izderana poput starog papira, ispijena do dna, do zadnje kapi, poput krpelja, odstranjena, uništena...
sve sam dala, cijelu dušu, um i tijelo, ali nikad nije dovoljno, nikad i da li će ikad biti, da li će shvatiti, koji oslonac je zaobišo, zagrljaj odbio...
vjerujem, ali kako vjerovanje dokazati, spisa nema, dokazi su nevidljivi, poput duše i aure koja me okružije, ne osječa, dal je slijep, il se boji pa bježi od mene...
iz petnih žila glas se čuje, vrišti i gubi se, ispara poput vruče pare, jer on ne čuje, ne želi, ne vjeruje, iznova i iznova ponavlja, tvoje srce voljet ne može...
ubija me, polako polako, ali ovaj puta udara najžešće, ti voljet ne znaš, ti voljet ne možeš, izgubljena si u vremenu i prostoru, u svojoj iluziji u glavi stvorenoj...
izderana poput starog papira, ispijena do dna, do zadnje kapi, poput krpelja, odstranjena, uništena...
|