.................................
Sjedim pod krošnjom staroga stabla i jake suneeve zrake kupaju i miluju mi lice kroz lišae koje se nadvilo nad mene. Blagi povjetarac tjera kapi hladnoga znoja sa mog lica želeai da otjera tugu i brige sa mog lica. Znala sam da bol razara moje tijelo jer vedrina s mog lica uljepšavala je prirodu al tog je smješka s mog lica nestalo. Nije to tako davno bilo kada sam na ovo mjesto dolazila s njim, da u slobodi i ljepoti uživamo, da promatramo tu prirodu koja me umiruje, koja se ra?a, živi i umire. On više nije dolazio i vedrina sa mog lica je nestala. I zato se priroda oko mene uzbudila, nije željela tugu i nespokoj sada kad sve buja, raste, cvijeta, sada kad u mnogim srcima bukti ljubav i sreaa. U mojim oeima nestalo je sjaja, postale su sive i gledale su nekuda, a ništa nisu vidjele. Tijelo mi je podrhtavalo, misli su mi nadolazile bez ikakvog sklada i cilja. Moje srce kucalo je polako i priroda oko mene je utihnula, pa eak i onaj siaušni mrav spustio je svoj teret s le?a, obrisao znoj sa eela i mirno me promatrao. Glavom mi je prolazilo samo jedno pitanje na koje nisam znala odgovor. Zašto se to njemu moralo dogoditi? Zašto je ta opaka bolest izabrala njega kao žrtvu, njega nježnog i ubogog koji je volio ljude, prirodu, život, volio je cijeli svijet i sve je poklonio za ljubav. Zašto? Tko to zna? I kada ga nije bilo na sastanak kada smo trebali provesti još jedno lijepo veee bila sam zabrinuta. Nisam nigdje eula bat njegovih koraka. U magli i kroz suze nisam imala snage otiai. Eekala sam ga još dugo u noa u nadi da ae doai. Tihi, korakom uputila sam se kuai. I nekoliko dana nisam ga vidjela i rekli su mi da bolestan leži. Neizmjerna bol proparala mi je srce. Zakucala sam na vrata i otvorila ih. Tamo u kutku polumraene sobe ležao je on. Eim me ugledao preko lica mu se prelio topao ali bolan osmijeh. Njegov tako skroman izgled upropastila je ta bezeudna bolest. Još je iz njegovih plavih djetinjih oeiju zasjala posljednja iskra ljubavi. Njegovo slabašno tijelo poeelo se izvijati, boriti se s neeim nevidljivim, dok napokon nije slomljeno palo na postelju. Usne su mu podrhtavale i kroz njih prohujale su posljednje rijeei ¨ volim te ¨. Moje rijeei više nije euo. I njegova slabašna rueica koju je greevito stiskao u mojoj šaci klonula je. Taj djeeak koji je poklonio svoju ljubav i tijelo meni kojemu sam uzvratila više nego što je oeekivao, išeeznuo je zauvijek. Nagnula sam s nad postelju, zatvorila usnule oei, poljubila njegove još uvijek meke i vlažne usne, ustala i bez rijeei napustila sobu sitnim i laganim koracima jer više nisam mogla vjerovati da njega više nema tu. Pomišljala sam još uvijek da je usnuo samo u duboki san jer je mnogo puta i blago zaspao u mom narueju. Više nije postojao onaj koji mi je znaeio sve....Lutala sam ko sljepac. Tu moj dnevik završava jer mi pero u ruci podrhtava a dvije suze krupne i teške ostavile neizbrisiv peeat u srcu i duši...............
Kroz misli mi još uvijek odzvanjaju rijeei koje je teško ali još uvijek uspije da izgovori
VOLIM TE....
|
