Pjesma objavljena prije godinu dana, ponovo stavljena po narudzbi drage mi prijateljice Entonie. Evo, draga, uzivaj u citanju Pusa!
Zbrajam sve svoje pobjede i greske, poraze, nadanja, sve rijeci teske. Na papir stavljam sva moja trazenja neke velike srece prepune dizanja i gazenja i podvlacim crtu ispod toga svega i pitam samu sebe: Zaliti?! Zbog cega? Prekrizim u jednom potezu ruke sve one koji su mi obecavali mirne luke i kleli se da ce skinuti mi zvijezde sa neba, ali, ne... To nije ono sto meni treba. Moja je sreca negdje u meni, raste u svim mojim osmjesima koji su sakriveni i za svaki tuzni dan koji je ikada svanuo, cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo. Svaku suzu koju sam ikada pustila, nadomjestit cu jednim osmjehom koji sam propustila i izravnati racune sama sa sobom, izjednacit cu rijeci ''dobrodosla'' i ''zbogom'', zapljeskat cu svim svojim greskama, porazima i padovima, svim svojim snovima o dalekim gradovima. Konacno cu vidjeti koliko sam blizu nekoj novoj ljepoti zivota, glasno zapjevati svojoj slobodi i viknuti: divota! Koliko ljubavi jos u meni ima, koliko pjesama, koliko rima... Pospremam sobu, bacam ovo i ovo... Na mjesto starih stvari stavljam sve novo. I krevet mi nekako sjaji u tom svemu, toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu! Gdje god je bilo crno, sada je bijelo. Sve sto je bilo pola, sada je cijelo. Zbrajam sve greske i samo se nasmijem, jer u suznim ocima jos srecu ja krijem. Nisam jos ni dala sve sto mogu dati, ni neznam jos sve sto tek cu znati, tek negdje me moje sunce ceka i mladost je moja tek potekla rijeka. Kada pogledam na sve, ne, nije mi zao. Hvala zivotu sto sve greske mi je dao. Jer sada samo dalje idem jos pametnija i ruku na srce... Nikada sretnija. |