-Pst!-tiho prozbori rijeka. - Oprostite što vas molim za tišinu, ali danas je noć čudna!-reče najtiše rijeka. - Danas se Mjesec čudno ponaša. Jauče, plače, a razlog se ne zna. Pa, budite mi svjedok današnjoj noći jer nikad nisam vidjela da Mjesec pati!-reče rijeka najtiše što je mogla. Rijeka se pretvori u šutnju i prestane žuboriti.
Tišina zavlada. Čuje se lagano izgovaranje patnje. - Gdje si moja krepost što mi daješ svjetlost. Gdje si, gdje si?-zajauče Mjesec. Vjetar se tiho šuljao. Bojao se da ne uznemiri Mjeseca, sažaljevao je njegovu patnju, no ni on nije znao razlog zbog čega je čemer zavladao njime. - Golubica moja! Ti, što si mi noći uljepšala ti što si mi gorke suze svojom rukom brisala.... Ti i ti? Zašto samo?-plačući reče Mjesec. - Nema te već tri dana, a moje srce... Jao, samo što ne pukne! Pojavi se, ma gdjegod bila, samo mi osvijetli ovu mračnu noć!- Od rijeke nisi mogao čuti ni riječi. Pretvorila se u grobnu jamu i slušala Mjesečeve žalopojke. Te noći nitko nije mogao reći pokoju toplu riječ da bi se Mjesec oraspoložio. - Ne želim, ne želim... Neću da mi postaneš ljubavna prošlost, ne.. ne... ali ne mogu se boriti protiv toga. Tri dana su za mene vječnost, ali kako ću?! Ne mogu bez tebe. Ne mogu bez tvoje zlatne kose. Što da radim?-reče Mjesec. Bol što je nosio u srcu je rasla. Bivala je sve većom i većom. Ali zašto današnja noć? Tri dana što su prošla nisu bila tako dramatična kao što je ovaj. U čemu je tajna? - Moja Afrodita! Moja Kleopatra! Bez tebe moja svijetlost slabi, bez tebe ja sam odvratan!-reče Mjesec i zaplače. Suze su lagano tekle niz obraz. Te srebrne kapljice su padale u rijeku. Iako rijeka ništa ne reče, te kapljice su zadavale joj bol. Bile su toliko teške kao kamen kad padne na pero. Samo ove suze su sadržavale bol, patnju, jad i razočaranje. Nedaleko od rijeke nalazila se šuma. Ta šuma bila je poznata pod nazivom Šumska Tajna. Tko zna zašto li se tako zove? Nitko. No upitaš li šumske životinje zašto je dobila taj naziv, one ću samo odgovoriti: - Uđeš li duboko u šumu, vidjet ćeš njezinu čar. Poželiš li oćutjeti njezino disanje čut ćeš samo glasove. Ona sve zna. Zna svaku tvoju misao i tvoju dušu. Prije će ona tebe otkriti, nego ti nju!- I tako bi one govorile svakome tko bi se raspitivao o šumi. Neki nisu shvatili značenje tih riječi, a neki su shvatili samo dio, no nitko nije razumio u potpunosti. I Šumska Tajna je mirno stajala, ćutjela je svom snagom, ali istovremeno pripremajući nam svježe iznenađenje. - Tantalove muke nisu ništa naspram ove!-zavapi Mjesec. Istog trenutka, duboko iz šume začulo se poluglasno hihotanje. Ono se približavalo sve bliže i sve tiše. I evo je. Izašlo je to iznenađenje. To bijaše zlatokosa Šumska vila. Skrivala se iza šutljivog hrasta. Pogledavala je čas rijeku, čas Mjesec. Zarumenjela je. Šumska vila bijaše malena; poput krijesnice sva je blistala, osvjetljavala je svaki svoj korak. Njezine duboko plave oči otkrivaše njezinu dubinu, a iz lica se iščitavahu nježnost i plahost. Vitko tijelo što joj drhtaše, bijaše kao rosni list nakon kiše. Zlatna kosa, duga do struka, lepršala je kao harfa. Polagano se približila rijeci i pogledala u Mjeseca. Mjesec se zacrvenio i posramljeno je sklopio oči. Šumska vila ga je samo gledala i šutjela. U njezinim očima mogla se vidjeti radost, tuga, razočaranje, ushićenje, sve to odjednom. - Moj Mjeseče!-zausti Šumska vila i nasmiješi mu se. Pucne prstima i sve zastane. Napravila je okret i počela plesati. Njezin "Šećerni piruet" zaustavio je dah Mjesecu. Okretala se poskakivala, plesala je zaigrano i izazovno, a iz šume svirala je Beethovenova "Mjesečeva sonata". Ta melodija pratila je njezin korak, stopila se s njom u potpunosti. Zastala je. Izvela je svoj posljednji okret. Okretala se lagano kao gramofonska ploča i odjednom nestala. Noć, šuma oživješe. Na nebu se pojaviše oblaci bijeli poput svile. Ovili su se oko Mjeseca i odlutali daleko. Nitko ne vidješe Mjeseca, samo se očutješe njegove riječi. Riječi nerazumljive.
Zavlada mrak, sve oživješe. Vjetar je pošao u šetnju, rijeka je počela žuboriti, ali to potraja kratko. Nasta tajac. Sve se pretvorilo u san. Zvijezde se pojaviše. Osvijetlile su rijeku, Mjesečeve suze, a srebrni prah što ga ostavi zlatokosa Šumska vila lepršaše u vječnost. |