Čudno je to kako čovjek tek onda kada izgubi onoga koga je volio,kada se sruši sve ono što je nekada čvrsto stajalo na nogama shvati da je mogao učiniti više.
Čudan je pogled unatrag kada se probudiš a znaš da si sam, ostavljen i odbačen od drugih ljudi.
I ja sam nekada imao sve što sam mogao poželjeti,radio sam sve što je srcu bilo drago,živio život dan po dan ne brineći se što će biti sutra.
Sve što sam u tim danima htio bilo je:dan prespavati a noć proživjeti najbolje što mogu i nije me bilo briga za ništa drugo.
Ali onda se jedne hladne,kišne noći pojavila ona pred vratima moga već odavno zaključanog srca.Zvala se Elvira i od prvog trena postala je moja inspiracija i razlog za daljnji nastavak života,imala je prelijepo,baršunasto lice s dva mala plava oka koja su ga dodatno uljepšavala,njeno tijelo krasile su prekrasne a bogme i bujne grudi te noge vitke i duge koje bi samo rijetke muškarce ostavile ravnodušnima.
Već punih 6 godina živio sam u staroj zgradi broj 6 na križanju glavne ulice i u tih 6 godina u mojoj okolini nije se dogodilo ništa zanimljivoga osim naravno par neobjašnjenih smrti i dvije razriješene otmice koje su se na kraju pokazale kao bijeg dviju srednjoškolki u potrazi za zabavom.
Moj skromni dom nalazio se na posljednjem 11 katu,bio je to običan dvosobni stan kao i svaki drugi,izrađen u umjetničkom stilu a umjetnost je dodatno poboljšavala odjeca razbacana posvuda.
Ta noć,ta najljepša noć u mom životu dogodila se 8 travnja negdje oko pola 10, upravo sam se spremao za krevet kada sam na vratima začuo zvono,u prvi mah mi je to bilo malko čudno jer već odavno nitko nije zvonio osim naravno dostavljača pizze kojega tu noć nisam trebao
odlučio sam otvoriti vrata ne nadajući se ničemu posebnomu,otvorivši ih susreo sam se s najljepšim plavim očima ikada dosad,gotovo sam mogao osjetiti duboko plavetnilo i miris mora koji se nazirao u ta dva mala oka.
-Dobro večer,oprostite na smetnji ali-ali nemam kuda pa bih vas zamolila sko se mogu skloniti malo tu kod vas,samo dok kiša ne prestane,molim vas-
Imala je tako lijep glas,umiljat,popout malog djeteta-stajala je tako,mokra,tužna,bespomoćna moleći za pomoć-očekivajući moj odgovor.
A ja,ja sam stajao ukočen,ne znajući što napraviti,nisam se želio rastati od nje a opet kako sam mogao primiti beskućnicu u svoj dom.
No ipak sudbina je valjda uplela svoje prste u tome
--Dobro večer-ja,oprostite malo ste me zbunili već odavno nisam imao posjet,izvolite,uđite u moj skroman,ali topao dom ja sam Edgar--
-Drago mi je Elvira, zvonila sam posvuda ali nitko me nije htio primiti,više nema ljudi dobrog srca,dobrota je iščeznula, znate ja nisam beskućnica,do jučer sam imala lijep siguran dom ali gubitak posla i samoća učinile su svoj dio. pa sada lutam cijele noći u potrazi za nekim dijelom grada u kojem ću se skloniti samo nakratko-
--Da dobrota,dobro ste to rekli,toga više nema barem kod većine--
gledao sam kako pogledom kruži po sobi prisjećajući se valjda svoje prošlosti,u nekoj drugoj situaciji ili prema nekoj drugoj osobi ne bih tako postupio ali bilo je nečega u toj ženi,privukla me je nečim i zauvijek postala i ostala u mom srcu robinja...služila mi je i sam Bog to zna,svojom ljubavlju me je služila darivala nježnjošću i toplim poljupcima iako samo za jednu noć.
Bila je moja inspiracija, pjesma moje duše.
Bila je moja mala slatka tajna sačuvana zauvijek tu,duboko sakrivena u odajama moga srca.
Tu noć kada se tajanstveno pojavila u mom životu u meni je pronašla zaštitnika,svog anđela čuvara,prijatelja i pružio sam joj sve što je trebala-zaštitu,utjehu,prijateljstvo i najvažnije od svega ljubav.
Tu večer širom sam joj otvorio vrata svoga doma ali i vrata svoga srca a sudbina je učinila ostalo.
Sjedili smo jedno večer vrlo blizu jedno drugome,osjetio sam njeno ubrzano disanje i strah, unatoč tome što je u meni vidjela zaštitnika bojala se.
Sjedila je tu kraj mene, bila je tako sićušna ,moja mala usplahirena srna, u nekom trenutku moja ruka dotakla je njenu očekivao sam jednu dobru šamarčinu ali ne,nije se čak ni pomaknula, a to mi je bilo jako drago.
Nisam ju želio iskoristiti ali u meni je bujao neki nagon i moja ruka je krenula dalje polako milujući golu kožu u potrazi za onim tajnim mjestom,prstima sam polako uzdizao bijelu,pamučnu spavaćicu.najednom uhvatila je grčevito moju ruku---nemoj,nemoj molim te--rekla je skoro plačnim glasom i nisam,nisam ju želio udaljiti od sebe iako sam više od ičega želio spojiti svoje usne s njenima.
Zavolio sam ju.
Tu istu noć ležao sam u svom krevetu i sanjao širom otvorenih očiju,bilo me je sram zbog onoga što sam namjeravao učiniti,u mislima me je prekinulo otvaranje vrata ,u sobu je ušla ona, moja slatka mala uplašena srna.
Gledala je u mene svojim malim plavim očima skidajući polako spavaćicu sa sebe, sada sam već mogao jasno vidjeti njeno prekrasno golo tijelo obasjano mjesečinom što je kao naručena ulazila u sobu,bila je tako lijepa,uvukla mi se u život,u srce a sad i u krevet iako ja se nisam bunio ali opet osjećao sam kao da to radi pod prisilom,nije mi bilo baš svejedno ali želio sam to,želio sam osjetiti čari koje je skrivala - prislonio sam svoje usne na njene,ljubio sam ju ne strastveno,divlje kao što sam radio do sada već nježno,polako baš onako kako treba.
Dodirivao sam i ljubio svaki dio njenog vrelog tijela,svaki dio sada je pripadao meni,uživao sam,kao nikada do sada,uživala je i ona-barem sam tako mislio.
Na kraju najljepše noći u mom životu rekao sam joj "hvala"..uhvatila je moju ruku i usnama ju dodirnula "ne,hvala tebi-hvala ti za sve što si učinio za mene,hvala"...govorila je to kao da nam je to prva i posljednja noć u životu, kao da ju sutra više neće biti, i nije ju bilo.
Probudivši se u to hladno, kišno jutro shvatio sam da moje srne više nema,otišla je zauvijek,otišla bez pozdrava,bez objašnjenja, bez ijedne riječi...
Ušla je moj život prebrzo,tajanstveno, otišla je iz njega ostavljajući samo uspomene na jednu čarobnu noć.
Bila je moja prva najveća ljubav,ne avantura,već ljubav, života moga bila je gospodarica.
Od te večeri više ju nisam vidio, s kišom je došla s kišom je i otišla, prošle su godine a ja još i sada hodam ulicama sam nadajući se,čvrsto vjerujući da ću barem na tren ugledati dobro poznato lice,lice anđela.
Ali ne,nikada više to lice nije blizu moga.
Nekoliko puta zvonio mi je telefon ali s druge strane nije bilo odgovora ali ja sam znao da je to ona,osjetio sam njeno disanje,srce mi je lupalo,zvao sam ju ali ona se nije dozivala spustila je slušalicu i nestala.
Prolaze dani,mjeseci,godine a ja još uvijek po ulicama tražim svoju malu srnu da ju zaštitim od svijeta da zauvijek bude u mom naručju.
Od te noći za mene druge žene ne postoje samo je jedna, samo jedna žena zavladala mojim životom samo je ona uspjela u meni probuditi ono što nijedna druga nije
samo na njeno ime gorko zaplačem kao malo dijete i nadam se, nadam da ću barem još jednom susresti one iste plave oči,ta dva mala komadića neba i poletjeti u visine, sletjeti na najljepši oblak gdje će me čekati ona širom raširenih ruku koje me nikada više neće napustiti.
NAPISALA ZORICA ROSO TJ JA....UŽIVAJTE U ČITANJU... |