| Više ni sama ne razumijem svijet u kojem živim. Zar su ljudi toliko zli? Imaju sreću, ali opet nisu zadovoljni, traže nešto još uz to. Valjda je nikad nisu izgubili kao ja pa ne znaju koliko znači? Moja sreća je bila lažna, mada to nisam znala. Najgore je znati istinu, ali ipak pustiti srcu na volju. Ja sam očit primjer kako osjećaji vladaju nad razumom. Znam da je loš, znam da ga moram zaboraviti, da nanosi bol, da ruši sve što dotakne....ali još sam uz njega i branim ga, opravdavam ga pred sobom, iako opravdanje ne postoji. Otišla sam predaleko, a da toga nisam bila svjesna. Sva se ta ljubav rodila u laži, cvjetala u laži, a sada umire u istini! Zato ta smrt i je tako bolna, da se laž nastavila, sve bi nas manje boljelo. Jedan pogled kroz prozor me doveo do suza. Jesenje lišće prekrilo je svaki djelić sivih ulica, prelijepo je! Možda je ta suza pala samo zato jer je zaboli svaka ljepota, ljepota koju ne poznajem, koju nisam osjetila tako izbliza. Možda ne zvučim pravedno, možda sam i nezahvalna, ali ljudi, on je bio tako veliki dio moga života, sve što sam ikada željela. I bez njega, sve se drugo činilo tako nevažno, bezvrijedno. Sa njim je sve imalo svoj smisao! I toliko je ljepote u životu, a ja je nisam mogla dotaći s njim. I dalje imam sve, ali ne ono što mi najvise treba: LJUBAVI!!! Mnogo toga je iza nas, on je bio jedini kojega sam voljela. Znam da je pogrešno, ali ne mogu skupiti snage da krenem dalje. I čak uspijem sebi reći da je kraj, ali opet ostajem! On je moja najveća greška, greška koju sebi nikada neću oprostiti. I kako godine prolaze, sve više sam toga svega svjesna. Sve što danas želim je da ga ne vidim, ne čujem, da sam što dalje. Tako mi je lakše. Ja, zatvorena između ova četiri zida, osjećam tu ljepotu vani, ljepotu koja prolazi mimo mene, a ja se bojim hladnoće i ne smijem izaći van. Opet sam zaplakala zbog njega...opet mi je srušio snove koji su stajali na klimavim nogama..... Zar sam tražila tako puno? Zašto se nije mogao zaustaviti na jednom mjestu i ostati? Navukla sam zastore. Ali opet osjetim kretanje. Lišće pada, muzika svira, samo ja stojim. Ne mičem se, ne dišem, njegovi nevidljivi koraci ostavljaju tragove na mome srcu. Ti, gaziš po mome srcu, gaziš po svojim odajama, gaziš po svome srcu, gaziš po sebi..... I neki drugi me zovu, i oni nisu manje dvolični od tebe. Samo što mi oni neće nikada značiti to što si mi značio ti. Sada sam već mirnija. Srce ne udara tako glasno. Valjda se i ono umorilo!! Sada mi je žao godina, žao mi je snova, žao mi je što naši tragovi nikada neće ostati na ovom jesenjem lišću...... Ne može znati kako boli dno onaj koji nikad letio nije! |