Nikada više pustiti neau,
da suza uprlja mi lice.
I to što ti sada želim sreau,
dokaz je da više ne lome me sitnice.
Nikada više sama u noai,
pa nek' i tebe sjeaanja lome.
Vidi kako je kad nadaš se da ae doai,
a onda suza i tuga te slome.
Nikada više u tvojoj blizini,
jer tako srce samo želi.
Tek ponekad u tišini,
proklinjem dan kad smo se sreli.
Nikada više tvoj zagrljaj
i ono tvoje „kako si mala“!?
Tek rastanak i kraj,
ali sve to sam vea odavno znala.
Nikada više dopustiti neau,
da išta tvoje u dušu dira.
A naša pjesma bit ae tek pjesma neka,
što na radiju svira.
Nikada više bu?enje u zoru,
i jutarnji poljubac prvi.
Ni zajednieko kupanje u moru
i šale kako venama mi teeeš umjesto krvi.
Nikada više ruku mi neaeš dotaknuti,
a sami smo za to krivi.
Ni kosu sa lica neaeš mi maknuti,
pa prieati kako aeš me voljeti sve dok smo živi.
Nieega više nema da nas spaja,
tek možda uspomena neka.
I ovaj poeetak našega kraja,
tu iza ugla vea dugo nas eeka.
|
