oprezna sam, jer srce već trpilo je, oči su plakale, guste suze su iz njih kapale, duša već umorna je, i ne želi ponovit to sve ..
distancira sam, možda baš sad griješim, mažda bi ruke raširit trebala, ali dušom mojom već je neko kročio, i ostavio bolni trag, koji još nije zaraso...
ali kako samo nasmijava me, svakom riječju svakom gestom, čak i pjevao je, možda mu svejedno bilo nije, ali pustio je stihove sa usana svojih, znao je da to mojem uhu ugodno je...
uz coctel do kasno u noć, ne mekanim sofama jednog bara, razgovarali smo i gledali se, al dodirnuli se nismo, ko da smo oboje znali, da dodir preko granice prelazi...
njegov govor, onaj glas, tako poseban, upijala sam ko pustinja vodu, zasiti se nisam mogla, hipnotizirana sam bila...
oka dva plavozelena, pogled nisu skidala, s dva moja oka tamna, želja se u njima vidjela, čežnja i žudnja osjetila, znala sam ali nisam pisnula...
da li sam ga dotaknut trebala, a što da sam ga duže u oči gledala, možda bit tada poljubac, na usnama osjetila, ali time bi se opet u već viđeno upuštala, bolje da sam ovako postupila...
pogledi će nam se opet sresti, nije ovo zadnji put, da će mi osmijeh s lica ukrasti, već danas će to učiniti, ne odustaje on tako lako, ali ja se ne bunim jer dopao mi se jako...
|