Pocetak
Razglednice
Bedastoce
Free Slanje SMS-a
Melodije za mobitele
Zid za grafit
Upisite pjesme, price...
Tekstovi, izjave, grafiti
Forum
Chat
Mali Chatek
Privatne poruke!!!
Igre
Tko zeli biti milijunas
Pronadjite razlike
Geografija-pikaj i uci
Sudoku
Nagradna
Natjecanje u tetrisu
Natjecanje u mastermindu
Natjecanje u memoryu
Vicevi
SMS poruke
Fotografija
Smijesne slike
Kviz
UvRnUti KViZ-evi!
IQ testovi
Home
E-cards
  Graffiti wall   Write a poem, story...   Win a free game   Forum   Chat   Shout box   Send free SMS   Ringtones   Funny texts and stories   Foolish things   Games   Championship in Tetris   Championship in Mastermind   Championship in memory   Jokes   SMS   Quiz   Photos   Funny pictures


Arhiva (Archive)
Novi upisi (New entries)

9892 upisa na 396 stranica (stranica br. 211)
9892 entries in 396 pages (page No. 211)
ako procitas
mislim o tebi stalno. u svakom trenu vidim tvoj lik. zelim te ovdje. zelim te sresti i mnogo toga reci. pitam se kako bi bilo da nisi otisao. mozda bi jedno drugome pomogli u lijecenju rana. prepao si se prisnosti i pobjegao tako daleko. nit te mogu vidjeti niti sresti bar po nekada u gradu. danas sam izasla iz stana s ludim mislima o tebi. zamislila sam da si dosao i da sjedis na starom mjestu. zamislila sam se kako ulazim i smisljam sta da ti kazem. tvoj osmjeh je bio tako stvaran i sjetan. suze su mi krenule niz lice dok sam iduci kroz nase ulice. sjecanje mi je razdiralo dusu i um. zar je moguce da si pobjegao od ovog zivota u svojoj zemlji i spas nasao tako daleko. zeljela bih te sresti i pitati o sreci, jer ako ti je zivot ispunjen ljubavlju i srecom ja cu bit mirna.
molim za tebe svaku noc. da pronades ono cega za tebe ovdje nema. molim da ne osjetis ponovo sto si osjetio. da tvoje srce ne bude samo. voljela bih da znas da na tebe mislim i da znas koliko sam spremna bila da te prihvatim i volim. ubjedena sam da bi nasa srca bila spojena jer imaju istu ranu i bol. nazvala sam te u snovima svojim posebnim cvjetom. dan-noc ili minjevusa. samo sto si zamijenio dan i noc. ti si danju skriven a nocu cvjetas. tako je bilo i nekada kada smo imali zajednicke trenutke. nase tracke srece i njeznih pogleda.
budi sretan zivote moj i ako neces to biti samnom molim te budi s nekim samo ne ostaj sam u svojim zidovima. ti znas sta govorim i ako ikada procitas, a znam da neces, volim te jos uvijek.
Utipkao jabuka - 1.2.2007. u 01:03 Komentari ( 0 )

Svejedno
Reci mi, tebi bi bilo svejedno da ja i odem, zar ne?
Mogao bi i na to hladno odmahnuti rukom, kao na sve?
Nebi ti bio problem zaboraviti da sam ja ikada ovdje bila
i baciti sve nase snove i reci da sam ih samo ja i snila?
Reci mi, molim te, obecajem da necu biti ljuta,
tebi i ne bi bilo tesko maknuti mene sa puta?
Ne bi te boljelo okrenuti mi leda i reci meni zbogom,
otici od mene, kao da nikada nisam ni bila sa tobom.
Shvati, ja sam pokusavala, okretala sam neba,
ali tebi nikada nije bilo dovoljno, nije nikada bilo onako kako treba.
Ja sam se mjenjala samo da bih ucinila sve sto si trazio od mene,
pratila te u korak kamo god da si krenuo, bila poput sjene,
i opet pored svega, nikada dovoljno dobra, zar ne?
Reci mi, i nije bas tako tesko u vjetar pustiti sve?
Nisi ti kriv, ja sam ta koja je sebe lagala da ti to nije lako.
Mislila sam da nije onako kako izgleda, ali vidis, bilo je upravo tako.
Pokrivala bih oci kad god bih vidjela barem mrvu toga da ti je svejedno,
vracala se rasirenih ruku, i mislila da to je vrijedno,
na svaku uvredu nasmijala se i samo te dugo gledala...
Uvijek sam uz tebe stajala prva, a sada se prva predala.
I tek sad vidim, ti nisi brisao suze sa moga lica zato jer ti je bilo zao.
Ti ih samo nisi imao vremena gledati, zurio si se da bi ponovno otisao
i mene pustio da te cekam nocima i zivim za tren kad ces se vratiti,
i uvjeravam se da ces ti jednom sigurno mene shvatiti.
Ali neces...znam da neces, moje su suze tebi predaleko.
Ja sam preumorna da trcim k tebi, a ti suvise dalek da bi me cek'o,
i mozda nije ni bitno sto smo sve zajedno htjeli stvoriti,
kad nesto doista zelis, za to se trebas i boriti.
Ne pustiti da netko drugi pati za dvoje, pokusava i zeli.
Mozda sam za tebe kriva za sve, ali nisam za to sto smo se sreli,
jer od trena kad sam te vidjela znala sam da te zelim voljeti,
i oprosti sto odmah nisam znala da ce to ovoliko boljeti.
Utipkao Loah - 31.1.2007. u 16:42 Komentari ( 4 )

maceha
Okreces mi dusu..
kao da ostavljas kamen koji nista ne osjeca..
ako je bio plamen,da li je gorjela vatra..
ne znam ja daza ljubav preklinjem..
pa patim sam i ponosna..
nijue to lijep izbor..nije...
ali kad drugog izbora nemas pristajes na ono sto ti zivot prostire..
A meni tvojim odlaskom ljubav se cini kao maceha..
maceho,ljubavi..
neznas mi svoje tople grudi pruziti..
Pa da imam osjecaj da sam zasticena i da je sigurno..
majka si njemu,on ima kome otici,
a menezar ne i ovaj put sreca treba zaobici..
Utipkao leejla - 30.1.2007. u 20:25 Komentari ( 2 )

tonem...opet...
sjecanja ne bljede
vuku me u svijet maste
zaborava
ludila
sve mi se cini samo kao san
kao da cu se probudit
i da ce sve biti po starom
ipak
znam
u zabludi sam
opet
zivim u svijetu proslosti
ne mogu
i ne zelim izaci
a znam da tako samo tonem
ali kako
zasto
zbog ceg
da krenem dalje
moje te srce uzalud voli
a ne mogu ni opisat koliko to boli
Utipkao kika - 30.1.2007. u 18:28 Komentari ( 4 )

trag...
jednom sam probala
te tvoje usne
pune otrova
a one zauvijek otrovase me
ostave mi trag
gori i od ugriza zmije
trag
koji ubija
boli
trag koji ne nestaje
traje vjecno
Utipkao kika - 30.1.2007. u 14:55 Komentari ( 0 )

ako odes...zauvijek te cekam
ako jednom odes
i izgubi se svaki trag
ostat ce sjecanja
od kojih mogu zivjet
i da se nikada vise
bas nista ne dogodi

ako jednom odes
ali negdje dalje
i ja cu biti tamo
srcem i dusom

ako jednom odes
daleko
da te ni sunceve zrake nece pronaci
i shvatis
da ja sam ta bez koje ne mozes

samo dodi

moje srce zauvijek te ceka
Utipkao kika - 30.1.2007. u 14:54 Komentari ( 0 )

patnja
Na sve strane rasut kao magla
svud me vidis a nigde me nema
nezni miris svuda sirim
al' ja sam ipak samo sena

Ne znam zasto evo opet dolazim do tebe
tvog lica i osmeha kobnog
kobnog izgleda ne samo za mene
da pokusamda ti kazem
sto te nisam zvao
sto sam bezao,lagao,krao, pijo,
gorke suze u sebi krijo
tebe negde,
tamo izmedju neba i zemlje
gde neznost urla od siline ljubio

Utipkao Nostradamus - 29.1.2007. u 23:16 Komentari ( 0 )

Moj zivot
Ja kad sam imao 14 htio sam imati 15 a sa 15 sam htio imati 16 a sa 16 sam htio imati 17 a sa 17 necete vjerovati htio sam imati 18,a sa 18 krenuo sam gledati na svijet drugacije sad umjesto da zelim 19 a zelim imati 21 godinu.Vidite li vi problem?Nevidite naravno samo sto vi mislite da tu ima problema ali nema samo imam određene ciljeve u zivotu.
Utipkao Itaka - 29.1.2007. u 22:12 Komentari ( 1 )

ti si moja tamna strana
Ti si moja Tamna strana
Nigdje noći
Nigdje dana
Ti si moja tamna strana
Nigdje sreće
Nigdje želje
Samo strašna živa rana
Drugi dođu
Drugi nude
Ljubav
Radost
Sreću stalnu
A ja stojim
Tebe čekam
Da sažalim se
Ja na sebe samu
Opet samu...


Utipkao cru - 29.1.2007. u 19:22 Komentari ( 0 )

USOAVANA LJEPOTICA
ruka joj bijaše ispružena, godinama spas je tražila,
al ljudi blatiše haljinu njenu bijelu.
đavao je tražio njenu dušu da je odvede u podzemlje svoje,
nagovarao je da mu se preda, da je uzme cijelu.
probudila se ona u odajama nepoznatim
i sigurna bila nije, dal je to san il java.
čekala je nekog, čekala je princa
da probudi djevojku koja godinama spava.
mošda je već polako i gubila nadu,
al ne kažu uzalud da ona umire zadnja.
i pojaviše se neki, al ne i onaj pravi.
on morao je znati sve i prijeći preko toga.
morao je znati teške misli u njnoj uspavanoj glavi,
boriti se s djetetom što u njoj vječno leži,
da je čuva duboko u srcu svom,
da usprkos svemu nikad ne bježi.
kad već zadnje niti nade u njoj se odmatahu,
doluta dječak što se tek igrati prestao.
njegove usne udahnuše joj život kojeg nikad imala nije.
otvori ona napokon oči,
i shvati da više nikad neće biti kao prije.
no nije znala dal je napokon usnula divan san,
il joj se napokon ostvariše svi snovi!!!
Utipkao spocky - 29.1.2007. u 15:30 Komentari ( 8 )

Što je ljubav?
Ljubav je kao život.
Sa nama se rodi i umire.
Ona je učiteljica.
Uči nas voljeti cijeli život.

Ljubav je kao voda.
Bez nje se ne može živjeti.
Ona je mir,
što je duši poklanja.

Ali, ljubav je i bol
koja tjera suze da teku.
Ona je patnja
što se sa tugom spaja.

Ljubav je kao dijamant.
Čista, neuništiva, vječna.
Ona je oprost
jer oprašta.

Ljubav je kao vjetar.
Dolazi niotkuda,
samo se pojavi.
Sama.

Ona je noć
koja u tmini stoji
i čeka svoje zvijezde
da im podari sjaj.

Ljubav je Božji dar
koju svatko u svom srcu ima.
Ona je neizbježna.

Ona je slabost
što nas čini slabim.
Ona je jakost
što nas čini jačim.

Ona je...
Što je zapravo ljubav?
Ljubav je besmrtni osjećaj
što živi u nama.
Utipkao Nataša - 29.1.2007. u 12:20 Komentari ( 0 )

VRATIT ĆU SE JEDNE ZORE
MORE TUGE OVE NOĆI
ISPLAKAT ĆE TVOJE OČI
ZNAM DA IPAK DUŠU MOJU
PROKLJINJATI NEĆEŠ MOĆI
TI ZNAŠ DA ME PROŠLOST ZOVE
I DA NOĆAS MORAM POĆI
GDJE GOD DA ME PUT ODNESE
JA ĆU TEBI OPET DOĆI
VRATIT ĆU SE JEDNE ZORE
POD TVOJE PROZORE
POKUCAT ĆU DA MI OTVORIŠ
NA KOLJENA JA ĆU PASTI
ŠTO ME DUGO NIJE BILO
MOLIT ĆU TE DA MI OPROSTIŠ…!

VRATIT ĆU SE JEDNE ZORE
Dok u ruci držim ovu penkalu, ne znajući što da napišem, ne znajući od kud da počnem, razmišljam o mojoj prošlosti. Rekla si mi da ti napišem sve što je bilo dok smo još mi bili skupa. A sad si me ostavila… Pretpostavljam da znaš tko ti ovo piše, da ja sam tvoj nekada, i jedino tvoj, Stipe. Evo da prvo što napišem bude: ''Oprosti mi!''. Da, oprosti mi što nisam bio uvijek samo tvoj. Nekada sam to bio, nekada davno, ali to nisam znao cijenit i predao sam svoje srce još jednoj- drugoj ženi. A sada kad sam te izgubio, sada sve cijenim, ali ti nisi glupa žena, ti me sada nećeš. Ti, čiju sam ljubav prekasno počeo cijeniti, sad si s nekim drugim. Sad si s nekim čovjekom koji te sigurno ne voli više od mene, ali te bar cijeni i poštuje. Sjećaš li se, Ivana, kad smo se prvi put vidjeli? Sjećaš li se našeg prvog poljupca? Ili borbe da nas ne razdvoje? Ah, bila su to vremena. Znam da ništa nisi zaboravila. Pogotovo ne naše zaruke, vjenčanje, našu djecu… Sjećaš li se kad se mali Jimy razbolio? Ah, kako smo tada plakali. A kad je ozdravio zajedno smo dijelili sreću. Mislim da sad znam odakle početi. Evo samo uvod onima koji ne znaju:
Davno sam se zaljubio u Ivanu, kao i ona u mene. Bili smo sretni nas dvoje skupa i ja sam je zaručio. Ona je tada bila najsretnija djevojka u selu i uskoro smo se vjenčali. Ona je zanijela, tada sam ja bio najsretniji čovjek, ne u selu, nego na cijelom svijetu. Rodila mi je prekrasnog sina kojeg smo odlučili nazvati Jimy. Poslije dvije-tri godine rodila mi je i kćer Rose. I ja sam se tad zaposlio u jednoj srednjoj školi kao profesor. I tu radim već nekoliko godina…
Uglavnom, tad je bio početak nove školske godine. Prvi sat sam trebao biti novim prvašima. Svi su se predstavljali, ali iskreno nisam ničije ime upamtio. Onda, mislim da je bila srijeda, ja sam im bio treći sat. Tada sam išao vidjeti koliko znaju iz osnovne. Jedno po jedno sam ispitivao, nitko nije znao mnogo. Onda sam otvorio dnevnik na jednu učenicu Kristinu. Prozvao sam je. Izašla je pred ploču. Bila je tiha i povučena, stidljiva. Impresionirala me svojim znanjem. Svako pitanje koje sam joj postavio je znala. Pitao sam je i ona baš teška pitanja, a ona je znala odgovoriti i na ta pitanja. Nisam mogao vjerovati koliko je pametna. Njeno sam ime tada zapamtio, iskreno ne znam kajem li se zbog toga. Cijelu tu godinu ona je bila mirna, povučena, tiha. Tako da je nisam poznavao baš. Jedino što sam o njoj znao jest da je pametna i posve sramežljiva. Na kraju godine je naravno imala odličan, jer znala je i više nego ja. Došao je i početak druge školske godine, a meni je bilo drago što sam njoj opet ja profesor. Te godine ona je stekla povjerenja u mene. Pričala mi je i o njenoj obitelji, koliko voli svoju majku… Često smo pričali, iako većinom o školi, ali bilo mi je drago što je čujem i ovako, a ne samo na ispitivanju. Na početku drugog polugodišta mene su makli iz tog razreda i više nisam predavao Kristini. Iako sam predavao još mnogim veoma pametnim učenicima, unatoč tomu nisam sreo nikog pametnog kao što je Kristina. No, na kraju te godine ona je došla kod mene plačući. Jedva sam je smirio. Pitao sam je što joj je.

''Ne znam ni sama.'', započela je ona svoju priču uz još par suza, pa je nastavila: ''Kad ste mi vi predavali Povijest imala sam sve samo odličan, zasluženo naravno. Al' otkad sam dobila novu profesoricu sve mi ide naopako. Imam same nedovoljne. Rekla mi je da trebam naučiti, ali ja sve znam što mogu, ne znam više ni kako da učim.''

Nisam mogao vjerovati da ta ista Kristina ima nedovoljan iz Povijesti. Smirivao sam je, ali ona je samo plakala. Onda sam joj ponudio da dođe kod mene u kuću da ću joj ja rado predavati besplatne repeticije. Sjećaš se, Ivana, Kristine? To je ona djevojka velikih, plavih očiju i duge, tamne kose. Iako nadam se da ti nije ostala u sjećanju. Uglavnom, davao sam joj repeticije i ona je na kraju školske godine izvukla dovoljan. Kad je već krenula treći razred ja sam se vratio da njezin razred poučavam, tj. da njoj ne bude opet ona profesorica. Mislio sam da će sada, kad sam joj opet ja profesor, opet imati odličan. No, ona je nekako zanemarila školu, Povijest… Bio je to petak i ja sam joj bio peti sat. Ispitivao sam jednog od lošijih učenika. Postavio sam mu jedno pitanje za možda ocjenu dobar, ne sjećam se koje je točno bilo, i on nije znao. Pogledao sam u razred. Skoro svi su digli ruku, što je za njih bilo čudno, osim Kristine. Ona je sjedila u klupi mirno, kao i uvijek, ali ovaj put je bila zamišljena kao da nije u razredu.

''Kristina. Hajde ti odgovori ovo.'' Prozvao sam je kao neki najstroži profesor, koji nisam bio, ljuto sam je pogledao, kao što nisam nikad nikog, ali ona me je gledala zbunjeno. Ja sam ponovio: ''Odgovori!''.

''Oprostite, profesore, nisam čula pitanje.'' Rekla je vrteći olovku u ruci. Djelovala je pomalo uplašeno.

Nikad nije rekla da ne zna odgovor na pitanje, a kamoli da nije čula pitanje. Vidio sam da je nešto pisala dok sam ja druge ispitivao. Približio sam se njenoj klupi da vidim što je to. Naglo je zatvorila bilježnicu. Strogim sam joj glasom rekao da otvori bilježnicu. Očekivao sam da će upravo to učiniti, ali ona je digla nos i rekla: ''Neću!''. Ostao sam zaprepašten. Nisam mogao vjerovati da ona može dignuti nos. A onda sam joj ponovio glasno, još strože da otvori bilježnicu i da mi pokaže što je do sada radila. Mislim da se tada uplašila. Drhtavim, mršavim prstima je prihvatila debele, uredne korice bilježnice i otvorila ih. Svugdje na papiru je pisalo nešto poput:
SHIT IS HAPPEN!!!
Ili:
I HATE MY LIFE!!!
Za druge učenike bi rekao da je normalno reći: ''Sranje se događa!!!'' ili ''Mrzim svoj život!!!''. Ipak i kod nje bi mi to bilo normalno, pomislio bi da je možda podivljala, da nisam nastavio listat. Na jednoj je stranici pisalo velikim, crvenim slovima:
MY MOM HITS ME! I HATE MY SELF! I DON'T KNOW WHY SHE SO FUCKING HATES ME. I'M NOT ANYTHING TO ME, BUT I'M HERS DAUGHTER! WHY SHE HATES ME SO?
U prijevodu bi to značilo: ''Moja me majka tuče! Mrzim se! Ne znam zašto me ona tako jebeno mrzi. Sebi nisam ništa, ali njezina sam kćer. Zašto me mrzi toliko?''. Nisam shvaćao jer je prije uvijek govorila da obožava svoju majku. Kako može voljeti nekoga tko je tuče? Nadao sam se da ono nije istina. Zatvorio sam joj bilježnicu i vratio se ka svom mjestu. Ubrzo je zvonio sat. Ona je krenula van, ali sam je zamolio da ostane. Pitao sam je što se događa. Pitala me je u vezi čega. Rekao sam da sam razumio ono što je napisala u bilježnici, pitao sam je dal je majka tuče. Rekla je da je to tekst pjesme jedne poznate pjevačice. Pravio sam se da sam joj povjerovao, htio sam joj vjerovati, ali nisam mogao. Dodala mi je da bi rado došla popodne kod mene na repeticije, ako imam vremena. Naravno da sam za nju imao vremena, uvijek. Ona je došla tamo oko tri sata poslijepodne. Ti si stala u kuhinji, dok sam joj objašnjavao nove lekcije. Onda je ona počela plakati. Tada još nisam shvaćao zašto. Ti si rekla da nas nećeš ometati i otišla si u Split. Bilo je sigurno da te neće bit do kasna. Kristina mi je tada pričala kako je majka tuče, kako to otac ne zna. Nisam shvaćao da je sve to bila laž. Tko bi i pomislio da ona laže. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam taj dan spavao s njom. Ti kad si se vratila ona je već otišla kući. Naravno da nisi ni posumnjala da sam te taj dan prevario. Plakao sam dugo te večeri, jer sam se tu večer zaljubio u Kristinu. Dugo sam te varao u školi s njom i jednom sam odlučio sve to prekinuti. Rekao sam njoj da je više ne želim vidjeti, dao sam otkaz, a tebi sam priznao prevare. Naravno da si plakala, ipak voljela si me, ali oprostila si mi. Počeli smo opet sretno živjet, ne kao nekad, ali ipak… Jedne smo večeri večerali skupa za stolom ja, ti i djeca. Zazvonio mi je mobitel. Javio sam se. Bila je to Kristina. Plačući mi je govorila da se nađemo na 'našem' starom mjestu. Rekao sam da je ne želim više nikad vidjeti. Ti si shvatila o kome je riječ. Al' ona me je ipak nagovorila da se nađemo. Molila si me da ne idem, ali sam te uvjeravao da je to zadnji put da je idem vidjeti. Pustila si me rekavši da će to doista biti zadnji put, jer ako bude još jedan takav put da ti se više neću ni trebati obratiti. Otišao sam u park na 'moje' i 'Kristinino' staro mjesto. Ona me je tamo čekala.

''Što želiš sad?'' pitao sam je hladnokrvno, dok me je gledala tužnim pogledom. Nisam ni slutio zašto me je zvala da se nađemo. Pretpostavljao sam da će me opet htjeti zavesti.

Pitala me je volim li je. Rekao sam joj da je više ne volim i da sam je volio samo neko vrijeme. Rekao sam joj da još volim tebe. Ona je plakala. Mislio sam da su suze način da me zavede. Rekao sam joj da prestane, da me njene suze neće peći. Pogledao sam sa strane, nešto je šaptala. Pokušavao sam je ne čuti, ali sam ipak u tom plaču razabrao riječi:

''Trudna sam! Trudna…'' šaptala je. Mislio sam da sam je krivo razumio. Nadao sam se tome. Al' na svu žalost točno sam je čuo, jer mi je to poslije glasno ponovila.

Pitala me je što namjeravam učiniti. Nisam ni znao što bih trebao. Bila bi glupost da se s njom oženim jer je trudna, kad si mi ti donijela dvoje djece. Al' osjetio sam prisutnost tog djeteta. Osjećao sam da me sve čuje i da me zove:

''Tata! Tata! Nemoj da mama plače!''. Čuo sam to dijete i osjećao da ću ga voljeti više nego našu djecu. Ne, nije bio to takav osjećaj. Nego je to bio osjećaj kao da će mi to dijete najviše nedostajati.

Rekao sam Kristini da me bude zvala desi li se išta djetetu u trudnoći, a kad se dijete rodi da ću mu ja biti pravi otac. Ipak, naglasio sam da se neću s njom oženiti. Plakala je, cijelo vrijeme je to činila. Pošao sam kući, a ova mi je viknula:

''Vratit ćeš mi se ti jednom!'' i okrenula je glavu. Otišla je, kući mislim.

Ja sam putem isto pustio nešto suza. Ušao sam u kuću, odlučan u tome da tebi ništa ne rečem. Pitala si me što me ona tražila. Lagao sam ti kad sam ti rekao da je tražila da joj se vratim.
Prošlo je već mjesec i po dana od tada i ona me je opet zvala. Tada sam bio sam u dnevnom boravku. Pitao sam je jeli išta bilo djetetu, rekla je da nije. Pitao sam je onda zašto me zvala, a ona mi je samo rekla da je dijete zapravo curica. Da će mi roditi curicu. Bio sam samo tako sretan.
Za još dva tjedna me je zvala. Ovaj put je plakala. Znao sam odmah da nešto nije u redu. Onda mi je ispričala kako se prije tjedan dana išla ispisat iz škole. Rekla je da je sve bilo u redu, ali da ju je kad je izlazila netko slučajno gurnuo niz stepenice. Odmah sam posumnjao na ono najgore, i ona mi je to rekla u suzama.

''Nema više naše curice.'', pričala je. ''Nema je više. Sada sam u Splitu kod jednog prijatelja, samo da znaš. Ne želim se više vratiti u Sinj.''

Prekinula je vezu. Plakao sam jer je moja curica zaista mrtva. Počeo sam se mrziti. Jedino što me je održavalo na životu jesu naša djeca, ti i nažalost Kristina. Mislio sam da je još volim. Tebi nisam opet rekao ništa…
A onda, šest mjeseci poslije, opet me je zvala Kristina. Bilo je to negdje oko sedam sati i ona je opet plakala.

''Trudna sam. Lagala sam te…'', počela je sa suzama. ''…da sam pobacila, iako ne znam zašto. Sada sam u Sinjskoj bolnici, molim te dođi!''

''Gdje ćeš?'' pitala si me ti.

''Moram ići. Žao mi je! Stvarno!'', nekako sam bio sretan što mi je Kristina javila da nam je curica živa.

''Ideš njoj, zar ne? Ali gdje god da ideš, meni opet ćeš doći. Ali ja te neću čekat. Moć ćeš ući u kuću, moć ćeš ovdje živjet, ali samo radi djece. Jer ja te neću čekat.'', govorila si mi plačući u nadi da ću reći da ću ostati.

Ali ja nisam mogao ostati, nisam mogao, nisam smio. Rekao sam: ''Vratit ću se jedne zore!'' i otišao. Putem je bila gužva, tako da sam dosta razmišljao o Kristini i o tebi. Razmišljao sam što će sada biti s mojom kćerkici koja će se još malo roditi.

Zatim sam počeo psovati na vozače ispred mene. Nikako da stignem do bolnice. Izašao sam iz auta da pogledam zašto je tolika gužva. Vidio sam da su se dva auta sudarila. Policajci su mi rekli da se vratim u automobil jer će se još malo sklonit sudarene automobile. Nisam mogao toliko čekati. Prije nego što sam otišao pitao sam tko su nastradali. Srećom, nije nitko nastrada koga sam ja poznavao. Vratio sam se u auto i parkirao ga na kolnik, odlučivši da ću ići pješice do bolnice.

Došao sam u bolnicu. Na recepciji sam brzo pitao gdje je Kristina. Recepcionarka je oduživala. Najprije je rekla da će pogledat na računalo. Nakon dužeg tipkanja je rekla da sačekam doktora. Molim?! Čekati u ovom trenutku? To ne mogu. Dok je ona otišla po doktora ja sam otišao po sobama. Došao sam do jedne medicinske sestre kojoj sam opisao Kristinu i pitao gdje je. Ona mi je pokazala jednu sobu ispred koje je bila žena koja je plakala. Iskreno, nije me zanimalo zašto ta žena plače, niti tko je ona.
Utrčao sam u sobu u kojoj sam vidio Kristinu. Ležala je na krevetu s bjelkasto- sivim pokrivačem. Njeno lice je bilo neobično blijedo, njene usne bile su modre.

''Spava.'', pomislio sam. ''Neću je buditi! Samo ću sjesti do nje i gledati je tako lijepu.''

Sjeo sam i uzeo je za ruku. Ruka joj je bila hladna. Poljubio sam joj je. Gledao sam je kako spava, bila je tako lijepa. Zatim je ušla neka medicinska sestra i pitala je tko sam i što tu radim. Objasnio sam joj da sam otac njene curice i da sam došao vidjeti nju i dijete.

''Molim vas izađite!'' rekla je mirnim glasom, kao da sam ja neka ubojica. Al' onda se predomislila i rekla: ''Zapravo ostanite tu gdje jeste. Ja ću pozvati doktora, jer on mora razgovarati s vama.''.

''Dobro. A gdje mi je kćer?'' pitao sam.

Medicinska sestra nije ništa rekla, samo je izašla. Gledao sam Kristinu još koji trenutak, a onda je ušao doktor. Nosio je naočale s velikom dioptrijom. Gledao me ispod njih, a onda je napokon počeo govoriti:

''Poslali su me ovdje da razgovaram s vama. Kristina je majka ispred plače. Jesi li ju vidio?''

''Jesam. I?''

''Nisi se pitao zašto plače?'', pitao me je. Pa, i nisam, ali njemu to nisam rekao. On je nastavio: ''Ne znam kako da Vam ovo kažem. Jako mi je žao, ali Vaša voljena Kristina nije živa. Možda, vam nije rekla, ali prije nekoliko mjeseci smo otkrili da ima tumor- neizlječivi. Rekla nam je da joj spasimo kćer, ali..''

Ja sam plakao i plakao, a onda sam se sjetio moje curice i pitao sam gdje mi je ona. A onda se doktor uhvatio za glavu kao da mu je muka i rekao je:

''Vidiš onaj tamo krevetić?'' pokazao je na mali dječji krevet. Pomislio sam da je tu moja kćerkica i nisam falio. Al' čekao sam da mi doktor reče. I on je rekao: ''Tu leži tvoja curica. Samo nije… nisam… nismo je uspjeli spasiti. Žao mi je, Vaša curica je… nije živa.''.

Ni na kraj pameti mi nije bilo da je moja curica mrtva. Uzeo sam je u ruke. Bila je tako malešna, tako slaba… Plakao sam. Zatim sam je stavio Kristini u naručje i legao do njih dvije.

''Ostavit ću vas da budete malo nasamo!'', rekao je doktor i otišao.

Ležao sam tu još sat-dva, a onda su me zamolili da odem. Nisam imao izbora i otišao sam. Njena je majka još bila uplakana ispred vrata. Ja sam napokon otišao. Pitaš li se gdje sam bio tada cijelu noć? Sigurno da. Pa malo sam hodao parkom uplakan i pisao sam pjesme. Jedna pjesma je pod naslovom ''Vratit ću se jedne zore'', a ja sam ne znam kome je napisana, tebi ili Kristini. Uglavnom dalje priču znaš, ali ja ću je napisati za one koji ne znaju.

Došao sam joj i ispjevao pjesmu. Ona je plakala i rekla mi je tada:

''Znala sam ja da ćeš se ti vratiti! Ali ja te ne želim više uz mene. Meni se ne trebaš ispričavati. Radije se ispričaj djeci što im nisi bio otac kakvog zaslužuju…''.

Ja sad živim s mojom ženom i djecom, iako više nisam mojoj ženi muž, jer smo se rastali nedavno. Pjesmu sam izdao na pločama s prijateljima. Grupu smo nazvali ''Loše navike''. Ovo je istinita priča, iako nisu korištena prava imena. Neki dijelovi priče su izmijenjeni, radi moje kćerkice. Tako je ovo kraj ove moje priče. Možda mi se ''Kristina'' vrati jedne zore, kao što sam se ja vratio ''Ivani''…
Utipkao JA - 28.1.2007. u 15:07 Komentari ( 1371 )

the sadly story
kad je klara (16godišnjakinja)bez razmišljanja prihvatila piće zgodnog konobara nije ni sanjala da če je to piće odvesti ravno u pakao-bila je drogirana i silovana a da to nije ni znala.... ! ovo sam našla u OK-u i objavit na blog,ovo je njezina dramatična priča! vrlo tužno al istinito,korisno za pročitati.... ja opet moram reći čuvajte se nočnog života te alkohola!


s mamom i sestričnom Viktorijom putovala sam na tjedan dana u Tursku.jedva sam dočekala da sletimo i već smo iste večeri viktorija i ja htjele iskusiti malo nočnog života.pitale smo mamu možemo li svratiti u obližnji kafić na sok i ona je pristala jer je bio odmah pokraj hotela u kojem smo odsjele.obećale smo da čemo biti dobre i paziti na sebe.čim smo ušle u kafić oko mi je zapelo za zgodog konobara koji je miješao koktele za šankom.nasmješio se i pozvao nas da sjednemo.već je za nekoliko trenutaka donio nam je neko piće i na engleskom rekao da je to na račun kuče.nisam znala što je smućkao,ali sam osjetila da je nešto alkoholno uz dodatak nečeg slatkastog... viktorija i ja začas smo ispile ta besplatna pića i još brže pojurile na plesni podij.cerekale smo se i plesale,zaista smo uživale.kod kuće nas mama nebi nikad pustila da same odemo u klub,ali sad smo bilena odmoru pa je bila popustljiva.no već nakon nekoliko minuta zamaglilo mi se pred očima i sve se oko mene počelo vrtjeti.vidjela sam samo neke svjetle mrlje i pružila sam ruku da se uhvatim za nešto al sam samo po zraku grabila nevidljivo rukom!viktorija je plesala na drugom kraju kafića pa nije vidjela da padam ( možete zamisliti kako se sad viktorija osječa krivom,jako mi je žao viktorije a tek karle...) pokušavala sam doči do zahoda,kroz maglu sam vidjela dva čovjeka koja su išla za menom a onda su mi noge potpuno otkazale i srušila sam se na pod . pokušavala sam doči do zraka ali sam osječala da tijelom mi prolazi hladan znoj,da me hladan znoj obljeva.krajičkom oka sam uspijela vidjeti da su mi ona dva čovjeka sve bliže i onda sam se onesvjestila.kad sam otvorila oči,osjetila sam neizmjernu bol.grlo me je peklo,cijelo me tijelo boljelo,snažno stezanje osječala sam tamo...dolje!nešto mi se dogodilo,a ja nisam znala što...bojala sam se razmišljati što mi se dogodilo...svježi zrak koji me je zapuhnuo kad sam se uz viktorijinu pomoć napokon izvukla iz tog strašnog kafića malo me osvjestio. gdje si bila toliko dugo?oteturala si se do wc-a kao luda,zasigurno si povračala od one cuge,ha?"govorila je viki smijući sei ne sluteći da mi se dogodilo nešto strašno,vrlo loše...kad smo napokon došle do hotela mama je bila jako ljuta i pitala me na što to sličim i što sam to radila,gdje sam toliko dugo! čudno me gledala,onako raščupanu i zaudarajuču po alkoholu..čula me i da stenjem od bolova. viki ju je uvjeravala da smo popile samo jednu čašu alkohola,mama nije prestala vikati! tek tada je usvjedočila da sam vrlo loše,počela me ispitivati što se stvarno dogodilo.posumnjala je da me netko napao.ali ja joj nisam mogla ništa odgovoriti.vidjevši joj strah u očima počela sam samo bespomočno plakati...i idučeg jutra me sve boljelo ,ali se i dalje nisam mogla sjetiti što mi se dogodilo.samo su mi se pred očima pojavljivale slike onih muškaraca...umirala sam od straha i samo sam se htjela vratiti kući.bojala sam se otići lječniku,pa i na policiju...jer nisam znala što bi im rekla.tih nekolikodana bilo mi je više nego grozno..mama i viki su me nagovarale da odemo u šetnju a nisam htjela jer me bilo previše strah pa sam vrijeme provodila u hotelu.kad sam odlučila sa mamom i viktorijom izići u šetnju čim smo stupile na ulicu vidjela sam ona dva zgodna čovjeka,konobara koji su mi ponudili "besplatno piće".zaurlala sam na sav glas i počela sam se tresti kao luda."Što ti je?"pitala me mama."To je on,on me je sljedio one večeri"!pokušavala me je mama nagovoriti da joj kažem što mi je učinio ,ali nisam znala što bih joj rekla. kad smo se vratile kući ,osjetila sam neobićno olakšanje.opet sam mogla normalno razmišljati i odlučila sam otići lječniku,da doznam što mi se zapravo dogodilo.nakon poduljeg pregleda lječnik me je iznenada šokirao"Klara,bila si silovana!sigurno su ti u piće stavili neku drogu da te omame."nisam mogla vjerovati,otrčala sam kući i u suzama sve rekla mami.plakale smo zajedno satima. u početku si to nisam mogla priznati,ali mama me naučila da prihvatim stvarnost.odvela me u bolnicu na još jedan pregled da bi se ustvrdilo jesam li možda zaražena kakvom spolnom bolesću.na sreću,sve je bilo u redu.nakon tog groznog događaja postala sam posve druga osoba.izlazim samo s mamom,ne znam što bih bez nje.ona dva muškarca posve su mi upropastila život,nikad im to neću oprostiti.najgore je to da u Turskoj nisam prijavila taj zločin i ti če zlikovci zacijelo upropastiti još mnoge djevojke,mnoge živote...još uvijek se ne mogu sjetiti samog napada,ali njihova su mi se lica urezala u misli za cijeli život.često se po noći budim i vrištim jer mislim da mi je onaj konobar u sobi...ipak,nadam se da ču jedenog dana opet moći vjerovati ljudima,a zasad živim od dana do dana i oslanjam se samo na one koje dobro poznajem..."
to je priča nesretne klare,viktorije i njihove mame...jako tužno al istinito a i ja bi strahovala da je to odvijeno u hrvatskoj,a tako mladoj curi uništit život je grozno i sad bojise izać sa ikim van,samo sa mamom....jako je to žalosno,ona dva zlikovca kako klara kaže uništit če još mnoge mlade živote...žalosno ...ovo je pre tužno pa je uglavnom ovo kraj članka ajdde pozzz...

Utipkao paula - 28.1.2007. u 08:37 Komentari ( 0 )

TI

Da barem čovjek može određivati svoju sudbinu ili znati šta ga čeka. Sigurno ne bi puno griješio. Kao što griješi sada. Sigurno ništa ne bi uradio kako je uradio ili bi uradio onako kako nije mislio. Ne bi patio. Ne bi se družio sa ljudima sa kojim se ne treba družiti, ne bi izgubio ljubav koju je volio, ne bi učio kako je učio, i ne bi mu se završio život onako kako se završio... Bolno. Ostao je bez ikoga i ičega. I to sve jer se počeo drogirati. Prvo iz razloga da proba i da se zeza sa rajom, a kasnije ga je počelo privlačiti. Nije mogao prestati i samo je razmišljao gdje i kako nabaviti još. Jer njegova raja mu više nije davala, nije željela da se skroz upropasti, nije željela da ga izgubi, ali ko može protiv sudbine? Malo kasnije nakon što je njegova djevojka primjetila da je postao ovisan i da to nije više ista osoba, osoba koju je voljela ponudila mu je pomoć. Molila ga, plakala, tjerala, ali on je nije slušao. Čak je nekoliko puta i udario, ali bi mu ona svaki put praštala. Zato jer ga je voljela. Jer nije željela da ga izgubi pa kakav god on bio. Lažov, lopov, narkoman...... Neko drugi, neko loš, neko ko nije vrijedan patnje. Ubrzo je i ona to shvatila. Rekla mu je da izabere između nje i droge, a on izabra najveće zlo. Izabra drogu. Nesvjesno... Nije mogao, droga mu je zamijenila dobro i loše. Još nije shvatio šta je izgubio, i samo je nastavljao. Nedugo iz škole su ga izbacili, jer je krao profama i učenicima pare. Nije više niko imao da mu daje. Ali ni to mu nije mnogo značilo, naprotiv, bilo mu je svejedno, čak i drago. Riješio se odlazaka u školu, i svađe sa profesorima. Kuće nije ni imao. Živio je čitav život od slave i od sažalijevanja drugih, i nije to više mogao trpiti. To je bilo njegovo opravdanje za drogu. A nije znao da je imao prave prijatelje koji su davali sve od sebe da ga uvjere da prekine. Ne. Nije im vjerovao. Mislio je: „opet me sažalijevaju!“ Nije shvatao da im je stalo do njega. Jer nije bilo više onog momka koji bi i mrtvog oživio samo da bi pomogao ljudima, pa i onim koje nije dovoljno dobro poznavao. Svi su ga voljeli, jer je bio poseban. Možda bez kuće, roditelja, i svega što dolazi uz to, ali sigurno ono što je imao,a danas mnogi nemaju bilo je srce. Ogromno srce. Srce kojeg danas nema, srce koje je rano prekinulo kucati zbog lošeg života, života sa ulice................
To se desilo jedne, oblačne i hladne noći. Kada je vjetar neprestano puhao, i nikog nije bilo napolju, kao da je kraj svijeta, osim njih... Osoba koje nisu mogli više trpjeti da gledaju najbolju osobu na svijetu kako se uništava. Svi su sjedili kraj jednog obdaništa, čak je i došla njegova bivša djevojka, iako je rekla da ne želi da čuje za njega poslije svega, ali nije mogla, nije mogla da ne dođe, da ne pokuša opet, pa bilo uspješno ili ne. Čekali su ga, a on nije znao. Čekali su ga jer su znali da će tu doći da se ubija, i došao je. Kada su ga vidjeli kako on strasno, bez sekunde strpljena uzima tu špricu nisu mogli da ne zaplaču. Nisu vjerovali da je to on. On koji bi ih po čitavu noć nasmijavao da ih vilica zaboli, on koji bi svojim očima razveselio i najtužnijeg i koji bi rastužio najveselijeg samo je razmišljao kako nabaviti još. Nisu više mogli, prišli su mu i svi ga počeli grliti, govoriti mu da ga vole, da prestane. A on je govorio njima da prestanu, da ga ostave na miru, da mu je dosta da ga svi sažalijevaju, da je umoran od njihovih lica. Da mu sada žele pomoći, da bi ga kasnije mogli ismijavati, a zaboravio je da se nekada sa njima družio, da je dijelio sa njima sve, i dobro i loše. Zaboravio je... Bilo mu je teško, volio ih je kao svoju braću i sestre, ali nije mogao pustiti svoj ponos, nije mogao, jer mu je ponos bio važniji od svega. Ali kada je vidio nju... Nije više mogao izdržati, počeo je plakati, proklinjati vrijeme, sudbinu i drogu. A ona ga je gledala, istim pogledom kao prije. Blagim, nježnim i punim ljubavi. Zagrlila ga je i poljubila. Rekla je da želi svog starog momka. Njegove oči su opet zasijale, kao što nisu dugo. Vidio je da ima ljudi koji ga iskreno vole, koji ga ne žele napustiti i koji će dati sve od sebe da mu pomognu. Onda nije mogao vjerovati šta je učinio, kako se upropastio. Tu veče su svi sjedili i plakali. Sami... Nisu progovarali, oni jer nisu znali šta reći, a on jer je osjećao da ih je razočarao, da je postupio kako nije trebao. Sjedili su... Dokasno. Na kraju je samo njegova djevojka ustala i rekla da mu treba pomoć. Poslije su se svi uključili u razgovor, počeli se šaliti kao prije... Željeli su taj osjećaj pa koliko god on trajao. Čak se i on smijao, i on je počeo pričati, nasmijavati ih... Svi su bili sretni, misleći kako će biti sve uredu. Kako će biti sve kao prije, ali jednostavno nije moglo, a oni to nisu znali. A on je znao. U sebi je osjećao potrebu, potrebu za drogom, ali nije mogao zbog njih, njih koji su se toliko trudili oko njega. I gledao ih je... Dugo ih je gledao. Svakog od njih je zagrlio, rekao im da ih voli i da mu puno znači što ima njih za prijatelje, baš njih. I da će ih uvijek pamtiti, i do smrti. Nije dugo trajalo.
Okrenuo se i otišao. Rekao im da se ne brinu, da će sve biti uredu... Oni su ga ispratili pogledom, i osmijehom punim razumijevanja a u isto vrijeme punim sumnji. Prošlo je dugo, a on se nije vraćao. Krenuli su za njim... Imali su šta i vidjeti... Njegovo nepomično tijelo ležalo je na krvavoj cesti... Ubio se. Nije mogao da se odluči između droge i svojih prijatelja, osoba kojima je jedino iskreno stalo do njega. Nije mogao živjeti sa činjenicom da ih je razočarao, i to baš njih. Osobe koje su znale napamet svaku njegovu reakciju, pokret. A nije ni pomislio da će ih jedino razočarati to što će se ubiti. Njegova djevojka je samo stajala, suze su tekle, a da to ona nije ni znala, ni osjetila. Stajala je, nije smjela da mu priđe jer nije htjela vjerovati da ga nema više i da nikad više neće čuti neku njegovu glupost, neće vidjeti sjaj u njegovim očima i da nikad neće osjetiti njegovu ljubav. Ostali su gledali, samo je neko počeo vrištati, plakati i proklinjati sudbinu, i na kraju zovnuo hitnu. Ali nisu imali šta učiniti. Kada su došli samo su rekli da im je žao. A kada su pitali da li ima nekog iz porodice svi su spustili glavu. Odvezli su ga, a oni su još uvijek gledali... U jednu tačku, u njegovu krv. Krv koju je počela sapirati kiša. Kiša za koju kažu da je označavala njihov plač, jer je beskonačan broj njihovih suza... Mrzili su tu cestu i zgradu, i gotovo nikada ne bi prolazili tuda, a kada bi, samo bi brzo prošli, i svi bi mislili na isto, ali niko ne bi spomenuo, ne bi se usudio. Nisu mogli da vjeruju da su droga, jedna zgrada, jedna cesta, izbrisali jedan život. Život koji je vrijedio nego bilo čiji sad... Život koji je zasluživao samo najbolje, a dobio samo najgore. I to opet nije on kriv... Kriva je sudbina, i ništa više. Samo sudbina....................................

Utipkao almina - 28.1.2007. u 01:41 Komentari ( 0 )

Zbogom...

Krenula je ruka pisati oproštaj već milijun puta
Ali bio je to samo tren,samo onda kada sam bila ljuta
No ovaj put to nije tako, sada znam što pišem
I oprosti mi, ali ovaj put te iz života brišem

Ne, ne mogu te u trenutku tako lako preboljeti
I Bog zna da ću te još dugo voljeti
Ali ovaj put ja završavam priču, ja pišem kraj
Samo sam ja voljela, samo je u mojim očima bio sjaj

Svi sretni dani kroz glavu mi prolaze
Strah me zaklopiti oči, jer suze dolaze
Ali ovaj put ne želim plakati, ovo je odluka moja
Dosta mi je noćima plakati i nadati se da ću biti tvoja

A ti me se nisi ni sjetio, zaboravljaš li mi ime?
Ledene suze su padale, ali čekala sam te i ove zime
Uz zvuk tišine, hladna ruka suze je krila
Znaš li kako boli kada shvatim da nikada nisam voljena bila

Molim te za oprost , što sam te voljela jako
Ni ja nisam htjela, ali očito je Bog zapisao tako
Oprosti što sam do dna milijun puta padala
Oprosti mi što sam ti se noćima uzalud nadala

I zadnje što te molim, oprosti mi što odlazim
Tuđe ruke me čekaju, sada s njim polazim
Ako ikada shvatiš da ti je do mene stalo, ne, nemoj mi reći
Sada je kasno za sve, jer još će samo ovu noć suze za tebe teći…


......hvala ti na svemu...
Utipkao usamljena mala - 28.1.2007. u 00:27 Komentari ( 3 )

Ne boli me
Ne boli me to sto znam da nisi ni suzu pustio,
niti to sto znam da nikada ovako nisi patio.
Ne boli me cak ni sve nepromisljeno sto si izustio,
i ako mislis da nije tako, pogresno si me shvatio.
Sve sto si rekao ionako nisi izgovorio prvi put,
sve sam ja to od tebe vec cula i prije.
I nije da neznam sto je to kad me hladno stjeras u kut,
dok se tvoje lice bezbrizno dalje smije.
Mene ne boli to sto ponovno pricas o kraju,
i sto obecanu mi vjecnost kao komad papira paras.
Ne boli sto moje usne i tvoje hladne poljupce znaju,
ne boli, to je vec navika da samocu u meni stvaras.
Nemoj mi brisati suze, pusti ih, neka teku.
Sama cu podnjeti sve, pa i njih.
Pusti me da sanjam neku ljubav, davnu, daleku...
Pusti me da ti ponovno poklonim stih.
I nemoj misliti, ni na trenutak samo,
da me boli sve ovo sto radis mi jos jednom u nizu.
Ipak se mi, ljubavi, predobro znamo,
i koliko god bili daleko, opet smo si blizu.
Ne boli me to, vjeruj mi, i slobodno kreni...
Mene lomi samo jedno, ubija me i rastuzuje:
Sto ces se ti opet, ponovono vratiti meni
A ja cu opet misliti: ma on to zasluzuje...
Utipkao Loah - 27.1.2007. u 19:27 Komentari ( 3 )

NE TRAŽI ME
Jednom kad ti suza licem potece,
kad ostanes sam u noci,
znat ces kako jako boli i pece
kad cekas onog tko nece doci!!

I kad napuste te dragi ljudi,
...oni koji su ti bili sve...
Mozda se ljubav u tebi probudi
i sjecanje na dane proklete.

Zelis nekamo krenuti a opet se vracas,
kao da vise nemas kud...
Tebe koji druge ne shvacas
sad je stigao Bozji sud...

Slike se pojavljuju pred tvojim ocima,
srce te u grudima zebe,
tako je bilo meni u tim nocima
kad sam cekala samo tebe!

Kad jednom ostanes sam,
a srce tako tuzno zaboli te
Vjeruj,ja sve to znam...
Ali ne vracaj se,ne trazi me...

Ne mogu vise s tobom
vremena prosla su ta.
Kunem se Bogom
da sam te ludo voljela!!

Zato,kad divni trenuci nestanu,
kad jednom izgubis sve,
a suze padat ne prestaju...
Ne zovi,ne trazi me...!

Ti si bio sreca zivota mog...
Iskreno voljela sam te,
nek pomogne ti dragi Bog
ali utjehu ne trazi od mene!

Ne trazi,ne zovi me!
kad jednom ostanes sam u noci,
kad nestanu svi divni snovi,
ja ti utjehu dati,necu moci!!
Utipkao Tasha - 27.1.2007. u 17:33 Komentari ( 3 )

Poslednji put


Pruzam ka tebi ruke.Pruzam ti ljubav svu.
sve ti moje ja nesebicno dajem.
dajem i volim...
dobijam i patim...
ti odlazis,neces se vratiti,
odlazis,i kazes da me volis.

Zvezde sjaje kao nekad,
ljubis me kao pre,
poslednji poljubac,
poslednji susret...
poslednja noc...
ja i ti...
poslednji put.

I nije bitno sto cutim.
Ma koliko god cutala,
stihovi su moj jedini spas,
jer mi jedino oni pomazu
da pomislim da negde iza sebe
ja imam nas...

I pruzam ka tebi ruke,
i kazem ti da te volim,
dajem i volim
i dobijam i patim,
i ti mi kazes da me volis...
...kazes mi da me volis...
...poslednji put...
Utipkao Kiki - 27.1.2007. u 14:38 Komentari ( 0 )

Zelim pobjeci
Zeli pobjeci.
Sto dalje odavde
gdje cemo biti sami.
Gdje nema nikoga
i gdje je tuga proslost,
gdje cemo disati u tami.
Tamo cemo pobijediti strahove
i znat cemo voljeti.
Tamo nitko nece morati otici,
nista, bas nista nece morati boljeti.
Ja zelim pobjeci
i nemoj me kriviti zbog toga.
Ja samo zelim pronaci mjesto za nas.
Mozes mi okrenuti leda
i mozes me prestati voljeti,
ali, molim te, nemoj to reci na glas.
Zelim te sakriti.
Od toga da jednom odes
i od same sebe.
Zelim te sacuvati,
zauvijek te imati
i zivjeti moj zivot zbog tebe.
Nemoj smao odmahnuti rukom,
molim te,
pusti me da vjerujem u sve.
Nemoras mi nista reci,
mozes samo sutiti,
ali pusti...ne diraj sne.
Ti znas koliko mi znacis,
znas sto ti mogu dati
i nemoj se igrati previse s tom rijeci ''zbogom''.
I nemoj me krivit zbog previse toga.
Ja samo zelim pobjeci, bilo kuda, sa tobom.
Utipkao Loah - 26.1.2007. u 17:44 Komentari ( 2 )

TEBI TO NIJE VAŽNO...
Još mi srce glasno po staroj navici kuca
Kad se sklope kazaljke, kad ponoć otkuca
I niz lice suza krene lako
Ne, nemam snage zaboraviti sve tek tako

U ponoć se oko mene stvori glasna tišina
Na sjećanje i uspomene o nama pada prašina
Jer nije sreća kada oživljavam uspomene onako sama
I nije pošteno da samo ja sanjam o nama

A što je s tobom, pomisliš li ikada na nas
Čuješ li kako te dozivam, čuješ li mi glas
Sjetiš li se svega kad ti u životu loše krene,
Sjetiš li se svoga anđela koji moli za tebe, sjetiš li se mene?

Proći će i ove noći, ova ponoć i doći će nova jutra
Vidiš li ikada mene i tebe zajedno sutra
Vidiš li ikada koliko mi je tvoje ime u srcu snažno
Strah me da ne vidiš, jer tebi to , ne, nije važno!
Utipkao usamljena mala - 26.1.2007. u 16:59 Komentari ( 2 )

Tri zrcala
Sumrak.
Nalazim se u tunelu.
Neobičnom.
Šećem po krhotinama stakla.
Ništa ne boli, ništa ne osjećam.
Idem dalje, dalek put je preda mnom.
Tražim izlaz, no nigdje ga ne mogu naći.
Neobični, prigušeni zvuci me prate.
'Što je to?'-pomislim.
Pala je noć....

...Još malo i uspjet ću.
Samo nekoliko koraka me dijeli do mog cilja.
Stigla sam i ugledala tri zrcala, različitih boja.
Crno, crveno i ljubičasto.
Sva u suzama i bez glasa
pala sam na koljena.
Ono što sam vidjela u zrcalima
bile su crna prošlost Tame,
crvena sadašnjost Ljubavi i
ljubičasta budućnost Duhovnosti.
Utipkao Nataša - 26.1.2007. u 11:13 Komentari ( 1 )

TI NE ZNAŠ
ti ne znaš što znači voljeti,
ti ne znaš kako zna boljeti,
ti ne znaš što je tuga,
kad te u dubini srca para,
a samoća te obuzima...

ti ne znaš voljeti,
ti ne znaš što znači nevoljen ostati,
kad ti suza za suzom teće,
nevodljiva rana se stvara,
i nikada zacijelit neće...

ti ne znaš kako voljeti,
ti ne znaš srce zagrliti,
ljubav pružiti,
duši koja samo izgovara tvoje ime,
koja bi prešla i mora i planine,
samo da okusi usne tvoje,
i u toplini tvog zagrljaja izdahne...





Utipkao helana - 26.1.2007. u 09:48 Komentari ( 12 )

dubina
onaj tko se uzdize dolazi iz dubine
jer iskustvo je broj razocaranja
onaj tko se uzdize
svijestan je
da ljudskoj gluposti nema kraja
da nadati se
cekati
ne donosi nista
onaj tko se uzdize ne prepusta se rukama sudbine
ona dolazi iz dubine
boreci se
za svaki treptaj oka svoga
za svaki komadic tla
po kojem hoda
za svaki udisaj
za svaki izdisaj
onaj tko se uzdize
dolazi iz dubine
dubine tako nezeljene
dubine teske
toliko obeshrabrujuce
a ipak obecavajuce
Utipkao xxx - 25.1.2007. u 18:41 Komentari ( 0 )

ti si otišao...
Ti si odavno otišao, samo sam na tebe uspomenu oživljavala
Samo dragi Bog zna kako sam bez tebe dan preživljavala
Tek sam sada oči smeđe otvorila
I znaj dragi moj, da sam za tebe vrata zatvorila

Jer gdje je smisao da se ja molim i da patim
Dugo sam pokušavala ali uzalud, nije mi pomoglo da te vratim…
Nisam koristila riječi, sve sam ti djelima rekla
I nakon svega tebe nema, što sam zauzvrat stekla?

Suze i bol, ne hvala, toga mi je već zaista dosta
Sad sam shvatila da sam ja na jednoj, a ti na drugoj strani mosta
Dugo sam te čekala, red je sada da ja dalje krenem
Da život svoj mladi u drugom smjeru pokrenem

Ako me vidiš s drugim sutra, kasno ti je da se kaješ
Jer sam sve u vjetar radila, nisi čuo kad sam govorila kako mi nedostaješ
Samo mahni rukom, onako kao i prije
Jer da pričam o nekoj ljubavi između nas, ne, ona tu nikada stajala nije…

Utipkao usamljena mala - 25.1.2007. u 18:16 Komentari ( 5 )

INTELEKTUALAC
I DA SAM SVOJEVRSTAN INTELEKTUALAC
MOŽDA BIH DOSTOJAN BIO DA TE ZASLUŽIM
ZAKoPČAM U VJEČNOST SVJE LUDE LJUBAVI.

I DA SAM LUDA NEBESKE PLAVETI I NEBISTRI BLACI,
DA SAM PIPAC NEBESKIH SLOBODA I PROSTRORNIH VISINA
SVAKU BIH MUKU U PREDVORJU TIŠINE
POSLALA PTICAMA (SV0IJIM UZVANICIM),
NEKA UZLEĆU I PRETVARAJU SLOBODU VJETRA
U MEĐUPROSTOR MENE I BEZ MENE

I KAKO DA SE POTUŽIM I NEBITNO POŽALIM
BITI PGUBLJEN ZAKONOM,
BITI STVAR U DRUGAČIJEM SMISLU VREDNOVANJA

BITI DOBITNIK, I BITI GUBITNIK
I BITI GAŽEN I SMRTNO ZALJUBLJEN
I HODATI PO CESTAMA I BITI GUŠEN U BLATU,
I BITI VOLJENO IZBRISAN U NEPOSLUHU TMUŠE
I BITI SPAŠEN TRZAJIMA NADE

...I DA SE UGAŠENO OŽARIM..
I DA SE OBJEŠENO OSUŠIM
... TEBI NA POČAST SKLADAM PJESMU SRED GROBA JADA I SMRADA
I LOVIM MAŠTE U JEDNOZVUČJU SKLADA.
Utipkao MARINA ŽIC - 25.1.2007. u 17:41 Komentari ( 0 )

Stranica (Page):   << Natrag (Back)   1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167   168   169   170   171   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182   183   184   185   186   187   188   189   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208   209   210  211  212   213   214   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240   241   242   243   244   245   246   247   248   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270   271   272   273   274   275   276   277   278   279   280   281   282   283   284   285   286   287   288   289   290   291   292   293   294   295   296   297   298   299   300   301   302   303   304   305   306   307   308   309   310   311   312   313   314   315   316   317   318   319   320   321   322   323   324   325   326   327   328   329   330   331   332   333   334   335   336   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346   347   348   349   350   351   352   353   354   355   356   357   358   359   360   361   362   363   364   365   366   367   368   369   370   371   372   373   374   375   376   377   378   379   380   381   382   383   384   385   386   387   388   389   390   391   392   393   394   395   396   Napred (Next) >>