DUŠO MOJA
Dušo moja i kada krenem tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene, ostalo s tobom da te prati.
Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima.
Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo mrtav stojim dok slušam kako liju kiše pod mraenim prozorima tvojim.
Dušo moja, ti umorn si i bez tebe ti ležaj spremam. Na nekoj zvijezdi što se gasi ja tražim svjetlo koje nemam.
Pod hladnim nebom, ispod granja stavit aeš glavu na moje grudi. I ja sam onaj koji sanja i zato neau da te budim.
Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mome dlanu jer s tobom do?e i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob
VAGONASI
Mi stanujemo u vagonu Sto nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima, Zeljezni, nahereni, tuzni. U ovom kraju starezi i dima Najljepsi dan poruzni.
A nasa ulica je duga, Duga, I cudno ima ime: Napustena pruga.
Sve kuce brojeve imadu, Pa ima ga i nasa, boze moj. Al nema tako velikog u gradu Ko nas bijeli zeljeznicki broj.
I vrt imade nasa kuca Ukraj pruge drac, Da igrajuc se u njem djeca Zaborave na glad i plac.
U nedjelju kad stane rad, Eh, onda bijeda pije, pije; Zapjeva neko hrapavim glasom, A neko zenu bije.
Alkohol ubija znamo, o znamo, Znamo da alkohol skodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto veliko, zlatno. Odose bogatasi iz grada Da traze odmora po svijetu, Al mi smo tu, mi roblje rada.
I nase oci dalje gasnu, I znoje se u radu dlanovi; Umjesto nas putovahu svijetom Nasi stanovi.
Nedjelja. Tuzno. Znamo, o znamo, Znamo da alkohol skodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi.
Dobrisa Cesaric
LICA
Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.
Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.
Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.
Ivo Andric
Postavljeno u 01:11, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. CEZNJA
Doga?a se to u jesenjoj noai, kada pada kestenje po asfaltu i kada se euju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja eežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
Miroslav Krleža, Pjesme u tmini, 1937.
Postavljeno u 00:52, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. I STO SE VISE ZIVI..
I što se više živi, doživljuje, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže eovjeka uz sama sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jueerašnjicu, misleai tek na buduanost, te se može reai, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.
Antun Gustav Matoš, Pod floretinskim šeširom
Postavljeno u 00:50, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. KAD BUDEM TRAVA
Možda ae onda bolje da bude, Kad se jednog dana preselim U crve i zemne grude.
Ljuljat au se u travama veselim Mjeseeinom i suncem poliven, Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neae ostat od uma, Nijedna misao mrtvog duha; Ja neau imati ni uha ni sluha Da slušam tišinu svojega šuma.
Dobrisa Cesaria
Postavljeno u 00:45, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. GOSPODE
Znam, napokon, da ljubavnik moj, muz pravedan i smion, postoji. Jer, ne raduje korak njegov, mirisan, no eista pomisao na korak njegov, mirisan. Ljubavnik moj, pouzdano znam, postoji. Jer, ne grije evrsto njegovo tijelo, no radosna pomisao na evrsto njegovo tijelo Znam, i ja postojim, napokon, jer ne radujem se ja ljubavniku svome, no raduje me pomisao sjajna na mene sto dragoga svoga oeekujem!
Gospode, ne zaboravi: mozda ti uslugu einim kad ti se ovako radosna obraaam.
Ferida Durakovia
Postavljeno u 00:27, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. TI I JA
Osjeaam živo srebro tvoje biti žednu kap u svakom zrncu krvi životno tkivo od drhtavih niti koje se raskida, raspleae i mrvi .
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade kap od mlaza koji dodirnuše usta. Ne znam zašto nema me?u nama mosta kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se evrsto spletu u dva klupka vatre i srebrene slasti u prostoru dršau - Sami su na svijetu u samoai žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe pretoee u jednu bujicu od milja venu, usamljena, kao jesenje ruše jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vjeeno, eemu nema mjere ja bi dao sve za zanos jednog easa. Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere, u vjeenost trenutka u trenutak spasa.
Do?i sva od sunca, sva od vrele vatre na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi Bolje da nas munja jedne strasti satre nego da nas mrtve (jednom) toee crvi.
Propadni u meni, pretoei se, daj se raspleti kroz moje vijuge i tkiva, sve je na tom svijetu samo kratka varka, Raj se osjeti za trenutak - a vjeenost je siva !!!
Gustav Krklec
Postavljeno u 00:22, 0 komentar(a), print, #
24.04.2005. PJESMA O PROBUDJENIM SPOMENIMA
Propala ljubav ne nosi se na put Kao sto nosis kovcege i sveznje. U spomenima zivot samo spava; Kad probudi se oni budu ceznje. Putujes dane i putujes noci Oni su tvoje drustvo u samoci. U zanosima, lutanju daleku Oni te naglo zabole, zapeku. Otidjes dalje. Oni dublje riju I glumljenu ti radost tiho piju. Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju Micanje svake nade, pa je truju. Tjeskobama, ljubomorom te muce. I sutra sjenu bacajuc od juce.
Dobrisa Cesaric
2005. MOLITVA
Sto htjedoh reci, davno sve sam U djetinjstvu jos reko bogu, Ali da nisam kakav jesam I da vjerovat jos mogu, Za ovo dijete, koje volim, Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvijezdama napiso U prazno nebo sve sudbine, I mi smo samo tvoja miso, Sto sija zvijezdama iz tmine. Svejedno da li cemo stici Na vrhove il past u bezdan Mi moramo tek ici, ici Svud kuda put nas vodi zvjezdan!
O dobri Boze, ako one Zvijezde sto sjaju njoj sudbinu U nevolju i jad je gone, U ocajanje i crninu, Milostiv pogled na nju svrni, Gle, ima oci kao lane, Od buducih joj dana crnih Ucini, Boze, svijetle dane!
Sve zvijezde sto joj zivot mrace, O dobri Boze, ti ugasi - Sve one zvijezde koje znace Besanih noci sijede vlasi. I one koje bolest nose U svojemu sjaju blijedom, I one koje prijete bijedom. I one koje prijete bijedom.
Al ako neces da ih zgasis I ako iskusenja treba, Ti moras, Boze, da je spasis Pred ponorima mostom neba. I nemoj da joj zivot zgadis, Odrediv puno bola za nju, A kada spustis ruku na nju, Spusti je samo da je gladis!
Dobrisa Cesaric
|