KAD SAM VUKU BIO VUK
Kad je vuk odnio prvu ovcu iz tora osamljenog domaaina, i priealo se i nije. Kad nesta i jedna s druge strane sela poee se prieati o pojavi vuka. Desetak noaiju za redom nestajala je po ovca, svaki put iz jednog od osamljenih obora. Šteta još uvijek ne bi velika, ali je opominjala i najavljivala veae. Ošteaeni domaaini se poeeše okupljati i dogovarati hajku. Ostali su otezali. Napadnuti uvedoše noane straže, svaki pred svojim oborom. Nekoliko dana ne bi štete. U jednoj noai, valjda ražešaen, vuk do?e i pomori pola brava u oboru središnjeg domaaina, i opet odnese samo jednu. Iduae noai ne bi štete, da bi vea sljedeae stradalo drugo stado. Uznemiri selo, nasta pometnja, podiže se i malo i veliko – zrela hajka. Šteta se uveaavala, potraja mjesecima, uvijek nepredvidivim redom, i domaainstva, i noai, i sata – uvijek tamo gdje joj se najmanje nadaše. Zvijerka je krvoloenija što više popije krvi, znaju to seljani, pa ih sve više hvata strah, plaše se da ne posegne i za ljudskom. Djeca vea dugo ne smiju noau iz kuae, sad vea zaziru i danju, a i odrasli noau. U svim susretima govore o kurjaku, eesto i samo o njemu, i nesvjesno svoj strah dopunjuju tu?im. Pretjerivanjima o zlu ono postaje više, svaki put za još jedno.
Pometnja eeljadi dosegnu onaj obim kad ljudi prestaju biti ono što jesu, umanjuju vjeru u sigurnost zajedništva, udaljavaju iz njeg postajuai usamljeni strijelci – nemoanici. A kad se dogodilo ono što je moralo jednom, kad je zlotvorska strvina razvaljenih eeljusti ležala u prašini na sred sela, kad su i muhe i mravi postali jaei od zulumaara, okupljali su se seljani da, udarcem noge i pljuvanjem, pokažu nadmoa i potvrde kraj zla.
Gledao sam pokunjene suseljane i nemoaan tužio s njima. Boljela me istina, nieim ne izazvano zlo – udarilo na bezazlena stada i sirotinjsku eeljad. Nisam mogao, kao ni bilo ko u selu, ni zamisliti veau želju od – zlotvorske smrti. Mislio sam da veae i ne može biti. A, evo, poslije toliko godina, doživjeh i veau i uvjerljiviju i snažniju i opravdaniju – želju.
U ljudskoj odori, mostarsku eeljad trijebi najkrvoloeniji vuk. Mene dopade da vuku budem vuk.
Koji porivi odvuku eovjeka u kurjaeki svijet?, pitam se po ne znam koji put u ovim nemirnim godinama, ovom prilikom i u povodu dobivenog zadatka da ustrijelim jednog vuka.
Muju Brku Trbonju poznavao sam i prije rata. Dobro zametnuta ljudeskara. Eim mu se ukaza prilika svu mesinu stavi na raspolaganje njemaekim i italijanskim osvajaeima, kao i njihovim hizmiaarima ustašama. Kao da ga je bog stvorio za moritelja pokorenog naroda – svog, udahnuo mu sve vještine koje pretpostavlja policijski poziv, a oduzeo ljubav i sud savjesti. U easu postao je kovae robijaških lanaca i lovac na mještane, komšije i braau. Prije nego gra?ani i promoliše ispod nenadno navueenih tmurnih oblaka, Brko stasa u kovaea zla, ustaškog policijskog agenta. Onostrani ocjenjivaei su na njegov nakovanj svakodnevno urezivali visoke ocjene, iz fašizma, antipatriotizma, antikomunizma... Po eudesno razvijenom policijskom njuhu, koji je do njegove pojave bio poznat samo kod psa, Brko je nepogriješivo sustizao i proždirao sve ono što nije vonjalo osvajaekim i hizmiaarskim smradom. Krvava spodoba smjestila se me?u debele podrumske zidove, pa sa svih svojih devedesetak kilograma života, uz pomoa pendreka, kundura i kundaka, gnjeeio mlado meso, lomio kosti i prekidao gradske pupoljke – da ne procvijeta cvijeae – nikad više.
Filmska zvijezda postaje se preko noai – jednim filmom. Veliki agent to ne može jednim djelom, ni najveaim, ne može ni tako brzo ma koliko obavio djela. Brko je bio izuzetak, u malo vremena otrgao je mnogo cvjetova, još dok su pupeali – postao je veliki policajac.
Iako sporo i pokoreni Mostarci poeeli su da se snalaze, okupljajuai se oko jedine ideje – patriotske. Osvajaei i njihove sluge, stavili su Brki na raspolaganje svu svoju aparaturu – da je upotrijebi protiv "bande", kako su oni nazivali sve one koji nisu uz njih. Poee nas zobati i noau i danju, kao gladan konj zrnjevlja iz zobnice. Kalismo se u sopstvenoj krvi, iz dana u dan, postajali smo brojniji i eelieniji, približavali se snazi dostojnoj neprijateljske mašinerije.
Prvi naši postupci najedili su Brku, na?oše ga na spavanju i opomenuše na visprenost gradskog duha, a kad poee i gubiti bitke, posta ljudožderniji, opasa se osvetom, strahom i eetiri krvopije, tjelohranitelja.
Dopade me obraeun sa vukom u takvom stanju.
Nije lako izvesti uspješnu hajku na eopor kurjaka, razmišljao sam iz neiskusne družine hajkaea. Još sam pod utiskom jedne ranije hajke, i nju sam predvodio, lani, toliko me dojmila da je uvijek nosim u mislima, brkam ovom, jer je i u njoj ueestvovao on, Brko. U ove dvije ratne godine vidio sam ga samo dvaput, oba puta u toku hajke.
Zaee s proljeaa eetrdeset druge u Fatnici. Bio sam kurir izme?u Operativnog štaba za Hercegovinu i mostarske Mjesne partijske organizacije. Kao i obieno, kad sam trebao preuzeti zadatak, došao sam u štab. Zatekoh elanove Miru Poparu, Petra Drapšina i Pavla Kovaeeviaa, ozbiljni da mi daju na znanje svu težinu zadatka.
Predajuai poštu za Mostarce napomenuše da otud oeekuju pošiljku lijekova, da bi me ueinili naroeito odgovornim, rekoše da su lijekovi za druga Tita, kazaše baš tako: "Za Tita su". Zadržaše me u dužem razgovoru prožetom šalama, neubieajeno za takve prilike. Eak se šalio i ozbiljko Miro, sjeaam se ove:
"Kad pre?emo Neretvu postaviaemo te za tamošnjeg kneza. Tamo mora biti revolucionar Hrvat", reee da bi u obliku šale istakao mišljenje štaba o mom doprinosu revoluciji.
Petar me slikao zateeenim aparatom, nekoliko puta. Pavle je govorio malo, ali i to u cilju podrške meni u prilog, pa poeeh shvatati da me oeekuje jedan od onih najtežih zadataka.
Mada je kurirski posao opasan, jer svi putevi vode kroz neprijateljska podrueja, privikao sam tu vrstu zamki, vea im dorastao, pa ih se više nisam plašio. Tako shvatih i poštu i lijekove, koje mi je da pronesem kroz neprijateljsku mrežu. Bi i to kao i sa svim dotadašnjim poslovima, poštu sam predao ?emi, a onu preuzetu donio u štab. Ipak nije bilo baš sve kao do tad. Znajuai da su lijekovi za druga Tita, mostarski drugovi su paketu pridodali eokolada i cigareta. Usput ne odolih slatkom zalogaju. Podijelih eokolade na dva dijela, za mene i Tita, pa pojedoh svoj, danujuai u zaklonima škripova. Kad vea bijah iscrpljen od gladi i puta, pojedoh i onu polovinu. Iscrpljen i opet gladan, a da bih oblakšao teret, i cigarete razmijenih za hranu, sa seljacima na koje sam nailazio.
Pred polazak na put, u štabu, sagovornici su se trudili da mi objasne nesporazume sa eetnicima, koji su u Srbiji otvoreno ustali protiv partizana. Slieno se doga?a i u Bosni, pa je procjena štaba da ae se ubrzo desiti i u Hercegovini. Procjenjivali su da ae tu igru predvoditi eetnieki vojvoda Jev?evia, koji je vea postigao dobre odnose sa Italijanima. Plašili su se eetnieke izdaje, bila bi najkrvavija, prepolovila bi nas.
Dobivši zadatak da likvidiram tog generala, reeeno mi je da se to ima obaviti bez ueešaa mostarske mjesne partijske organizacije.
Eim euh zadatak ukaza se slika policijskog agenta, Brka. Isprijeeio se, kud god po?em po Mostaru on ispruženom rukom kidiše za vrat. Uspješan atentat na vojvodu u Mostaru je i Brkin poraz, a njega nije lako pobijediti.
Na putu do Bakraeuše prošao sam dobro, vodili su me ljudi Obrena Ivkoviaa i Dušana Brstine. Usput sam saznavao o prilikama u Mostaru, a razgovori su završavali imenima drugova koji su dopali Brkinih šaka – smrti. Na svakom mjestu naše radnje prisutan je on. Sve batine zaeini on – Brko. Hoae li saznati za moj dolazak, od koga, kad...?
Oslanjajuai se na lagan bat gumenih opanaka i eistih ušiju, s bjeline kamena na odsjaj, kroz mrklinu noai, gazio sam prema podveleškom selu Šipovac.
Odulji. Da li sam zalutao?
U cik zore javi se zvono oveijeg predvodnika. Približavao mi se. Prikradoh se još nerazbu?enoj eobanici.
Prijatelja i neprijatelja za važnu stvar treba upitati na prepad, da nema vremena smisliti laž. U ratu naroeito, uljezu pogotovo, jer je svako pitanje sumnjivo, pa su ljudi nepovjerljivi, izbjegavaju razgovor, posebno odgovore na pitanja, jer ko zna u što ae se upotrijebiti. Znajuai za takva mišljenja i ponašanja ovdašnjih gorštaka, banuh pred eobanicu, presjekoh pitanjem:
"Ko u selu drži vlast?"
Poee okolišati, razmišljati. Dreknuh dotieuai pištolj.
Povjerovah u ono što kaza, danima je bila muslimanska milicija i džandari ali su sinoa naprasno otišli prema Blagaju. Uz potrebnu opreznost spustih se ka prvoj kuai.
U?oh u jedinu prostoriju sirotinjske kuae bez poda, pozdravih iznena?enu domaaicu, pa uokružih pogledom. Muž i djeca su još spavali, pokriveni gunjima. Zakljueih – sva su eeljad u kuai. Pomišljao sam da bi neko odraslo moglo biti i vani – to po mene ne bi bilo dobro. Može naiai i komšija, neki, može i domaain posegnuti za oružjem ispod gunja, kako se ponašati?, pitah se tražeai najpovoljniji položaj za slueaj prepada.
"Domaaice! Gladan sam", požalih se.
"U kuai nema ni ?avolja praška brašna, ni mesa, ni sira, ni kajmaka, ni jaja", bi odreena.
Oei su govorile da je u meni prepoznala partizana, da je ustaški opredijeljena, a pokretima je drsko davala na znanje da se ne plaši, da ne kani pomoai. Eak je visinom rijeei najavljivala i prijetnju.
Kako da se ponesem?, pitah se, da li da uzmem silom ili da odem? Pucanj je u ovom slueaju poziv na hajku. Prisjetih se novca, možda ae pomoai on.
Juee u Bišini naišao sam na svježe likvidiran italijanski kamion, još su Brstinovi borci prikupljali hranu i oružje, a ono što ih nije zanimalo bacali su u vatru goreaeg kamiona. Naramcima su ložili noveanice – italijanske lire.
"Napuniau ruksak", rekoh momcima oko vatre i dodah: "Možda ae drugovima u Mostaru biti od koristi". U ruksak sam kuljao rukohvate noveanica, odbacujuai okrvavljene.
Pred domaaicu bacih šaku papira:
"Platiau!", rekoh. Obradova se kao dijete.
Ugosti me kao da sam joj kum. Iz tog dorueka nosim neizbrisivu sliku neeista kajmaka. Nebroj dlaeica, najprljavije što sam vidio ikad.
Eitavo vrijeme sam domaaina držao na oku, izazivalo me njegovo mrtvilo, opominjalo na opasnost, ali nisam iskazivao znatiželju, eekao sam njegovu akciju. I ne otkri se. Možda kani napasti na polasku, možda pred kuaom ili iza nje? Moram se osigurati, razjasniti prije izlaska, zakljueih pa pre?oh u napad:
"Zašto ti ležiš?!"
"Bolestan sam", odgovori.
"Od eega?!", podviknuh.
"Jamila me neka boleština pod svoje", mirno kaza.
"Bogami ih je u selu umrlo dvadesetak...", umiješa se domaaica.
"Otkrij se! Pokaži jezik!", naredih.
Tifus.
Eitav dan, ležeai u jednom škripu, drijemajuai, razmišljao sam o opasnosti zaraze. Ko mi je opasniji, tifus ili Brko?
Eitavu noa pješaeio sam brdskim podveleškim bespuaem izbjegavajuai naselja, pse i nedajbože ljude. Bavio sam se mislima koje nameau pješaeenje, samoaa i opasnosti svake vrste, ali i smišljanjima o potrebnim postupcima u slueaju prepada. Dosta puta sam u izdignutom kamenu vidio – eovjeka u zasjedi, pomaknutoj grani – divlju zvijer, zaostatku snijega – maskiranog vojnika... Strecao sam na svaki šum, ptieiji krik, udar krila i svaki poremeaaj u prirodi. Iz njih su nastajale nove misli i saznanja, jer je sve to trebalo objasniti – ne opravdati strah.
Ptice noau sanjaju, uplaše se u snu i kriknu, bolno i prejako za mrtvilo noai. Iznenade i uplaše, zakljueivao sam samotan. Jednom me je na taj naein zaplašio kos, tresao sam se. Vjerovatno je sanjao neprijatelja, eovjeka koji ga je uhvatio, ili mu se tek približavao. I nakon bu?enja ptica je bila ispod podignute noge, instiktivno krenula je u bijeg, lupila krilima, dodatno iznenadila – ispod mene. Ustuknuh, instiktivno pripremih se i ja za bijeg. U svakom putovanju imao sam neki od ovakvih zaplašivanja.
O vojvodi Jev?eviau nisam usput mnogo razmišljao, treba prije doai u Mostar – ostati živ. Znao sam da se radi o ljudeskari koja vea mjesecima živi u Mostaru pod zaštitom Italijana i ustaša, ali i pratnje od jedne desetine dobro naoružanih bradonja. Mnogi su se pitali, i ja, odkud najednom i ustaše i eetnici u Mostaru? Nakon ustaškog zvjerstva nad srpskim stanovništvom pojaviše se i ti eetnici, došli da zaštite obespravljeni narod, govorili su i pjevali.
Jev?eviau
Dobri-sla-ve,
Srbi ae
da te proslave.
Govorili su da ae se svetiti ustašama, pa ih jedan dio Srba prihvati kao svoje. Ali kad se i oni poeeše kabadahijski šetati po mostarskim ulicama i, družiti sa Italijanima, pa i ustašama, nikom više ne bi jasno ko su. Baš Srbi to poeeše pitati, pa do?e do nekog skupa na kom je govorio Jev?evia:
"Nama su ustaše eir na ruci, ali su nam komunisti eir u stomaku, mnogo poganiji..."upamtilo se da je rekao tom prilikom.
Kad te rijeei dovedem u vezu sa procjenom štaba, postajem i sam uvjeren, Jev?evia se naselio u Mostar zbog stalnog dogovora o sadejstvu sa italijanskim i ustaškim jedinicama, u borbi protiv partizana – eira u stomaku. Kad se usaglase udariae na nas, a eetnici su još u prilici da udare iznutra, da nas prepolove. Jev?eviaev je zadatak da taj udar bude što smrtonosniji. Svojom pojavom u Mostaru podiže moral svim tim vojskama, a obara naših simpatizera. NJegovom likvidacijom bio bi postignut suprotan cilj, saeuvane brojne oslobodilaeke glave i jaei otpor. Za takvu stvar se vrijedi žrtvovati, za mene je time atentat i opravdan i postao nužan. Ne volim ubijati, ni u ratu, ali se to eesto mora einiti, kao sad. Razmišljajuai na taj naein atentat i ne svrstah u ubistvo vea ga smjestih u plemenitu odbranu i spašavanje od strane zla osu?enih na stotine rodoljuba. A na zlo se mora kidisati, zaustaviti i putem smrti.
Povjetarac nanese gradski zadah vea iznad Gostine šume, drag, ro?eni, mostarski. Nado?e raspoloženje, za trenutak zamislih da sam sa rajom na Korzu, u slobodi, ponese me ta želja pa pluaa povukoše eitavim obujmom, prizvaše umilno ushiaenje pred dragi susret. Premoren sam a ne smijem sjesti, otromiae mišiai, neae moai povuai dalje, a moram zbog opanaka, koji su u sudarima oštrih kamenja, škripova, žila i rose razrezana, poderana i odriješena. Sjedoh na kamen s kog je dobar pogled i pregled za odbranu, osmotrih okolišje, osluškivah kao zec kad tek u?e u logu, pa pogledom završih na gradu. Ležao je kao dinar na dlanu u mraku. Ne vide mu se oznake. Mala centrala austrougarskog vakta na rudniku uglja i nije mogla bolje osvijetliti kasarne, policijske domove i zgrade od znaeaja za sve eetiri vlasti koliko ih je u Mostaru. Bu?enje ptica najavi pomol svijetlosti i opomenu na žurbu, jer po danu nisam smio ni pokušati da u?em u grad. Još jednom udahnuh miris aumura iz mostarskih odžaka, pritegoh opanke pa krenuh prema najbližoj kuai, koju je vea zapljuskivala vedrina jutra.
Namjerih na ustašku eeljad, preselili iz Fazlagiaa Kule da pomognu novu vlast, kazaše. Domaain, starac, pokuša da me legitimiše. Priskoei i mladia nevješto natežuai pištolj. Izvukoh i ja oružje, podviknuh na nj rekavši da sam – komunista. Odgovori podizanjem ruka.
Dadoše mi mlijeka i hljeba, pa krenuh u pravcu Bjelušina. Mladiaa sam poveo pa otpustio kad smo odmakli toliko da nije imao vremena preduzeti bilo što – po povratku.
Kao i svaki put pri dodiru Mostara uhvati me drhtavica i pitanje da li au naletiti na Brkina psetenja. U tom stanju prikaže mi se ponor iz kog nema povratka, nešto me vuee u njeg, a on, Brko, smije se na drugoj strani.
Od aoška do aoška doskakutah u dvorište Mujice Alikafiaa. Na?oh ga i dobih odgovore na sva pitanja koja sam imao. Po navici, žurio sam svom domu, eim prije, prije nego me otkriju da sam u gradu. Prije nego mi Brko zapne gvož?a.
Svaki put ista pitanja, jesu li živi moji, na slobodi, od eeg žive, hoae li izdržati još jedan susret naeeto majeino srce?
Teško je ukuaanima živjeti pod stalnom policijskom prismotrom, zbog sumnjivog sina – kuane mrlje. Svaka racija stigne i do majeinog otaraea, da maltretira, prijeti i galami, istrese gaae i omahne oružjem. Uspijevali su uvjeravanjima da sam u NJemaekoj na dobrovoljnom radu – negdje tamo. Do majke su svakodnevno stizale vijesti o skoneavanju mladih života razasutih po hercegovaekim šumama, i svaka zarezivala je još jedan ožiljak na roditeljskom srcu, a ona ih doeekivala potocima suza. I pomisao na smrt sina izazove suzu, a dolazila je i kad polazi na poeinak, i kad ne može zaspati, i kad euje pucanj, i... svakog sata u svakom danu. Neprocjenjiv je poklon roditelju kad mu sin do?e na vidokrug, samo da ga vidi. Dolazio sam svaki put – najprije njoj.
Izlomljenim sokakom obazrivo se spustih do Banke, tu provirujuai iza aoška oeima tražio sam patrolu, zatim saeekah da mi okrenu le?a, pa se umiješah u grupu seljana, koji ae pored moje kuae na Tepu.
"Sine moj! Sine moj!", tim rijeeima doeekivala me je svaki put. O kuanom stanju sam uvijek nasluaivao iz slike njenih oeiju. Umilne i rosne zaogrtale su me svim dobrima svijeta.
Oprah se pa po?oh na sprat, da se preobueem. U dvije sobe zatvorenih vrata još su spavali, jedino vrata majeine sobe su odškrinuta. Ni ja ih ne zatvorih po ulasku u nju.
Taman sam podvlaeio oružje pod odjeau kad se oeu bahat hod pred kapijom. On je, pomislih ne mogavši da povjerujem u takvu brzinu. Hod prekoraei kapiju – njegov je. Uvijek stigne prvi – kako? Tek sam ušao u grad. Haber efendije, odakle su dohaberile, Podveležje, Šipovac, Bakraeuša, Fojnica...? Niko i nikad me ne iznenadi ovako.
Ne vidim tog ljudoždera, Brku, ali sam siguran da je on. Ne znam da li je takvo nešto moguae, ali ja njega osjetim po naroeitom mirisu ljute škije – dopirao je sa sokaka u sobu. Možda moja nepušaeka planinska pluaa to i mogu. Kao pas osjeaam i njegov vonj, osobit, uvijek je znojan pa zaudara oko njeg i u rano jutro, a u sparne dane se ne može ostati u njegovoj blizini. Razmišljao sam o tom pitajuai se da li je to samo moja uobrazilja izazvana strahom od opasnog policajca. Prepoznah mu i glas, nije bilo dvojbe, penjao se uz stepenice.
"Gdje ti je mali?", grubo je govorio.
"Nema ga, u NJemaekoj je na radu. Evo, moj dobri gospodine, pogledajte", majka je govorila uvjerljivo otvarajuai jedna pa druga vrata. Do?e i do mojih, odškrinutih. Eekao sam otkoeenim pištoljem u ruci.
"Naai au ga, tog malog razbojnika. Kakvoj NJemaekoj, naai au ga, a i tebe, stara mrcino... Vi ste mi neki Hrvati, govna...", rojio je silazeai niz stepenice.
Da li me vidio neko pa dohaberio?, opet ta misao, ili je taj obostrani njuh dejstvovao brzo?, pitah se po ne znam koji put izmieuai mu za dlaku. Kako ae biti u slijedeaem susretu? Ima u tom Brki neki ?avo koji izaziva strahopoštovanje, da li je to krupnoaa stasa, golemi široki brkovi, grlatost, oružje, bahat hod, potoci krvi koje je prolio, priee koje ga izdižu iznad svih krvnika, brzina pristizanja na svako mjesto zbivanja, ovlaštenja, ili sve to zajedno? Plaše ga se svi rodoljubi, barem koliko i ja. Samo da nije njega – u Mostaru, eini mi se, lako bi izlazili na kraj s tom svakojakom neprijateljskom mašinerijom. Ali s njim – teško je. Svaki put kad do?em u Mostar osjetim njegov smrad, guši me i opominje na opasnost. Osjeti li i on moj, ili se samo slueajno zatekne blizu mene.
Na meni je da izvršim atentat, da nadmudrim policiju i vojske, i Brku. Kako? Na meni je i da odaberem pomagaee, koje? Najprije njih valja obezbijediti, odabrati i privoliti, o tom au najprije.
Drugarica Mara, prisjetih se tog uglednog partijskog rukovodioca, lani, po završetku inspekcijskog posla u Mjesnoj partijskoj organizaciji, izvodeai je iz grada u odred, govorila mi je svoje mišljenje o našim ljudima. Obradovalo me je njeno visoko mišljenje o Mujici Alikafiau. Od tad mu se eesto obraaah, pa i uvjerih da je ta iskusna partijska radnica imala pravo. Odlueih za nj. Za pripremu i bezbjednost trebao sam i pouzdana eovjeka koji ima svakodnevni pristup svim neprijateljskim ciljevima. Na veliko zadovoljstvo tu ulogu prihvati Vojomir Politeo, oficir muziear, on je u svim vojskama bio vojni muziear. Ovu družinu dopuni šesnaestogodišnja Nada ?ikia.
Ne znajuai da rade isti posao, sve troje je pratilo Jev?eviaevo kretanje. Ja sam bitisao u stanu Politea, u neposrednoj blizini i moje kuae i stana vojvode, uz glavnu ulicu, izme?u banaka. Svakodnevno su izvještavali i sve se podudaralo.
Dobro ga je euvala italijanska i ustaška komandatura, ali i uvijek prisutna desetina kao od brda odva
enih i automatima naoružanih bradatih momaka.
Izuzev stana, u kom je bilo gotovo nemoguae izvršiti atentat, još je hotel "Neretva" bilo mjesto gdje je redovno navraaao vojvoda. Ali u njemu je radio i stanovao i šef policije Mate Roko, pa je bila najeuvanija zgrada u gradu.
Ali, odlueih se baš za taj hotel.
"Mujica! Desetak dana pratiš vojvodu, znaš li zašto?", upitaau ga jednog dana.
"Atentat! Pretpostavljam da je to", kao da je oeekivao pitanje, odgovori bez dvoumljenja.
"To je", potvrdih.
"Ko?", upita nakon kraaeg razmišljanja.
"Ja i još jedan drug!?", odgovorih.
"Taj drug au biti ja!?", zaskoei me.
"I ja bih želio takvog druga, u ovoj akciji", odgovorih ne krijuai zadovoljstvo što se ponudio.
Istovremeno ga sna?e dragost i strah, smjenjivali su se u sekundama, odavalo ga je naivno lice, greilo se i opuštalo mijenjajuai boje.
"Samo da nije tog prokletog Brke", progun?a za sebe. Da mu ne bih podupro istinski strah, od kog se ni ja nisam mogao osloboditi, izveo sam kao da to nisam ni euo. Brko, Brko, pomislih i ja, samo da nije njega. Koliko sam god stvorio slika atentata, planirajuai naeine izvedbe, na svakoj sam vidio muškareinu njegovih brkova, uvijek nenadnu i podsmješljivu, tu sam, kao da je govorilo iz nje. Za ovih desetak dana, svaki put, sve troje, kad su mi govoili o Jev?eviaevom kretanju, uzgred bi kazali da su vidjeli Brku, da je uhapsio nekog, pretukao, pretresao..., uvijek i na svakom mjestu je on. I to je govorilo koliko smo svi iz organizacije zaplašeni tim vukom.
Sa po dvije bombe i po dva pištolja, u sparno predveeerje, po?osmo na izvršenje zadatka.
Kad svoju igru zaigra ljetnja mostarska sparina, kao vrelim saeem natkrili gradski kazan, zagrije pa umiri vazduh, tad se gra?ani kupaju u sopstvenoj teenosti, nagriženi solju koprcaju kao riba izbaeena na ledinu. U toj neobuzdanoj igri sparine, voljne su da pomognu jedino svježe neretvljanske obale, a najdjelotvornije su na golemoj terasi hotela "Neretve", na kojoj stalno struji ovlažen zrak s mirisom modre eistunice. Tu vazduh, u neprekinutoj kružnici, liska sve što dotiee, hladnu Neretvu, terasu i razdrljene grudi. Uz ugodno društvo, laganu odjeau i svježe napitke, na toj terasi su brojni svjetski putnici doživili vedra raspoloženja, pa su ih kao lijepa sjeaanja razasipali po evropskim metropolama. To su najbolje einili beeki gospodieiai. Dovodili su svjetske muzieare i evropske dame, koji su jedino tu dosezali vrhunsku umjetnost i sjaj. U tom su im pomagale mostarske liske i domaaa žilavka. Kasnije je to einila beogradska gospoda, sad zagrebaeka, rimska i berlinska, a, evo, ne odoli joj ni jedan eetnieki vojvoda.
Za?osmo zgradu policije na putu ka Musali. S nje smo nakanili utvrditi stanje oko hotela, na eijoj terasi je prije nekoliko minuta vi?en cilj – vojvoda Jev?evia.
Pravougaoni trg, dužom stranicom okružuje zgrada iz doba Austrougarske, iz nje dopiru muzika, pjesma, sva?a i igra od nekolike stotine italijanskih vojnika. Nadovezivala se euvena Banja, iza njenih debelih zidova nije mogao ni doprijeti glas, ali sam imao jasnu sliku njene utrobe. Dva bazena, dvije saune i salon njedrili su gospodu visokih einova, a uveseljavao razdragan kikot nagih miljenica, stasitih, jedrih butina, uskih pojasa, širokih kukova i razvijenih grudi. Za sve njih nije postojao izvanbanjski svijet – veeeras. Izme?u Banje i zgrade je uzak prolaz, za nas najvažnija saobraaajnica grada – ove veeeri. Nasuprot je zelenio park, suprotna stranica pravougaonika, i on je naseljen slieno kao i Banja, samo što djevojke ne bijahu tako lijepe, ni einovi visoki. I tamo se oglašavao kikot poslije svakog podvlaeenja ruku pod zakrpljen i prljav sirotinjski veš. Nasuprot nas je manja stranica pravougaonika, most i hotel. Lagano smo išli ispred džamije i apoteke i, kratkim pogledima razgledali okolišje. Musala je stenjala pod grubim hodom vojniekih cokula, režimlijskih šetaea, agenata svih boja, toekova bicikla i povremene motorizacije, koja je izvirala ili nestajala mostom. Najposlije pogledah na hotel. Zasvijetli kao nevjesta pred oltarom, bojama, skladnošau, urednošau, zelenilom i raznobojnim razvijorenim zastavama. Uz svježe izbrijanu i sveeano obueenu stražu, zdanje me podsjeaalo na carske dvore iz djeeijih priea.
Krenusmo vea dogovorenom startnom položaju – prolazu. Sokaeiaem aemo iza italijanske kasarne, pa skrenusmo u nj. Bi mi drago da nismo vidjeli Brku, ali u trenutku kad u?osmo u sokaeia, zasmrdi njegov vonj. Da li je prieina od straha?, upitah se, pa me to pokrenu da se povratim i izvirim. Izdižuai glavu pomislio sam da me i ovog puta opsjeo strah od Brke, iz neke unutrašnje potrebe, možda da sve druge strahove zaboravim, da ostane samo jedan, a samo s jednim, ma koliko velikim, lakše je. Vara li njuh ili misao, sujevjerno se pitah podižuai pogled do ulaza u hotel. Baš u tom trenu izlazio je Brko, zaustavi se ispred stražara, osmotrio na sve strane, pa se povratio. Da li me nanjušila zvjerka?, zapitah se po ne znam koji put.
Opipavajuai odavijenu bombu, izlazili smo iz prolaza i žurno miješali se me?u prolaznike sa smjerom prema mostu. Ugledasmo i terasu, izmitraljirasmo kratkim ispitivaekim pogledima cijeneai snagu potrebnog zamaha koja ae bombu dobaciti do cilja, središta terase na kojoj se šepurio silni vojvoda. Izgledao je kao plast sijena okružen sa desetak naviljaka. Okružili ih italijanski oficiri i vojnici, a iza se crne ustaške uniforme s raznobojnim pjegama civilnih odijela. Opet iz mene, mimo svjesne volje, poteee pogled – traži Brku. Osjeaao sam njegov smrad, iako ga ne bi ne terasi. Smrad ipak nije nestajao, gušio me osjeaaj da je blizu krvnik, nevidljiv – stanje najgore po mene.
Pri kraju mosta zaokrenu par ispred nas, pa to ueinismo i mi.
"Kao što smo se dogovorili", poeeh šapat kad se ponovo okrenusmo negdje oko sredine hotelskog zida: "I na dva koraka od aoška, istovremeno aktivirati upaljaee, sporo odbrojiti tri sekunde, i tek onda baciti bombu – istovremeno. Je li jasno?"
"Razumijem", drhtav glas, u tankom mlazu, jedva se izvukao iz Mujice.
U ratu su teški prvi susreti s neprijateljem i oružjem, strah im je najaea strana, kod nekih i toliko jaka da postaje potpuno nesposoban za borbu, a ima slueajeva i da ga usmrti, on sam, strah, bez borbe. Bio sam svjedok mnogih poeetaka i svaki put se prisjeaao svog, svjedoeio gubljenju života od slabijih. To se naroeito uoeavalo kod drugova ilegalaca, oni u svom ratu nisu upotrebljavali vatreno oružje, pa kad do?u u priliku da moraju, postaju nesposobni, naivni i nedorasli protivniku. Na hrabrom Mujici prepoznajem to neiskustvo, strah od metalnog jajeta – ruene bombe.
"Sad!", izdao sam naredbu.
Kao jedan, zaeuše se dva metalno zvonka udarca udaraea o hotelski aošak – zašištaše bombe...
Iskoraeivši iza aoška opet me zapuhnu Brkin vonj. Preletih pogledom preko terase do ustaškog crnila. Uslikah potiljak pogane Brkine glave, oslanjala se na volovski širok vrat, koji se gubio u nepreglednoj širini le?a.
Ne može bez Brke, pomislih ali i poradovah – njegovim le?ima.
U trenutku kad sam se spremao na zamah, osjetih udar u ruku, vidjeh svoju bombu pored sebe, okretala se klizeai niz kanal za kišnicu. Pobjedih djeliae sekunde, stigoh je, dograbih i – bacih. Istovremeno se Jev?evia bacao pod sto, bježao je od Mujieine bombe – vidjeh to.
Osvrnuh bježeai u prolaz – moja je vrisnula nad glavama, a Mujicina rasprskavala je iznad Italijana.
Vojnici okitiše prozore kasarne, preneraženi su. U sokaeiau prepadosmo dvojicu džandara, uplašila ih naša eetiri pištolja i ratoborne oei, pobjegoše preko niskog dvorišnog zida. Kad smo mislili da smo se domogli cilja, vrh sokaeiaa, nabasasmo na eetvoroelanu ustašku patrolu, koji ostaše na pokušaju da aktiviraju puške. Zadržaše nas koliko bi potrebno da pristigne italijanska desetina, pucali su nasumice zagra?ujuai sokaeia. Potreasmo nazad. Kao unezvijerene zvjerke pred zasjedom, okatali smo tražeai klanac izbavljenja. Na sred sokaeiaa izroni poznati doušnik, Aekar. Kidisa na Mujicu, htjede ga živa, dobro bi mu došao za napredovanje u službi. Iznena?en, Mujica utrea u otvorenu kapiju. Aekar se sjuri za njim, pa i ja. Stigoh ih u uskom predsoblju – Aekar na Mujici. Smirih ga. Mujieine i moje oei u trenu usaglasiše odluku, da iz jedne od soba iskoeimo na drugi sokak. Ne bi takvog. Jureai po prostorijama nabasasmo na dvojicu polunagih na smrt isprepadanih džandara, to stanje me podsjeti da smo u kuai Šega, u kojoj su spravljani ljubavni napitci, u glavi nado?e slika dobro znanog dvorišta, visokog zida i onog traženog sokaka iza njeg. Pogledasmo se i istreasmo pred njeg. Ispomogosmo se, poduprijeh ga, a on mene potegnu – dokopasmo se priželjkivanog sokaka.
Grmila je plotunska vatra.
S peaine na peainu, kao kenguri, izbismo pod zgradu Muzeja. Uskoeismo u znano Eustoviaa dvorište. Banusmo pred u nekolike mahale znanog šarplaninca, psa Darmu. Zamrijesmo, i on – i ne zalaja. Da se pas Darma tako ponio, drugovi nam nikad nisu povjerovali. Da li se i on preplašio, ili je stao na našu stranu?
Bez rijeei se rastasmo, sva trojica, Muja pas i ja.
Domalo, udarao sam glavom o zid, u kuai Politea, bolom potvr?ivao sreau – živu i zdravu glavu. Vojomir i supruga Danica, sa devetomjeseenom bebom, napustiae kuau, preseliše rodbini – da budem sigurniji.
Neposredno po burnom i krvavom doga?aju, njegov tvorac sjedi izdvojen od svijeta i doga?aja, goneta rezultat oeekujuai da dozna ono što svi drugi znaju, zaista tom eovjeku trenutci gutaju vjeenost. Vapio sam za rijeeju iz vana. Smjenjuju se moguanosti kraja, od potpuno uspjelog atentata do Mujieinog stradanja. Osjeaaj straha pred slikama – šta bi bilo da je bilo. Da li je Mujica stigao? Da li je stradao gra?anin – prav neki? Kako su ovo primili sugra?ani, policije, vojske, Brko, komunisti? Koliko su zbunjeni komunisti? Ima li rijeei koja zna sve to? Politeova, jedino on to može saznati brzo.
Kao kad se razastire ?ubre po njivama pa zasmrdi eitavim selom, i mene zapuhnu Brkin vonj, zakašljah od žestine škije koju je pušio, ili mi je bio na tragu nekom, ili sam u opsjednutosti s njim, sve to samo zamišljao. Pobijedili smo i njuh Darme, možemo li Brkin?, pitah se osjeaajuai nejasnu nelagodnost izmješanu strahom, koju je podupirala stalno prisutna prieina, Brko mi je stalno primicao ruku – za vrat, samo još da stisne. Tražio me je kod majke, hoae li opet, zna li da sam u gradu, zna li da sam atentator? Koga ae osuditi, jer svaka policija na svijetu postupa na isti naein, ako ne prona?e poeinitelja, da bi opravdala svoje postojanje, potvori na prvog ko je prilika za to. Vea mi žao nekog...
Do?e i ta rijee.
Jev?evia je ranjen u ruku. Brzo se snašao, ponio vojnieki. Kad se podizao nije pokazivao znake straha, grmio je od bijesa. Prvi mu je pritreao, ko bi drugi nego Brko. Širio je ruke iskazujuai sreau – jer ga vidi živa, a odgovoran je za njegov život na svom terenu. Iako ranjen, a uvjeren da je atentant djelo ustaša, ustremio se na Brku, spodbio ga za grudni koš, ponio nekoliko koraka pa ljuljnuo o hotelski zid.
"Majku ti ustašku...", grmio je vojvoda.
"Mama mija, mama mija...", razabiralo se iz desetine ranjenih i prestrašenih italijanskih oficira i vojnika.
U easu sokaeia bi naseljen mnoštvom vojnika, policajaca i agenata. Ona desetina italijanskih vojnika koja nas je progonila, za nama je upala u Šeginu kuau i tamo zatekla nesvjesna Aekara i zakljueila da je našla atentatora. Šege, misleai da su saueesnici, sa još nekim pohvatanim gra?anima, izvedeni su na Musalu, pa je najavljeno njihovo strijeljanje, na licu mjesta, tu na Musali, uza zid hotela.
Razjareni osvetnici dovukli su Aekara na terasu hotela, na mjesto ispada, da dokažu nepoljuljanu snagu okupatora, nepogriješivu i brzu policiju, tu su ga s visine, kao otpad, bacili na beton, pa i onako teško zdravstveno stanje ranjenika ueinili su kritienijim.
Kasnije su Aekara mjesecima lijeeili, u namjeri da preko njega otkriju organizatore atentata.
Brko je kao bijesan pas istreavao i utreavao u okolne sokake, puhao, prijetio, izvodio, udarao, ubacivao u zatvorsko vozilo, poskakivao od bijesa, znojio se – vonjao.
Razmišljajuai o mom neobieno dugom bavljenju u gradu, moj brat, euvši pucnjavu tamo gdje je ranije nije bivalo, doveo ju je u vezu sa mnom. Znao je za logu mojih bombi, uzeo dvije, odavio ih i pošao da izvidi, ako bude moguae i da mi pomogne. Prispio je na pripremljeno strijeljanje, vidio grupu strahom obamrlih sugra?ana, pribijenih uza zid hotela, i pred njima desetinu pripravnih italijanskih strijelaca. I ne trudeai se da me pokuša prepoznati, brzo je od tog odustao zbog mog vrlo niskog rasta, a uvjeren da sam me?u osu?enim, aktivirao je bombe i bacio izme?u strijelaca i italijanskih vojnika, pa se dao u bjekstvo.
U trenu se ispraznila Musala – pobjegli su svi, a najbrže i najpribranije osu?enici.
Opkolivši eitav središnji dio grada, hvatali su svakog zateeenog na ulici i privodili u zatvor. Me?u njima i brata. Policija je vršila grub odbir gra?ana, zbog brojnosti. Brat se branio govoreai da je zateeen na putu za apoteku. Priveli su i sestru koja ae posvjedoeiti da je brat zaista išao po lijekove. Ona je dobro govorila italijanski pa je to, vjerovatno, presudilo da ga otpuste, jer svaki okupator misli da samo njima naklonjeni ljudi uee njihov jezik, naroeito su u to uvjereni na poeetku okupacije.
Ne samo eetnici, i Italijani su bili skloni da vide ustaške prste oko atentata, jer je pokosio samo njihove ljude. U to su se posebno uvjerili nakon velikog zauzimanja oko, po njima atentatora, ustaškog doušnika, Aekara. Sumnjieilo se na sve strane, špijunirali su se me?u se. I Brku. Za nos me grizao oštar vonj sve bližeg gonitelja, išao je po njuhu, ali i on je praaen i nije smio zalaziti u naše jazbine, a poznavao ih je dobro. Nije smio da ga ne optuže za dosluh, na moju sreau.
Izmakoh mu za dlaku, kao i još nekolika puta prije i poslije ovog doga?aja. Uvijek mi tragae nanjuši trag, primakne na koji metar od loge, pa kao da u tom trenu ljutom paprikom svevišnji pospe moje otiske, zakratko onesposobi pasje nozdrve, izvlaeih živu glavu u igri bake-aore.
Svakim dolaskom sam bivao nesretniji, jer prvo što sam saznavao, bile su nove Brkine žrtve, moji saborci, mile drugarice i drugovi, nepunoljetna mladost, najzdravija djeca grada. Na desetine ih je smoždio, na stotine hapsio i tukao – Brko! Po svakom novom saznanju njegovog zlodjela vonj mu je bivao smrdljiviji, napasniji ali je i više ustravljivao oslobodilaeki raspoložene gra?ane, i komuniste. A on je sve više bljuvao smrad, uživao u svojoj nadmoai, postajao nesretan ako mu je bar jedan dan prošao bez krvi, einio je sve da taj zadah dopre do svakog nas, pa je tako taj vonj poeeo zaudarati i u najmirnijim domovima. Kao i ostali drugovi, bivao sam sve obazriviji i iskusniji, a on sve krvoloeniji, ali i neuspješniji, pa je ubadao oenjake i tamo gdje mu nije bilo mjesto, a kad se dokopavao naše krvi, strasno ju je sisao i njom opijen hvalisao se po gradu.
Prošlo je godinu dana od atentata. Na?oh se u Mostaru na jednom od zadataka kojih je u me?uvremenu bilo više, kao i uvijek, bio sam obazriv i siguran u rukama pouzdanog mladiaa Salke Šestiaa, on me svake noai prebacivao u drugi stan, drugi dio grada. Okretan, snalažljiv, povjerljiv, šaljiv i privlaean mladia, koji je u gradu bio obljubljen i me?u drugovima, i me?u gra?anima, a i me?u djevojkama. Vješto i uspješno je obavljao partijske zadatke, pa nije padao u oei policiji, me?utim taj njuh, Brkin, ni on nije mogao nadrasti. A i Brko, obzirom na mladiaev ugled u gradu, i njega i porodice, nije želio da olako udari i na nj.
Jedne veeeri Salko ne do?e na vrijeme, pa me Šefko Nožia preseli u kuau Aiše Fazlibegovia Sefia. Nai?oh na iznena?enje. Bog zna kako sam tamo predstavljen, ali znam da sam se našao u dvokrevetnoj sobi, u kojoj su stanovala dva italijanska oficira. Dodijeljen mi je krevet jednog od njih koji je bio odsutan, na odmoru. Legao sam onako kako sam bio obueen danju, sa pištoljem i bombama. Domalo je došao oficir, odložio oružje na stolicu izme?u nas, skidao se, pjevušio, izlazio i vraaao... Ujutro povedoh razgovor sa nepoznatom Aišom:
"Slušaj, sine, ti si komunista! Ja ne volim komuniste, ne valjaju, oduzimaju pošteno steeena imanja – grabe sebi. Vas ne volim, a osvajaee mrzim, zbog tog vam pomažem koliko mogu. Onaj otrov, Brko, trijebi vas kao gamad, jutros šnjuha i ovuda, prismrdilo mu mlado meso i krv. Ali neae u moju kuau, otjerala bih psa.
"A, gospo?o, pas ko pas, može se drznuti, uai...?", htjedoh joj najaviti moguanost kakve gužve.
"Ne daj se u ruke, nikom, pogotovo njemu, pašeetu. Rastrgali bi te ti psi. Brani se, pucaj, bacaj bombe, i u avliji ako treba, ne misli ni o meni...", iznenadi me izliv patriotskih osjeaanja ideološkog protivnika, koju prvi put u takvom obimu, i tako uvjerljivu, sretoh u ovom ratu. Kad po oslobo?enju budemo dijelili pobjednieku slavu, pomislih, pravedan dio treba dodijeliti i Aiši.
"Hvala vam gospo?o Aiša. Neae do tog doai, ali...", rekoh da zakljueim razgovor.
"Ništa ne reci dvaput. Životinje su to. Eno!, sinoa uhapsiše tog mladiaa, stasita ko jablan, Salku Šestiaa... Brko, Brko, zemlja mu kosti izbacivala, dabogda, uhapsi i Salku Eelebiaa, Mehu Dvisca i Smaju Puzia..."
Duboko me ganulo sve ono što sam doznavao o osamnaestogodišnjaku Salki Šestiau. Svim poznatim i nepoznatim policijskim postupcima, Brko je lieno sisao krv tog mladiaa, ali je on, poput osušene drenovine ostao bez kapi izdaje, a to je krvnika žestilo do bjesnila, pridodavao je nove i nove batine, zalijetao i zubima kidao meso, beton mrljao krvlju, ne vjerujuai da se i u sopstvenoj krvi može kaliti, ne odati, druga, ni jednoga. U divljaekom bijesu otkidao je komad po komad mladosti – usmrtio ga je neplanirano.
Ta žrtva bi stožer koji okupi gra?ane, i one najkolebljive, izazva mržnju, ali i povlaeenje pred jaeim. Zaplaši i nas komuniste.
Odluka Mjesne partijske organizacije i privremenog Mjesnog suda, koja putem letka zavijori gradom, da se likvidira krvnik Brko, privuee oeekivanu pažnju gra?ana, vojske i policije. Odluka je poturena lieno Mati Roku, šefu policije, a dostavljena je eak i na Brkin radni sto.
Kad sam se najmanje nadao, pozvaše me drugovi iz Mjesne partijske organizacije i saopštiše da sam vo?a grupe zadužene da izvrši tu odluku. Grupu su još saeinjavali Hasa Kazazia i Reuf Džabia.
Konaean obraeun!
Da li sam želio ovo, da li je jaei strah od ranjene zvijeri ili želja da se selo riješi krvoloenog vuka? Nije lako udariti na Brku koji nakon osude ima stalnu eetvoroelanu pratnju – tjelohranitelje. Da ae na njega nasrnuti hajkaei – mi, siguran je, zapeo je gvož?a, eeka na mamac. U prednosti je, na mene je dozvoljen lov, ne smijem ni na ulicu...
U toj troelanoj grupi jedini sam koji je navikao na oružje, družio njim kao i protivnici – saborci to nisu. Hrabri i pouzdani drugovi, kadri i osposobljeni za herojske podvige, obavili su vea brojne patriotske zadatke, ali premalo oružjem, a ovdje presu?uje – samo ono. Bez dvoumljenja idu u vatru, ali znaju da je to kao borba srednje i lake kategorije. Takva nam je sudbina od poeetka otpora, stalno protiv veaih kategorija, sitih, odjevenih, obueenih i dobro naoružanih neprijatelja. Ovo je samo još jedna takva bitka.
Kakve li misli more eovjeka osu?enog da nestane, a biae tako, ako ne uspije naša grupa uspjeae neka od sljedeaih, osu?en je i nestaae – na koji naein razmišlja?, poeeh se baviti tim i takvim mislima. Zna da tu smrt želi i mostarsko dijete. Kakav je osjeaaj eovjeka pred naletom svegradske mržnje, eak i njegovih? Kako zamišlja onog, a pouzdano zna da taj postoji, koji je dobio zadatak da zada presu?eni udarac? Sanja li ga?, pitah se sanjajuai i ja njega. Einilo mi se da sam, onom smrdljivom vezom, mogao slijediti njegove misli.
Znam zašto sam na ovoj strani, kao da uhodim Brkine misli, pa kad bih se rodio još stotinu puta, opet bih bio na njoj, nikad na komunistiekoj. Oni su kao kuga, ruše sve pred sobom, svakog ko ima neko dobro, i ko nije uz njih. U ratu svaki eovjek mora odabrati svoju stranu, pa i ja, poštenija je od njihove. Komunisti su krivi za sve, ta šaka u crveno umazane fukare, koja izvikuje Ruse, tu?ine ko i mi, stvara nered, ruši, pali i ubija, a koja bi policija na svijetu to dozvolila u svojim njedrima. Da nije njih Mostar bi bio miran i sretan, a ovako...? U interesu je Mostara, a nikom ne priznam da ga voli više od mene, da eim prije uništi te bolesne usijane glavice, samoubice, da zavede red i mir. Mrzim komuniste i nije mi ih žao, naprotiv, toliko su nam nanijeli zla – žedan sam njihove krvi. Sve je to tako i samo tako, ali, da li sam baš ja morao prednjaeiti u svemu protiv njih, svakog saslušati, udariti i toliko ih dotuai? Da li sam baš jedino ja trebao postati krvnik u njihovim oeima? Zašto, ja pa ja? Pa i taj mali, Šestia, pa jest – razbojnik je, zadojeni komunist, nepopravljivi fanatik, ali je i gradski miljenik, jest za ubiti, ali, moradoh li biti baš ja taj krvnik? Kao da nas nema pun Mostar, i policajaca, i ustaša, i Italijana..., zašto ja moram uvijek prvi? A, onda, šta sam i napravio, koga pobijedio, da li je uopšte mali krivac, nije on izmislio komunizam, neko ga je zarazio, da li je taj kažnjen i, hoae li biti ikad? Svoje poslove sam obavljao vrijedno i savjesno uvjeren da einim dobro mom dragom Mostaru, ali, priznaj to bar sebi, samo pred sobom, einio si to i da bi se dokazivao, napredovao u službi. Željan si vlasti, priznaj i to, grabio si i onu iznad svog rasta. Vlast, Brko, vlast! Ona te odvela u zlodjela. Pusta ljudska sebienost, ja pa ja! Zaslijepljen u toj pohlepi, priznaj to, bar sebi, vjerovao si da ae Hitler slomiti Evropu za koji mjesec, ili najviše godinu, jer je tvoja država kapitulirala za nekoliko dana, a onda, zna se, vlast – po zaslugama. Požurio si da ti budu najveae. Vea si se pokolebao, shvatio si da je ne bi dobio ni približno zaslugama, jer si, Brko, za Evropu, samo jedan od glupih Balkanaca, a njima se prizna samo snaga – nikad um. Preko dvije godine stieeš zasluge, odan kao pas, a vea sad, još u ratu, eim iskrsne povjerljiv posao, taj uštirkani Evropljanin iskljueuje naše, i tebe, kao nedorasle i nepovjerljive. Vea sad tako sa prijateljima, a šta tek možeš oeekivati po završetku rata? Zna se, moj Brko, krasnu i lopatu, tamo odakle si i došao. Mutna je voda u koju sam zagazio, smokrio se i nema povratka. Trn u oku grada, kao i obieno kad zagusti, sad vea i porodici. Svi mi okreau le?a, zaobilaze u susretima. Sad ti pada na um to, a gdje si bio kad si žario i palio? Rat se ne privodi kraju, sve manje vjeruješ u ono od eega si pošao, sigurnu Hitlerovu pobjedu. Ko zna eija je i ona, možda baš ove fukare koja ginuai priziva Ruse. Ne dobije li ga Nijemac, ti si ga izgubio, i tvoje tri djevojeice. Možeš li ih zamisliti kao djecu jednog neprijatelja, nedajbože i zlikovca? Šta bi im dovikivala djeca na ulici? Bi li se stidjeli oca? Mrzili zbog zla koja bi zbog tebe trpila? Šta bi se izrodilo u djeeijim glavama kad bi se tako završio rat, kad bi ih djeca presretala po ulicama i govorila da si im ti poubijao roditelje, braau i sestre? Pod tvojom rukom su vješani na Tepi, Musali, Krankasi..., uz ciku neke djece, može li se izokrenuti, cieiti tvoja siroead gledajuai oeevu strvinu, oeiju ko fildžani i odvaljenom modrom jezieinom? Moje drage i lijepe djevojeice! Brko, Brko, moj Brko, uvalio si se u velike igre, a nisi dorastao igrae, mada si mislio da si najbolji, ili aeš to postati. I ta presuda. Drznula se ta fukara, komunistieka, utuvila da je nešto, da može eak i na Rajh, a ja sam joj samo jedna stepenica, niska. Malo sjutra nadobudni balavci, još Brko ima dara i damara, možete mi pljunuti pod prozor, još sam ja za vas aždaja, progutaau vas sve, ama baš sve, ovo je moje vrijeme, moja snaga, a vaša, hoae li je biti, ikad, zašto da razmišljam sad o tom? Naprijed, udrite, pa da vidimo kako aemo završiti!? Smrviau vas, ko pašead, hajde, udrite, kukavice, udrite! A, opet, kad malo razmislim, ko zna gdje leži ?avo, ubili su domobranskog generala, raniše vojvodu, zašto se to i meni ne bi moglo dogoditi? NJih su euvali svi – ja, a ko ae zaštititi mene – ustaše, Roko, Italijani, ko? Svi bajagi prijatelji, a niko neae da je uz mene na ulici. Niko! Pridodali mi tjelohranitelje, stražu, eto te tamo, oeigledno se desilo nešto nakon tog prokletog letka. Nisam mogao ni zamisliti da mi se ovo može dogoditi, ali eto desilo se: "Ne pada snijeg da pokrije brijeg, vea da svaka zvjerka pokaže svoj trag". Moj se zna, neizbrisiv je, sudbina Rajha. A, on je najjaei na svijetu, a ja u Mostaru, upamtiae me ta fukara, tek ae sad da me spozna, tek au sad trijebiti taj kukolj. Upamtiae na kog je ustala. Moji ste da vas je koliko i Rusa, i više. Nisam vam ja Jev?evia, neae vam se pružiti prilika, a ako i do?e do nje, biau brži. Nisam vam ni Roko, kurva, sakrio se u hotel, ne pomalja nos, utrtio, ja sam Brko, a Brko je jedan u Mostaru, jedini pred kojim drhtite svi, drhtiaete i pri spomenu mog imena.
Dosa?ujuai se danima u sobi einilo mi se da stalno slušam ovakve Brkine misli, kao da cure iz zida.
U gradu se više osjeaa policija, danonoano je na nogama, prosijava ulice, sokaeiae, obale Neretve i kuae. Traga za pretpostavljenom grupom, prepoznavala ju je u svakoj lienosti nasmijane mladosti, u svakom susretu, šetnji, govoru i šapatu.
U svakoj ljudskoj zajednici postoje periodi greenja i opuštanja. U prvom su budni i vladari i podjarmljeni, kažnjava se i za male ispade, ako nema ni takvih, onda se odabiru nevini-naivni, kazne za primjer, za potrebe samopouzdana i opravdanja zavo?enja grea. Baš u tim vremenima najveai protvnici režima ostaju nekažnjeni, na vrijeme se sklone i pritule pred hajkom, a stradaju nevažni, oni što su nebudni – govore što misle. Režim mora doigrati hajku, uhvatiti zvijer, da poplaši ostale, da bude više prituljenih, prividno i više reda i mira. Hajka traje koliko može, a nikad koliko je potrebna. Kad se hajkaei poenu opuštati, a krivi još ne poenu oglašavati, niti im se ko još nada, to je najpogodniji trenutak za velika iznena?enja. Dugo sam razmišljao o vremenu pokretanja akcije, onom kad ae se razvodniti hajka, opustiti Brko, pa zakljueio da se taj trenutak po neeem mora osjetiti – strpljivo au eekati:
Strpljen – spašen.
Haso i Reuf su danonoano uhodili vuka, pratili mu kretanje i navike. Kao poskok na vrelom kamenu, okretan i obazriv, soeio je otrov i spremao na borbu, bijesno se prsio i nabijao snagu. Stalno je na ulici, koeoperi se okružen nevidljivim agentima, prividno se nudio – izazivao našu grešku. Nadao se i nestrpljivo eekao. To je ona prva polovina hajke, budna i opasna. Biaemo strpljivi, saeekati opuštanje, splašnjavanje straha i budnosti. Biae to za desetak dana, a do tad otkrivaaemo njegove slabe taeke, bez njih nije niko, pa ni on.
Zadatak je preozbiljan i za njega se zna na široko, neprijatelj ae pokušati sve da provali grupu, a zna to dobro da radi, pa sam se veoma brinuo. Pustili bi nas da radimo do pred kraj, a onda u gvož?a kao zvijeri. Za takve prilike valja imati pouzdanog saborca izvan grupe, koji nije na oku ni u slueaju provale, pa njegov ueinak može biti presudan. Da bude Brkin priljepak, na moju lienu molbu, za takvu rolu prihvati se Šefko Nožia. Prijatno me iznenadila i hrabrost i spretnost tog vragolastog momka, ro?en da bude mostarska liska, a ne ratnik, ali kad mu sudbina nametnu i to, kao i svaka liska, i tu postaae najbolji. Vea nakon tri dana dohaberi Brkino trenutno mjesto, pronašao ga je na osami, na Carini.
Ne easeai otreah tamo, prišunjah na nekolika koraka.
"Ti si najljepše dijete u earšiji", tepao je veseloj i brbljivoj djevojeici u naramku. Mješavina dobro poznatog muškog glasa i majeinog tepanja pred uspavanku. Vuk u jagnjeaoj bekinji.
"Kako mi stoje kikice, babo, valjaju li?", govorila je djevojeica igrajuai malom pletenicom prislonjenom uz bucmast obrašeia.
"Najljepša od svih što sam vidio", istinski me je iznenadila Brkina nježnost.
"Babo, kad aeš me opet voditi u hotel, na aevape?", mazilo se dijete.
"Vodiae tebe tvoj babo, vodiae...", Brko je zaista nježan prema djevojeici, kao i svaki otac u vrijeme opuštanja.
"Kada?", djevojeica je istrajna.
"Vodiae, strpi se, nekoliko dana, samo...", Brkin glas je postajao ozbiljan.
"Vodi me, odmah! Okupana sam, nisam isprljala haljinu...", djevojeica je htjela da iskoristi oeevo dobro raspoloženje.
"Polako! Što si navalila...?", Brko je gubio strpljenje.
"Hoau da mi vide kikice", odgovorila je bezazlena djevojeica.
"Ne možemo odmah. Za nekoliko dana. Znaš, ima tamo opakih ljudi. Znaš, ti si pametna djevojeica...", Brko nije mogao da ostane dugo opušten, zavladale su misli koje ga progone u noanim morama.
"Znam, babo. Znam! Ja tebe volim, babo, puno. Zašto tebe ne vole djeca, sa sokaka? Baš su bezobrazna, potvaraju na te, svašta...", djevojeica je nesvjesno ujedala i grebala u oeevim grudima.
Sve pameti sazdane su od istog tkiva, kao i kajsije i koje rode i ne rode, istih vanjskih osobina; mržnje i ljubavi, gluposti i visprenosti, zla i dobra, sebienosti i širokogrudnosti, izdajstva i patriotizma, grubosti i nježnosti, nevjere i vjere, divljaštva i ljudskosti... Svaki eovjek sve to u sebi ima, ali je kod svakog drugaeije raspore?eno. Kod Brke dobra stenju u dnu pod naslagama zlih – u mraku. Malo je pobuda koje mogu osvijetliti donje naslage – u zlom podgrijati dobro. A takvu snagu nema niko kao djeeija bezazlenost, pogotovo kad je živahna, svježe okupana sa kikicama i u eistoj presvlaci, koja eavrljanjem, kretnjama, sreaom i zraeenjem nevinosti, pobu?uje sva dobra ljudskog uma, koja brkaju zateeeni red stvari, zakurlavaju košmar u glavi, preslojavaju zlo u dobro, osvijetljavaju sve ljudskosti u eovjeku i zatamnjuju životinjsko. Pred razdraganom djevojeicom u Brki se i zlo posramilo.
Držeai veselu djevojeicu u naramku, tu pored mene, Brko je najednom postao eovjek. Ubiti eovjeka – neau i ne mogu. Neau zbog djevojeice, nema opravdanja niti ga može naai iko. Lokva roditeljske krvi pred bezazlenom djevojeicom – poteklo od mene. Brko je i to mogao i einio, ali je to bio neki drugi Brko, policajac, uma bez djeeijeg melema. Za atentat je bila idealna prilika, koja se više nikad ne može ponoviti, ali tu i tada ja to nisam mogao da ueinim. Odustao sam i umako.
Osjeaao sam nastajanje Brkinog opuštanja, i njegovog uvjerenja da smo poraženi, bahat pobjedonosni njegov hod u sve tješnjim ulicama, likovao je dokazujuai snagu besmrtnosti. Po naeinu ponašanja nasluaivao sam i neki novi unutrašnji život tog kurjaka. Sve je manje radio u neradno vrijeme, samo toliko koliko su nalagala pravila službe. Povlaeio se u porodienu toplotu i sigurnost iza debelih zidova policijske zgrade, da je manje na ulici. Iz doma mu sve su grlatija vesela djeeija graja i kikoti, i njegovi smireni glasovi, javljali su mi drugovi. Razmišljao sam o tom vuku, udubljivao se u moguae njegove misli. A neke od njegovih ispovijesti prijateljima, koji su ga obilazili i kuražili po objavljivanju partijske smrtne presude, dopirali su i do mene.
Ima žena pravo, govorio je, potpuno sam se predao poslu i premalo sam u kuai me?u djecom. Radim, radim i dan i noa, nemam kad ni prezalogajiti, a kamo li pomilovati dijete. A kome sve to? Djeca me željna, vesele se svakom mome prekoraeenju kuanog praga u dolasku, kao i molbama da ostanem pri odlasku. Sve manje su na sokaku, neae komšijska djeca s njima u igru, eim iza?u moja djeca komšijska zamieu za kapije. I djeca ratuju na svoj naein. U službi dobivam velike bitke, a ovdje gubim djeeije. I male bitke mogu biti velike, za djecu sve su jednako velike, a tu sam nemoaan, slab i za one velieine makova zrna, toliko slab da za svoje dijete ne umijem naai ni rijeei objašnjenja i utjehe. Pred svojim djevojeicama u meni je krivnja, osjeaaju je a ne razumiju. Žale zbog tog i neae da se mire s tim. Muee se i pate pod teretom mržnje koja probada iz oeiju earšijske djece. Pitaju, zašto je to tako?, podsvjesno osjeaaju da je izvor zla u meni. U mojim oeima traže to ružno vrelo koje progoni njih. Alah je stvorio dijete za bezbrigu i igru. Moja su za toliko osakaaena, samo ona na eitavoj Carini. Mogu li naai opravdanje za to, pred sobom? Komu vlast i dobra ako nisu za dobro svog djeteta? Sebi, Brko, sebi, sebienjaee, govorio je nekom prilikom u alkoholizovanom stanju. Priznaj to jednom bar sebi pred sobom. Ružan je život na gradskoj osami. Djeci pogotovo, u koji god sokak povire djeca se uklanjaju ispred njih, kao da su zaražena kugom. Šta im reai na sve ueestalija pitanja – zašto ih djeca mrze? Manje ulagati sebe u vlast, moj Brko, manje!, manje krvi, manje šnjuhanja i izbivanja iz kuae, a više milovanja. I sa ženom, i ona je od krvi i mesa, živa, a godinama je predmet – za moje ponašanje. Nije ni ona bez pameti, misli bog zna šta, ne smije ni reai, svijesna da bih je zalijepio šamareinom. Ne slaže se onim što einim, odaju je oei. Voli me, sluša, privržena kao i svaka naša žena, ali ne odobrava moje postupke. Plaši se da ne poginem, jednom i natuknu, šta bi ona s djecom, ne daj bože, da mi se desi što? Ima pravo, eto, vea me osudila ta pašead, a ko zna, takvi su, naai ae kakvu hableeinu, nagovoriti da nasrne... Kako bi preživjele moje mile djevojeice, bez babe, sirotice, a nisam se eestito ni poigrao s njima? Strašna je i pomisao. Milovaae njih babo, s njima igrati na sokaku, i sa drugom decom, donosiau im bombone i eokolade, i igraeke, svima, da ih domamimo – da prihvate moje maeiae. Komunisti su krivi za sve, nameau nemir, primoravaju me na sve to. Oni su me odvojili od porodice, maeiaa...Treba pašead likvidirati, oeistiti earšiju, smiriti duhove, pa onda u kuani mir, milovanje. Ne bojim vas se da vas je i još toliko. Obraeunaaemo se. Sve eešae su mi govorili o ovakvim i slienim Brkinim ponašanjima, koja su, nema sumnje nastala u neposrednoj opasnosti iza presude koja ga je prenerazila kad ju je zatekao na svom policijskom stolu. Podmetnuli mu je na najsigurniji njegov kutak, ko?, komunisti, u srce policijske stanice, sjutra ae i u spavaau sobu...?, oeito se zaplašio. Duboko je uvjeren da ae na njega nasrtanje, ako ga bude, biti noau, pa je danju mirniji.
Eekao sam obavještenja, razmišljao i pripremao za konaean udarac. Opet Šefko dohaberi:
"Eno Brke u sokaku, iza kuae. Sam je!"
Prilazio sam mu pritiskajuai grudi. Kao da mu je samro danji osjeaaj za opreznost, nije se osvrtao ni nadao zlu. Oeešao sam ga u prolazu, nije me ni primjetio.
U zadnje vrijeme sa djecom je sve eešae i duže, na sokaku se i danas sa njima zaigrao – stonoge, uei dvije kaerkice da šutaju plohu. Na to ploeasto paree kamena Brko je unio sve svoje misli, einio sve da su djeca vesela. Oeešasmo se, ja i do maloprije strašni Brko, udaljavajuai se prosto ne mogu da povjerujem da se to dogodilo.
Eto, i u drugom nasrtaju zatekoh Brku-eovjeka, a ja neau da ubijem eovjeka. Ne mogu to, i neau nikad, ne priznajem da mi to može i narediti bilo koji naredbodavac, ni moja partija. Iznad svega sam eovjek, jesam i eovjek koji pripada Partiji – eovjek u Partiji, ali na djeeije oei proliti roditeljsku krv ja ne mogu.
Opet ne izvrših partijski zadatak – i ne pokušah. Za neke ae to biti partijska nedisciplina, možda eak i za Partiju. Može me zbog tog i osuditi, postoji ta opasnost, realna je i bliska, jer Brko ne prestaje da ubija, a da sam izvršio zadatak ne bi stradao taj i taj – optužiae. A postoji i ta presuda!? Ni pred kakvom osudom, i bilo kakvom kaznom, neau se odreai eovjeka u sebi, ni oko sebe. Nikad. Nikad i ni po koju cijenu.
Opet eamovanje i eekanje na zasjedu, na Brku-vuka.
Konaeno ukaza se i ta prilika.
Dvadesetak koraka od zastrašujuaeg policijskog zdanja, u režimlijskoj kafani, u društvu svojih, i tjelohranitelja, kahvenisao je Brko. Reuf, Hasa i ja stigosmo na poprište, riješeni da završimo igru, danas i ovdje, u policijskom srcu. Na ukradenom biciklu provozah nekoliko krugova, da upoznam okolišje i sadržaj kafane. U susretima, uz malo rijeei, usaglasismo vi?eno. Potvrdismo Brkino prisustvo u kafani, i ostalih, ali ne pade dogovorena odluka da ubacimo bombe. Sjatismo se kod ?ikiaa spomenika i u dahu saglasismo da to ne einimo u kafani, da ne ubijamo nevine gra?ane, jer smo tamo vidjeli eak i oeeve dvojice naših drugova. Vjerovatno su došli da doznaju što, po nagovoru sinova komunista.
"Poubijati nevine ljude, ne smije to eovjek, istinski komunista!?", rekoh misli koje prihvatiše i oni. Gledao sam im u oei, govorile su o velikom zadovoljstvu izazvanom prijedlogom i odlukom. Ponos bi moja unutrašnja reakcija na tu stranu ljepote mostarskih patriota. Zdrav ponos je najsnažnije osjeaanje ljudskosti. Eekaaemo da iza?e, dodatno rizikovati svoje živote, pa aemo pištoljima izvršiti atentat, bezuvjetno, usaglasili smo se. Stražariaemo stalnim pokrivanjem tih dvadesetak koraka, njih dvojica zajedniekom šetnjom, a ja biciklom. Na odstojanju.
Vozikanje i šetnja oko policijske tvr?ave opasno oduljiše, a Brko, kao da je Bog stao na njegovu stranu, zasjeo, dugo ne izlazi. Misli su u takvim prilikama i brojne i brze. Najeešae su one koje pretpostavljaju odvijanje doga?aja, koji ae poeeti njegovom pojavom.
Saborci su mi bez iskustva u upotrebi oružja, vrijeme ih eini nervoznijim, prepoznajem im to po kretnjama i pogledima, a i ja sam sve bliže granici vladanja sobom. A kad i mene naee strah, istinski se pobojah za njihov stepen straha, koji je morao biti razoran. Prisjetih se slike ustravljenog Mujice pred atentat na vojvodu Jev?eviaa, kada ga je potpuno obrvao strah. Mada sam mu napominjao više puta, ne bacaj bombu prije nego pro?u tri sekunde od aktiviranja udaraea, i mada je znao da od tog zavisi uspjeh naše akcije, ipak, u strahu prvog susreta, sa zujanjem bombe izgubio je osjeaaj vremena i vladanja sobom, izgubilo znanja o sekundama, nadvladala je misao da ae bomba eksplodirati u ruci, zamahao nakon jedne i po sekunde, zamahao i lijevom, nesvjesno, udario po mojoj desnoj – izbio moju bombu... I ova dva momka, iako odluena i za najveaa samožrtvovanja, nisu drugarili oružjem, a udaramo na najvještijeg vojnika. Kad se na?u u bog te pitaj kakvim položajima, u zbunjenom stanju, mogu zapucati nasumice – drug u druga.
Brko je tih dana bio aktivan i opasan, kao da je riješio da zada konaean udarac mostarskom pokretu, hapsio je redom. Manje se kretao, slao je druge, uoeavala se ta promjena. Koliko ozbiljno raeuna na svoj kraj, nasluauje li barut, mene?, pitao sam se moleai boga da se konaeno pojavi. Dugo sjedi. Da li je zvjerka nanjušila lovaeki dah, pa tuli u logi? U kafanu ih je malo ulazilo i napuštalo, zašto su to einili i ti rijetki, pitah se, da li smo uoeeni na ulici – da li smo provaljeni? Da li zbog tog ne pomalja? Ne bih se zaeudio ništa od toga vuka, ni kad bi iskoeio i sasuo olovo u moje grudi. U prednosti je, na biciklu sam i jakoj svjetlosti sunca i malo vidim kroz staklena kafanska vrata, a ja sam njemu dobro vidna meta. Može me upucati i kroz staklo, bez rizika. Možda je i progovorio neko pod teretom rana, poremeaenog uma, ili su nas prepoznali na ulici? Jesam li ili nisam na nišanu? Hajde budi mudar, šta je ovdje tvrdoglavost a šta razumno i opravdano povlaeenje? Da li ae ikad iko znati šta su sve razmišljali atetantori, oni koji su bili sami žrtve. Koliko su zaslužni iako nisu uspjeli, a koliko ih spominjemo i pamtimo, ako smo i ikako. O eemu li je razmišljao Gavrilo Princip, da li se plašio? U životu nema sredine, sve je tako banalno koliko i da-ne. Da ili ne?
Ipak da!
Hrabrima i bog pomaže, pouzdaau se u to narodno iskustvo.
Ovo je prvi put da ne osjeaam Brkin vonj, sad mi i to pade na um. A tako je blizu. Možda je i to neka predskaznija? Koja? Teška je ova borba, gradska, jedva eekam moju šumu punu zvijeri. Naši su na ovoj strani a neprijatelj na onoj, oružje mi oružje ti, to je sva mudrost. A ovdje? Svi su svuda i nigdje. Ne znaš ni ko je svat ni brat, u svakom euei samo jedan, nikad oba, ali koji je ko?
Taman sam nailazio pored eesme, sedam-osam metara od policijske zgrade, kad se na vrata kafane izvali Brkina prilika.
Golemija je od planine Velež iznad Mostara.
Od straha zatitra mi košulja iznad sise.
Išao je samouvjereno, dosljedno visokom ugledu policajca koji je uživao. Tjelohranitelji su zvjerkali kao vrapci u toku grmljavine. Lijevom rukom pridržavao sam upravljae, a desnom pištolj u džepu.
Na tri metra se pogledasmo – zvjerski.
Vrisnu moje oružje.
Iznenadi i preplaši sve zateeene na ulici – i mene.
Poeeh borbu za svoj život – samo za nj. Ne znam šta se zbivalo u tim trenovima, kao da sam obnevidio, kao da sve to nisam zapoeeo ja, kao da su presreli mene, kidisali da me ubiju – usredsredio sam se za borbu za goli život. Ostale su neke slike, nikad ih neau ni smetnuti. Kao da je izbaeena iz praake, Brkina kapa je letila u desetmetarskom luku, a na mene se ustremljivala izoblieena lica i nadnaravne ruke. Bacih biciklo na njih, zapucah iz oba pištolja. Spotakoše se, i onda pucnji, einilo mi se na svakoj taeki zemljine kugle pucalo je. Pucnjava, samo ona. Nisam vidio, znao ni euo zaštitne pucnje, a pucali su i dvojica mojih drugova. Sve sam snage upregao u trk da bih se dokopao sokaka kod ?ikiaa spomenika. Bivao mi je sve bliže i eitavu vjeenost daleko. Pucam objema rukama, samo po potrebi, na prepreku, jedna od njih bi agent Topia – uklonih je. Da li sam ranjen i u što, kako au to znati kad mi plamti svaki dio tijela, kao da je zakucano nebroj eivija u nj?
Dokopah se neretvljanske vene, sokaka – otpuhnuh. Opali iza le?a. Italijanski oficir s prozora Dragice Perin, polubijel od sapunice za brijanje, pucao je eas na mene eas na njih – ne zna ko je ko. Zaustavi ustaše na vrh sokaka, oni pomisliše da je Italijan jedan od naših, ustuknuše koliko mi bi dovoljno da zagrlim Bešu – peainu moje mladosti. Dalje nije bilo teško, dokopao sam se svoje loge.
Kako je završilo sa Brkom?
Nisam znao.
Progonila me je znatiželja, a ne mogu da doznam, ne smijem se pokazivati.
Slušao sam da u saobraaajnoj nesreai usmraeni pješak ne ostaje obuven. Ma koliko dobro uvezane cipele, na eudesan naein, same sazuju se i povelikim lukom, u trenu rastavljanja sa životom, završe podaleko od unesreaenog. Po njima vozaei odmah saznaju kobnu istinu. Da li je sliean let Brkinog fesa znak punog pogotka, pitah se nestrpljivo iseekujuai u kuai Politea. Oeekujem ga s posla kao ozebao sunce.
Atentat je potpuno uspio.
Vea treaeg dana, u prvi mrak, zametnut poštom, na putu za Štab, koji se nalazi na Prokoškom jezeru na Vranici, krenuh u sigurnije prostore, tamo gdje postoje samo – oni i mi.
Izlazeai iz grada još jednom me zapuhnu Brkin vonj, smrdljiviji nego ikad prije. Osmijehnuh se prisjetivši se nekog filma u kom se govorilo da eovjek, kad-tad, mora doai do mjesta žrtve, ili tamo gdje se zbio doga?aj. Znam da je pokopan juee, slušao sam i pogrebnu muziku, prepoznao i poruku trubaea koji je griješio, namjerno – u ime mostarske raje. Pa ipak, javi se i u meni ta potreba – da vidim grob, da se još jednom uvjerim da više nikad Brko neae presresti – nikog.
Približavajuai se haremu smrad je bivao sve oeitiji, a kad se primakoh svježoj humci, posta i napadan.
Ništa ne može zaudarati kao tek odgrnuta mostarska avlijska aenifa – u ljetno vrijeme, pade mi na um ta einjenica, braneai se od smrada humke, a bio je, bez uvelieavanja, smrdljiviji od tog. Štipao je za nos. Neshvatljivo!?
Po pokopu, u noai, nekolike ucvijeljene majke su punim kantama razmuaenih govana zalile cvijeae na Brkinom prebivalištu.
Bi to najprilieniji spomenik mom vuku, mostarskom eudovištu. On mi za sva vremena izbrisa brigu savjesti i pitanje – koga sam ubio?
Eovjek ne smije ubiti Eovjeka.
Nikad, ni u ratu!
DANILO MARIC |
))!! Poslala: PLAVA BANJALUCANKA