Polako nalazim sebe kao neku nepotrebu bacenu stvar na ulici il te izgubljenu. Pronalazim put koji sam davno izgubila. Nada se vraca u svoje utociste koje je nekad bilo ispunjeno bolnim krikovima nezadovoljnog zivota. Nadam se da ce ovaj osecaj potrajati. Gazim i saplicem se na preprekama nekih zlih ljudi koji me i dalje uporno ubedjuju da dalje necu uspeti sama. Prave mi zamke koje me smaraju. Naporno je sve... Posao me umara, prelomi svaku koscicu u mom telu, ubije i malo mozdanih celija koje se bore da i dalje funkcioniraju. Jurnjava, nervoza, neplaceni racuni i postansko sanduce puno jebanih cestitaka. To je zivot, ima svega...Razdragani osmesi moje dece me vracaju, izmame mi smeh i razliju neko zadovoljstvo u meni sto postojim. Deca traze svoje, malo paznje, malo vise ljubavi, par neznih reci i istinskih majcinih zagrljaja punih ljubavi. To cu im uvek pruziti i onda kad me ne bude bilo, uvek i za sva vremena. Detinjasta trcanja, ljuljaska koja se baca u daljinu i govori da je ovako bolje, za njih, za mene. Sretna sam jer sam otisla, uspela da se izborim sa hiljadu pitanja koja su me ubijala. Pronasla svoj davno zaboravljeni smeh i zaboravila boli koje sam trpela zbog nekih meni nepoznatih razloga. U stvari htela sam imati malu, sretnu familiju punu razumevanja, poverenja i neznosti. Kasno sam pocela da shvatam da je necu na ovaj il te onaj nacin imati, to znam sad. Ipak sam pocela da mislim i to je sad najbitnije, nista vise, nada nekiput i od najtvrdjeg kamena napravi najmeksi sundjer kojem se brisu sve istine. Pet godina zablude i upornog truda da bi doslo bolje sutra, da svane lepse jutro, nije islo, nije svanulo...nije zivot i dalje lak, ima dosta toga sto ceka, dosta pitanja koji traze odgovore ali sam trenutno umorna da ih trazim. Sakupicu jos malo snage da bih nekad i mogla odgovoriti. Jer sad neznam nista vise, jos jedan dan, jedna noc, jedno pitanje koje ceka na odgovor. Ne zelim zuriti, ne zelim opet srljati, pusticu vremenu da otkuca pravi sat, minutu il tu sekundu. Tesko je, shvatila sam da sam sama, na ovoj bednoj planeti, da moram dalje zbog njih, mojih andjela, dalje bez majcinske ljubavi koja mi neprestano nedostaje, bez oceve zastite koju je predalo alkoholu a ne meni, bez bratskog razumevanja i dobro poznatog zagrljaja u kome se sve sumnje gube, bez... Tesko je to traziti u tudjim ljudima, traziti ono sto je najbitnije u zivotu. Znam da mi je sudbina davno dodelila ulogu devojke, kasnije zene gde se moram sama izboriti sa zivotom i svim poteskocama koje se u njemu sakrivaju. Ranije se nisam bojala za neko bezbojno sutra koje dolazi, ranije nisam. Sada se bojim jer vise nisam sama jer sada u svakom novom danu koji dolazi ima i neduznih decjih lica koja traze ljubav. Njihovi razdragani osmesi, lica puna srece mi ulivaju nadu da ce svakim danom biti sve bolje. Glava mi je prepuna nekih misli koje se roje, pokusavam da ih napisem ali se istom tom brzinom izgube da se upitam da li ja uopste mogu misliti? Toliko razlicitih lika setaju u mojoj glavi, secanja na neka lica me bole, ubijaju me u korenu moje duse, ima i onih koje mi izmame poneki osmeh na mom licu i tada shvatam da sam ipak u dubini mog postojanja osudjena da budem sama. Ubijaju me neke nebitne sitnice, izgovorene onako bezveze bez znacaja, izgovorene neshvatanjem kako to moze boleti. Opet pisem a znam da sa tim opet padam u prljave bunare punim necistih voda. Zar je to toliko tesko, ne razumem kako ljudi ne shvataju sustinu postojanja, sustinu rodjenja koje nam je izgleda zabilo pecat na celu da moramo svi biti isti bar u nekim stvarima, onim istinitim. Ali nismo.....trebali bi ali nismo. Kako reci, kako objasniti, zar su reci najbitnije u zivotu, zar nisu neke izgovorene u zabludi ili su mozda to i lazi bile. Zar neka obicna dela ne pokazuju vise i cine od nas sto u stvari jesmo. Opet se nalazim u sopstvenoj zbunjenosti. Neznam ni sta pisem, ni da li samu sebe razumem. Mozda sam cudna, mozda usamljena, mozda samo hocu izaci iz ovog meni predobro poznatog sveta................
|