MORE TUGE OVE NOĆI
ISPLAKAT ĆE TVOJE OČI
ZNAM DA IPAK DUŠU MOJU
PROKLJINJATI NEĆEŠ MOĆI
TI ZNAŠ DA ME PROŠLOST ZOVE
I DA NOĆAS MORAM POĆI
GDJE GOD DA ME PUT ODNESE
JA ĆU TEBI OPET DOĆI
VRATIT ĆU SE JEDNE ZORE
POD TVOJE PROZORE
POKUCAT ĆU DA MI OTVORIŠ
NA KOLJENA JA ĆU PASTI
ŠTO ME DUGO NIJE BILO
MOLIT ĆU TE DA MI OPROSTIŠ…!
VRATIT ĆU SE JEDNE ZORE
Dok u ruci držim ovu penkalu, ne znajući što da napišem, ne znajući od kud da počnem, razmišljam o mojoj prošlosti. Rekla si mi da ti napišem sve što je bilo dok smo još mi bili skupa. A sad si me ostavila… Pretpostavljam da znaš tko ti ovo piše, da ja sam tvoj nekada, i jedino tvoj, Stipe. Evo da prvo što napišem bude: ''Oprosti mi!''. Da, oprosti mi što nisam bio uvijek samo tvoj. Nekada sam to bio, nekada davno, ali to nisam znao cijenit i predao sam svoje srce još jednoj- drugoj ženi. A sada kad sam te izgubio, sada sve cijenim, ali ti nisi glupa žena, ti me sada nećeš. Ti, čiju sam ljubav prekasno počeo cijeniti, sad si s nekim drugim. Sad si s nekim čovjekom koji te sigurno ne voli više od mene, ali te bar cijeni i poštuje. Sjećaš li se, Ivana, kad smo se prvi put vidjeli? Sjećaš li se našeg prvog poljupca? Ili borbe da nas ne razdvoje? Ah, bila su to vremena. Znam da ništa nisi zaboravila. Pogotovo ne naše zaruke, vjenčanje, našu djecu… Sjećaš li se kad se mali Jimy razbolio? Ah, kako smo tada plakali. A kad je ozdravio zajedno smo dijelili sreću. Mislim da sad znam odakle početi. Evo samo uvod onima koji ne znaju:
Davno sam se zaljubio u Ivanu, kao i ona u mene. Bili smo sretni nas dvoje skupa i ja sam je zaručio. Ona je tada bila najsretnija djevojka u selu i uskoro smo se vjenčali. Ona je zanijela, tada sam ja bio najsretniji čovjek, ne u selu, nego na cijelom svijetu. Rodila mi je prekrasnog sina kojeg smo odlučili nazvati Jimy. Poslije dvije-tri godine rodila mi je i kćer Rose. I ja sam se tad zaposlio u jednoj srednjoj školi kao profesor. I tu radim već nekoliko godina…
Uglavnom, tad je bio početak nove školske godine. Prvi sat sam trebao biti novim prvašima. Svi su se predstavljali, ali iskreno nisam ničije ime upamtio. Onda, mislim da je bila srijeda, ja sam im bio treći sat. Tada sam išao vidjeti koliko znaju iz osnovne. Jedno po jedno sam ispitivao, nitko nije znao mnogo. Onda sam otvorio dnevnik na jednu učenicu Kristinu. Prozvao sam je. Izašla je pred ploču. Bila je tiha i povučena, stidljiva. Impresionirala me svojim znanjem. Svako pitanje koje sam joj postavio je znala. Pitao sam je i ona baš teška pitanja, a ona je znala odgovoriti i na ta pitanja. Nisam mogao vjerovati koliko je pametna. Njeno sam ime tada zapamtio, iskreno ne znam kajem li se zbog toga. Cijelu tu godinu ona je bila mirna, povučena, tiha. Tako da je nisam poznavao baš. Jedino što sam o njoj znao jest da je pametna i posve sramežljiva. Na kraju godine je naravno imala odličan, jer znala je i više nego ja. Došao je i početak druge školske godine, a meni je bilo drago što sam njoj opet ja profesor. Te godine ona je stekla povjerenja u mene. Pričala mi je i o njenoj obitelji, koliko voli svoju majku… Često smo pričali, iako većinom o školi, ali bilo mi je drago što je čujem i ovako, a ne samo na ispitivanju. Na početku drugog polugodišta mene su makli iz tog razreda i više nisam predavao Kristini. Iako sam predavao još mnogim veoma pametnim učenicima, unatoč tomu nisam sreo nikog pametnog kao što je Kristina. No, na kraju te godine ona je došla kod mene plačući. Jedva sam je smirio. Pitao sam je što joj je.
''Ne znam ni sama.'', započela je ona svoju priču uz još par suza, pa je nastavila: ''Kad ste mi vi predavali Povijest imala sam sve samo odličan, zasluženo naravno. Al' otkad sam dobila novu profesoricu sve mi ide naopako. Imam same nedovoljne. Rekla mi je da trebam naučiti, ali ja sve znam što mogu, ne znam više ni kako da učim.''
Nisam mogao vjerovati da ta ista Kristina ima nedovoljan iz Povijesti. Smirivao sam je, ali ona je samo plakala. Onda sam joj ponudio da dođe kod mene u kuću da ću joj ja rado predavati besplatne repeticije. Sjećaš se, Ivana, Kristine? To je ona djevojka velikih, plavih očiju i duge, tamne kose. Iako nadam se da ti nije ostala u sjećanju. Uglavnom, davao sam joj repeticije i ona je na kraju školske godine izvukla dovoljan. Kad je već krenula treći razred ja sam se vratio da njezin razred poučavam, tj. da njoj ne bude opet ona profesorica. Mislio sam da će sada, kad sam joj opet ja profesor, opet imati odličan. No, ona je nekako zanemarila školu, Povijest… Bio je to petak i ja sam joj bio peti sat. Ispitivao sam jednog od lošijih učenika. Postavio sam mu jedno pitanje za možda ocjenu dobar, ne sjećam se koje je točno bilo, i on nije znao. Pogledao sam u razred. Skoro svi su digli ruku, što je za njih bilo čudno, osim Kristine. Ona je sjedila u klupi mirno, kao i uvijek, ali ovaj put je bila zamišljena kao da nije u razredu.
''Kristina. Hajde ti odgovori ovo.'' Prozvao sam je kao neki najstroži profesor, koji nisam bio, ljuto sam je pogledao, kao što nisam nikad nikog, ali ona me je gledala zbunjeno. Ja sam ponovio: ''Odgovori!''.
''Oprostite, profesore, nisam čula pitanje.'' Rekla je vrteći olovku u ruci. Djelovala je pomalo uplašeno.
Nikad nije rekla da ne zna odgovor na pitanje, a kamoli da nije čula pitanje. Vidio sam da je nešto pisala dok sam ja druge ispitivao. Približio sam se njenoj klupi da vidim što je to. Naglo je zatvorila bilježnicu. Strogim sam joj glasom rekao da otvori bilježnicu. Očekivao sam da će upravo to učiniti, ali ona je digla nos i rekla: ''Neću!''. Ostao sam zaprepašten. Nisam mogao vjerovati da ona može dignuti nos. A onda sam joj ponovio glasno, još strože da otvori bilježnicu i da mi pokaže što je do sada radila. Mislim da se tada uplašila. Drhtavim, mršavim prstima je prihvatila debele, uredne korice bilježnice i otvorila ih. Svugdje na papiru je pisalo nešto poput:
SHIT IS HAPPEN!!!
Ili:
I HATE MY LIFE!!!
Za druge učenike bi rekao da je normalno reći: ''Sranje se događa!!!'' ili ''Mrzim svoj život!!!''. Ipak i kod nje bi mi to bilo normalno, pomislio bi da je možda podivljala, da nisam nastavio listat. Na jednoj je stranici pisalo velikim, crvenim slovima:
MY MOM HITS ME! I HATE MY SELF! I DON'T KNOW WHY SHE SO FUCKING HATES ME. I'M NOT ANYTHING TO ME, BUT I'M HERS DAUGHTER! WHY SHE HATES ME SO?
U prijevodu bi to značilo: ''Moja me majka tuče! Mrzim se! Ne znam zašto me ona tako jebeno mrzi. Sebi nisam ništa, ali njezina sam kćer. Zašto me mrzi toliko?''. Nisam shvaćao jer je prije uvijek govorila da obožava svoju majku. Kako može voljeti nekoga tko je tuče? Nadao sam se da ono nije istina. Zatvorio sam joj bilježnicu i vratio se ka svom mjestu. Ubrzo je zvonio sat. Ona je krenula van, ali sam je zamolio da ostane. Pitao sam je što se događa. Pitala me je u vezi čega. Rekao sam da sam razumio ono što je napisala u bilježnici, pitao sam je dal je majka tuče. Rekla je da je to tekst pjesme jedne poznate pjevačice. Pravio sam se da sam joj povjerovao, htio sam joj vjerovati, ali nisam mogao. Dodala mi je da bi rado došla popodne kod mene na repeticije, ako imam vremena. Naravno da sam za nju imao vremena, uvijek. Ona je došla tamo oko tri sata poslijepodne. Ti si stala u kuhinji, dok sam joj objašnjavao nove lekcije. Onda je ona počela plakati. Tada još nisam shvaćao zašto. Ti si rekla da nas nećeš ometati i otišla si u Split. Bilo je sigurno da te neće bit do kasna. Kristina mi je tada pričala kako je majka tuče, kako to otac ne zna. Nisam shvaćao da je sve to bila laž. Tko bi i pomislio da ona laže. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam taj dan spavao s njom. Ti kad si se vratila ona je već otišla kući. Naravno da nisi ni posumnjala da sam te taj dan prevario. Plakao sam dugo te večeri, jer sam se tu večer zaljubio u Kristinu. Dugo sam te varao u školi s njom i jednom sam odlučio sve to prekinuti. Rekao sam njoj da je više ne želim vidjeti, dao sam otkaz, a tebi sam priznao prevare. Naravno da si plakala, ipak voljela si me, ali oprostila si mi. Počeli smo opet sretno živjet, ne kao nekad, ali ipak… Jedne smo večeri večerali skupa za stolom ja, ti i djeca. Zazvonio mi je mobitel. Javio sam se. Bila je to Kristina. Plačući mi je govorila da se nađemo na 'našem' starom mjestu. Rekao sam da je ne želim više nikad vidjeti. Ti si shvatila o kome je riječ. Al' ona me je ipak nagovorila da se nađemo. Molila si me da ne idem, ali sam te uvjeravao da je to zadnji put da je idem vidjeti. Pustila si me rekavši da će to doista biti zadnji put, jer ako bude još jedan takav put da ti se više neću ni trebati obratiti. Otišao sam u park na 'moje' i 'Kristinino' staro mjesto. Ona me je tamo čekala.
''Što želiš sad?'' pitao sam je hladnokrvno, dok me je gledala tužnim pogledom. Nisam ni slutio zašto me je zvala da se nađemo. Pretpostavljao sam da će me opet htjeti zavesti.
Pitala me je volim li je. Rekao sam joj da je više ne volim i da sam je volio samo neko vrijeme. Rekao sam joj da još volim tebe. Ona je plakala. Mislio sam da su suze način da me zavede. Rekao sam joj da prestane, da me njene suze neće peći. Pogledao sam sa strane, nešto je šaptala. Pokušavao sam je ne čuti, ali sam ipak u tom plaču razabrao riječi:
''Trudna sam! Trudna…'' šaptala je. Mislio sam da sam je krivo razumio. Nadao sam se tome. Al' na svu žalost točno sam je čuo, jer mi je to poslije glasno ponovila.
Pitala me je što namjeravam učiniti. Nisam ni znao što bih trebao. Bila bi glupost da se s njom oženim jer je trudna, kad si mi ti donijela dvoje djece. Al' osjetio sam prisutnost tog djeteta. Osjećao sam da me sve čuje i da me zove:
''Tata! Tata! Nemoj da mama plače!''. Čuo sam to dijete i osjećao da ću ga voljeti više nego našu djecu. Ne, nije bio to takav osjećaj. Nego je to bio osjećaj kao da će mi to dijete najviše nedostajati.
Rekao sam Kristini da me bude zvala desi li se išta djetetu u trudnoći, a kad se dijete rodi da ću mu ja biti pravi otac. Ipak, naglasio sam da se neću s njom oženiti. Plakala je, cijelo vrijeme je to činila. Pošao sam kući, a ova mi je viknula:
''Vratit ćeš mi se ti jednom!'' i okrenula je glavu. Otišla je, kući mislim.
Ja sam putem isto pustio nešto suza. Ušao sam u kuću, odlučan u tome da tebi ništa ne rečem. Pitala si me što me ona tražila. Lagao sam ti kad sam ti rekao da je tražila da joj se vratim.
Prošlo je već mjesec i po dana od tada i ona me je opet zvala. Tada sam bio sam u dnevnom boravku. Pitao sam je jeli išta bilo djetetu, rekla je da nije. Pitao sam je onda zašto me zvala, a ona mi je samo rekla da je dijete zapravo curica. Da će mi roditi curicu. Bio sam samo tako sretan.
Za još dva tjedna me je zvala. Ovaj put je plakala. Znao sam odmah da nešto nije u redu. Onda mi je ispričala kako se prije tjedan dana išla ispisat iz škole. Rekla je da je sve bilo u redu, ali da ju je kad je izlazila netko slučajno gurnuo niz stepenice. Odmah sam posumnjao na ono najgore, i ona mi je to rekla u suzama.
''Nema više naše curice.'', pričala je. ''Nema je više. Sada sam u Splitu kod jednog prijatelja, samo da znaš. Ne želim se više vratiti u Sinj.''
Prekinula je vezu. Plakao sam jer je moja curica zaista mrtva. Počeo sam se mrziti. Jedino što me je održavalo na životu jesu naša djeca, ti i nažalost Kristina. Mislio sam da je još volim. Tebi nisam opet rekao ništa…
A onda, šest mjeseci poslije, opet me je zvala Kristina. Bilo je to negdje oko sedam sati i ona je opet plakala.
''Trudna sam. Lagala sam te…'', počela je sa suzama. ''…da sam pobacila, iako ne znam zašto. Sada sam u Sinjskoj bolnici, molim te dođi!''
''Gdje ćeš?'' pitala si me ti.
''Moram ići. Žao mi je! Stvarno!'', nekako sam bio sretan što mi je Kristina javila da nam je curica živa.
''Ideš njoj, zar ne? Ali gdje god da ideš, meni opet ćeš doći. Ali ja te neću čekat. Moć ćeš ući u kuću, moć ćeš ovdje živjet, ali samo radi djece. Jer ja te neću čekat.'', govorila si mi plačući u nadi da ću reći da ću ostati.
Ali ja nisam mogao ostati, nisam mogao, nisam smio. Rekao sam: ''Vratit ću se jedne zore!'' i otišao. Putem je bila gužva, tako da sam dosta razmišljao o Kristini i o tebi. Razmišljao sam što će sada biti s mojom kćerkici koja će se još malo roditi.
Zatim sam počeo psovati na vozače ispred mene. Nikako da stignem do bolnice. Izašao sam iz auta da pogledam zašto je tolika gužva. Vidio sam da su se dva auta sudarila. Policajci su mi rekli da se vratim u automobil jer će se još malo sklonit sudarene automobile. Nisam mogao toliko čekati. Prije nego što sam otišao pitao sam tko su nastradali. Srećom, nije nitko nastrada koga sam ja poznavao. Vratio sam se u auto i parkirao ga na kolnik, odlučivši da ću ići pješice do bolnice.
Došao sam u bolnicu. Na recepciji sam brzo pitao gdje je Kristina. Recepcionarka je oduživala. Najprije je rekla da će pogledat na računalo. Nakon dužeg tipkanja je rekla da sačekam doktora. Molim?! Čekati u ovom trenutku? To ne mogu. Dok je ona otišla po doktora ja sam otišao po sobama. Došao sam do jedne medicinske sestre kojoj sam opisao Kristinu i pitao gdje je. Ona mi je pokazala jednu sobu ispred koje je bila žena koja je plakala. Iskreno, nije me zanimalo zašto ta žena plače, niti tko je ona.
Utrčao sam u sobu u kojoj sam vidio Kristinu. Ležala je na krevetu s bjelkasto- sivim pokrivačem. Njeno lice je bilo neobično blijedo, njene usne bile su modre.
''Spava.'', pomislio sam. ''Neću je buditi! Samo ću sjesti do nje i gledati je tako lijepu.''
Sjeo sam i uzeo je za ruku. Ruka joj je bila hladna. Poljubio sam joj je. Gledao sam je kako spava, bila je tako lijepa. Zatim je ušla neka medicinska sestra i pitala je tko sam i što tu radim. Objasnio sam joj da sam otac njene curice i da sam došao vidjeti nju i dijete.
''Molim vas izađite!'' rekla je mirnim glasom, kao da sam ja neka ubojica. Al' onda se predomislila i rekla: ''Zapravo ostanite tu gdje jeste. Ja ću pozvati doktora, jer on mora razgovarati s vama.''.
''Dobro. A gdje mi je kćer?'' pitao sam.
Medicinska sestra nije ništa rekla, samo je izašla. Gledao sam Kristinu još koji trenutak, a onda je ušao doktor. Nosio je naočale s velikom dioptrijom. Gledao me ispod njih, a onda je napokon počeo govoriti:
''Poslali su me ovdje da razgovaram s vama. Kristina je majka ispred plače. Jesi li ju vidio?''
''Jesam. I?''
''Nisi se pitao zašto plače?'', pitao me je. Pa, i nisam, ali njemu to nisam rekao. On je nastavio: ''Ne znam kako da Vam ovo kažem. Jako mi je žao, ali Vaša voljena Kristina nije živa. Možda, vam nije rekla, ali prije nekoliko mjeseci smo otkrili da ima tumor- neizlječivi. Rekla nam je da joj spasimo kćer, ali..''
Ja sam plakao i plakao, a onda sam se sjetio moje curice i pitao sam gdje mi je ona. A onda se doktor uhvatio za glavu kao da mu je muka i rekao je:
''Vidiš onaj tamo krevetić?'' pokazao je na mali dječji krevet. Pomislio sam da je tu moja kćerkica i nisam falio. Al' čekao sam da mi doktor reče. I on je rekao: ''Tu leži tvoja curica. Samo nije… nisam… nismo je uspjeli spasiti. Žao mi je, Vaša curica je… nije živa.''.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da je moja curica mrtva. Uzeo sam je u ruke. Bila je tako malešna, tako slaba… Plakao sam. Zatim sam je stavio Kristini u naručje i legao do njih dvije.
''Ostavit ću vas da budete malo nasamo!'', rekao je doktor i otišao.
Ležao sam tu još sat-dva, a onda su me zamolili da odem. Nisam imao izbora i otišao sam. Njena je majka još bila uplakana ispred vrata. Ja sam napokon otišao. Pitaš li se gdje sam bio tada cijelu noć? Sigurno da. Pa malo sam hodao parkom uplakan i pisao sam pjesme. Jedna pjesma je pod naslovom ''Vratit ću se jedne zore'', a ja sam ne znam kome je napisana, tebi ili Kristini. Uglavnom dalje priču znaš, ali ja ću je napisati za one koji ne znaju.
Došao sam joj i ispjevao pjesmu. Ona je plakala i rekla mi je tada:
''Znala sam ja da ćeš se ti vratiti! Ali ja te ne želim više uz mene. Meni se ne trebaš ispričavati. Radije se ispričaj djeci što im nisi bio otac kakvog zaslužuju…''.
Ja sad živim s mojom ženom i djecom, iako više nisam mojoj ženi muž, jer smo se rastali nedavno. Pjesmu sam izdao na pločama s prijateljima. Grupu smo nazvali ''Loše navike''. Ovo je istinita priča, iako nisu korištena prava imena. Neki dijelovi priče su izmijenjeni, radi moje kćerkice. Tako je ovo kraj ove moje priče. Možda mi se ''Kristina'' vrati jedne zore, kao što sam se ja vratio ''Ivani''…
|