Voljenom covjeku!
Pišem ti, a ti ceš po ko zna koji put citati rijeci tebi posvecene. Ovi listovi su najbolji svjedoci moje ljubavi, puni su mojih reci. Pisala sam prstom po zamagljenim staklima, stopalima po snegu, talasima po moru, zvjezdama po nebu, po svakom cošku kuda bih prošla… i još pišem. Znam da smo mi ono jedinstveno bice koje je Bog razdvojio na dvije jednake polovine. I ti to znaš. Znam da znaš. Znaš da znam. Pronalaziš moje rjeci svuda, i znaš da sam ja, dobro znaš, cuješ ih dok slušaš tišinu, u pjesmama… Hiljadu ZASTO, nijedno ZATO, zbog toga! Da li ceš i ovaj put prepoznati “nas” u ovim redovima, ako nas uopšte ima u ovom univerzumu. Hodam opijena i pricam ti kao da me možeš cuti, a zidovi, moji vjerni špijuni, upijaju svaku moju rjec. Ne mogu dalje, ne mogu bez tebe. Svake “naše” noci zgrci se tjelo od bola, zaboli nešto u meni, suze same krenu kao da su samo to i cekale… i vrisnula bih od bola kao ranjena zvjer, da me i sam Bog cuje ako postoji. Zovneš me ponekad, ali ništa nije isto. Tišina je medu nama. Zatvorim oci, poželim da sanjam, da spavam. Poželim tvoj osmjeh i kao nekada da cujem: “Jedina moja volim te” ili “Aha, i ja tebe isto”, ali samo mukla tišina para uši Mrzim! O, Bože, kako je mrzim! Zašto je baš izmedu nas morala stati? Mrzim tu daljinu što nas razdvaja, što je stala izmedu nas da nas rastavi, da nas razdvoji. Mrzim što smo to dozvolili, što smo joj podlegli. Zašto Bog razdvaja sve ono plemenito, lijepo, nježno? Cije li grijehe ja i ti ispaštamo, ljubavi? Pišem i pisacu dok me ima, dok postojim. Bio si i biceš ona moja polovina koju volim vise od svega na svijetu Voljela sam i voljecu tebe u meni, voljecu te na našim slikama, u pismima koja smo slali jedno drugom, u sjecanju… U sjecanju dok svi snovi nepostanu java. Dok nebudem ljubila tvoje usne da bi izlijecila oholu bolest koju lijece samo tvoje usne. Tad kad sve to nebude vise san i budes tu ,,voljecu te jos vise,, Cekam nase trenutke i radujem im se kao da ce biti i prvi i posljednji u zivotu. Znam da ceš skriveno plakati jer si me prepoznao, a mislio si da sam te zaboravila. Znaj, necu te nikad zaboraviti jer andeli s osmjehom sunca to ne zaslužuju. Znaj, nisam otišla i ova rjec je moja, i ova tuga i ova suza što kvasi mi sad lice. Znaš li da si me ti spasio, ucinio me opet živom, pokrenuo novi zivot u meni? Zbog toga volim te i voljecu te vjecno. Kad pomislis da je sve izgubljeno,da zivot nema smisla,uradi ono sto i ja:Pomisli da negdje daleko postoji neko ko te zeli i voli. Ponekad se zapitam,dali ce moje suze samo godinama da se taloze? Dali ce ostati u mom srcu kao svjetlucavi biseri? Bilo sta da bude,sacuvace se uz uspomene na tebe. Ali ne da bi ih pogazio i krenuo dalje! Vec da bi ih se sjecao,i da zabole nekad kao sto bi mene boljele citav zivot. I opet kazem:Mrzim ovu daljinu,mrzim taj kraj svijeta gdje se nalazis i sve ovo nedokucivo. Nedozvoli da ovo bude samo Moj ili Tvoj san. VALENTIN je danas,oni koji se vole zajedno su,poklon je nevazan,a ja sjedim sama i pisem pisem…. Suza suzu stize.. Ali da nema boli, ne vjerujem ni da bi bilo ljubavi. Ne bi je znali cjeniti. Ponekad se pitam isto sto i Ti? Da li je zaista moguce da vrijeme stane kad boli Stane sve, osim boli same? >>>>>>>>VOLIM TE<<<<<<<<”
http://isaura.blog381.com/category/tamo-gdje-ljubav-pocinje/
;( ;( ;(  |
a moze se i nasmijati,samo nek je veseo volim te MaTeJkO!!!