Stajala je na prozoru i u zamagljena stakla gledala,
A jedna za drugom, lagano, suza se redala,
I nitko je nije spazio, svi, svi su se smijali,
Dok je Ona u hladnom stanu, oni su se vani grijali.
Njene paralizirane oei krila su debela stakla,
I živjela je tako teško, izme?u raja i pakla.
Djeca su je smatrali ludom, ali nije ona tome kriva,
Njene su ruke milovale ranu što bukti živa.
Ja je posmatram danas, ništa se promijenilo nije,
Al' osjecam duboko u sebi još vecu tugu da krije,
Prolaze godine i sama je, sjenke svoje postaje sjena.
U zagrljaju smrti što kuca, nestaje jedna žena.
Zašto je svijet tako zao i nanosi sam sebi rane,
Koliko ae žena eekati, sretne, buduae dane...
Iz dana u dan je boli i gubi se i posljednja nada,
Na kraju ae ostati sama, na trgu nepoznatog grada.
Ja pjevam o tužnoj ženi, al' tko da me euje,
Kad glasovi druge slušaju, kad glasovi samo bruje.
U ruci mojoj cvijet, sa pjesmom au ga dati,
Jednoga dana i ona ae se znam ipak nasmijati.
Još je posmatram sad i eini mi se da plaee
Da atomi tuge kroz njenu dušu zraee.
Iz dana u dan je vidim i prolaze godine sve,
Što skrivaju bol, što mržnju joj donose.
I kada pro?u dani, kad prozor ostane sam,
Proai cu kraj njena groba, još jednom cvijet da dam,
Sjesti minut il' dva, u ruci zemlje šaka,
Djevojko zbogom sada i zemlja ti laka... |