0 )

Voljela sam prijatelja...
Znaš li koliko sam plakala nad tvojom slikom,
znaš li koliko sam eeznula za tvojim likom?!
Znaš li koliko sam puta u noai zvala tvoje ime....šaptala rjeei "zavoli me"
Znaš li da sam za tobom bila luda
Toliko sam te željela a nisam imala kuda!
Znaš li da sam te voljela cijelim srcem svojim,
željela sam biti tvoja,
da kraj tebe ponosno stojim.
Da svi vide kako lijep smo par,
željela sam jako,
a znala sam dobro da ti neznaš da voliš ovako.
Sjeaaš se samo koliko sam puta bila tužna,
kada si me pitao što se doga?a samnom,
želio si mi pomoai i izvua me iz svega
a nisi znao da zapravo nevolim njega.
Da,znam da sam ti govorila da moje srce pripada njemu,
da ga volim vise od svega.
Al oduvjek sam voljela tvoje oei i tvoj glas
iako sam znala da neae biti ništa od nas!
I neka mi je bilo tako,
trebala bi cijeli život da patim
jer sve ovo vrjeme nisam htjela da te shvatim.
Da shvatim da u meni gledaš samo dragu curicu i drama dobru prijateljicu.I što na kraju da ti kažem
kad sve sam suze istrošila,
kad svu sam bol pregorjela
kad sam te u snovima isanjala,
što da ti kažem kad sam bez rjeei ostala.
,nemoj plakati zbog ljubavi to donosi bol
nego uci iz primjera mog!
Budi sretan s nekom drugom,
nek te voli kao ja....
Uvjek aeš mi mnogo znaeit...tvoja prijateljica....

*jednom Darki*
Utipkao Rokerica - 18.1.2006. u 15:44 Komentari ( 2 )

Stranica (Page):   << Natrag (Back)   1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167   168   169   170   171   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182   183   184   185   186   187   188   189   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208   209   210   211   212   213   214   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240   241   242   243   244   245   246   247   248   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270   271   272   273   274   275   276   277   278   279   280   281   282   283   284   285   286   287   288   289   290   291   292   293   294   295   296   297   298   299   300   301   302   303   304   305   306   307   308   309   310   311   312   313   314   315   316   317   318   319   320   321   322  323  324   325   326   327   328   329   330   331   332   333   334   335   336   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346   347   348   349   350   351   352   353   354   355   356   357   358   359   360   361   362   363   364   365   366   367   368   369   370   371   372   373   374   375   376   377   378   379   380   381   382   383   384   385   386   387   388   389   390   391   392   393   394   395   396   Napred (Next) >>