Sjedim u kutu svoje mračne sobe...Toliko boli i patnje na jednom mjestu da je teško negdje drugdje se smjestiti,opet je jednako bolno. Suze kaplju kao ljetna kiša koja nije padala već nekoliko mjeseci.Ogroman pljusak iz vedrog neba. Osjećam kao da će za tili čas stati,ali to se ne događa.Kako dalje,pitanje koje mi se mota po glavi. Za jednu šesnaestogodišnjakinju,jednu običnu balavicu,jednu prosječnu curu,već pomalo umornu od bola i tuge, kako ofucano bezvezno pitanje. Kako se ona može pitati kako dalje, kad zapravo još ne zna što je život i prava bol. Smiješno je, zaista, pomalo ironično...Mnogi ¨pametnjakovići¨ kažu da je najveći problem tinejdžera, ¨ta dječja zaljubljenost.¨ Hm, možda imaju pravo, samo znaju li oni da katkad to nije samo zaljubljenost, to preraste u ljubav. Onu ljubav koja se samo jednom doživi. Sad dok ovo pišem, sama se sebi smijem jer tolika je vjerovatnost da ću se još ¨sto puta zaljubiti¨ da je bolje da ne pišem gluposti...No, mi, balavci ipak ponekad znamo što se zapravo događa. Mogu li vjerovati da je samo zaljubljenost ako je trajala više od 3 godine,vjerujte, prvih 2,3 mjeseca ste u oblacima i to je samo zaljubljenost ali kako prolazi vrijeme to više nije to, ma koliko stari bili, zar ne, ili se varam? Možda sam previše subjektivna?!?!
Zašto je život tako okrutan, zašto je on tako bio nepravedan?Zašto je moju ljubav tako dotukao, kad sam dala i dušu i tijelo, kad sam ga zavoljela više nego što je očekivao? To je sudbina, zapravo to samo dragi Bog zna. Tješim se....
Često se pitam što se dogodilo, jer ni nakon što je već prošlo određeno vrijeme ni sama neznam razlog, možda ga i nema. Možda me nikad nije volio...Možda se tješim, ali kako pomisliti da me nije volio kad mi je dao toliko dokaza, kad me tako obožavao, pružio mi ono što većina djevojaka ove dobi može samo sanjati....Ili me jednostavno prestao voljeti..............
Najgore je uvečer...kad podmukla tama se uvuče u moju sobu, kad nema ruke da te potapša po ramenu, kad nema nikog, ama baš nikog, samo tuga i ja. Najradije bih željela pobjeći nekamo, gdje, zapravo neznam. Možda na neko mjesto gdje nema cilja, gdje uranjam u nešto beskrajno....
Trebam ga zaboravit, samo, kako se pomiriti sa činjenicom da on više neće me svaki dan ljubiti kao da se nismo vidjeli sto godina??Kako? Kako se pomiriti da više nema njegove nježne ruke na leđima, poljupca tako osjećajnog ili pak zagrljaja ili samo jedne obične riječi : VOLIM TE.....Najgore je prihvatiti situaciju, prilagoditi se da si sam............
Svi misle i u sebi potiho govore zaboravi ga...ali nitko mi nije rekao kako?!?!?!!!?!!?
Znate ono ; pokušati zaboraviti, znači voljeti ga još više!!!!!!!!!
Pitam se, Bože, zašto si mi dao da patim? Zašto si mi dao da volim, a ovako boli!!!Pomalo ironično, ali svjesna sam da nisam jedina.Čemu ovdje vas mučiti svojim problemima.....
Već dugo posjećujem ovu stranicu ali od mene ni traga ni glasa...Vaše pjesme su me natjerale da vam se otvorim, iako je cijena možda previsoka. Nekome je ovo dosadno. Vjerujte, nikome ne zamjeram.....ali puknula sam. Ne mogu si dopusiti da potonem. Previše sam zatvorena osoba da bi se ljudima oko sebe otvorila,a ovdje me nitko ne poznaje i lakše mi je....
Nitko zapravo nije svjestan koliko mi znači što sam se nekome otvorila.....Kao da sam se preporodila, kao da mi je pao najveći teret s leđa....I sad dok ovo pišem, još nisam sigurna hoću li ovo staviti među vas, među nekoga tko me razumije....Valjda ću uspjet!!Bit će mi bolje....
Svakako, želim se zahvaliti ljudima sa ovog djela sajta, jer mi svakim danom daju snage za dalje....
Zaista mi je teško se nositi sama s ovim...iako nije kraj svijeta. Dugo sam bila uvjerena bila da sam ja kriva, ali danas više tako ne mislim. Shvatila sam da ništa nisam mogla učiniti. Život je takav. Bog je nam svima odredio put, on ga zna unaprijed.........Nade uvijek ima!!!!!!
Bila sam uvjerena da sam se izvukla, ali ponovno tonem...Vjerujte!
|