LIJEPA PRIČA
NOVI POČETAK PUN VJERE I NADE
LJUBAVNA PRIČA
S mukom je premještala bukete cvijeća iz jedne ruke u drugu dok je po torbici tražila ključ ulaznih vrata svoje kuće. Kad ga je našla i pokušala otključati, jedan je buket iskliznuo iz naručja i pao na tlo, a ostale je jedva uspjela ukrotiti u "svilenim" celofanskim "haljinama". Ušla je, na stolu dnevnog boravka ostavila je hrpu buketa najrazličitijih cvjetova složenih u najrazličitije aranžmane, a pokupila je i onaj koji joj je ispao pred vratima. I njega je pridružila ovom bogatstvu cvijeća iako joj je više sličio na cvjetne naslage na grobu netom umrlog pokojnika, nego na izraz ljubavi i zahvalnosti, što je bila namjera kolega i kolegica s posla, i ljudi koji su s njom surađivali. U dubini duše - osjećala se pokojnicom.
Izula je cipele i bosa po mekom tepihu prošetala po svom prostranom dnevnom boravku. Zagledala se u more. Voljela je njegove daljine i smirivala ju je njegova tišina, ali u ovom trenutku i morsko plavetnilo, i tišina bonace, i beskrajne daljine ispunjavale su joj i tijelo onim što je osjećala u duši - prazninu koja je odjekivala tišinom, besmislom i tugom. Upravo je dobila hrpu cvijeća kao dar zahvalnosti i iskaz ljubavi svojih suradnika i socijalnih radnika s kojima je tijekom tolikih godina radila, kao oproštajni dar za odlazak u mirovinu. Od danas više neće svako jutro u isto vrijeme piti prvu jutarnju kavu, sjedati u automobil, juriti na posao, i - posjećivati obitelji, djecu, starce, samohrane majke, napuštene i nesretne ljude kojima je kao socijalna radnica posvetila sve svoje znanje, svu svoju ljubav i vrijeme. Sad ju pomalo počinje stizati misao i svijest da je ipak mogla više vremena i pažnje poklanjati svojoj djeci, danas već odraslim kćerima koje su u potrazi za vlastitim "JA" otišle od kuće na studij u druge gradove i negdje drugamo svijaju svoja gnijezda. Samo je najmlađa, tatina ljubimica još na studiju, ali i ona - negdje daleko - tako daleko da je često dolaziti kući - preskupo.
Danica je sjela u fotelju, zažmirila, duboko uzdahnula i pustila vremenu i suncu da uđu u sav njezin život i obasjaju sve dosadašnje radosti i bezmjerne želje za istinskom srećom i ispunjenjem.
Plaha plava djevojčica bila je odlična učenica i jedino se u razredu osjećala lijepo i sigurno. Voljeli su je nastavnici zbog tihe i blage naravi i nenametljivosti (nastavnici uvijek vole ovakvu djecu, jer najmanje problema prave, tek je kasnije shvatila) ali se među učenicima uvijek osjećala pomalo nesigurno i izgubljeno. Više je voljela samoću, bila je, rekli su joj, misaoni tip, koji promišlja stvarnost i želi je u potpunosti razumjeti bez obzira što je zbog toga morala platiti cijenu - određenu usamljenost…
Tek je na fakultetu osjetila što znači biti dio društva, kako komunicirati s drugima a da se ne izgubi vlastita osobnost, kako pokazati i ljepotu duše i dobrotu srca a da se ne izgubi ljepota ženstvenosti i intelektualno bogatstvo. U tom joj je najviše pomogao njen muž, Tonko, kojeg je sasvim slučajno upoznala, ako se u životu u koji krećemo punim srcem i punim plućima, ali i puninom želje da učinimo nešto lijepo i svijet bar malo boljim, o slučajnosti uopće može govoriti. Tonko, je bio brat njezine cimerice, Dalmatinke, koja je svojom burnom i neopterećenom temperamentnošću bila ravnoteža njezinoj mekoj, popustljivoj naravi, ali i organiziranosti i upornosti. U studentskoj sobici dviju siromašnih studentica hrvatskog sjevera i hrvatskog juga susreli su se slavonski duh popustljivosti i marljivosti, i dalmatinski duh prodornosti, otvorenosti i iskrenosti. Njihovom uspješnom funkcioniranju svakako je pridonio Tonko, koji je na prvi pogled pao na nježnu, plavokosu, tihu, milu Slavonku, koja je izgledala kao da je sišla sa slike "Proljeće" nekog renesansnog slikara, koje se sjeća iz udžbenika osnovne škole. Tonko je bio pilot, radio je u JNA i to ne iz neke velike ljubavi spram vojske, nego iz čiste ljubavi spram aviona, tehnike i mogućnosti da se profesionalno usavršava do vrha. Kao sjajnom studentu to je bilo omogućeno. Danica je zaista imala sjajnog muža, ali u istoj mjeri, ono što nitko nije znao, imala je i trajnu sjenu na srcu - niti ona, niti njezino troje djece nikada i nigdje nisu smjeli ići u crkvu. Pred djecom je to bilo teško skrivati, jer su bolna bila pitanja: "Mama, zašto ostala djeca smiju ići na vjeronauk, a mi ne smijemo?", "Što je to prva pričest?" i "Zašto mi ne idemo na krizmu i nemamo kumove?". Vjerojatno je to potiskivanje religioznosti, koju je kao dijete vrlo intenzivno i savjesno proživljavala, pa je obavila i devetnicu "Prvih petaka", uvjetovalo čir na želucu, nervozu i depresivnost kojoj je bila sklona, ali ju je pred ljudima opravdavala svojim iznimno napornim i emocionalno iscrpljujućim radom socijalne radnice. Izvana - zaista, imala je sretan brak, dobru i pametnu djecu, muža koji ju je volio i bio takav da bi ga svaka žena poželjela uza se, samo da i u njegovom životu nije bilo te bolne, nevidljive rane… Premda je u JNA bilo relativno puno Hrvata - Dalmatinaca, nikad se nije saživio s ekavicom u službi, sa službenim ateizmom i s činjenicom da mu djeca žive i odrastaju kao Jugoslaveni, a ne onim što je on duboko u svojim žilama osjećao - kao djeca, vitezovi i prave dostojanstvene dame Gospe Sinjske. Ta Gospa Sinjska, ta sinjska krajina i Cetina - valjda će do sudnjeg dana kao znak prepoznavanja osjenčavati dušu svakog tko je odrastao između Jadranskog mora i Dinare, osjećao je.
Nije dočekao slobodnu hrvatsku državu. Poginuo je u avionskoj nesreći kad se vraćao s nekom delegacijom iz Londona. U toj nesreći poginuo je jedan hrvatski književnik i cijela njegova obitelj, većina putnika bili su Englezi, tako da je svu bol Danica i njezina obitelj odživjela posve tiho i privatno, bez uplitanja TV kamera ili novinarskih diktafona koji kao strvinari svaku žrtvu nesreće žele dodatno raskomadati i izložiti javnosti… Do prijevremene mirovine Danica je tako živjela sama sa svojom djecom, svojim poslom, svojim "domaćim zadaćama" - kako je voljela zvati svaki slučaj, sve ljude koji su joj kao socijalnoj radnici bili povjereni. U radu je bila beskompromisna. Nikada nije odustajala do konačnog, najpovoljnijeg rješenja, bez obzira koliko ju to emocija, vremena ili novaca stajalo.
Plod je tu, na stolu dnevnog boravka - buketi i buketi cvijeća, s toplim riječima zahvale. I - prijevremena mirovina zbog narušenog zdravlja.
Zvonce na vratima svojim reskim "ding-dong" trgnulo ju je iz meditacije i promišljanja o svemu što je učinila, što je propustila učiniti, što je mogla a nije, ili što nije trebala, a ipak je uradila tijekom gotovo pola stoljeća svoga života. Otvorila je vrata, a pored nje je kao vjetar uletio mladi susjed koji naplaćuje vodu i ostale komunalne usluge i s prvim korakom u hodnik počeo ju je zasipati podacima kako je danas nemoguće normalno živjeti s ovolikim troškovima, a žena mu je "na čekanju", djeca idu u školu i svatko ima svoje zahtjeve, a on tako malo zarađuje da se pita kako će samo platiti kompjutorski priključak na Internet, jer je dijete za krizmu dobilo od kuma - kompjutor. Danica je smireno slušala njegovu ispovijed, svakidašnju jadikovku, "nagrecala" potreban novac iz novčanika i on je kao vjetar i izašao iz kuće. Vratila se, uzela novčanik i istresla na stol sve što se u njemu nalazilo. Bilo je tu i kuna, i poneka lira, i lipa, i računa, i - sličica Srca Isusova, koja ju je sad istinski pogodila, jer se uopće ne sjeća kad ju je i da li ju je ona uopće stavila u novčanik, gdje je inače držala slike svoje djece i pokojnog supruga. Uzela je sličicu, poljubila je i sjela u fotelju kao gromom pogođena. Počela je plakati. Oči Isusove sa slike su je gledale blago i opraštajuće, ali je ona ipak u njima čitala prijekor i opomenu. Pa istu ovakvu sličicu dobila je još u četvrtom razredu kad je počela "Devetnicu prvih petaka" koju je vodio sad već pokojni župnik u njezinom rodnom gradu, na sjeveru Hrvatske… Na površini je sad isplivala sva bol propuštenih godina, sve neproslavljene prve pričesti i krizme, vjenčanje kod matičara, bez križa i Božjeg blagoslova, sve neizmoljene molitve i neisplakane suze kad ni na ponoćku nije mogla ići, i sa zavišću je uzimala kolače koje su joj nudile sirotinjske obitelji koje je, tijekom radnog dana (jer je i Božić bio radni dan) službeno posjećivala. Te su obitelji imale problema, bile su na mnogo razina bijedne, ali su imale ono što je ona izgnala iz svoje obitelji i svog života: Boga, Isusa u štalici, "Narodi nam se kralj nebeski", uskrsna jaja, lijepe pjesme, i "Kraljice neba".
Odlučila je… Prodat će kuću, djeci podijeliti novac, kupit će negdje nekakav stančić i živjeti samo za Boga i za siromašne. Toliko toga mora nadoknaditi…
Svećenik, i sam duboki štovatelj Srca Isusova ganut je slušao ispovijed ove još uvijek mladolike i lijepe žene. Nakon ispovijedi preporučio joj je da sve svoje brige preda Isusu, da se moli Srcu Isusovu i njemu preda i svoju djecu, i njihove živote i svoju kuću i sve koje će u svom budućem životu susretati, bez obzira kako osmislila svoje umirovljeničke dane. Danica je ove pastirove riječi slušala otvorenih usta i srca kao što suha zemlja upija svaku kap kiše, kako kaže psalmist. Svakodnevna misa postala joj je više od navike, postala joj je potreba kao kruh, kao jutarnja kavica i dnevne novine, koje je čitala od najranijeg djetinjstva. Nekoliko godina molila je bez prestanka, uvijek imajući na umu što moli, ali s vremenom joj je bilo sve važnije da izmoli i ono: Ako je to volja Božja…
Kad je ušao u sobu s oglasom u kojem ona prodaje kuću - ni po čemu ga nije razlikovala od ostalih kupaca. Bila je ljubazna, suzdržana, onakva kakva je uvijek bila u susretima s nepoznatim ljudima, pogotovo u svojoj kući. Naravno, srce joj se stezalo od boli što će kuću sigurno prodati, što će time izbrisati sve svoje uspomene, na neki način gotovo umrijeti, ali je već imala iskustvo da će joj Bog dati potrebnu snagu. Ipak, kad je ovaj gospodin finih manira, navratio i detaljnije se propitivao, primijetila je da imaju toliko toga sličnoga, a nije joj promaklo da izgleda kao da je brat Roberta Redforda: u farmericama, s tenisicama na nogama, ravna trbuha, sportske građe, prosjede kose i pomalo ranjiva izraza lica. Ipak, ni u najromantičnijim snovima ili maštanjima nije mogla zamisliti da će Isus biti ovako romantičan, duhovit, blagonaklon, da će, kao u nekoj kič-predstavi ili "ljubiću" što se na tone tiska po ženskim časopisima, režirati pravu ljubavnu priču. Što se više družila s ovim gospodinom, koji je odlučio kupiti njezinu kuću i konačno se skrasiti u svojoj lijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj, nakon cijelog radnog vijeka provedenog u Australiji, gdje je ostao udovac, sve je više otkrivala koliko njih dvoje imaju zajedničkog, koliko su u mnogo čemu bliski i jedva je sebi priznala, koliko "se imaju rad", kako se u njenom rodnom kraju kaže. Kad ju je zaprosio, ganuto je rekla: "DA".
Svetište Srca Isusova diše tišinom, smirenošću i svetošću. U crkvi su, pred oltarom, samo pater koji ju je potakao na pobožnost Srcu Isusovu, ona, njen budući muž i njezina djeca, dvije kćeri koje su kume. Vjenčanje je posve tiho, intimno, lijepo, radost se prelijevala s lica patra na mladence, na njezine kćeri i zetove, na unučad, koji kao u filmu gledaju kako njihova lijepa baka postaje žena nekog čike kojega nisu poznavali… Pater će ovo vjenčanje uzeti kao temu u svojoj sljedećoj propovjedi o nježnom i milosrdnom Srcu Isusovu, koje se nikada ne oglušuje na molitve onih koji su iskrena i raskajana srca. Jer - i Daničin muž je često molio Gospu i Njezina sina da se sretno vrati u jedinu mu dragu domovinu i napokon nađe svoj mir u svojoj kući, u svojoj državi i na hrvatskom tlu… Samo je Isus mogao znati srca, čežnje i snove ovih dvoje ljudi koje je na ovako nevjerojatan način povezao.
Daničina kuća s prekrasnim pogledom na najljepše more na svijetu danas živi punim životom. Vrt oko kuće uredno je obrađen, cvijeće se ukazuje ganutom oku svakog prolaznika, unučad se igraju u dvorištu iza kuće, a ona, sad i članica Marijine legije i župskog Caritasa, nastavlja obilaziti jadne i nemoćne ljude, što je radila dok je bila socijalna radnica. Sad to radi u Isusovo i Marijino ime. I - zato je mnogo, mnogo sretnija.
ANA PENIĆ
--------------------------------------------------------------------------------
http://www.ver.hr/arhiv/ver2001/Ver6-01/lijepapr.htm |