<Prazno djetinjstvo
Pocinjem ovu pricu jedne hladne zimske veceri.Mozda ce neko zaplakati,neko se nasmijati ili ce pak neko samo sazaljivati junaka ove price.Mozda ce pak neko prepoznati likove ove price ali taj neko neka sacuva to sto zna,jer ga uvjeravam da nikad nije potpuno upoznao njihove zivote.
Covjek je nista drugo do obicna masina koju pokrece energija.Ono u cemu se covjek razlikuje od drugih masina ja njegova sposobnost da osjeca,da misli I da pati.Patnja je nesto sto svaki covjek mora da dozivi,pa makar bio samo nevino dijete.Zivot je tako surov da ne stedi nikoga,uvijek je bilo to da dobri ljudi uvjek vise pate dok ‘velike glave’uzivaju.Ona je bila samo malo dijete koje je zivjelo sa majkom u jednoj maloj baraci.Otkad je postojala znala je samo za majku brata I sestru, sve dok jednog dana nije cula da postoji I rijec ‘tata’.Njeno ime bilo je Fatima.Voljela je igru I sve sto je bilo povezano s veseljem.Druzila se s Natalijom koja ju jedne prilike pitala ko joj je tata.Mala Fatima ju je cudno pgledala I savim joj zbunjeno odgovorila da ne zna sta je to tata I da ga ona nikad nije imala.Natalija joj se nasmijala I rekla da svako dijete mora da ima tatu jer nije istina da djecu donose rode.Fatima je tada otrcala do svoje majke I pitala ju da li ona ima tatu.Majci su se napunile oci pune suza I tada je malu Fatimu pogladila svojom toplom rukom I rekla joj da joj je tata umro.Prosle su godine …Mala Fatima je vec bila starija ali je opet bila dijete.Jednog dana majka joj je rekla da ce da idu u Beograd kod nane.Dug put su prevalile dok nisu stigle tamo.Fatimina nana je cim j je ugledala malu Fatimu posla joj je u susret.I mala Fatima je znala da joj je to nana.To su bili jedni od srecnijih dana Fatiminog zivota ali ona je najvise od svega sto se desavalo tamo zapamtila kad ju je nana pitala gdje joj je tata.Mala ,sjecajuci se sta joj majka davno rekla odgovorila joj je da joj je tata umro.Njena nana joj je tada zaprijetila prstom I rekla da ne smije tako da prica,da joj je tata ziv.I tada je Fatima saznala da joj tata nije mrtav vec da se odavno razveo od njene mame.To je malu Fatimu zaboljelo.Mislila je kako niko nije kao njen tata,kako ,on da je ziv,najvise bi nju volio.U tom trenutku joj se vratio lik na nekoj znacki koji je nasla.Ono po cemu je ta znacka bila posebna bila je to da je za taj lik mislila da je to njen tata.Sve joj se tada srusilo kad je saznala pravu istinu,da nije njen tata nije ono sto je mislila.Da ju nikad nije volio.Doduse nikad nije ni pokusao da vidi malu Fatimu.On je poznavao I njenu sestru I brata.S njima je makar imao neki odnos dok za Fatimu nije ni pitao.Kao da nikad nije bila njegova cerka vec kopile koje nije dostojno ni pomena.Da je makar ikad cula njegov glas,vidjela njegovo lice mozda njene oci cesto ne bi bile pune suza.I vec je tada imala planove da mu se osveti.Mastala je kako ce jednog dana da ode kod njega I da mu sve rece sto je drzala u sebi.Pa ,i ona je bila njegova cerka,iona je nosila njegovu krv…Tako se zanosila mala Fatima.U jedno je bila sigurna da mu nikad nece oprostiti I da kad bude umro nece ni suze pustiti za njega.Jednog dana kad se pogledala u ogledalo vidjela je da vise nije malo dijete.Sad je vec odrasla.Ni tada jos nije upoznala oca.Rasla je bez njega,gledajuci kako neciji tudji otac grli svoje dijete.Krisom su joj suze padale na lice.Nije ih smjela pokazivati pred majkom koja joj je uvjek govorila da joj ne treba otac,da ona ima majku sestru I brata.Njena majka je zaboravila ono najvaznije,Fatima se razlikuje od njenog brata I sestre.Ona za razliku od njih nikad nije upoznala oca.Njen brat bi ponekad isao u Beograd I vidjao se s ocem.Jedne prilike kad se njen brat vratio iz Beograda mala Fatima je nehotice cula svoju majku kako pita sina jeli mu otac makar pitao za Fatimu.Amel ,njen sin,je malo zacutao I odmah potom odgovorio da nije,da se’ tata pravi kao da Fatima ni ne postoji’.Fatimu je nesto tada steglo za srce.Pocela je da place.I tako je vrijeme prolazilo a mrznja Fatime je sve vise rasla.Jedne zle nedjelje,kod mame Fatimine je dosla jedna stara zena.Fatima je tada imal 13 godina.Muk tisine koji se osjacao tada prekinuo je Amel.Prisao je Fatiminoj mami I drhtavim glasom progovorio:”majko hoces da mi zdravis glavu,babo mi je poginuo!”Ove rijeci su Fatimu u srce pogodile.Bila je sokirana.Ni rijec nije uspjela da progovori.Njen brat joj je prisao I rekao:”budi jaka,babo ti je poginuo!”Ni tada nije mogla da vjeruje.Ono sto ju je najvise pogodilo bilo je to da nikad nece upoznati oca,I tada joj se u sjecanje vratio sitan djetalj kad je nekad davno bila rekla da nece plakati kad joj otac bude umro.Tada je saznala da je ona,uprkos svemu,uvjek podsvjesno voljela oca koji nije htio ni da zna da li ona postoji.Pocela je jecati a suze je nisu ni pitale.Plakala je za svojim ocem…Plakala je bez prestanka I ako nije znala da li mu je oprostila.Gusila ju je pomisao da je zauvjek izgubila priliku da ga upozna,mozda da ga zagrli kao sto su to radila ona djeca koju je nekad gledala u zagrljaju svoga oca.Sad je bilo prekasno za sve.Na njenoj savjesti ce uvjek biti ta pomisao da je otac nikad nije volio,ali ona se nadala da se mozda u tom njegovom surovom srcu krio dio ljubavi prema njoj.Najveca ironija ove price je to da Fatima to nikad nece saznati.Taj bol ce zauvjek nositi u srcu I sjecace se svoga djetinjstva u kojem ce uvjek hvaliti jedan dio,a taj dio koji nedostaje je osjecaj tople oceve ljubavi koju ,nazalost,Fatima nikad nije upoznala a niti ce…
Posveceno svoj djeci koja nikad nisu upoznala ljubav svog OCA…
alema(citaj ime naopacke)
|