Arhiva (Archive)
Novi upisi (New entries)

9251 upisa na 371 stranica (stranica br. 166) 9251 entries in 371 pages (page No. 166)

godina dana...ode uzalud mislila sam da cu umrijeti bez tebe molila sam boga da me uzme k sebi ne mogu vise odlazim neces vise ni glasa o meni cuti neces vise vidjeti me mozda nikada odlazim koliko god me srce boli ali nestat cu mozda se i koji puta zapitas gdje sam nestala previse boli biti blizu tebe a opet tako daleko a jednom kada saberem misli i osjecaje vratit cu se do tada mi ostaje samo nada da ces shvatiti sto si izgubio jednom vratit cu se proci cu pored tebe uzdignute glave necu ni trepnut past ce samo mali lagani osmjeh jer konacno ces barem na tren osjetiti tu bol godina dana ode uzalud Utipkao xxx - 27.3.2007. u 19:09 Komentari ( 3 )

.......... svi pricaju o ljubavi i znaju sto je to, svi glume da su sretni i rade drugima zlo. ja cu plakat kad mi se place, a kad sam dobro sretna cu bit,ali svoju tugu ja nikad necu krit Utipkao andrea - 27.3.2007. u 15:41 Komentari ( 0 )

Tebi Tebi sreco pisem ovaj stih znaj da volim te disem za nas.. za ljubav nasu cistu i svetu uzdisem srecno volecu te vecno.. S mirisom proleca bozura i ruza jedna zena srece zeljna ruke ti svoje pruza.. Podari mi osmeh i njezan pogled srce cu ti pokloniti do groba s tobom ostati. Ti si smisao mog zivota uz tebe vratih osmeh na lice uz tebe sam srecu upoznala da volim i da sam voljena prvi put sam iskreno osetila.. Ja bogatstvo nemam al cistu dusu ja ti nudim s tobom zivot ja cu da gradim i nesto sveto cu da ti poklonim.. Samo tvoje ime postoji za mene samo tvoje reci sto melem su za dusu samo tebe volim srecice moja i samo uz tebe sam celina.. Utipkao Bol u Srcu Tuga na Licu - 27.3.2007. u 14:08 Komentari ( 1 )

-- vrtovima ceznem za mirisima proljeca. Zaboravio sam tvoje lice, ne sjecam se vise tvojih ruku; kako su se tvoje usne nasle na mojima? Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima; bijele kipove bez glasa i bez vida. Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam tvoje oci. Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjecanje na tebe. Zivim sa boli poput rane; dotaknes li me samo, smrtno ces me povrijediti. Tvoja milovanja me obavijaju, poput brsljana na sjetnim zidovima. Zaboravio sam tvoju ljubav, jos uvijek iscem odraz tvog lika u svakom oknu. Zbog tebe, teski mirisi ljeta nanose mi bol; zbog tebe, opet trazim oko sebe prorocanske znakove nenadanih zelja: padajuce zvijezde, komete. Utipkao Jelena - 27.3.2007. u 13:29 Komentari ( 0 )

bol bol bol ovakva jako je teška. bol ovakva jako je tužna. bol ovakva neizlječiva je. bol ovakva, u mom srcu, toliko je iskrena, toliko je ustanjena. bol ovakva ne može se odmaknuti kao kamen koji ti se nađe na putu Utipkao hey - 27.3.2007. u 09:56 Komentari ( 1 )

***PROSLOST,SADASNJOST,BUDUCNOST*** ****PROSLOST,SADASNJOST,BUDUCNOST***** Na svojoj slici,znameniti Venecijanski majstor Ticijan, naslikao Mudrost kao Covjeka sa Tri Glave. Jedna glava predstavlja mladica koji gleda u buducnost, druga zrelog covjeka koji gleda u sadasnjost, treca mudrog starca koji gleda u proslost. Iznad tih triju glava Ticijan je napisao latinsku recenicu koja glasi:''Iz Primjera Proslosti Covjek Sadasnjosti, Djeluje Mudro da nebi Upropastio Buducnost.'' Mislim da i nama treba takva -MUDROST-kako bi prebrodili, tjeskobu koju u nama stvaraju promasaji iz Proslosti i strah da se oni ne bi ponovili u buducnosti-bojazan koja nas sprecava sada uzuvati u zivotu do punine... NE DOPUSTITE DA MRACNI OBLAK PROSLOSTI ZASJENI *******BUDUCNOST******* za VAS*POEM&BOEM*Ladislav&Z***!! Utipkao Boem&Poet*Ladislav*****!! - 27.3.2007. u 08:49 Komentari ( 0 )

Stvarnost Znaš, kada smo te ispraćali bio je ovakav dan. Dalmacija, sunce i vjetar. Ruže svuda oko tebe. Pjesma u duši za izgubljenog romantika. Znao si možda što si radiš ali bolest je to. Bijeli lijes, mala crkvica na kraju svega i svi mi oko tebe slušajući pjesmu koja budi, ali tebe je uspavala. Možda ti nisam uspjela reći prijatelju, neka ti je sretan put ! Molitvom smo rekli sve nedorečeno. Vidim te ponekad na nebu. Smeđi pogled u sunčanoj zraci. Mirno spavaj, zaboravljen nisi. Jednom ćemo hodati već nebeskim prostranstvima prebirući po stvarnosti... Kada ona ne bude zemaljski boljela. Utipkao mjesečina - 27.3.2007. u 08:25 Komentari ( 3 )

***Odlazak-BEZ_ZBOGOM!Adio*** Odlazak-BEZ_ZBOGOM!*ADIO! Nisam Kukavica,koja se olako Povlaci! Nisam od onih Sto Ljubav ne-znaju Dati, Nego sam Covjek,Koji Voli... Ja Znam Prastati,bez Ljutnje, sa Svjscu da sam Covjek i Postojim, Vidim da Ti Velika Dioptrija Treba, Pa Izgleda Nevidis, Covjeka,koji ti zasigurno treba! Zao mi je Sto to Cinis Od Sebe, Nisam Naivan,da me izrabljujes do Kraja, Niti naivan da idem do kraja, Kazu da je Otici i Ignorirati Naj Bolje, za Ovu Ljubav koju ti dadoh je Najbolje, Necu Pjevati Ono,Sto Ucinala si od mene Ti Ali cu ti zasigurno Reci Adio-Bez Zbogom Kada Dodju Bolja Vremena i Neki Normalni Ljudi, Naci cu te zasigurnu na mjestu gdje Sunce Nikada ne Zalazi Jer Ako Kazem Ono Zbogom, Moze Biti za Svu Vjecnost Bolje je reci Adio, Mozda i tebe i mene Nostalgija Povuce, da opet Budemo jedano, Pored Drugog, I Zaboravimo Ono Adio,bez Zbogom! I Ne, Slaviomo Katastrofu u ovome Zivotu! Zato Ce Mo dati Ljubasvi Prednost i Notu! Neka Vide Zlobnici i Pakosnici,da svaki Odlazak,ima Povratak,da svaki Kruh koji se Polovi Da se Ispeci Moze Kruh Novi, Poceti Ispocetka,Bez Odlaska,Bez Zbogom i Adio I Reci Svima da Nam je ZIVOT MIO! *****Poet&BOEM*****Ladislav&Z***!!! Utipkao Boem&Poet*Ladislav*****!! - 27.3.2007. u 00:57 Komentari ( 0 )

Samo riječi.. pjesme pjevam ja, i pjevat ću ih dok god živa sam, dog god tijelo moje zrak udiše, god god glas se moj čuje, dok god iz njega riječi proizlaze, jer samo one ostaju, one se pamte, djela više nema, nestala su, u magli izgubljena... samo riječi, samo riječi ostaju, i sve glasnija postaju, prodorna da ubijaju, dok do sluha ne dođu, do sluha kojem nemjenjena su, za kojeg stvorena su, zbog kojeg koliko prodorna i glasna su... vrište, neizdrživa su, jačina njihovog zvuka, sve u prah pretvara, ali stići će, iza njih samo prašina ostat će, sve je ništavilo ne stignu li, do njega, do onoga ko stvorio ih je... Utipkao helana - 26.3.2007. u 22:45 Komentari ( 3 )

TB Ja zaista ne znam ima li išta sudbinskog u našim životima? Ima li, neka mi netko kaže? Jer od onoga dana kada te sretoh,ja nisam više ja, iznevjerila sam sebe, svoje stavove i principe i bacala se u nekakve ekscese, za mene neprilične: Kako skrenuti pozornost na sebe kako bi me ti mogao uočiti, kako bi me mogao zavoljeti? I kada si shvatio ti, shvatilo je i pola grada sa tobom, ti babetino jedna! Iznevjerio si i izdao sve ono što je moglo biti, pokopao sve, u samom startu. Nažalost, mogu reći. U međuvremenu patio si kao, ili stvarno, tko da zna, osim tebe? U međuvremenu, patim, i nikada tome kraja, i tako to.. Sjetim se dana,jedan je rekao, onako u prolazu, da bit ću njegova- kada malo porastem. Sjetim se tih nekih godina, i vremenskog razmaka i povezah tebe i vidjeh tebe u jednom i drugom, zaista, stvarno! Reci mi, zašto me pomisao na tebe ne ostavlja, zašto me progoni, zašto mi mira neda? Idi već jednom iz moga života! Otpuštam te, idi zauvijek. Ili sudbina traži svoje? Utipkao jesika - 26.3.2007. u 16:15 Komentari ( 0 )

Potraga Što ako zauvijek ostane ta praznina u našim srcima? Što ako nada u sreću zamre? Što ako se ništa ne desi sa nama, u nama? Što ako sve ostane ovako, i nema toga što nam utjehu pruža? A toliko smo već zamoreni, i ponestaje nam snage i vjere, Htjeli bi smo novo, više i bolje? Što ako? Kad malo bolje razmislim sreća se mora, mora se dogoditi! Pomoć joj treba. I njoj, kao i nama, da nas primjeti, posjeti i odluči se nastaniti u našim srcima zauvijek. U to ime salute! Utipkao jesika - 26.3.2007. u 15:14 Komentari ( 2 )

volim te Tesko mi je saosecam sa tobom kako da ti pomognem kako da ti dokazem da volim te da znacis mi da cu bez tebe izludeti. U glavi kosmar pravi zelim dosegnuti do tebe da osetis toplinu moju da osetis ljubav iskrenu za tebe godinama cuvanu.. Samo jedno slovo jedna rec da znam kako ti je donela bi srecu meni olaksanje u dusi prenelo bi tebi.. Gde god pogledam vidim tebe sta god da radim osetim dah tvoj pruzam ruke,ne doticem tvoje daj mi znak ljubavi da ne pati srce moje.. Samo pre par sati tako smo se smejali a znam da u dusi tugu si skrivao a znas i ja da deo sam toga volim te sreco, volim ko Boga. Utipkao Bol u Srcu Tuga na Licu - 26.3.2007. u 14:36 Komentari ( 0 )

javi se I dok sati prolaze i jeza neka tijelom gamize ocekujem rijec jednu da sve je isto medju nama da prestane ova mucnina noc tamna sto izjeda me zivu a ne znam kuda poci ne znam na koju stranu... Samo glas tvoj onaj od sinoc samo smijeh tvoj onaj veseli daje mi snagu da opstanem da ljubavi tvojoj nadam se da istim zarom volis me.. I sjecam se svake tvoje rijeci da nista na put ne moze nam stati da sve ce biti dobro samo pitanje je sata kad u zagrljaj cu tvoj pasti i nikad vise necu zaplakati.. Javi se ljubavi zeljno te cekam poruke citam tvoje osjecam i usne tvoje osjecam ruke tvoje javi se vrati se sreco,volim te.. Utipkao Bol u Srcu Tuga na Licu - 26.3.2007. u 14:28 Komentari ( 0 )

DAME UVIJEK PRVE BIRAJU OPCIJE Nisam za vojsku, monahe, žigole, ekstreme, umjerenjake, Menadžere, pedere, trezvenjake, naturiste, Radnike, lijenčine, kilavce i supermane Ja sam za razne opcije Uglavnom bez truna ambicije FILOZOFIJA Život je ispunjen detaljima, Rekla je i povukla dim cigarete Znalački se pokrila do brade I nastavila: Rodila sam troje djece i svi su, Bogu hvala, živi i zdravi I da me leđa tako ne bole Radila bih sve do smrti Platio sam joj obavljeni posao I zamolio da napusti stan Jer mrzim kurve koje filozofiraju Na sat KRAJ Neki mi put dođe da zajebem sve I ostavim sve I odem Otputujem I odem Negdje Gdje me ne znaju Okrenem stranicu I kažem To je nov početak Ovo ću jutro Oprati zube Staviti kravatu Popiti kavu Potražiti posao Koji traje do pet Oženiti se – ne oženiti U svakom slučaju Prestati piti Naučiti govoriti Naučiti hodati Naučiti plesati A to nije mala stvar Prestati piti Igrati tenis Biti human Slušati vijesti Ići na more Kupiti odijelo Prestati piti … Jebiga, to sam već rekao, A tako mi teško neke stvari Leže BILA JE Bila sam silovana u petnaestoj, Dečko me je napustio u trećem mjesecu trudnoće, Ovisna sam o drogi, uglavnom lakšoj, I sad me ti jebeš u polovnoj Škodi Rekla je I dodala: Nikada nisam tako nisko pala Dao sam joj nešto kovanica Da kupi pivo i cigarete I dugo u noć pričao o štetnosti droge I sigurnom seksu U polovnoj Škodi I BOLI ME Ako imaš nešto - reci Ili se skloni u stranu Dosta mi je tvojih Praznih riječi I uzdaha za vrijeme Jutarnje kave Posoljene Mediteranskom travom Boli me dupe za Gladne i siromašne Za tvoje starce I krastavce Za umjetnost, Pravdu, Zubare, Koncerte, I sve tvoje bivše Koji su Uspjeli u životu Jebiga, draga, ja nisam Kirurg, Niti glumac, Pilot, Odvjetnik Ni mesar Al ima nešto valjda u meni Što ću otkriti Jednom Kad – tad Kad – tad Il’ nikad Jer, boli me, stvarno boli, Dupe Za to BUDA Kažu da vrana donosi Smrt I sova I vađenje zuba I rak I infarkt I ti Mala moja Koja me već tjednima ždereš Kad pijan dođem Doma Al’ ko ga jebe… I Buda je jednom imao Muda I bio ponosan Na njih A danas se gruda U obliku soba Il’ tuljana Il’ ružnog Pingvina Negdje na Sjevernom polu POSAO Još jedan posao, nakon Agencije osiguravajućeg društva, vojske, Policije, trgovine, novinarstva i pisanja knjiga. Uglavnom male stvari na prohibiciji Ambicija i žigolo s tetoviranom metom Na čelu Aloha s Havaja i komadom psećeg Govna na cipeli (Siguran sam u uspjeh crva u grobu, U svoju se sigurnost ne kladim) Maleni je ovo grad za luzere, kad Gubiš - gubi na veliko, I bivše i buduće su mrtve, spremne Na kompromis s vragom, A onda lopata ognja i želja za mužem, Koji, ako već pije, neka onda i radi, Ili krade, ili dobije na lutriji, ili u čelo Ako je osiguran Glavno je imati zdravstveno, mirovinsko, Nešto novca za račune, novi auto, cipele S visokim petama, uloške, šminku, Kino, vrtić, Srati ujutro točno u sedam, biti Nasmijan, trijezan, imati smisla za Humor, prihvatiti kritiku, slagati Se u svemu, umrijeti prije nje I po mogućnosti unaprijed platiti Sprovod Eto, Zato mi treba još jedan posao KIŠA Jedan od onih dana Kada je na ruci gips, Žena ima glavobolju, Ljubavnica menstruaciju, Kada su džepovi prazni, Mamurluk razbija lubanju, Birtija ne daje kredit, A vani pada kiša Praćena tučom I poslije svega toga, Kako ne bih bio depresivan Kako? KONDUKTER Ja - pijan, on - pijan, Ali on je glavni Sa službenom kapom I kožnom torbicom Iz koje nesigurno Vadi bocu Domaće brlje Jebiga, sine, šverc se Ne isplati, kazne su Velike, sramota je Velika, a - osim toga - Koji si ti uopće kurac Da se besplatno Voziš državnim vlakom, Kaže i dodaje mi bocu Nagnem brlju da se ne Uvrijedi i ispijem deci - dva, Iz znatiželje A onda mi sine da se Vozim u pogrešnu smjeru I stanem rigati ispod znaka Na kojem lijepo piše: U slučaju nužde povucite ručicu MALA SVAĐA Divljački me napala škarama, psujući mi Majku, oca, djeda, babu, užu i širu Rodbinu, razbila je televizor, posuđe, keramičkog Psa i mačku I pojela grah iz lonca da se smiri Zatim je legla na počinak, A ja sam ostao proboden ležati NEMOJ SE CERITI Sudba je uljudbena, brate moj, Samo je treba pritegnuti Ne varaj sebe, ako varaš ženu Ostavi nešto i za kasnije Poput bezdušnika bezdušno diši Diši i diši ranjena zvijeri I konobari već znaju jasnije Da si uginuo u prljavoj čaši Svi smo mi dio nečijeg plana A plan je analno-logičan, brate moj, U nekom geometrijskom liku Prepoznaj sebe, i sebe, i dušu, Jer duša je Černobil, i Krško, I Tomahawk, Smrdi kad ustaje poput ribe S Dolca, poput ribe tvoje žene Poput onoga psa kojega si s prozora Ubio pištoljem svoje kćeri A onda opet, jebiga, brate moj, I Smrt je svirepa starica depiliranih nogu Nemoj se ceriti kada je vidiš, nego joj Pucaj u rožnjaču oka Ubij je kao onoga psa, ubij je i ne sanjaj Jedino tako možeš prevariti smrt Ako Ciljaš visoko ZA GUZICU UBIJAM Juda je rekao da su stvari promjenjive Ali da on ostaje isti I ne da guzicu za publiku ma kakvi Šupci oni bili Uzeo je gitaru i izišao na ulicu Svirajući baladu o Petrici Kerempuhu Ja sam ga čekao uz izlog birtije Lagano srčući svoje pivo Nakon što ga je iscipelario pijani vatrogasac I razbio mu gitaru o kontejner za smeće Juda se vratio za stol krvav I ponosno rekao, da ga gosti čuju: Život dajem, ali za guzicu ubijam A ja sam naručio novu rundu PETKOM Ne volim petkom psovati Izbjegavam to Jer petkom se jede riba I petkom se posti Krulećem želucu kažem ...em ti mater ludu Danas si fin ko pas Evo ti riblje kosti I udavi se DOMAĆE S tvojim volumenom I nekakvom kemijom u zraku Mi se već tjednima svađamo Kao da smo, ne dao bog, u braku I ako je fakat tvom starom ko lakat Zažmiri kad pogasim svjetla Ne želim da se uplašiš kad zgrabiš Kažiprst umjesto domaćeg pijetla SLONOVI Sinoć sam gledao dokumentarac o lavovima Kada su lijepo rekli Da se lavovi pare po potrebi, Kad im dođe Između obroka antilope i, recimo, Vlastite mladunčadi koja su Nastala kada se slonovi Napuše afričke trave Slonice se prečesto vade na migrenu Jer najlakši način je reći slonu: - Ne večeras, dragi Sutra ćemo, obećajem PECANJE Joe je rekao, 'ajmo na pecanje Ove je godine riba glupa Moći ćemo loviti na paštetu, Džem, margarin ili juhu Joe je rekao, 'ajmo na pecanje Nećemo ni nositi štapove Dovoljno je da nas ribe vide Svaka će zagristi udicu Joe je rekao, 'ajmo na pecanje Obuci odijelo i stavi kravatu, Lažni Rollex i jeftini parfem Ove je godine riba glupa Joe je rekao I ja sam se složio Ali Joe je retardiran A ja... Volim ribu Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 21:42 Komentari ( 0 )

Nema veze Nema veze sto si me toliko puta povrijedio. Nije bitno ni to sto sam davala mnogo vise nego sto si ti zaista vrijedio. Nema veze... Stvarno. Ja barem mogu reci da sam ti nesto dala. Na kraju, nema veze to sve, ni ne ocekujem da mi kazes hvala. To sto sam ti pruzala sebe cak i onda kad si me odbijao, nema veze sada, ja ne krivim tebe... Ti si se svemu samo dobro smijao. Nema veze sto sam se toliko trudila, mjenjala sebe i sve pokusavala. Pa sto onda sto sam se s tvojim imenom budila? Nema veze...samo sam sebi laznu nadu davala. Nebitno je, stvarno, sve ono sto sam izgubila. Meni je dovoljno da znam da je to bilo zbog tebe. Nema veze sto sam te svaki put kao prvi poljubila, pusti me sad da to sacuvam za sebe. I okreni leda, kao i svaki put, suti dugo od mene jer to je najbolje sto znas. Onako kao uvijek, reci da si ljut, i ponosan budi sto me tako ubijas. A sve ono sto imali, nema veze sada. To ostavi meni da se sjecam svakog trena. Kao i prvog dana, danas opet kisa pada... ali nema veze. I ona je zaboravljena. Nema veze sto si mi sve rekao, pusti to sad, toga cu se ja sjecati. Nema veze sto sam toliko toga mastala i sto mi nisi trebao toliko tog obecati. Neka...ti samo okreni mi lice, kazni me sutnjom kao da sam najgora od svih. I pusti da gledam te tvoje trepavice, u njima leze moje godine, a ja ostajem bez njih. Nema veze sto me boli i sto me tuga slama, mogu jos malo ostati hrabra pred tobom. Nema veze, ljepoto, sto si se igrao sa nama... I to cu kao sjecanje ponijeti sa sobom. Ti samo digni glavu i progutaj lijepe rijeci. Pusti, nemoj slucajno reci da ti je zao. Nema veze, neces se ti ni sjetiti svega... Ti si bar uvijek brzo zaboravljao. Utipkao Loah - 24.3.2007. u 15:11 Komentari ( 1 )

Tako ljepa-(Za Robija) Tako lijepa Ti se nećeš odseliti Irena, tvoj vrisak me ne tangira, naravno da se radi i o novcu. Sutra mogu biti sekretarica ako hoću. Previše si živjela sa domaćim kaktusom, jer nisi bila sposobna razumijeti. Zaboravila si dijeliti krevet sa muškarcem,. jer Ivica je bio dikobraz. Susjedi su ti bila 2 cipelara i 1 cigo i miješano 3-4 postolara. Odlično ti izgleda ta minica, izgledaš kao seljanka na općini. Rođena si u domaćoj zabiti, tamo ti je narasla kosa i atributi, naučila si milozvučiti, nastavi tako i ja ću te prebiti... Led ti se u čaši već otopio, sjedi Irena, sada ću skočiti. Za tebe bio bih životinja i 3-4 postolara miješano. Pružaš mi vreo zagrljaj, a ja ti hitam preko tercijarnog vapnenca. Naša je ljubav hrustav buhtl koji raste iz toplog kvasca. Oćeš dokaz? Štanga u mojem džepu, tu prije nije bila... Utipkao Blizanke - 24.3.2007. u 12:41 Komentari ( 0 )

Da sam kišna kap O, da sam sicusna kisna kap, kucnula bih ti o prozor, skliznula ko suza po licu, praveci mali svilenkasti slap. Mozda bih ti pala na usne, na oci i ostavila trag, ne daj boze vecoj zloci, bio bi to samo poljubac blag. Mozda bih ti pala na kosu, ostavljajuci u njoj srebrenkastu rosu, izljubila ti kapima trepavice, umila lice, ostavila sicusne kapi, da sjecanje ne ishlapi Utipkao Jelena - 24.3.2007. u 12:29 Komentari ( 0 )

San u snu Primi na celo cjelov taj! Na rastanku, sad kad je kraj, Ovo mi barem reci daj — Nisi u krivu sto moj dan Svaki je, smatras, bio san; Al' ako iscezla je nada Danju, il' nocu, bilo kada, U snovidjenju, il' bez toga Zar nestala je manje stoga? Sve to sto vidimo, il' tu Jesmo, to tek je san u snu. Stojim i slusam huku Valova sto obalu tuku, U ruci se mojoj ljeska Pregrst zrnca zlatnog pijeska — Koliko ih je! Ali gle kako Curi mi u dubinu svako, Dok placem tako — dok placem tako! Ne mogu ih zadrzat, Boze! Zar spasit ne mogu bar jedno, Od vala sto ih ceka zedno? Zar sve sto vidimo, il' tu Jesmo, to tek je san u snu? Utipkao Dejana - 24.3.2007. u 12:25 Komentari ( 0 )

PRAVILA, PURAN I DRUGE GLUPOSTI Kako će žene najbolje razumjeti muškarce (opet pravila): Muškarac se umoran rodi i žene ga moraju ostaviti da se za života odmori. Muškarac će uvijek reći da vas voli, ali će nakon 15 minuta to zaboraviti. Muškarac ljubi televizor svoj, kao sebe samoga. Muškarac se odmara danju, da bi mogao noću spavati. Muškarac ne spava, on duboko razmišlja o vašoj budućnosti. Muškarac kad je pijan, iskoristite ga. Ujutro se neće sjećati. Muškarac nikada ne uradi danas, ono što može ostaviti za sutra. Muškarac radi što manje, a i ono malo prebaci na drugoga. Muškarac misli da je rad bolest. Zašto bi umro mlad? Muškarac kad pomisli raditi, pričeka malo da ga ta ideja prođe. Muškarac nikada ne vara ženu, on samo troši kalorije s nekom drugom. Ženske bolesti i druga veselja Jeste se ikada upitali zašto se aktualne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo. Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas. Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan. Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – hiljadu kuna. Pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se mora voziti u otvorenom kamionu. Nikad zadovoljna. Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom. Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru. I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca. Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske farmerice. U farmerice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca. Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: neuspjeli moj spontani pobačaju. A i pričala mi je priče prije spavanja, Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersona. Ne onog Andersona, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge. Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam. Povijest moje bolesti Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...Sranje je ako to u stvarnosti funkcionira. Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja. Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali. Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan. Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me ***** za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik. Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam. Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, ***** im *****, a kupuju sve vanjsko. Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život. Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan. Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam. O bože, rekla je, poševio si staru Baru? Kako znaš? Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom. Bio sam pijan. Oprosti. Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj. Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan. Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica… Zatvorila je vrata. S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare. I nisi čuo za Đuru?, pitala me je. Ne. Ni za Đurin bar? Ne. Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on. Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije? BROJ DEVET Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan ***** on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na *****. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku. Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj. Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život. S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak? Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala. Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija. Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita. Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete». Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet. No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati. Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije...? Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu. Depra Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš. O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava. Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre. Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti. Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me ***** za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam. Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim. Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju. Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli. Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem. Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka. - Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš? - Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda. - Nitko te ne pita za konjak, već za sise. - A to?! Sve se dobre. - Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave. Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice. - Pošto lutka?, pitam. - Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda. - Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom. Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine. Djevica Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje. Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima. Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici. Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za *****, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku. Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom. Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku. Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene. Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku. Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio. U stan sam uletio urlajući: - Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!! Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog. Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala. Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve. Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu. Eto, toliko o black-outu. Apstinencija Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor…sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, opće – normalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmjeh, suze… sve je to strašno. Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovom planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete, ili kave, ili seksa, ili čokolade, ili televizora, ili alkohola... Ja sam pred korizmu rekao da ću se u narednih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i skoro razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu situacija se promijenila. Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod (iako sam znao da od toga nema ništa!), i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike, i bogtepitačega sve ne. Ponedjeljak Ujutro sam umjesto male duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, kuhao tursku kavu. Uzeo sam «Lolitu» Vladimira Nabokova i pročitao posljednjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio. Utorak Rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svog usranog života. Oženjen je s debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albina tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola za korizmu, već seksa sa ženom (kud se ja toga nisam sjetio!). Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline, i piće, piće, piće…hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i sve mrzio. Srijeda Intervju s Japom iz «Mrtve prirode» u restoranu «Gulaš». Ušlagiran kao nizozemski makro došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio wiskey. Jedan od «pratećih vokala» držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi «prateći vokal» se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče wiskey. Nakon što sam popio čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: «Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi... Četvrtak Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio u zrak. Prodavačici sam se zaprijetio da ću je ubiti kad padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna. Petak Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio se lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku, i oca, i svu živu i mrtvu familiju. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svom šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio ***** za mene. Subota Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materini. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me je na vratima. Zatražio je račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi tolki –voki pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati. Nedjelja Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Ustvari, rekla je, zašto, pobogu? Zbog korizme rekao sam. U čudu me je gledala. Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio, rekla je, dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno, rekla je. Ponedjeljak Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starom. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu postali su divni... NATJECANJE U PROZI ILI DOBRO JE PRODATI GUZICU Danas sam s nestrpljenjem čekao rezultate natječaja za najbolju prozu godine. Radilo se o pozamašnoj svoti love koja bi mi oraspoložila budžet. Istinabog, nadao sam se nagradi kao gladan klistiru, ali nada je nada. Miroslav Krezubić je jednoć izjavio da nikada ne očekuje pobjedu, da se nikada ne nada nekom od prva tri mjesta. To je izjavio kad je dobio nagradu u vrijednosti od dvadeset hiljadarki. Pokupio je lovu i nije platio ceh na šanku. Dok sam tako čekao rezultate, sjetio sam se događaja od prije dvije godine. Bilo je to u jednom noćnom klubu, u kojoj se ocjenjivala najbolja poezija avangardnih pjesnika. Kao i obično, došao sam pijan, u crnom, dugom kaputu, i gotovo ćelavo ošišan s pogledom psihotične ubojice. Da malo pojasnim, kad god se napijem, recimo iznad dva promila, oči mi se zacrvene a usta i podočnjaci spuste. Onaj majkojebac u Psihu izgleda kao goli ***** za mene. Bio sam jedan od desetorice koji je ušao u finale. Ne spadam u onu kategoriju pisaca koji pod svaku cijenu glume boeme, neshvaćene genijalce, luzere s pedigreom osvještenih jeboljuba ili izbjeglica finih kikirikija. Mana koju imam od rođenja je da se ne prodajem za kikiriki. Prodat ću se za pivo, konjak, vino… ali ne i za kikiriki. Prodat ću se, ali ne prodajem svoja uvjerenja, stavove i principe. Iako ću s tobom sjediti za stolom (jer mi plaćaš rundu) i dalje ću misliti jednako kao i dok se nisi mašio za novčanik. I tako su za šankom stajala dva boema. Uzeo sam pivo i stao do njih. A onda sam čuo: - Suzana Galović je objavila drugu zbirku pjesama. Jesi je čitao? - Ne. - Užas. Mislim da ju jebe onaj…kako se zove? - A misliš na onog povjesničara umjetnosti…onog s bradom? - Da, mora da mu puši starački kurčić kad joj objavljuje onakve gluposti. - Kurva. Jebo te, koja smo mi država…! Okrenuo sam se s punom bocom piva i ugledao dva neshvaćena genijalca. Nisam ih poznavao. Nisam to ni želio. - Jebo ja vas obojicu! Koja ste vi zavidna stoka?!, rekao sam prilično glasno iako to u prvi mah nisam želio. - A tko si ti uopće? I što si zamišljaš!, rekao je jedan od boema. - Ja ***** Suzanu Galović!!!, odgovorio sam ponosno. - Ti? - Da, ja. I ako se ne pokupite s ovog šanka za deset sekundi, razbit ću vas ko pičke! Pogledali su se i za tri sekunde uzeli svoje čaše sa šanka i nestali u gužvi. Sreća moja, jer bih vjerojatno ja dobio po pički. - Roberte, dođi do bine, čitaš za deset minuta., rekao je jedan od suorganizatora tribine. Popio sam svoje pivo na eks i suvereno, ko Iran, krenuo do mjesta čitanja. Zaustavio me je jedan od izvođača. - Ovo su naši domaćini. Oni ocjenjuju nastup, pazi se da budeš što bolji., rekao je i pokazao rukom negdje iza mene. Okrenuo sam se i ugledao istu dvojicu koju sam maloprije otjerao sa šanka. Imali su ledeni osmjeh. Ali…iskreno…jebalo mi se živo. Znao sam da u ovoj usranoj državi možeš uspjeti jedino ako si negdje duboko u nečijem šupku, ili ako si totalno kontra svega. Sve je ovisilo o osjećaju trenutka i galami koju dižeš. Ja je nemam. I zato sam izgubio na natjecanju. A na tom jebenom natječaju, skoro zaboravih, pobijedila je Sanja Galović. I istina je, jebe se s nekim bradonjom koji je povjesničar umjetnosti. I, vjerujem, da ima mali *****. Rekla mi je to kad sam tražio njen broj telefona. Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:38 Komentari ( 0 )

ZLOČESTE PRIČE PRIRODA I DRUŠTVO Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar. Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima. Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace. Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja. Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati. Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje. - Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao. - Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja. - Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti. Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka. Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca. Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako: - Bok, kaže on. - Bok, kažem ja. A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha. - Čuj, imam ti nešto važno za reći. E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti. Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram sljedećeg sadržaja: - Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP. Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: - Druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta – hrvatske književnosti - imala najmanje trojku. Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo. - Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas. - Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam. - A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif. - Ma jebeš to. - Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije, - A imaš li još nekoga koga tako puno voliš? - Nemam, imam samo tatu. - Znači, imaš samo tatu? - Da. - E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri! Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto: - U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš? - Ne volim sprovode. - Trebao bi se pojaviti. - Zašto? Od čega je umro? - Prirodnom smrću. - Jebeš ga, to više nije popularno. - Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti. - Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao. - Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom? I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan. MOLBE UPUĆENE SVIM ŽENAMA (da bi se bolje slagali) 1. Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene, pa nose kratke majice, dekolteiće i dekoltelčine, često su bez grudnjaka, lamataju sa sisama kao Carla Del Ponte vratnim kralježnicom kad dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da, kojim slučajem, Bog nije želio dati ženama sise, vjerojatno ih one ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bi ženama u oči, recimo. Samo, recimo. Drugo, drage žene, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao kako bi preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno ženski šovinst, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati. 2. Naučite se pravilima ponašanja s wc školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dole, dignite ju gore. Za potrebe školjke nama je potrebno da daska bude gore, a vama dole. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dole, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s wc papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećem položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo na jedno oko. S drugim zažmirimo a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska gore, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija. Tako imamo manje zajebancije s uklanjanjem tragova. 3. Subota - sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u vertikalnom položaju razmišljati zašto smo se, dođavola, morali oženiti; zašto mi nismo žene (nosili bi zavezani madrac na leđima); je li ona mala s posla udana ili me samo zajebava... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je što nedjeljom idemo na ručak kod naših punica ili one dođu kod nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama. Dajte nam taj jedan dan da uživamo bez vas. 4. Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada to nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Ali mi onda ne tjeramo vas da idete s nama, jesmo u pravu? Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine; eventualno ih mogu skidati – ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže. Ionako trošite našu lovu, zar ne? Onda nas barem ostavite na miru. Zamislite, grozomoran primjer, gori od horora: u obližnjem dućanu ja guram ona aluminijska kolica, ona ide ispred mene, za jedno, pola koraka. Onda mi prvo u kolica ubaci deterdžent, pa dvije vrećice tjestenine i na kraju higijenske uloške. «Ove su dobre, ne propuštaju», obraća se meni na sav glas kao da ih meni kupuje. 5. Plakanje i cmizdrenje je isto što i ucjena ! Kad vidimo ženske suze bolje da nas pregazi kamion gradske čistoće. Prije bi se oporavili. Znate li na kojem dijelu tijela postoji najviše mišića? Jeziku. Koje je najjače oružje žena? Opet jezik. E, ali kad nas ne uspijete razjebati s glupostima, onda udarate u plač. «Ti mene ne razumiješ», «Ti ne znaš kako je meni»… ma dajte to pretočite u neku narodnu pjesmu a ne da kroz vaše plakanje moramo to slušati. Najgore u čitavom tom dijelu je to što vi žene možete plakati za svaki kurac. Kad god vam jezik ne pomogne, suzama rješavate probleme. To je ucjena! I prema važećim zakonima bilo koje države - kažnjivo djelo. Zato se ide u zatvor! 6. Kada nešto trebate - pitajte. Da to malo pojasnimo: - mi ne razumijemo vaše diskretne znakove! - mi ne razumijemo kada okolišate! - mi ne razumijemo kad nam nešto pokušavate reći! - JEDNOSTAVNO TO RECITE! Znakovima i simbolima služe se gluhonijeme osobe. Čim smo u braku, znači da je diskrecija u potpunosti zajamčena. Tko je lud hvaliti se da je u braku? Pogotovo pred drugim ženama. Onda čemu plaženje po nama kad nešto imate za reći. Okolišanje tipa: «znaš onu susjedu kojoj je muž kupio za godišnjicu braka auto, pa vidiš, i nama je uskoro godišnjica». Treba vam auto? Recite! Odgovor ionako znate unaprijed: postoji gradski prijevoz, jeftiniji je. Nemojte nam tri sata pričati o kojekakvim glupostima kad sve to možete sročiti u dvije rečenice. Ionako znate što ćemo vam odgovoriti. Da pojasnim: naš odgovor uvije glasi: ne. Jer da glasi «da»,vi nas ne vi ni pitale. Kad nešto pokušavate reći zaboravite da razgovarate na telefonu s najboljom prijateljicom. Pristajemo plaćati ogromne račune za vaše jadikovke, ogovaranja, tračeve i slično na telefonu, ali nemojte nas još i psihički lomiti. Interaktivnim sučeljavanjem, ili licem u lice. 7. "Da" i "ne" su sasvim normalni i uobičajeni odgovori na pitanja koja postavljate. Zašto pobogu moramo poslije da, obvezno davati obrazloženje. Pitanje: - «Ideš li na piće»; odgovor: - «Da»; pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Boli te kurac.» Mislim, stvarno ne razumijem, «zašto» svako mora imati svoje «zato». Ili recimo «ne». Pitanje: - «Idemo li večeras van?»; odgovor: - «Ne.» pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Zato.» Jednostavno, kratko i jezgrovito. Pokušajte vježbati nasamo pred ogledalom. Olakšajte nam malo život. I glumci vježbaju pred ogledalom, i političari, i prostitutke (ups, one ne, osim u iznimnim situacijama), pa zašto i vi ne pokušate? 8. Nemojte nas mučiti sa svojim problemima, osim ako stvarno ne želite da ih riješimo. Jer mi to radimo, rješavamo probleme. Za sažaljenje imate svoje prijateljice! Kad god sjednete preko puta nas s facom kao da vas je Pablo Picaso portretirao, znamo da smo najebali. Prvo počnete od Adama i Eve, pa se priča rastegne kroz rani vijek, srednji vijek, pa sve do prije nekoliko godina. Tu onda stavite sebe kao žrtvu koja je, unatoč vanjskim i unutarnjim neprijateljima, uspjela izdržati sve napade na vaš (i naš!) suverenitet. Tek se onda prebacite na suštinski problem koji otprilike ovako glasi: «Jutros dok sam prostirala rublje, susjeda me nije ni pozdravila. Kurva, što si ona zamišlja?!». E, onda bi mi trebali uzeti raketni bacač i ispaliti ga susjedi u ćelo. Ali, toliko smo već izmućeni historijom vaših problema, da bi na kraju sami progutali aktiviranu bombu. 9. Glavobolja koja traje 3 mjeseca je veliki problem. Idite posjetiti doktora! Smjesta. I mi imamo svoje potrebe, bez obzira što ste nam zakonite žene. Možda ljubavnica ima menstruaciju ili je na putu… Uzmite u obzir da vas ne jebemo u glavu nego u ono mjesto koje niste depilirali od prošlog ljeta. Žrtvujte se malo, znate i same koliko se mi s vama, i na vama, žrtvujemo! I mi imamo svoje fiziološke potrebe, makar ste nam žene. Čovjek kad je gladan ne pita je li za ručak grah ili fino pečeni odresci. Svejedno mu je, samo da napuni želudac. Tako je i s vama. I da ste fino pečeni odresci, ako ih jedemo svakodnevno, mi se katkad zaželimo i graha. 10. Sve ono što je muškarac rekao prije 7 dana više ne vrijedi. Zato ne pitajte zašto ne održavamo obećanja. Na nama je da mijenjamo odluke. To je odredila viša sila od pamtivijeka. Kad god je muškarac nešto zajebao u povijesti to je zato što je bio dosljedan svome cilju, tj. odlukama. A zato su žene najviše krive. U vama je, drage moje i tuđe žene, usađen neki nevidljivi procesor koji jednostavno mora upravljati s nama muškarcima. Mi smo stvoreni za to da mijenjamo odluke. One traju od dva dana do jedan tjedan. Nakon toga ako ostane – ostane. Ako ne, stjeramo sve u fini kurac i donesemo novu odluku. KAKO SE UBITI Nakladnik moje prve knjige Sasha W. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od kojekakvih ovisnosti. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o raznim, svemogućim, načinima samoubojstva. Jebeš vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš završiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda se zapizdiš u kantu sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom gradu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu ***** na nekoj ljuljački pa ga daju nekom olinjalom šugavom psu za doručak!? A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da pronade rješenje. I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni usere u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! Govno. Usereš se. A ljudi se prije vješanja okupaju, nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to ***** kad plivaju u vlastitim govnima!? Jebiga, ne misle valja na to? Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način. Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar. Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Zar ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz patologije izrežu. Izvade ti crijeva, mozak i sve to važu, mjere. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronadu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa. Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja. Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš. Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam. 2. Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda godina dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila drugo po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mići. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa K., pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog gradanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da pedere ***** samo u mozak. Ne zato što se oni jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge nego se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi. Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten? Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao. Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš? Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao, trebalo značiti da mu se beskrajno divim. Bila je i televizija, znaš?, oni iz Kulturnog programa. Ajde? Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca... Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao. Nije shvatio, ili se pravio: Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga udario i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo: Srećom da više nemamo onog izdavača Sashu W. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni ***** držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao... Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Sasha ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja. Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam i bez pozdrava, bogobojažljivo, držeći se za jaja, produžio svojim putem. Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:37 Komentari ( 0 )

SHAKESPEARE, KLOŠARI, ŠUPAK O guzici i latenciji Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije doma. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i glupo izgleda. Dobro zarađuje, što je jako bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje. Rekla je da je čula da sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka. Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo. Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa. Ajd popij i ti nešto, rekao sam. Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga. Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je. Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti? Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila. Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu. Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote, rekla je. Kakve prostote, pitao sam. Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je. Pa i nisu neke prostote, zaključio sam. Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!!, zaderala se, i dodala; ako me pak ne jebe u guzicu onda bar stavi prst unutra i rovari. Jebote, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna. Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, rekao je. Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored. Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao capuchino, u svakom muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton. Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja mojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. Ihhhh, što se praviš, majke ti, ko da samo ti imaš kurac?!, uzdahnuo je penzić s travaricom. U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tayson, cinično je dobacio gazda. Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, u jutro i na večer, rekao je penzić. Eh, da si je jebo dva puta dnevno ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda. Dok smo zatvarali vrata birtije filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče. To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili ko sretna familija dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao. Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe. A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo. U hotelskoj sobi Konobaru sam rekao da pozove taksi. Sjedili smo uz pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima. U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen. Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga našao. Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno. Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno. Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. Koji ti je kurac, pitao sam. Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako. U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Dvadeset godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest. Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Onda je povratila. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. Rekla je, oprosti, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila. Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor. Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put. Za sve su žene krive Od prve birtije do mog stana ima jedno dvjesto metara. Pješačim brzo, jer tako mi ne ostaje puno vremena za razmišljanje. Ne volim razmišljati. Što više razmišljam gluplji sam. Osim toga, vrijeme je moj najveći neprijatelj. Kao i svim budalama. Hesse je jednom napisao: Jesi li ikad iglom za pletenje čačkao po zidnom satu koji je stao? Ja sam to jednom uradio i doživio da je namah vrag ušao u mehanizam, pa je čitavo raspoloživo vrijeme naprosto odzveketalo, kazaljke su se utrkivale oko brojčanika, okretale se sumanuto uz nekakav stravični zvuk, prestissimo, sve dok isto tako naglo nije nešto škljocnulo, stalo, i sat je ispustio dušu. Živjeti u vremenu, sanjati ga, podsjećati, množiti, dijeliti, oduzimati i stalno mu se vraćati iznova i iznova, isto je što i čačkati iglom za pletenje po utrobi. Jebeš to. Život je prekratak da bih ga svaki čas mjerio mislima. Drugi razlog (ili je to isti!) mog brzog pješačenja je što se sve birtije u Gradu zatvaraju najkasnije do 23 sata. A sada je, pogledam na ručni sat, nešto preko 20. Stignem popiti pet - šest piva. Doktor Breitenfeld, neuropsihijatar, kod kojega sam se nedavno liječio od alkoholizma, rekao je da sam neizliječiv slučaj. Da vrijeme mjerim po popijenim čašama alkohola. Digao je ruke u znak predaje. Bio sam mu zahvalan. Supruga, koja je preko nekih mutnih veza sredila moje liječenje, nije digla ruke. Ali nije dizala ni noge. Morao sam se snalaziti kako sam znao. Tek kada sam otrpio dvanaest penicilina zbog zarađenog tripera, spustila je ruke, a podigla noge. Ponovo se volimo. Ovaj put bez penicilina i doktora Breitenfelda. U Gradu su sve birtije jednake. Sve rade do 23 sata. Vlast se potrudila da izjednači prava bogatih i siromašnih, trezvenih i onih drugih. Zato smo socijalna država. Tako piše u Ustavu. A onaj tko ne vjeruje u Ustav, kaže Fritz, neka jede govna. Jedan moj poznanik, narkić, uporno tvrdi da se birtije poznaju po zahodima. Kako izgledaju zahodska školjka, pisoari i lavabo takva je birtija. Ako je u školjci govno, a lavabo začepljen, vjerojatno je i ugođaj u birtiji ravan katastrofi. Čaše su prljave, a cuga razvodnjena. Na plastičnom kasetofonu cijelo vrijeme puštaju glazbu s Narodnog radia. Konobar će sigurno i promišljeno zajebati na završnom računu. Naravno, u svoju korist. Osjećat ćeš se kao uljez, jer drugačije ne možeš. Molit ćeš boga da što dalje odeš od te birtije. Molit ćeš boga da se više nikada tamo ne vratiš. Paranoja će te gristi još nekoliko dana. Priviđat će ti se prljave čaše, razvodnjeno piće, Narodni radio, podmukli konobar... A sve počne od govna u školjci. Žalosno. Tako misli moj poznanik. Narkić. Ja mislim drugačije. U birtiji Night, kamo sad idem, ne nedostaju govna. A opet je sve u redu. Postoji neka povezanost izmedu mene i tog prostora. Atmosfera. Neka ljubav. Stol u kutu je uvijek prazan. Čeka samo na mene. Pivo je uvijek hladno. Posluga brza i nenametljiva. Ondje mi je otvoren i račun. Nema reciprociteta nalijevanja. Pijem do fajeramta. Onda gledam u džep i platim. Ako ne, vraćam se. Kao i večeras. Na ulazu u Night ugledam konobara. Svađa se s nekim klošarom. Koliko čujem, klošar se želi ugrijati u birtiji. Pravila kuće stalno ponavlja konobar, dok klošar replicira sa jebe mi se. Sjedam za svoj stol i čekam. Zar nisi čuo za socijalni nauk crkve?, dere se klošar. Nije ti ovo crkva!!, vrišti konobar. Gdje ti je humanost?, nastavlja bradonja. Otišla u pičku materinu!! Van iz moje birtije!!! Klošar se međutim ne da van. Konobar ga odmjerava od vrha glave do pete, procjenjujući je li dovoljno jak da ga nokautira. Klošar se samo smješka. Napetost je narasla toliko da je mogu osjetiti u zraku. Ustajem. Ne smijem si dozvoliti nepotrebno gubljenje vremena. Prvi put u Nightu toliko dugo čekam na pivo. To me žalosti. Prilazim im u stilu jabatćuvammater. Da sve bude još zanimljivije, stisnem prste koji zapucketaju. Izgledam zajebano. U čemu je problem?, upitam obojicu. Konobar se nadlakti na moje rame. Sličimo štemerima kojima je sifilis pojeo sve moždane stanice. Znaš šta stari, jedva se suzdržavam da ga ne rastepem tu po stepenicama., počne konobar; Mora van! Nije ovo Caritas, jebem ti!!! Klošar šuti. Prazno pogleda konobara. Onda mene. Kao da misli; Boli me kurac, radite sa mnom što hoćete, ali ja ne idem odavdje dok se ne ugrijem. Okrenem se prema konobaru. Zašto ne smije biti ovdje? Što ti smeta? Konobar se trgne; Kao prvo, zato što nije ništa naručio. A kao drugo... Prekinem ga; Okej, daj mu pivo, ja častim. Okrenem se i laganim koracima uputim za svoj stol. Konobar ostaje cvrčiti, klošar se uputi za prvi prazan stol. Skine kaput i prebaci na stolicu. Osjeti se smrad truleži. Konobaru je trebalo nešto duže nego inaće da mi donese pivo. Pogledam u kriglu, sumnjajući da je pljunuo unutra. Ti si stvarno glup. Fakat drkaš bez veze., ustvrdi dok sam zavirivao u kriglu. Ovdje dolazim već četiri godine, a to još nisi skužio. Znači da ni ti nisi puno pametniji., pomirljivije kažem, i dodam; Nego, kad si spomenuo drkanje, znaš li ti šta je uopće to? Drkanje? Pa nisam glup. To ti je… Bože, koji je to idiot, zaključim slušajući njegovo objašnjenje. Kad je završio teoriju masturbacije, odmahnem glavom u znak netočnog odgovora. Ne, stari, to je previše znanstveno... Laički gledano, drkanje je kad od ruke praviš pičku, a od kurca budalu. Ne kuži, ali odlazi nešto smekšaniji. Klošar me prijateljski pogleda, digne bocu u zrak i halapljivo ispije nekoliko gutljaja. Isto učinim. Tu je gestu valjda shvatio kao uljudan poziv za moj stol. Uzima svoj kaput i sjeda do mene. Ja sam Marko., kaže. Maks. Na sreću, ne rukujemo se. Odmah shvatim da se nije okupao barem šest mjeseci. Ima čudne plikove po rukama, a na neobrijanom licu nekoliko hematoma. Podulja mu kosa zamršeno strši u čvorovima punih smeća. Oličenje je primjera kakvim majke plaše djecu da će postati ako ne budu dobro učili u školi. Meni ne smeta. Još sam trijezan. Takav sve trpim. Vidio sam te nekoliko puta na televiziji. Ti si novinar, zar ne? Tako mi kažu., odgovorim. Znaš li da novinari žive kratko, nekih pedesetak godina. Ubija ih stres., nastavlja bradonja. I alkohol., nadopunim ga. Ni jedan lijek nije dobro konzumirati u većim količinama. Ma koliko on bio dobar., baci se u filozofiranje klošar. Nasmijem se. Da ti sad dam pedeset dolara, što bi napravio? Pogleda me zbunjeno. Popio bi ih. Eto vidiš. Ja bi ih popio, ali ne kažem da je to pametno. Naprotiv. Morao sam otpiti par gutljaja piva da bih nastavio: Nije stvar u tome što je pametno a što ne, već u postupcima. Ne možeš nekome davati savjete, a sam ih kršiti. Jebi ga, zato je čitav svijet u kurcu., žalosno konstatiram. Primjetio sam da su novinari nedojebani ljudi. Ti potvrduješ tu tezu., kaže uvrijeđeno. Nije problem u novinarima, kažem; već u okolini. Ponašaš se onako kako se drugi ponašaju. Ja ne slavim alkohol, ja ga pijem. Zašto je to tako? Ne znam. Mogu li bez njega? Vjerojatno da - ne, nemam pojma. No, pitam te, kakva je razlika u tome pijem li ovdje kavu ili pivo? Nisam te još vidio uz kavu. I bolje. Jer da si me večeras upoznao uz kavu, ne bi ti sad pio pivo. Zašto? Jer bih sad mislio o tome kako nazvati Vladu i dobiti nekog političkog degenerika za interview. Ili, zašto je novinar Gradske rubrike bolje plaćen od mene. Ili, ima li moja žena ljubavnika, kao što ja imam ljubavnicu. Kužiš? Ne bih te ni pogledao. Jebalo bi mi se za tvoje pravo na pivo. Ili humanost, kako god hoćeš. Slegne ramenima. Svjedno - možda sad riskiram da mi nećeš platiti još jedno pivo - ali ionako moraš razmišljati o onome što si govorio. Danas ili sutra, isti ti je kurac. Problemi ostaju, koliko god se ti napijao., kaže oprezno. Možda. Pitanje je koliko ja mogu utjecati na to u trezvenom stanju. S mogučnošću, ima li moja žena ljubavnika ili ne, ne mogu ništa u kakvom god da sam stanju… osim da ga ubijem. To što je neki šalabajzer u Gradskoj bolje plaćen od mene, ne znači da ću izboriti veću plaću za sebe ako ne pijem. A interview sam uvijek radio bolje kada sam bio pod gasom. Što pijaniji, to luđi prilog. Znači, kad stavimo sve pluseve i minuse, bolje je da sam pijan. Ajd bok! Živio. Kucnemo se. Kao dobri, stari prijatelji. Ne znam, možda si i u pravu. Samo, ne mogu se nikako oteti dojmu da sam čitav svoj život utopio u alkoholu., kaže, obrisavši se po bradi. Zatim nastavi: A ti si još mlad. Koliko imaš godina? Tridesetak? Kažeš da si i oženjen. Ne misliš li da je u tvojoj dobi ipak malo prerano odreči se svih problema? Tko bi se, jebem ti, odrekao pizdarija kad trče kao psi. Stvar je u tome da ih se što više onemogući u upravljaju životom, da ne budu prioriteti buđenja i ležanja u krevet. Samo u tome je stvar. I ništa više od toga., kažem nešto smirenijim glasom. Iako ni sam ne vjerujem u izrečeno, klimnem glavom kao da dajem zapovjed. Mnogi bi se složili s tobom. A mnogi bi te i osudili zbog toga. Uvijek te osude oni koji se u pravilu slažu s tobom. Ispili smo rundu, što je znak da pozovem još jednu. Klošar me zaljubljeno gleda. Osjećam se močno. Vladam situacijom. Kupio sam ljudsko biće, ma kakvo ono bilo, jednim jedinim pivom. Osim toga, malo mi je nedostajalo da se počnem diviti svojoj filozofiji života u koju, ruku na srce, ni sam ne vjerujem. Ipak, svaki je alibi dobar. Ma kakav on bio. (Izgleda da me je alkohol uzeo pod svoje. Sutra definitivno prestajem piti. Odlučio sam.) Vrijeme je da promijenio temu. Kako to da se ne kupaš? Zar u Gradu nema javnih kupatila? Pogleda me zbunjeno. Nema odgovora. Uvijek me zanimalo, nastavljam; kako čovjek postaje klošarom. Rođenjem, opredjeljenjem, ili, recimo, gubitkom posla, stana.... Najčešće zbog žene., kaže nekako nostalgično. Za sve su žene krive. potvrdim. Istina je, složi se i klošar: one su krive za sva sranja na ovom svijetu. Povodi za ratove bili su kojekakvi, a uzrok je uvijek bio jedan - žena. Da je Hitler kojim slučajem u mladosti jebao, ne bi u poodmakloj dobi započinjao Drugi svjetski rat. Sva ona sranja o Rasnom zakonu, o nekakvim Arijevcima, sve je to izmislio samo da njegovi vojnici ne bi jebali. Ljubomora, eto to je. Uzdahnem. Pusti Hitlera... Osim toga, kak' ti možeš znati da Hitler nije jebao? Otkud ti tako nešto?, kažem gotovo i sam uvrijeđen. Sve upućuje na to. Bio je impotentan. E sad si ga pretjerao. Kad ti kažem. Poznato je da se u Beču često družio s kurvama samo zato da njegove puno uspješnije kolege, slikari, ne bi shvatili taj turoban problem koji je nosio u gaćama. Medutim, jedna ga je kurva ucjenjivala, a on joj je plaćao za šutnju sve dok je imao novca. Kad ga više nije imao, kurva je sve to ispričala slikarima i zato se mladi Adolf nije uspio upisati na umjetničku Akademiju. Uh, jebo te, nije ni čudo da je započeo Drugi svjetski rat. Da, za sve je kriv komad pičke. A ti? Zar si i ti impotentnan? Trgne se. Nije očekivao ovo pitanje. Gordo se nasmije. Ja? Ma kakvi. Moj se još uvijek diže kao u najboljim danima. Znači nisi postao klošar... zbog komada pičke?, pokušam shvatiti. Počne odgovarati jedva čujnim glasom; Dijelom, da. Za sve su žene krive, moj prijatelju. Ja sam doktor veterine, imao sam kuću na sjeveru. Bio sam oženjen, djeca su mi sada već odrasla. Stariji sin je postao inženjer. I danas bih bio s njima da se prije deset godina nisam ranije vratio s posla. Ne pušim tu priču, iako gorim od želje za nastavkom. Brzo smo popili piće, a onda stigne novo. Ovaj put od konobara. Mahne mi stidljivo iz prikrajka birtije. Valjda je čuo da je Marko doktor, pa makar i za životinje. Okej, da čujem dalje., kažem između dva gutljaja. Počne oklijevati kao da nije očekivao moju znatiželju. Ipak odluči nastaviti priču, ni na trenutke ne ispuštajući bocu iz ruke; Nema se tu što puno dodati... Zatekao sam ženu s jednim tehničarom iz druge smjene. Jebali su se ko zečevi na mom krevetu. Iako sam to civilizirano podnio, nešto je puklo u meni. Počeo sam piti, ona je podnijela zahtjev za razvod, i tako, malo po malo, evo me ovdje gdje jesam. E jebiga., prokomentiram priču; Očekivao sam bolji zaplet. Ono s Hitlerom je bilo puno bolje. Snuždeno slegne ramenima, kao da se ispričava. Jednostavno ne odolijevam: na sav glas se stanem smijati. Konobar me zbunjeno gleda iz prikrajka. Klošar John uvredljivo gleda negdje u kut birtije. A ja se samo smijem. U meduvremenu stižu nove runde pića. Neke sam ja naručio, većinu nisam. Jebeš Shakespearea Alan je cigaretu ugasio u prašnjavi zid ambulante. Još jednom je pogledao na autobusno stajalište ne bi li vidio Mary, a onda se teškim koracima uputio niz ulicu. Negdje u želucu je osjećao kako više ne može čekati. Odluka koju su sinoć donijeli on i Mary bila je definitivna. Danas, točno u podne, njih će dvoje popiti smrtonosnu dozu lijekova i time dokazati svojim roditeljima da su jedini pravi gospodari svojih života. Pokazati će im za inat, neka vide bijednici što zapravo znači biti nemilosrdan. Pa što ako je njemu tek šesnaest godina, a njoj nepunih petnaest? Alan je znao toliko sličnih primjera iz književnosti da bi ih sad mogao sve nabrojati. Samo iz školskih lektira čitao je barem o pet, šest slučajeva gdje su postojali i nešto mlađi ljubavnici nego što su Mary i on. Uostalom, zar Giulietti nije bilo tek 12 godina kada se zaljubila u Romea? Pa ako se Romeo ubio zbog Giuliette, čemu da onda on sačuva svoj život? Zar je manje vrijedniji od Romea? To nikako. Mary je uostalom i sama inzistirala da se zajedno otruju. On je ispočetka, istina, želio samo da pobjegnu od kuće, ali je ta ideja brzo pala u vodu. Radilo se zapravo o tome da nisu mogli skupiti dovoljno novca niti za najobičniji prijevoz iz Grada, a kamoli za nekakvu sobicu gdje bi se ispočetka smjestili. A jednako su tako znali da hrana ne raste u krošnjama borova. Stoga je Alan predložio da orobe gradsku poštu, ustvari to će on sam učiniti, samo treba dobro razraditi plan pljačke, a u tome mu Mary može pomoći. Uvjeren je da bi s tim novcima bezbrižno mogli živjeti do njihove punoljetnosti, a onda će se već nekako zaposliti i vjenčati. No, Mary je bila protiv tog plana. Kao prvo, rekla mu je, postoji realna mogućnost da ga uhvate i osude jer, zaboga, statistički gledano policija otkriva 75 posto počinitelja takvih kaznenih djela. Zašto bi on, pitala se, bio srećković koji spada u grupu od onih 25 posto? Kao drugo, nastavila mu je tumačiti, pljačka pošte je ipak zločin, a on, uvjerena je, ne želi njihovu vezu učiniti prokletom već na samome početku? Jer, poznato je, Bog ne blagoslivlja ljude koji svjesno počine zločin zbog materijalne koristi. Ne, zaista im ne treba ta pljačka. Treba pronaći neki drugi izlaz. Ali osim odlaska iz Grada, dakle pljačke pošte, nije postojala niti jedna druga mogućnost za čvrstim održanjem njihove rasplamsale ljubavi. Alan je zbog slabih ocjena dobivenih posljednjih mjeseci u školi sve češće morao ostajati doma, čak i vikendom kada je najviše vremena provodio s Mary. Takvu su mu beskrupuloznu zabranu nametnuli vlastiti roditelji, koji su, prema Alanovom mišljenju, već odavno prešli granice dobrog odgoja. Maryn tata, pogrbljeni činovnik poznatog državnog odvjetnika, zabranio je, pak, svojim kćerima, a ima ih tri, ljubovanje s mladićima dokle god ne završe fakultete i ne pronađu kakav stalni posao. Ne pada mu na pamet, kategorično je ponavljao pred djevojkama, da pod svojim krovom hrani još i kakvo kopile. I kako su onda Mary i on uopće mogli održati vezu koja, ruku na srce, i nije bila baš posve potpuna? No, u ovom ga času nije toliko zabrinjavalo što do sada nisu vodili ljubav, iako ljubavnici koji odlaze skupa u smrt ipak moraju biti ljubavnici, u punom značenju te riječi. Nije ga zabrinjavalo ni to što neće doživjeti 18 rođendan, mada je toliko puta pred prijateljima govorio da će se napiti kao svinja na dan svoje punoljetnosti. Posebno ga nije brinula ni činjenica što do sada nije imao niti jednu drugu djevojku, osim Mary, pa zapravo i ne zna kakav je osjećaj zaljubljivati se svakog proljeća iznova. Ne, sigurno neće umrijeti kao Casanova, odabrao je Shakespeareovu dramaturgiju, znao je to. I tu nema dileme. Ipak jedna ga je stvar i te kako mučila. Brinulo ga je što Mary nije došla u dogovoreno vrijeme. Trebali su se naći u deset, zajedno kupiti lijekove i otići, posljednji put onako zagrljeni, u njegov stan. Dogovorili su se da će zajedno napisati oproštajno pismo, možda kakve stihove, i onda umrijeti. Pogledao je na sat. Sada je već pola dvanaest, a njegove ljubljene još nema. Naposlijetku je odlučio, lijekove će sam podići. Mary se vjerojatno zadržala opraštajući se sa svojim sestricama, a možda i s ocem kojega nije osobito cijenila... Ma doći će ona, vjerovao je, taman kad podigne lijekove. Recept koji je na prijevaru dobio od kućnog liječnika njegove bake trebao je biti dostatan za dvostruku dozu antidepresiva. Sada je još trebalo uvjeriti magistricu Helgu da mu ih izda. Ni to neće biti teško, mislio je, pa Helga ga zna od malih nogu. Ohrabren time u ljekarnu je zakoračio odlučno, ni najmanje ne želeći otkriti tremu koju je osjećao duž čitavih nogu. Helgi je, doduše, pomalo mucajući rekao kako je baka bolesna, pa je stoga on morao doći po njezine lijekove, što je u suštini bila ista laž koju je izrekao i bakinom liječniku kada je za nju molio recept. Dodao je kako baka po čitave dane leži u postelji, te da bi joj antidepresivi, koje i inače povremeno koristi, uvelike pomogli da prebrodi ovo mirovanje. Uostalom, sa sobom je ponio i praznu kutiju tih lijekova kao i, govorio je, bakine srdačne pozdrave magistrici. Helga je samo letimično bacila pogled na recept i već je otvarala tamnosmeđu drvenu ladicu na kojoj su čvrsto sljepljeno stajala slova T - U. Na dvjema kutijama Trazodonuma od 100 miligrama tamnoplavom je olovkom upisala 1/1, što je, pojasnila mu je uz osmjeh, značilo da baka smije uzeti najviše jednu tabletu dnevno, nikako dvije. Svaka tabletica više, rekla je i dalje se osmjehujući, za baku može biti smrtonosna. Alan je kimnuo glavom, obećavši joj da će svakako baki prenijeti uputstvo. U trenutku kada se namjeravao zauvijek oprostiti s Helgom, brižno trpajući kutijice antidepresiva u džep, zapazio je da je u ljekarnu ušla Sandra, djevojka koja se nedavno doselila u njegovo susjedstvo. Pomalo ga je iznenadilo kad mu je, s vidljivo nervoznim osmjehom ali ipak odlučnim korakom prišla. U ruke mu je tutnula ljubičastu kuvertu naslovljenu na njegovo ime, šapnuvši mu, tako da Helga ne čuje, kako ga je pratila još od ambulante. Zamolila ga je, opet tiho da Helga ne čuje, da njeno pismo pročita tek kada ona ode. Na brzinu je kupila kutijicu Andola i odmah potom odjurila iz ljekarne kao da je, u namjanju ruku, gone sve propalice ovoga Grada. Alan je čitao Sandrino pismo, ukrašeno srcima i Kupidonovim strelicama, posve svjestan Helginog znatiželjnog pogleda. Bože moj, mislio je, nisam ni sanjao da se jedna od najljepših djevojaka ovog Grada zaljubila u mene. I zaista, u pismu je pisalo o njezinoj, zamislite, famoznoj zaljubljenosti u Alana, ali i, ni manje ni više, molbi da joj što prije odgovori na njene tegobne vapaje, pa makar i pismom. Uzgred, spomenula je i skori mogući susret, recimo zajednički izlazak u kino, ali to može samo Alan odlučiti, dakako, ako dijeli iste osjećaje kao i ona. Nije shvaćao zašto mu je srce iznenada počelo tako glasno tuči. Iz ljekarne je izišao zaboravivši pozdraviti Helgu. Sretnica, mislio je o Sandri, da je stigla samo koju minutu kasnije ljubav njenog života bila bi tek punjeni puran bakinih tableta. Ovako, računao je, ne isplati se brzopleto ubiti, posebno ne danas. Uvijek za to postoji vremena. Uostalom, ni Mary se nije pojavila. A ako njoj nije stalo da zajedno otputuju s ovoga svijeta, zašto bi on sam morao umrijeti? Tko zna o čemu bi Alan još sve razmišljao da ga u tom trenutku, nije zaustavila pogrbljena žena od dvadeset – dvadeset pet godina. - Dečko, hej dečko, imaš pet kuna? Alan je posegnuo za džep hlaća i pronašao nekoliko kovanica. Uz svježanj kljućeva bila je tu i novčanica od sto kuna koja mu je ostala od mjesečnog džeparca. Pružio je pogrbljenoj ženi kovanice, a ostalo je vratio u džep. - Ej, dečko, daš mi i tih sto kuna? - Ne., rekao je odsječno. - Daj mi, molim teeeee..., gotovo plačno je prozborila. Alan je odmahnuo rukom kao da tjera muhu. - Stani, jebo te bog!, vikala je žena za njim, - Stani! Dat ću ti nešto što do danas još nisi doživio! Alana je ovo zaintrigiralo. Okrenio se prema ženi i gotovo je mucajući upitao: - A što bi to bilo? - Pušenje…Jel ti itko popušio kurac do sada? Ja to radim najbolje, majke mi. Alan je ustuknuo. Najmanje što je očekivao bilo je da mu neka žena ponudi pušenje. I to za samo sto kuna, polovice njegovog mjesečnog džeparca. - Jel dosta pedeset, da mi se nađe ostatak do kraja mjeseca…? - Koji si ti Židov,majku ti!? Ajd osamdeset, samo zato što mi treba. Dođi, idemo iza apoteke. Odi, jebo te, što si se uplašio, pa neću ga pojesti. Alan je krenio za ženom, koja ga je u jednom trenutku povukla za rukav preko nekakvih cigli, do grma i malih stepenica koje vode do ograđenog skladišta ljekarne. Spustili su se niz dvije stepenice i ona je klekla, smjestivši se direktno do njegovog rasporaka. Otkopčala mu je šlic i izvadila već ukručenog malog. Povukla ga je kroz dlan dva puta, kao da ga provjerava, a onda ga halapljivo strpala u usta. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali dovoljno da Alanu izmami, po prvi put taj dan, osmijeh na licu. Žena kojoj nije ni zahvalio nestala je u sekundi sa sto kuna, potpuno zaboravivši vratiti ostatak od ugovorene cijene. Ali Alan je toliko bio sretan da ga je, zakoračivši neoprezno s pločnika, udario autobus broj 106. Nakon silovitog udarca, Alan je odletio na drugu stranu pločnika, dok su kutijice Trazodonuma ostale ležati na cesti. U zgrčenoj šaci Sandrino je ljubičasto pismo halapljivo gutalo tamnocrveni potok krvi iz poluotvorenih usta. Za to je vrijeme Mary sjedila u stražnjem dijelu autobusa broj 106, pitajući se zašto, zaboga, autobus ponovo stoji, i to na cesti bez ikakve signalizacije. Bila je pomalo nervozna. Nikada si neće oprostiti, tužno je mislila, što je Alanu tako olako dala obećanje da će zajedno s njim poći u smrt. Zaboga, pa njoj je tek petnaest godina! Osim toga, prema Alanu je, istina, osjećala određene simpatije, ali ljubav...? Što ona zapravo zna što je ljubav? Njoj se uostalom već neko vrijeme sviđa i Leo iz 2 b. razreda, a i prema Marku, onom štreberu iz prve klupe, gaji nekakve osjećaje... Kako da onda s Alanom pođe u smrt, kada ni sama nije sigurna da je on onaj pravi? I što si Alan uopće zamišlja, pa on je još nije ni pošteno poljubio!? U tom se trenutku sjetila svog dobrog i požrtvovanog oca, posebno njegovih brižnih riječi da dobro razmisli kakav je taj Alan. Istina je, govorila je sebi u bradu, što će joj dečko koji bi se samo zbog ljubavi ubio. Zar vrijeme Shakespearea i tragičnih ljubavi nije već odavo prošlo? I kakve, uostalom, veze ima Giulietta s njom? Tko joj može jamčiti da čitava ta stvar nije izmišljena? Čvrsto je donijela plan, reći će mu da si izbije iz glave takve misli i neka je radije jednom pošteno poljubi, a, mislila je, ako on to bude želio, mogla bi još danas spavati s njim. Pa ipak joj je već, do vraga, petnaest, a njemu šesnaest. Samo, strepila je, da ne stigne prekasno. Da bar jutros nije pisala tu prokletu zadaću iz matematike. Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:31 Komentari ( 2 )

NJEŽNOSTI, MOLIM Kakva jebena gripa Probudio sam se kada je na zvoniku naše crkve otkucalo podne. Bio sam bolestan. Svaki trenutak sam se spremao izrigati. A onda telefon. E jebiga, pomislih, gore ne može. Digao sam slušalicu, suzdržavajući bljuvotinu negdje u grlu. Nekako mi je uspjevalo. Barem mi se tako učinilo. Na telefonu je bio moj šef, urednik Marković. Maks, ti si? A? Oprostite, jesam li dobio stan Maksa Horvata? Sjetio sam se da sam to ja; - Aha, ja sam. Bok, Markoviću Čuj, nema te na poslu već tjedan dana... Zovem da provjerim jesi li živ. Nema frke, sve štima. Malo me gripa jebe... Trebao bih te ovdje. Možeš doći? A onda je krenulo. Počeo sam rigati. Trudio sam se ne zasrati cijelu sobu. Zato sam rigao isključivo u imaginarni krug na tepihu. Nakon nekog vremena osjetio sam olakšanje. Vratio sam se razgovoru s Markovićem. Ej, šta smo ono pričali...? Jel možeš doći, jer ako si bolestan...? A to, ma mogu. Stižem za pola sata. Došao sam za dva sata. Crni Maks, šta si to od sebe napravio?, zacvilio je Marković ugledavši me. Bio sam blijed, mršaviji za nekoliko kilograma, s očima kao u mrtva pingvina. Ma gripa neka, jebiga. Kakva jebena gripa? Izgledaš ko sidaš. Australska gripa, zar nisi čuo da drma Hrvatskom?., htio sam skratiti priču. Ako je to gripa, ja sam onda idiot!, uzdisao je. Ma jebe ti se šta drugi misle o tebi., rekao sam, i nastavio: Kaj ima novoga? Novoga?!! Pa ti ovdje radiš ako se ne varam!, popizdio je. Dobro, samo nemoj galamiti, puca mi glava., očajno sam ga zamolio. Bio sam spreman otići. Bio sam spreman pozvati se i na suosjećanje. Ipak sam bolestan, jebiga. Malo se zaustavio. Odvagnuo me je jednim rengenološkim pogledom. A onda, gotovo suosječajno; Kaj doktori vele? Koji doktori? Opet sam zasrao. Marković se izbezumio. Počeo je gubiti kontrolu nad sobom. Tvoji doktori! Valjda si bio kod doktora?! Ne izgledam ja kao leš, već ti!! Digao sam obrve i pogledao u strop. Onako kako to čine ljudi kad razmišljaju. A tooo... Nemaju pojma. Zastao je na trenutak. Ništa mu nije bilo jasno. Meni još manje. Nisam kužio zbog čega ga toliko zanima moje zdravlje. Mene nije zanimalo. E jebiga, ti si stvarno retardiran. Ne znam zašto uopće trpim ta tvoja sranja. To što ti radiš ne bi niko toleriralo. Kad bolje razmislim... Uzdahnuo sam; Nemoj razmišljati, molim te. Bolje mi reći kakva je tema, i koliko kartica. Ljutito mi je gurnuo nekakav dopis iz MUP-a u ruke. Istraži to., rekao je i pokazao mi prstom prema vratima. Za čas sam nestao. U džepovima sam pronašao dovoljno kovanica za kavu. Dovukao sam se do aparata gdje me je čekala Željka. Onaj me moj skoro nije ubio kad sam se vratila od tebe., rekla je. Sram ga bilo. Jel sumnja na mene? Još ne. Onda dobro. Uzeo sam kavu i otišao u novinarsku sobu. Nitko se nije previše trudio da me zamijeti. Odgovaralo mi je to. Jebeš uostalom takav posao kad moraš drugima tumačiti da si bolestan zbog mamurluka. O kiselom grahu i kralju popa Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe. Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu. Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima. Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji. Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovog kurca, razbio pepeljaru u ćelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je svršeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan. Ideju da se ubije možda je donio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci. Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam. Ne bu mene niko jebal Na jednoj od onih dosadnih književnih tribina pojavila se Sanja. Pojavila se sa smiješnim ćelavim čovječuljkom koji je nosio cvikere barem dva broja veće od zgvužanog lica. To ti je pravnica, rekao je Haski, radila je na sudu, al' počela piti, pa je izbacili. Dobra pička, odgovorio sam. Je, rekao je i kratko suknuo pivo, sad je našla onog idiota koji je financira. Izgleda k'o kreten, ali ima para k'o dreka. Jebiga, život je često nepravedan, zaključio sam. Voditelj tribine pitao je želi li netko pročitati svoju pjesmu. Javila se Sanja. Ćelavi čovječuljak džentlmenski se ustao, pomaknuo stolicu i ispratio je do podija. U najmanju ruku scena je izgledala groteskno. Niži od nje za glavu, sa onim smiješnim cvikerima, bez sisa i dupeta, izgledao je kao patuljak iz bajke o Snjeguljici. Ona je bila na konjaku, on na čaju i, vjerojatno, ribljem ulju. Sanja je pijano izvukla jednu bilježnicu i počela listati. Napokon se odlučila za jednu: Nedjeljno jutro Jutros sam dobila menstruaciju A ti si me htio lizati Ljudi su bili u crkvi Meni se priredio zajebanciju Ne mogu sve stizati I kuhati i lizati Zar nisi čuo za emancipaciju Jebo te bog ludi… Teatralno se naklonila. Čuo se moj usamljeni pljesak. Pogledala me je i značajno napustila podij. Konobar je donio pivo. Na račun onog gospodina, rekao je, i pokazao na čovječuljka. Cvikeraš je digao šalicu čaja u znak nazdravljanja, ona konjak, ja pivo. Haski je tužno pogledao u svoju praznu čašu. Idem ja do njih, rekao sam. Idi, tko te jebe, rekao je on. Upoznali smo se i službeno. Ona Sanja, on Marko, producent na HTV-u. Kako god je nenormalno izgledao, tako je normalno pričao. Ali nisam ga puno slušao. Pokušavao sam se ubaciti kod Sanje. Ona je pijano hihotala na svaku moju riječ. Marko je pristojno uzvraćao. Ja sam briljirao. Malo po malo, dogovorili smo se da odemo u njezin stan. Kupili smo pivo, konjak i čips. Marko je sve financirao, pa i moje cigarete. Nije se dao otjerati. Morali smo ga povesti u ljubavno gnijezdo. Sanja se nije bunila. Nismo popili previše. Marko se složio da mi ona pokaže spavaću sobu. Uhvatila me za ruku i odvela do francuskog kreveta. Rukom je zbacila nekakve časopise i kekse s jastuka. Skinuli smo se i legli. Mehanički se pokrenuli. Odjednom sam osjetio zadah za vratom. Marko je bio gol i spreman. Ona ga je pomilovala po vratu. Bilo je odvratno, ali sam šutio. Grupnjak u troje?, ajd dobro, pomislio sam. A onda odjednom nešto osjetih. Zaurlao sam iz petnih žila: - Miči kurac, jebem ti mater, to je moje dupe. Mamu ti jebem pedersku! Šutnuo sam ga nogom da je odletio do vrata. Plačljivo me je pogledao. Mislio sam da to voliš, rekao je. I voli, rekla je ona, samo se pravi fin. Raširio sam joj guzicu i kroz crvenu rupicu silovito ugurao kurac. Evo, to volim, rekao sam. Ne bu mene niko jebo…To samo ja radim. A oni su oboje cviljeli k'o psi. Pravi, pravcati, seoski psi. Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:29 Komentari ( 1 )

FUJ, GADIŠ MI SE, ROKLICERU KAKO SAM KALIO ČELIK Pomisao da moram putovati HŽ-om toliko me fascinirala da sam momentalno dobio proljev. Moja žena je tvrdila da je to od toplog piva kojeg sam popio na prazan želudac, ali ja sam znao da je to od HŽ-a. Dok sam brojao pauke na zahodskom zidu, zamolio sam je da nazove putničke informacije. Molim vas, čuo sam, kad ide vlak? Jel' kasni? Hvala. Vlak koji ide u 15,10 na peron je došao u 15,25. Ušao sam u prvi kupe. Do prozora su sjedile dvije žene s putnim torbama. Objema je menopauza bila stvar daleke prošlosti. Jedna je imala brkove, druga maramu. Sjeo sam i čekao. Vlak nije kretao. Onda je ušao njihov vršnjak. Gromada koja je nalikovala santi leda, onoj istoj koja je potopila Titanic a zbog koje je Leonardo De Caprio potonuo u ledeno more. Nosio je traperice i mirisao na rakiju. Ogromnim šakama pozdravio nas je kao na mitingu socijaldemokrata. Dok je sjedao do mene pitao je jel' slobodno. Obje su odgovorile da je. Ja nisam. Šutio sam i mislio o tri sata vožnje vlakom. Osjećao sam se kao pašteta u dućanu suhomesnatih proizvoda. Prvo je žena s brkovima zaključila kako kasnimo s polaskom pola sata. Onda je zaključila kako njena snaha – kurva – nema pojma o djeci, jer njezini unuci uvijek gladni idu u školu. I neuredni. Jer ona, snaha – kurva, jebe vodoinstalatera, prvog susjeda u njezinom selu, dok Stipo radi k'o konj u Njemačkoj. A Stipo je šef bauštele, cijenjeni zidar i njen sin. Žena u marami je uzdahnula i prokomentirala: kurva, a onda iz jedne od dvije torbe izvadila pileće batake. Dok je gurala prvi batak u usta, vlak je krenuo. Zaključila je da ni bataci nisu ko što su bili. Ove je, rekla je, osobno sama zaklala. Prvo ih je kupila dok su još bili mali pilići. Za tri kune komad u veterinarskoj stanici. Onda ih je hranila. Kukuruz je, rekla je, poskupio pun *****. Koncentrat za piliće da ne govori. Ali barem zna da ne jede ona industrijska govna. Koji su kancerogeni jer se to vidi na kostima. Demonstrirala je na svom bataku. Usisala je ostatak mesa a onda košću lupila po prozoru. Ponosno je pokazala da kost nije pukla. Zatim je zgrabila kost u zube i umalo ispustila gebis. Grizla ga je, lomila, lupala po svim tvrdim predmetima u kupeu, ali kost je ostala čitava. Daj je meni, rekao je čovjek – Titanic. Žena u marami je s nelagodom pružila kost. Krc, začulo se. Evo ti kost, jebala te ona, rekao je. A ona je samo šutjela. I mi smo ostali šutjeli. Zamišljao sam ga kako lomi vratove. Gorostas se digao i protegnuo. Kao da Samsonovom snagom razbija nevidljive neprijatelje. A čime se vi bavite, pitala je žena s brkovima. Ja sam pisac., rekao sam. A što je to?, pitala je žena s maramom. To su pijanci koji žive na račun države., rekao je gorostas. Što pišete?, pitala je žena s maramom. Pjesme, pjesme i priče., rekao sam. Jebo pjesme., zaključio je gorostas i nastavio ponosno: i ja sam pisao pjesme, ali prave. Za gange. A onda je iznenada zapjevao: Imam pištolj ko teleću noguuu Aliiii žene pronaći ne moguuu Mala moja nemoj da je štediiiiš Ja je željan a ti na njoj sjedišššš Mala moja jede karameleeee A u školi glupava ko teleeee Jebo žene i ovakvu krizuuuu Dignu noge a ne daju blizuuu Eto, to su pjesme, a ne ono što ovi pišu., rekao je pomalo prijeteći pokazujući glavom na mene. Obje žene su potvrdno klimnule glavama. Umalo je nedostajalo da i ja počnem klimati. Umjesto toga sam se ustao i izišao iz kupea. Zapalio sam cigaretu. Zabranjeno je pušenje!, čuo sam konduktera. U kojem je vagonu restoran? Dolje., rekao je odrješito. Služite alkohol? Pivo i konjak. Odlično. Jeste li i vi za piće? Ne, ne pijem dok radim Tko vam je kriv., rekao sam i nestao u smjeru restorana. ZELENE OČI Stojanka je krasna djevojka, što bi u mom selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svako tko je bio vješt u preskakivanju prepona. Ja sam, na žalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala, da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova kobila je odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to povremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni. Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednom vojnom poligonu. Trebala bi samo da kopa bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. Sa činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3000 eura. S tom lovom mogli bi da sagradimo svinjac, koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali smo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi, ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja. Da se ja vratim na ljubavno pismo moje Stojanke, rasne kobile. Na vece papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište a ti si praviš kao da ti nije stalo kako ti izgleda klip kukuruza. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta, jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Pošto ona vjerojatno ne zna što je utičnica, ti joj lijepo kaži da je to ona stvar u koju se utače nešto da s lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu «Zelene oči, bile su moje». To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književni zove šupak, a narodno - govnovod. Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelog sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi «Zelene oči»? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah. GOTOVA STVAR Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio u prosincu. Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…! Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od sto tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvjesto tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog… U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga. Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure. Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – pederčina. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu. I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love. Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar! Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:20 Komentari ( 1 )

KOJI PERVERZNJAK!!!!! PRIPREME Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer ***** nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše. Kako mi Bog nije namijenio veliki *****, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru. Važno je jedino izliječiti komplekse. Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao. Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice. Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara. Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti. Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok. Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti? Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji. Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio. Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri. Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam. Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom. TRAVESTIT Poeziju sam čitao u Berkovu, jednoj od šminkerskih birtija gdje pivo poslužuju u malim bocama. Gazda je bio seljačina, ali je imao zgodnu ženu. Već sam došao pijan, tako da sam samo održavao kondiciju s wiskeyjem. Voditelj tribine, neki Musliman, također se klatio od cuge. Sve u svemu, čitanje je bilo OK. Muslič je pozvao glazbenu pratnju, nekog ostarjelog rockera koji je svirao hitove iz šesdesetih. Bilo je dobro dok nije počeo pjevati. Do stola za kojim sam sjedio u društvu rockera i balije, bila je mršava ženska koja je glasno pljeskala na moje pjesme. Usporio sam sa cugom jer mi se činila sve zgodnija. Što sam više pio, ocjena nekoj ženskoj bila je sve veća. Ova je od dvojke skoro probila plafon. Poslije čitanja dobio sam petsto kuna i anuliran račun za pijaču. Gazda se želio napraviti faca pa je kupio moju knjigu s posvetom. Odrao sam ga dvadeset posto skuplje od uobičajne cijene. Teatralno je izjavio da nikada nije upoznao pisaca i da mu je drago što sam nastupio u njegovoj rupi. Za to me je, rekao sam mu, iskreno bolio *****. Mala s promocije zvala se Vesna i bila je glupa kao noć. Prodao sam joj patetičnu priču o somoubojstvu koje ću uskoro učiniti. Mislosrđe još uvijek pali kod žena. Sve žene imaju istu karakternu crtu: vole spašavati živote. Srećom to sam skužio još kao klinac tako da sam s godinama razradio savršenu taktiku. Što više sereš o bogaljom životu, prije dobiješ pičku. Izveo sam je u jednu rupu gdje pivo poslužuju u velikim bocama, a cijena je prihvatljiva čak i za loše plaćene pisce. Ondje smo ostali dva sata, a zatim sam je pozvao u motel. Odmah je prihvatila. Izgovor joj je bio da me mora čuvati od sranja. Držala je da čini dobro djelo i da će stoga u raj. Spasiti dobrog pisca od vlastite ruke, rekla je, isto je što i spasiti talentirano dijete. Pičke mi neće dati, nastavila je, ali će me tješiti, ako treba čitavu noć. Primio sam je za dupe. Bilo je tvrdo. U taxiju sam razvio verziju o ženi koja mi je slomila srce. Ovaj put se zvala Marija. Marija je, dakle, bila bogata, lijepa i pametna, sve što ja nisam. Ali mi smo se voljeli, sve dok je njezin otac, neki naftaš, nije na silu odveo u Englesku. Jedno vrijeme mi je pisala podugačka pisma, ali se na kraju udala za crnca, dakako, protiv svoje volje. Taman kad sam skupio dovoljno love za avionsku kartu saznao sam da je pala pod onaj crveni autobus na kat (onaj bus s razglednica i dosadnih dokumentaraca o Londonu), ispod samog Big Bena. U džepu su joj našli pismo za mene tako da se u svakom slučaju radilo o samoubojstvu. Pisalo je samo: Voljet ću te i na nebu, tvoja Marija. Ja sam ipak otišao u Englesku na njezin pokop, jer je stari odlučio da je tamo pokopa. Poslije pogreba sam neko vrijeme prao zahode po restoranima da skupim lovu za nazad. Od viška funti koje sam zaradio kupio sam ogromni buket crvenih ruža koje sam prije ukrcaja u avion stavio na njezin grob. Vrativši se u žalosnu Hrvatsku, momentalno sam doživio živčani slom. I, eto me, sad se mislim ubiti. Nakon tih izgovorenih bljuvotina Vesna mi je uvalila jezik u grlo. Taksist je, a ne ja, gutao sline i namještao rasporak. Bilo je cool. Izgledao sam poput američkih makroa, samo puno siromašniji. Taksist je pitao u koji motel idemo, a ja sam odgovorio u najjeftiniji. Onda je Vesna pitala zašto ne idemo kod mene u stan, a ja nisam ništa odgovorio. Bilo je glupo da joj spominjem ženu. Dovezli smo se u predgrađe Zagreba i taksi se zaustavio na jednom parkiralištu prepunom kamiona. Motel "Orhideja" bio je svratište kamionđija i kurvi. U potpunosti je odgovarao mom ukusu, ali ne i Vesninom. Počela je srati o tome da je čeka zaručnik i kako mora uskoro otići. Hitno mi je trebalo piće. U hotelu je jedino radio nočni bar, gdje papreno poslužuju razvodnjena pića. Svejedno sam popio nekoliko duplih vinjaka i pozvao piće jednoj kurvi za stolom. To je muškarac, odjeven u žensko., rekao je konobar. Transvestit. Jebi ga, rekao sam, nitko nije savršen. Vesna je naručila mineralnu i zaključila da transvestit bolje izgleda nego većina njezinih prijateljica. Ali ima muda, rekao sam ja. Tim bolje., rekla je ona. Upustio sam se u razgovor s konobarom. Tvrdio je da transvestiti imaju više posla nego neke kurve u Zagrebu. Mi smo nastran narod, ko fol katolici, konzervativni do jaja, a više volimo jebati isti spol nego stari Grci., rekao je filozofski. To je zato, rekao sam, što lovatori vole eksperimentirati, jebu muškarce da se dokažu. A mi koji bi jebali prave kurve, dakle žene, nemamo lovu za to. Donekle se složio i dao mi vinjak na račun kuće. Nisam ni primijetio kada je Vesna otišla za stol transvestitu. Nešto mu je govorila, a on se smješkao i lakiranim noktima dodirivao vrhove perike. Pokazao joj je prazan stolac i ona je sjela. Nisam bio ljut, jer je prizor djelovao groteskno. U nekoj bi drugoj prilici išao braniti svoju čast. Ovako, transvestita sam vidio kao ženu s kurcem. Okrenuo sam se konobaru i započeo priču o kurvama. Nakon nekoliko minuta, Vesna se vratila za šank. Čuj, imam dvjesto, fali mi još sto kuna., rekla je. Posudiš mi do sutra?, pitala je. Zašto? Traži tristo kuna za seks. A tako bih ga pojebala…, rekla je. Ostao sam šokiran. Platit ćeš tristo kuna za seks s transvestitom?, još uvijek šokirano sam izustio. Ne bilo s kakvim…Ma pogledaj ga samo kako je sladak. Osim toga, rekao mi je da ću mu biti prva žena. Zato je cijena veća, inače je dvjesto kuna. Bez riječi sam izvadio novčanik i dao joj sto kuna. Ako mu je zaista prva, mislio sam, jebeš onda cijenu. Izišao sam iz motela i sjeo u prvi taksi. Ostalo mi je dovoljno da platim put do doma. Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:18 Komentari ( 0 )

ONO ŠTO NAJVIŠE VOLIM ŽENA JOSEFA K. Probudio sam se negdje u noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku, i rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidy svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu. Kako sam se našao u, gotovo nepoznatom, stanu slikara Josefa K. i njegove supruge Lidye K.? Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi), koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 15 dolara. Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidy i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi. Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran (rekao sam, da budem precizniji; talentiran si u pičku materinu!), i da samo nastavi dalje s pisanjem. Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (U stvari, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo na moj status nezaposlenog alkoholičara.) Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidy nisu. (Bili su trijezni zbog kava koje su pili). I eto me, našao sam se u njihovom stanu. Svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaću. Naletio sam na jedan njemački kanal gdje se prikazivao porno film. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini), da sam umjesto prištićavog idiota (s osrednjim kurcem) vidio sebe u glavnoj roli. Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru kraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu mojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidy je preko svog pokrivaća prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata. Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu. Lidy je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje, u svakom trenu, izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonjere u središtu Grada, i titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitog tijela. Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentnan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidy? Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak porno filma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidy. Bila je samo u maijci kratkih rukava koja joj je sezala do koljena. Poledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči. Oprosti, jesam te splašila? Skoro sam se usrao. Nasmijala se. Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto? Krenuo sam prema sobi. Pratila me je. Ne, fulao sam zahod., lagao sam kao pas. Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni. Jesi za jedan joint? Kimnuo sam glavom. Ustala je i došla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala, i zapalila. Imaš dobre noge., rekao sam nakon prvog dima. Aha. Kad sam se onesvjestio?, pitao sam, pružajući joj joint. Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice. Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala., rekla je i ispustila zrak. Dodala je; Mogu uzeti malo tvog piva? Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula. Tko me je skinuo? Nasmješila se. Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro pseto., nasmijala se. Seljačina., prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No, nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne. Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati. Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. Hvala. Baš si drag., rekla je. Sjeo sam bliže njezinim nogama, i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je. Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njena otupljenost mi je davala hrabrost, pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana. Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidyne gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop - blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop - blop. Ajmo se jebati., rekao sam i izvukao prste. Ne, ne, još, još..., stenjala je. Skini se da i ja umočim., odlučno sam rekao. Trgla se. Bijesno je povukla maijcu na koljena. A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas obadvoje! Ma kakav Josef! Vidiš da spava. Neću. Šta nećeš? Neću se s tobom jebati!, derala se. Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj!, sad sam se i ja derao uvrjeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna, pa sam otišao po drugu. Lidy je samo sjedila i gledala u pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji. Jesi za još jedan? Da smotam? Kimnuo sam: Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab. Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali, od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. Gladan sam, imaš što za pojesti?, pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U polulezećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidy je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči. ***** ti *****, silazi s mene! Šuti! Spavaj dalje., rekao sam dok su mi se bokovi jednakomjerno pokretali. Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednom me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip - klap, klip - klap. A onda je ispustila cijuk: ijjjjjjjj....aaaaa. Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomnjavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Ona je uvijek ponovo ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitog znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam. Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidy je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci. Šta je ovo? Gdje ti je sisa, pička ti materina?, tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sam pitanja. Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla maijcu. Ožiljci su nestali. Nigdje., nerazgovjetno je odgovorila. Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostao sam samo ja i Lidy, žena bez lijeve sise. Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali., napokon je izustila. Jebote, oprosti, nisam znao. Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me sa svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio sa mnom.. sa mnom... Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi. Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je. Jebiga, život nije milostiv. Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu.... Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cjedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad, ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce... Valjda ju je to utješilo, jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u ono mjesto u kojemu je maloprije nestalo života. Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka. Probudio sam se sam. Lidy se nakon, reklo bi se ipak kakvog - takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube s kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam našao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem. Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova. Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj. Ipak me je žena čekala s večerom od sinoć i sigurno se do sad već zabrinula. OKLADA Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš u guzicu, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na moru?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa. Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen. Ma je *****, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja. A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad ***** mamu!, rekao sam mirnim tonom makedonske marihuane. Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji… Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama. Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?! Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku. Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju pičku nego ti frajera! Oklada je pala. Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse: Čao mala, ja sam filmski glumac, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje? Zdravo mačak, si sam? Znaš šta, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu. Slatka mala, jesi za cugu? Hej, jel' se mi poznamo s faksa? Ja sam poznati pisac, a ti si…? Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš? Nakon sat vremena: Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može? Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…? Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja. Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to… Ma marš u pizdu materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine! Utipkao Robert Roklicer - 24.3.2007. u 10:16 Komentari ( 0 )

Stranica (Page):   << Natrag (Back)   1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164   165  166  167   168   169   170   171   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182   183   184   185   186   187   188   189   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207   208   209   210   211   212   213   214   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240   241   242   243   244   245   246   247   248   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270   271   272   273   274   275   276   277   278   279   280   281   282   283   284   285   286   287   288   289   290   291   292   293   294   295   296   297   298   299   300   301   302   303   304   305   306   307   308   309   310   311   312   313   314   315   316   317   318   319   320   321   322   323   324   325   326   327   328   329   330   331   332   333   334   335   336   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346   347   348   349   350   351   352   353   354   355   356   357   358   359   360   361   362   363   364   365   366   367   368   369   370   371   Napred (Next) >>