Nakladnik moje prve knjige Sasha W. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od ovisnosti. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o načinima samoubojstva. - Fućkaj vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš svršiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda padneš u kontejner sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom kvartu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu kurac na nekoj ljuljački pa ga daju šugavom psu za doručak!? - A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da pronade rješenje.
- I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni ukenja u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! govno. Usereš se. A ljudi se prije vješanja okupaju, nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima!?
- Jebiga, valjda ne misle na to.
- Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način. - Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar. - Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Kaj ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz Patologije izrežu. Izvade ti utrobu, mozak i sve to važu, mjere. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronadu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa.
- Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja.
- Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš.
Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam.
2.
Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda godina dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila peto po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mickeyu. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac veća propalica od mene.
- Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa K., pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog gradanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da pedere posebno mrzim. Ne zato što se jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge doli se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi.
Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten?
Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao.
Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš?
Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao!?, trebalo značiti da mu se beskrajno divim.
Bila je i televizija, znaš?, oni iz Kulturnog programa.
Ajde?
Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca...
Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao.
Nije shvatio, ili se pravio:
Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga udario i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo:
Srećom da više nemamo onog izdavača Sashu W. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao...
Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Sasha ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja.
Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam i bez pozdrava produžio svojim putem.
|