Sve je počelo tako nevino,
ja zaljubljena djevojčica s mladih trinaest godina,
on stariji dečko kojeg svi znaju.
Opčinio me njegov osmijeh, a njega moja mladost.
Sanjala sam o tom prvom poljupcu,
o muškom zagrljaju i tihom drhtanju.
Sanjala o prvom nježnom šapatu na uho,
o prvom dodiru, o prvom poklonjenom cvijetu.
Tada nije bilo granica, nije bilo važno vrijeme,
bilo je bitno da postojimo mi i da postoji sad.
Stvorili smo ljubav, pravu i neiskvarenu
i ona nas je vodila u naše lijepe izmišljene svijetove.
Odrastali smo, istraživali tijela, mijenjali se...
Bio je nježan, i bio mi je prvi,
tako sam ga voljela.
Dala sam mu svaki maleni dio sebe,
bio mu je dostupan svaki dio moga dana
i mislila sam da smo sretni.
A onda preokret...droga,laži, krađe, zatvor...2 godine.
Možda čak i više.
Toliko ga nisam vidjela.
Ja sam ga čekala da mi se vrati,
maštala o ponovnom susretu,
oprostila sam sve.
Pisala sam mu pisma i pisala sam mu pjesme,
samo da zna da sam još njegova.
Vratio se...i bili smo sretniji no ikad,
zaljubila sam se ispočetka,
zaljubila sam se dvostruko jače nego prvi put,
njegov zagrljaj me nosio do neba,
zaboravila sam koliko me povrijedio,
vidjela sam da mu je žao zbog svega,
ja znam da me volio...vidjela sam mu u pogledu.
To se osjeti, to se shvaća po dodirima,
po disanju, po načinu na koji me ljubi.
To je neobjašnjivo...
svi su mi branili da ga volim,
a ja sam ga onda voljela još više.
Svakom zabranom je moja ljubav bila veća no prije.
Ali očito nije bila dovoljno velika
jer je ubrzo dobila staru zamjenu...
vratila se droga i počela zakopavati tu moju neizmjernu ljubav.
Kad je shvatio što gubi, molio je da mu pomognem.
Bio je tako sam i tako izgubljen,
krenulo je odvikavanje...
to su bili teški dani prožeti svakojakim borbama,
ali opet sam bila sretna jer smo postali bliskiji nego ikad.
Tada smo izgradili još veću i snažniju ljubav,
tada smo počeli živjeti međusobne živote,
on moj, a ja njegov.
Ali ja sam se uvijek pitala zašto se to dogodilo...
jer uložila sam cijelu sebe u našu sreću.
Nisam to zaslužila.
Plakala sam bezbroj puta i osjećala se tako samo
i sad osjećam da se ponovo gubimo
i nikada neću moći shvatiti
kako jedan prokleti žuti prah
može biti važniji od savršenstva koje nosi ljubav.
Još sam zaljubljena djevojčica,
sada s malo više godina,
s devetnaest mladih godina...
nemoj me ponovno uništiti...
|