Sjedim u kutu svoje mraene sobe...Toliko boli i patnje na jednom mjestu da je teško negdje drugdje se smjestiti,opet je jednako bolno. Suze kaplju kao ljetna kiša koja nije padala vea nekoliko mjeseci.Ogroman pljusak iz vedrog neba. Osjeaam kao da ae za tili eas stati,ali to se ne doga?a.Kako dalje,pitanje koje mi se mota po glavi. Za jednu šesnaestogodišnjakinju,jednu obienu balavicu,jednu prosjeenu curu,vea pomalo umornu od bola i tuge, kako ofucano bezvezno pitanje. Kako se ona može pitati kako dalje, kad zapravo još ne zna što je život i prava bol. Smiješno je, zaista, pomalo ironieno...Mnogi ¨pametnjakoviai¨ kažu da je najveai problem tinej?era, ¨ta djeeja zaljubljenost.¨ Hm, možda imaju pravo, samo znaju li oni da katkad to nije samo zaljubljenost, to preraste u ljubav. Onu ljubav koja se samo jednom doživi. Sad dok ovo pišem, sama se sebi smijem jer tolika je vjerovatnost da au se još ¨sto puta zaljubiti¨ da je bolje da ne pišem gluposti. Mi, balavci ipak ponekad znamo što se zapravo doga?a. Mogu li vjerovati da je samo zaljubljenost ako je trajala više od 3 godine,vjerujte, prvih 2,3 mjeseca ste u oblacima i to je samo zaljubljenost ali kako prolazi vrijeme to više nije to, ma koliko stari bili, zar ne, ili se varam? Možda sam previše subjektivna?!?!
Zašto je život tako okrutan, zašto je on tako bio nepravedan?Zašto je moju ljubav tako dotukao, kad sam dala i dušu i tijelo, kad sam ga zavoljela više nego što je oeekivao? To je sudbina, zapravo to samo dragi Bog zna. Tješim se....
Eesto se pitam što se dogodilo, jer ni nakon što je vea prošlo odre?eno vrijeme ni sama neznam razlog, možda ga i nema. Možda me nikad nije volio...Možda se tješim, ali kako pomisliti da me nije volio kad mi je dao toliko dokaza, kad me tako obožavao, pružio mi ono što veaina djevojaka ove dobe može samo sanjati....Ili me jednostavno prestao voljeti..............
Najgore je uveeer...kad podmukla tama se uvuee u moju sobu, kad nema ruke da te potapša po ramenu, kad nema nikog, ama baš nikog, samo tuga i ja. Najradije bih željela pobjeai nekamo, gdje, zapravo neznam. Možda na neko mjesto gdje nema cilja, gdje uranjam u nešto beskrajno....
Trebam ga zaboravit, samo, kako se pomiriti sa einjenicom da on više neae me svaki dan ljubiti kao da se nismo vidjeli sto godina??Kako? Kako se pomiriti da više nema njegove nježne ruke na le?ima, poljupca tako osjeaajnog ili pak zagrljaja ili samo jedne obiene rijeei : VOLIM TE.....Najgore je prihvatiti situaciju, prilagoditi se da si sam............
Svi misle i u sebi potiho govore zaboravi ga...ali nitko mi nije rekao kako?!?!?!!!?!!?
Znate ono ; pokušati zaboraviti, znaei voljeti ga još više!!!!!!!!!
Pitam se, Bože, zašto si mi dao da patim? Zašto si mi dao da volim, a ovako boli!!!Pomalo ironieno, ali svjesna sam da nisam jedina.Eemu ovdje vas mueiti svojim problemima.....
Vea dugo posjeaujem ovu stranicu ali od mene ni traga ni glasa...Vaše pjesme su me natjerale da vam se otvorim, iako je cijena možda previsoka. Nekome je ovo dosadno. Vjerujte, nikome ne zamjeram.....ali puknula sam. Ne mogu si dopusiti da potonem. Previše sam zatvorena osoba da bi se ljudima oko sebe otvorila,a ovdje me nitko ne poznaje i lakše mi je....
Nitko zapravo nije svjestan koliko mi znaei što sam se nekome otvorila.....Kao da sam se preporodila, kao da mi je pao najveai teret s le?a....I sad dok ovo pišem, još nisam sigurna hoau li ovo staviti me?u vas, me?u nekoga tko me razumije....Valjda au uspjet!!Bit ae mi bolje....
Svakako, želim se zahvaliti ljudima sa ovog djela sajta, jer mi svakim danom daju snage za dalje....Zaista mi je teško se nositi sama s ovim...iako nije kraj svijeta. Dugo sam bila uvjerena bila da sam ja kriva, ali danas više tako ne mislim. Shvatila sam da ništa nisam mogla ueiniti. Život je takav. Bog je nam svima odredio put, on ga zna unaprijed.........Nade uvijek ima!!!!!!
|
hvala!
ARKO FILIPOVIA