Ti, ukrao si mi poglede koje nisi smio,
sakrio si ih negdje daleko od svih.
Sa tobom sanjala sam snove koje ti si snio,
zbog tebe smisljala sam rime i pisala stih.
Negdje daleko drzali smo se za ruke
i nismo se bojali, bili smo tako snazni.
Nitko nije dirao te nase trenutke,
svi ti drugi ljudi nisu bili vazni.
I negdje daleko sanjali smo lađe,
sanjali smo buducnost i u njoj vidjeli sebe.
Nije bilo suza, nije bilo svade,
ti si mene volio, a ja zivjela zbog tebe.
Nisi mi nikada rekao koliko se bojis,
a tek sada vidim da si bojao istog sto i ja.
Sanjala sam o tome da zbog mene postojis,
a sada me to sve slama...ubija...
Nisi nikada priznao da sumnjas u nas,
a ja sam se osjecala krivom sto se bojim svega.
Nikada svoje strahove nisi rekao na glas,
i sad se pitam gdje si ih krio? Zasto? I zbog cega?
Nikada nisi izgovorio da te je strah,
da se bojis da budemo stranci jednoga dana.
I sto god si radio, oduzimao si mi dah,
bio si uvijek taj dio mene, ta moja bolja strana.
I negdje daleko bili smo sami,
i mogli smo pobjeci, a da nitko nije znao.
Drzao si me cvrsto dok sam drhtala u tami,
i ni sama neznam kud si onda otisao.
Nikada nisi priznao da si i ti slutio
da bojimo se oboje, i to istog dna.
Ti nikad nisi rekao, ti si samo sutio,
koliko god ne vrijedilo, uvijek sam te voljela... |